Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

SRPSKE LAŽI I ZLOČINI :

 

SRBI U USTAŠAMA I N.D.H.

SRBI SU GENETSKI TURCI

LAŽ O "SRPSKIM" JEZIKU

LAŽ O "(H)R(V)AŠKOJ"

LAŽI O HRVATIMA

LAŽI SRP. PRAV. CRKVE

SRPSKE LAŽI O BiH

LAŽI O JASENOVCU

”GENOCIDNOST HRVATA”

LAŽI O DALMACIJI

ČETNIČKI ZLOČINI U N.D.H.

ZLOČIN U BOS. GRAHOVU

ZLOČIN U DRVARU

ZLOČIN U BORIČEVCU

ZLOČIN U KRNJEUŠI, ...

ZLOČIN U PODRINJU

ZLOČIN U ZABIKOVLJU

ZLOČIN U RAMI

ZLOČIN U GATI, ČIŠLI, ...

ZLOČIN U ILIĆIMA I CIMU

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

SRBI SU UKRALI GRB :

 

Tko laže taj i krade !

Takozvani Srbi su ukrali “svoj” CCCC od Bizantske dinastije Paleolog : [ VIDI OVDJE ].

Maznuli su i orla od dinastije Paleolog : [
VIDI OVDJE ].

Jadan narod : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od drugi jezik, teritorije, povijest i grb ukrade!”

 

SRPSKA LAŽ O PJESMI “BOJ SE BIJE” :

 

 

Boj se bije (Istrcale zagrebacke frajle ili korak ide za korakom)" - hrvatska pjesma iz 1991.
Srbi tvrde da je ta pjesma plagijat njihove pjesma "Marširala kralja Petra garda"..

NE! "Boj se bije" je nastala kao obrada hrvatske pjesme "Marširala, marširala Jelačića vojska" iz 19. stoljeća.

"Marširala kralja Petra garda" je iz vremena prvog svjetskog rata..

“Marširala, marširala Jela
čića vojska” (često i “Domobranska koračnica”) je hrvatska vojna koračnica nepoznatog autora koja je bila u uporabi u raznim hrvatskim vojnim postrojbama u 19. i 20. stoljeću. Smatra se da je nastala u 53. pješačkoj pukovniji austro-ugarske vojske, a pjeva o događajima iz 1848.

Očito je koje je original, a koje plagijat.

 

SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE :


 

Srbi neznaju ili neće čuti za činjenicu da je jedan broj od njih bio veoma odan Ustašama i vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

Oni nisu bili hrvatski pravoslavci nego su se uvijek izjašnjavali kao Srbi.

Takvi sa tog “švedskog stola“ biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Srbi su pravi maheri za skrivanja nekih poviejesnih činjenica, te za krivotvorenje povijesti po svojoj mjeri i najbezobraznija izmišljanja, laži i falsificiranja. Ne kaže se bez veze : "Lažes kao Srbin !".

Posebno treba naglasiti da su Srbi najpodložniji gutanju svih “istina” koje im serviraju njihovi stalni psihotrovači. Od fantastičnih i zaista nestvarnih mitova, stripova a la „Mirko i Slavko“, preko izmišljenih kraljeva i knezova, laži o Kosovskom boju, pjesama o „junaku“ Marku Kraljeviću, „heroju“ Milošu Kobili, kojeg prekrstiše u Miloša Obilića, pa tekstova i proglasa Ilije Garašanina, pa eto i sve do Dobrice Čosića, Milorada Ekmečića, generala Terzića, Vuka Draškovića, svakako uz podosta aditiva Ivana Andrića, alias Ive Andrića, i, svakako, Njegoša, Srbima je kronično baždaren i mitovima i lažima održavan jedan mentalni kod čije su žrtve svi oko njih, a na kraju će, najvjerovatnije, i oni sami biti žrtve tog vlastitog mentalnog koda.

Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u Ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne Države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne Države Hrvatske bio je Dr. Savo Besarović, inače bliski prijatelj Poglavnika Dr. Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi Dr. Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon kapitulacije NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. srpnja 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod !“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.

Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u travnju 1945 godine napustio Hrvatsku u pravcu Austrije. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem - Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića - Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u rujnu 1945 godine izjavio : ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u vladi NDH i hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

 

Ko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ?
 

- Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.

Visoke položaje u vojsci Nezavisne Države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi :

- general Jovan Iskrić,

- general Mihajlo Lukić,

- general Miroslav Opačić,

- ustaški krilnik i general Dušan Palčić,

- general Milan Desović,

- zrakoplovni general Đuro Dragičević,

- te zrakoplovni general Milan Uzelac.
 

Interesantno je da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli puno bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika NDH.

- General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24. rujna1945 godine.

- Jovan Iskrić je umro kao umirovljenik 1961 godine u Zagrebu.

- Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.

- Dušan Palčić je umro kao umirovljenik 1963 godine u Zagrebu.

- Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.

- Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter ! Svaka mu čast !

- Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.

- Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.

- Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.

 

Od onih takozvanih „sitnijih riba“ mislim da svakako treba spomenuti Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne Države Hrvatske Ustaša sa još dubljeg dna kace. On je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovijek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)

Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine.

Ne bi bilo korektno ne spomenuti ustašicu Milku Obradović.

Bio je i poznat i Mile Vasić, Srbin, koji je bio u radnickim logoru Jasenovac zaposljen.

Osim Vasića u Jasenovcu su bila zaposljena grupa srpskih Cigana (Roma) koje su Ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Radi divljanja te grupe srpskij Cigana protiv pravoslavnog stanovništa (Srba i Hrvata) su ih Ustaše strijelali 1945te godine.

 

U vojnoj organizaciji Nezavisne Države Hrvatske su postojala i Domobranske Radne Postrojbe (DORA postrojbe) :

Domobranske radne postrojbe (DORA postrojbe) bile su posebne postrojbe u sastavu kopnene vojske Domobranstva NDH od 1942. godine. Bile su uglavnom popunjavane vojnim obveznicima Srbima, kako bi ih se integriralo u NDH, odvratilo od pubune i iskoristilo kao radnu snagu.

Vlasti NDH su shvatile da nasilje nad Srbima jača pobunu protiv NDH i zato od početka 1942. počinje opsežnija promjena dotadašnjeg držanja prema Srbima. Ministarstvo domobranstva je 11. lipnja 1942. naredilo da se kod zapovjedništava zbornih područja odmah pristupi ustrojavanju DORA postrojbi, sastavljene od "pravoslