Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

SRPSKE LAŽI I ZLOČINI :

 

SRBI U USTAŠAMA I N.D.H.

SRBI SU GENETSKI TURCI

LAŽ O "SRPSKIM" JEZIKU

LAŽ O "(H)R(V)AŠKOJ"

LAŽI O HRVATIMA

LAŽI SRP. PRAV. CRKVE

SRPSKE LAŽI O BiH

LAŽI O JASENOVCU

”GENOCIDNOST HRVATA”

LAŽI O DALMACIJI

ČETNIČKI ZLOČINI U N.D.H.

ZLOČIN U BOS. GRAHOVU

ZLOČIN U DRVARU

ZLOČIN U BORIČEVCU

ZLOČIN U KRNJEUŠI, ...

ZLOČIN U PODRINJU

ZLOČIN U ZABIKOVLJU

ZLOČIN U RAMI

ZLOČIN U GATI, ČIŠLI, ...

ZLOČIN U ILIĆIMA I CIMU

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

SRBI SU UKRALI GRB :

 

Tko laže taj i krade !

Takozvani Srbi su ukrali “svoj” CCCC od Bizantske dinastije Paleolog : [ VIDI OVDJE ].

Maznuli su i orla od dinastije Paleolog : [
VIDI OVDJE ].

Jadan narod : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od drugi jezik, teritorije, povijest i grb ukrade!”

 

SRPSKA LAŽ O PJESMI “BOJ SE BIJE” :

 

 

Boj se bije (Istrcale zagrebacke frajle ili korak ide za korakom)" - hrvatska pjesma iz 1991.
Srbi tvrde da je ta pjesma plagijat njihove pjesma "Marširala kralja Petra garda"..

NE! "Boj se bije" je nastala kao obrada hrvatske pjesme "Marširala, marširala Jelačića vojska" iz 19. stoljeća.

"Marširala kralja Petra garda" je iz vremena prvog svjetskog rata..

“Marširala, marširala Jela
čića vojska” (često i “Domobranska koračnica”) je hrvatska vojna koračnica nepoznatog autora koja je bila u uporabi u raznim hrvatskim vojnim postrojbama u 19. i 20. stoljeću. Smatra se da je nastala u 53. pješačkoj pukovniji austro-ugarske vojske, a pjeva o događajima iz 1848.

Očito je koje je original, a koje plagijat.

 

SRPSKA LAŽ DA JE NAVODNO PRVA"SRPSKA" DRŽAVA BILA "(H)R(V)AŠKA" :


 

Kao što podsjeća i povjesničar Konstantin Porfirogenet, Hrvati su nakon svoga dolaska na jug 626. godine naselili Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, zauzevši cijeli teritorij duž Jadrana, od Istre na sjeverozapadu do Valone na jugu današnje države Albanije. Ovi predjeli su podijeljeni na Duvanjskom saboru 753. godine na autonomne državne cjeline : Bijela ili Zapadna Hrvatska prostire se od Raše u Istri do rijeke Cetine u Dalmaciji i Crvena ili Južna Hrvatska koja ide od rijeke Cetine do Valone i do planine Himara u suvremenoj Albaniji. Crvena Hrvatska bila je podijeljena na saboru u Duvnu na autonomne pokrajine : Neretvu, Zahumlje, Travuniju, Duklju i Ilirik. Ove pokrajine su bile politički sjedinjene više ili manje uzajamno isprepletene i sve su priznavale primat i suverenitet hrvatskoga kneza, kasnije i kralja Bijele Hrvatske kao svoga vrhovnoga gospodara. Prema sposobnostima lokalnih vladara i utjecaju vanjskih čimbenika, neke od pobrojanih pokrajina su dolazile do prigode iskazati svoju autonomiju na otvoreniji način.

Koncem osmoga stoljeća Neretvanska pokrajina razvila se u jaku pomorsku silu koja je tijekom devetoga i desetoga stoljeća vodila u nekoliko navrata pomorske bitke s Venecijom i nakon pobjeda u borbama s Venecijancima primorala ih da plaćaju godišnji izdatak za slobodni prolaz kroz Jadran. U ratu sa Bizantom od 806 – 817. Hrvatska je izgubila trajno pokrajinu Ilirik ( današnju Albaniju), gdje se u najranija vremena nalazila najudaljenija južna granica Hrvatske uspostavljena na rijeci Drimu u suvremenoj Albaniji. Zahumlje je doživjelo procvat posebno u prvoj četvrtini desetoga stoljeća. Njegov knez Mihailo Vuševukčić, pobočnik kralja Tomislava, bio je najistaknutiji hrvatski vladar u toj hrvatskoj pokrajini. Početkom posljednje polovice desetoga stoljeća Duklja je preuzela političko liderstvo u sklopu Crvene Hrvatske. Bila je smještena duž obale od Kotora do rijeke Drima u današnjoj Albaniji. Tamo je u začetku bio uspon lokalne dinastije, čiji se vođa zvanično nazivao banom ili knezom, ali narod ga je zvao prema starom hrvatskom običaju. Vladimir, član izvorne dukljanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom početkom posljednje četvrtine desetoga stoljeća. Vidjevši da je Stjepan Držislav, apsolutni gospodar cijele Hrvatske zaključio mir i ugovor o nenapadanju sa bizantskim carstvom, bugarski car Samuilo napao je i pokorio Crvenu Hrvatsku na prijelazu iz 990. u 991. godinu, zarobiou borbi dukljanskoga kneza  Vladimira i odveo ga  u zarobljeništvo. Nedugo poslije toga, bugarski car je zarobljenoga kneza Vladimira oženio svojom kćeri Teodorom Kosarom i promaknuo ga u vladara Crvene Hrvatske, ali samo pod bugarskim suverenitetom. U biti je Vladimir bio tek bugarski vazal.

Kada je bizantski car Bazil II slomio otpor Bugara 1018. Godine, Bizantinci su ovladali svim zemljama što su ih do tada držali Bugari, dakle diljem Bugarske Srbije, Bosne i Crvene Hrvatske sve do rijeke Cetine u Dalmaciji. Nakon smrti bizantskoga cara Romana III Argirosa 11. travnja 1034. godine Dobroslav, sin princa Dragimira, stric Svetoga Vladimira, dukljanskoga vladara, podigao je ustanak Hrvata u Crvenoj Hrvatskoj kao i Srba u Raškoj protiv Bizantinaca. Poslije početnog neuspjeha Dobroslav, koga bizantski izvori nazivaju Stjepan Vojislav, u drugome ustanku od 1040 – 1042. potisnuo je Bizantince iz Crvene Hrvatske i sam zavladao oslobođenom zemljom. Dobroslava je naslijedio na tronu njegov sin Mihailo (1046 – 1081) kojega bizantski izvori zovu “vladarem onih koji sebe nazivaju Hrvatima.” On je priznavao suverenitet hrvatskih kraljeva Stjepana I i Petra krešimira IV, kao što je to činio i njegov otac, ali 1074. odbio je priznati izbor Slavaka na hrvatskome prijestolju, te se poslije toga Duklja odvojila od Hrvatske i postala zasebnom državom. Tri godine nakon odvajanja od Hrvatske vladar Duklje Mihailo se izborio za kraljevski naslov i krunu što je dobio od bizantskoga cara Nićeforusa Birenijusa. Tim činom on je uspostavio novu Hrvatsku kraljevinu u Crvenoj ili Južnoj Hrvatskoj. Suočen sa spoznajom da u novouspostavljenoj kraljevini ima puno stanovnika koji se ne slažu sa cijepanjem i usitnjavanjem do 1074. godine jedinstvene kraljevine Hrvatske, Mihailo je izdao naredbu da se tiska kronika pod nazivom “Kraljevstvo Hrvata.” Tu kroničar naglašava da je prvotno izvorno sjedište stare hrvatske države bilo u Duklji i da je sukladno tome Mihailo, sa zakonskim ovlastima, tek nasljednik državnosti stare hrvatske države na jugu prema svim utemeljenim starim zakonima i običajima Crvene Hrvatske.

Da bi konsolidirao svoju državu i učinio je i u vjerskom pogledu neovisnom, Mihailo se obratio papi Grguru VII uz zamolbu da mu pošalje krunu Svetoga Petra. Prema barskome biskupu, Mihailo ga je usrdno zamolio da mu papa pošalje i kraljevsku odoru. U pismu od siječnja 1078. papa naziva Mihaila samo imenom “kralja Slavena,” ali mu na njegov prijašnji upit, odgovara kako će “priznati počasti vašega kraljevstva, uz dopuštenje da se zaogrne kraljevskom odorom, samo u slučaju da i ostale zainteresirane strane uključene u cijelu stvar budu suglasne sa takvim činom, poštujući kanonske odredbe. Pod pojmom “ostale zainteresirane strane,” rimski papa je mislio najprije na samu državu Hrvatsku od koje se Duklja samovoljno odvojila i zatražila papino priznanje državne neovisnosti. Papa Grgur VII tako nije u potpunosti uslišio kraljevu zamolbu. Samo je kralj Bodin ( 1081 – 1101 ), sin i nasljednik kralja Mihaila uspio od raščinjenoga pape Klementa III zadobiti državničke i crkvene počasti za Barsku nadbiskupiju i izboriti papino priznanje kraljevine Duklje. To nije pošlo za rukom njegovome ocu Mihailu, unatoč upornim nastojanjima. Sve ovo pokazuje koliki je ugled u tadašnjem svijetu uživala kraljevina Hrvatska, jer se papa Grgur VII nije usudio priznati u potpunosti državnost Duklje, koja je značila i državno rastakanje kraljevine Hrvatske, jer je ona već nekoliko stoljeća bila utemeljena kao država i to je i papa Grgur VII poštivao. Duklja je morala čekati papinsko priznanje državne neovisnosti, jer se stoljećima smatrala samo hrvatskom pokrajinom i sastavnim dijelom kraljevine Hrvatske.

Prvih godina svoje vladavine dukljanski kralj Bodin je oslobodio i susjednu Rašku od bizantske vlasti. Njegova dva dvorjanina Vukan i Marko, obojica Hrvati iz Duklje, preciznije sa rijeke Ribnice što protječe pokraj Podgorice, vladali su u njegovo ime Raškom, kao pokrajinom Bodinove države Duklje i nosili su prinčevske titule. Ovo će ostaviti ključne i povijesne posljedice po budućnost hrvatske Duklje. Jer, netom nakon Bodinove smrti vidjele su se kroz ogorčene borbe za kraljevski tron u Duklji i izravne pretenzije dukljanske provincije Raške da pod paskom prinčeva Vukana i Marka zavladaju, ne samo Raškom, već i samom Dukljom, čiji ih je kralj upravo vlastitom odlukom svojedobno ustoličio za lokalne vladare u Raškoj. No, nakon njegove smrti oni su se osilili i željeli su proširiti vlast i na Duklju, te napraviti povijesni obrat i negdašnju pokrajinu Rašku učiniti glavnom, kojoj će Duklja biti potčinjena u državnome smislu. I Vukanovi i Markovi potomci na čelu Raške, smatrali su Duklju svojom domovinom i to su davni i početni korijeni srpskoga svojatanja toga izvornog prostora zemlje, koja je od davnina, kao što se iz priloženog vidi, pripadala isključivo Crvenoj Hrvatskoj te ujedno i državi Hrvatskoj u cjelini, na čelu sa kraljem Bijele Hrvatske koji je istodobno bio i državni poglavar Crvene Hrvatske. Napokon, Stefan Nemanja, unuk Hrvata Marka, dvorjanina kralja Bodina, sa rijeke Ribnice pored Podgorice, u potpunosti će se rastati i raskinuti sve veze sa vlastitom i izvornom kraljevskom dukljanskom dinastijom hrvatskih korijena i 1189. godine on će zavladati tom prastarom hrvatskom zemljom kao samoproglašeni vladar bez ikakvih ograničenja u vladavini. Stefan Nemanja je zanijekao svoje hrvatsko podrijetlo i otpočeo proces stvaranja nove srpske države i nove srpske nacije na izvornome tlu Crvene Hrvatske ili  Duklje. Od hrvatskoga pučanstva Duklje on je počeo višestoljetni proces stvaranja nove srpske nacije, otkidanjem naroda toga kraja od hrvatstva i stoljetnom asimilacijom dukljanskih Hrvata najprije u Rašane, a potom u Srbe.


Ljetopis rimokatoli
čkog popa Dukljanina (Glava XI.) iz Bara, koji je nastao koncem 12. st., donosi izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. st. nastala iz najjuznijeg dijela Crvene Hrvatske i kasnije jedno vrijeme bila dijelom Crvene Hrvatske a koja se prema tom se izvoru prostirala od Duvna do Drača u Albaniji, no o svemu tome nema nikakve potvrde u bizantskim ili drugim referentnim povijesnim izvorima.

Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije (Νικηφόρος Βρυέννιος) bilježi kako je od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od Dukljana i Hrvata (u grčkom izvorniku Dioclenses et Chorobatos) kao pomoć slavenskim ustanicima na Balkanu, te kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik".

Pravoslavni pop Dukljanin : "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju".

Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež. Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti : Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.

Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja države Nemanjića.

Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio Dubrovnik, no koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.

Andrea Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti Venecije u kojoj je i Kronika Dalmacije o Hrvatskoj u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše :

„Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom”.

Dandolov je navod bliz Ljetopisu popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska. Ferdo Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.

Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. - 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje Sandaljeve (tadašnju Humsku zemlju, koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.

Il Regno de gli Slavi

De regno Dalmatiae et Croatia

Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi. Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su Jakov Lukarić i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.

Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić, koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione).

Turski putopisac Evlija Čelebi (1611. - 1682.) je išao iz Hercegovine u Dubrovnik kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u Herceg Novom čine Arnauti, Bošnjani i Hrvati (V. tom, 454.). Iz grada Risna pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI. tom, 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata".

Kao i Bosna je Duklja bila vladana od Hrvata katolika sve dok Duklja nije dobila pravoslavnog vladara. Kao i naprimjer u njemačkim mini državama je bio tada običaj da da stanovnici jedne države uzmu i vjeru vladara. Tako se je i dogodilo u Duklji. Iz prije katoličke zemlje je nastala pravoslavna država. I ako se je Duklja vise puta borila protiv Srba, srpski takozvani poviestničari tvrde da je Stefan Nemanja koji se je rodio u Ribnici (Podgorica) bio Srbin.

Nije dao ime novoj toboze srpskoj državi ime Srbija nego "Raška". Pošto tada nije bilo pravopisa kao danas, je svatko pisao "kako je ćuo" i od "Crvene Hrvaške" je nastala "(Crvena) (H)R(v)aška". Stefan Nemanja je bio katolički Hrvat koji je kasnije prešao na pravoslavlje i nikakav Srbin.

Samo što je vladao nad Srbima! Zato je i dao toj državi ime (H)R(v)aška" a ne “Srbija”.

Nije Hrvat Stefan Nemanja bio jedini vladar nad Srbijom :

Iz srpskog izvora :

"Posle smrti Vuka Grgurevica (1485) despotska titula davana je i drugim potomcima Djurdja Brankovica, a kad su oni izumrli clanovima hrvatske vlastelinske porodice Berislavica, i, naposletku, srpskom vlastelinu Pavlu Bakicu posle cije se pogibije ugasilai ova vestacka tvorevina (1537)".

IZVOR : Pregled istorije jugoslovenskih naroda: Ot najstarijih vremena do 1848. Zavod za izdavanje Republike Srbije, 1960. Str. 106.


_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Odkad su se Ustaše osnovale su tražile da se Sandžak kao teritorij hrvatske krvi opet pripoji Hrvatskoj kad bude samostalna država.

Kad se je 10. travnja 1941 rođena Nezavisna Država Hrvatska je Zagreb ubrzo poslao vojne jedinice i carinike u Sandžak. Kao i Sandžak su zeljeli i dijelove prijašnje Duklje opet vratiti u Hrvatsku da utvrde buduću granicu sa Velikom Bugarskom.

29. travnja 1941 stiže jedan vod Ustaša u Prijepolje, gdje su tamo oduševljeno pozdravljeni od lokalni hrvatski muslimana. Zapovjednik voda je održao kratak govor a na sastanku u jednoj školi je izrećeno priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a lokalni dužnosnici su se zakleli Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Dio ustaškog voda ostaje ostaje na kolodvoru Uvac u blizini Sjenice a ostali su pošli prema Priboju.

Muslimani Sandžaka su poslali dan kasnije Poglavniku dr. Ante Paveliću pismo preko Sarajeva, da je Sandžak ekonomski i povijesno dio Bosne i Hercegovine i zatražili oficialno pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U pismo su tražili da se odredi Ustaša pošalju u svaki kutak Sandžaka, navodeći da u tome zahtjevu imaju punu podršku Nijemaca.

Pismo je potisano od 38 sandžački reprezentanta : 10 iz Pljevlja i Prijepolje, 6 iz Sjenice, 5 iz Priboja, 5 iz Bijelog Polja i 2 iz Novog Varoša.

U tim danima su bile nekoliko frakcija hrvatski muslimana u Sandžaku : prva i najveća je bila za priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a druga je htjela priključenje Albaniji koja je bila pod talijanskoj okupaciji, treća koja je imala najmanju podršku je bila pro-njemačka frakcija Hadžiahmetovića u Novom Pazaru a četvrta pak je zeljela suradnju da crnogorskim "Zelenim".

Ta divergencija gledišta se je osjetila na sastanku u Bijelom Polju gdje je mnoštvo bilo za pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a samo nekoliko su htjeli podržati Hadžiahmetovića.

U istočnim dijelu Sandžaka je bila još jedna frakcija Albanaca, koji su radili na proširenju Albanije sa jednim dijelom Sandžaka.

3. svibnja 1941 je iz Sarajeva ušao jedan bataljon Carine Nezavisne Države Hrvatske u Sandžak sa fesovima na glavi. Samo za dva dana je bataljon raspoređ?en po Priboju, Prijepolju, Pljevlju i Novoj Varoši sa kompanijama utemeljeni u Uvacu, Proboju, Prijepolju i Novoj Varoši.

Carinici Nezavisne Države Hrvatske su razoružali sve srpske žandare. Iz Bosne su poslani hrvatski muslimani na ključ?ne položaje i kao čelnici Ustaške Mladeži.

5. svibnja 1941 jedna kompanija stize u Pljevlju gdje zahtjevaju od Nijemaca da predaju grad. Nijemci su taj zahtjev odbili te rekli da se pripremaju da predaju tri dana kasnije grad Talijanima.

U Novoj Varoši je postavljen kao Ustaškog Povjernika Distrikta čovjek iz Višegrada iz istočne Bosne.

10. svibnja 1941 Talijani zahtjevaju da se Carinici Nezavisne Države Hrvatske povuku iz Pljevlja i da se ukine ustaška administracija u tom gradu.

Tada su postojali još i miješani njemački i hrvatski garnizoni u Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši a Bijelo Polje i Pljevlja su bili pod kontrolom talijanske vojske. Nijemci su kontrolirali Sjenicu, Tutin i Novi Pazar.

Istog dana je velika skupina hrvatski muslimana  iz Novog Varoša zahtjevali od Hakije Hadžića (ustaškog povjernika za Bosnu) da uspostavi hrvatsku administraciji na tim gradu kojo je imao tada 70 % hrvatsko-muslimanski stanovnika ali koji je bio okružen srpskim selima ciji su stanovnici bili priklonjeni krvoločnim i zloglasnim Četnicima.

Sredinom svibnja se je razgraničenje interesni zona između njemačkog 3. Reicha i Italije provelo (takozvana "Bečka Linija") i na Sandžak. Teritorij Sandžaka sjeverno na liniji Priboj-Nova Varoš-Sjenica-Novi Pazar je pripalo Nijemcima.

15. svibnja 1941 delegacija Sandžaklija stize u Zagreb i zatražila u audijenciji kod Poglavnika dr. Ante Pavelića da cijeli Sandžak stavi pod kontrolu Nezavisne Države Hrvatske. Pred Poglavnikom se je delegacija nazvala "Hrvatski Muslimani" iz Sandžaka, a Poglavnik je formalno odobrio priključenje Sandžaka radi hrvatske krvi Sandžaklija Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

20. svibnja 1941 se njemačke motorizirane snage povlaće iz gradova Prijepolj, Nova Varoš i Priboj zato stižu dvije kompanije pješaštva. U Bijelo Polje stiže kompanija talijanskog pješaštva. U gradu Talijani primaju delegaciju Srba i kasnije delegaciju Sandžaklija.

Talijani trapavo govore o prijateljstvu Talijana i Crnogoraca, bez da spominju Sandžaklije. kao največi bezobrazlug predlažu im da ukinu podršku Sandžaklija priključenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

21. svibnja 1941 dolazi do izmjena na takozvanoj "Bečkoj Liniji". Talijani dobivaju općine Rudo (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), Priboj, Nova Varoš, Sjenica i Duga Poljana dok Novi Pazar ostaje pod njemačkoj kontrolom.

U studenom 1941 se je formirala njemačko-talijanske komisija za promjenu "Bečke Linije", ali se ona nije više promjenila do kapitulacije Italije u 1943 godine.

Niti vlada Nezaisne Države Hrvatske niti Sandžaklije nisu bili sretni sa tom situacijom.

13. lipnja 1941 Sandžaklije preuzimaju u Sjenici grad i izbacuju pro-albansku administraciju. U pismu vojskovođi Nezavisne Države Hrvatske Slavku Kvaterniku zahtjevaju da oružane snage Nezavisne Države Hrvatske odmah uđu u grad. Isto tako su poslali delegaciju u Prijepolje, koja je zatražila od zapovjednika garnizona Nezavisne Države Hrvatske da im vojno pomognu. Zapovjednik je poslao jedan vod vojnika i carinike Nezavisne Države Hrvatske da preuzmu grad.

Pro-hrvatske i pro-albanske frakcije u muslimanskom stanovništvu Sandžaka počimlju da organiziraju milicije radi pogoršanja odnosa sa lokalnim Srbima. Sandžaklije su zahtjevale da se Srbi odsele iz Sandžaka koji su nakon srpske okupacije se naselili u Sandžak od 1913 godine.

Između 29. travnja and 8. svibnja 1941 su ustaške jedinice nastavile priključenje Sandžaka. Između travnja i kolovoza muslimanke Ustaše uspostavljaju uporišta u Brodarevu, Komaranu, Hisardžiku i dijelovima Novog Pazara, Štavičke i Sjenice.

15. svibnja 1941 Sandzaklije iz Pljevlja, Bijelog Polja i Prijepolja pišu Poglavniku dr. Anti Paveliću pismo gdje mu potvrđuju lojalnost prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u ime svi hrvatski muslimana Sandžaka.

Sa strane Nijemaca je Novi Pazar metnut pod kontrolu Ać?ifa Hadžiahmetovića, koji je podupirao albanskog nacionalistu Balliu Kombëtara.

Nakon kapitulacije Italije je Sandžak preuzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu.

Sandžaklije su svojevoljno po drugi put 1943 zatražili pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje (koje formalno niti nije nikad prestalo nakon talijanske okupacije) radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada tek vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U Sandžaku je bilo i nekoliko lokalni hrvatsko-muslimanski milicija. Svi su se borili protiv Četnika i većina protiv Partizana.

Radi talijanskog zahtjeva su se muslimanske Ustaše morale povući iz Sandžaka a lokalne hrvatsko-muslimanske milicije su bili prisiljene za suradnju sa talijanskim okupatorom ili u nekim dijelovima Sandžaka sa Nijemcima i Albancima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943 su Četnici napali i osvojili dosta talijanski garnizona u Sandžaku. 11 i 12 rujna 1943 su pokušali zauzeti Prijepolje, ali su napade Nijemci i hrvatsko-muslimanske milicije odbili.

Za vrijeme Njemačke administracije Sandžaka su Nijemci zahtjevali od lokalni milicija da šalju sposobne muškarce za obuku u SS koji je bio u Novim Pazaru. Nekoliko od njih su bili nakon obuke poslani odmah na istočno bojište. Kad su Nijemci preuzeli od Talijana Pljevlju su odmah naoružali 400 pripadnika milicije. U Sjenici je lokalna milicija pod njemačkim zapovjedništvu pobila oko 50 Četnika. Tamo je dobila i njemačke uniforme sa dozvolom da koriste fez.

U rujnu je Karl von Krempler imenovan kao vođa SS Policije za Sandžak i odmah je osnovao "SS Policijsku Obrambenu Pukovniju Sandžak" (Njemacki : "SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak"). Od listopada 1943 je počeo sa sakupljanjem dobrovoljaca iz lokalni muslimansko-hrvatski milicija, anti-komunistički i anti-srpski dobrovoljaca i brzo skupio oko 5000 ljudi u kojim su i tri bataljona Albanaca bili uključeni. Ova formacija je i zvana "Boračka skupina Krempler" (Njemacki : "Kampfgruppe Krempler" ili i "Muselmanengruppe von Krempler"). Prema različitim izvorima je pukovnija imala čak od 8000 - 12000 pripadnika.

Novi rekruti su poslani na dvomjesečnu obuku u gradove Rašku i Vučitrn. Obuku su predvodili Volksdeutscheri. Tamo su i učili njemački jezik.

Zapovjednik te četvrte hrvatske SS postrojbe nakon "Princ Eugena", "Handžara" i "Kame" je bio Hafiz Sulejman Pačariz.

U Bijelom Polju je pukovnija imala 2 odreda. Jedan je zapovjedan od Ćazima Sijarića a drugi od Galjana Lukača.

3 veljače 1944 su milicije pod zapovjedništvu Mula Jakupa, Biko Dreševića, Sinan Salkovića i Faik Bahtijarevića napale mjesta oko Kolašina. U napadima su podržavane od snaga Ballia Kombëtara iz Drenice.

U rujnu 1944 Tito objavljuje generalnu amnestiju za snage osovine. Nekoliko pripadnika pukovnije dezertijaru. 22 rujna odred u Pljevjli predaju grad Partizanima.

Zapovjednik Hafiz Sulejman Pačariz napušta Sandžak sa preostalim snagama u smjeru Sarajeva gdje dolaze pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava "Maksa" Luburića.

Hafiz Sulejman Pačariz je pomaknut u čin ustaškog pukovnika.


_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Dr. Đžaferbeg Kulenović o hrvatstvu Sandžaka : 10. travnja 1954 :

“Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode ozbiljna računa i oni će to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

Godine 1941. tročlano izaslanstvo Bošnjaka iz Novog Pazara na čelu s H. Crnovršaninom odišlo je u Zagreb. Kada je čuo za razlog njihove posjete primio ih je Ante Pavelić osobno. Sandžački izaslanici su mu rekli da Sandžaklije ne žele biti dio Velike Srbije koja im ne nudi ništa osim noža izpod grla, niti pak Velike Albanije koja im nudi jedino poalbančivanje. izrazili su želju da postanu dio od NDH. Ante Pavelić je prihvatio ponudu i Sandžaklije su bile obukle Ustaške odore. Na žalost to nije dugo trajalo, pak su Niemci ipak dali Sandžak Srbima. Ali svejedno Pavelić je i dalje prihvaćao izbjeglice iz Sandžaka u NDH, ter su u Ustašama bili mnogi Sandžaklije.”
 

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung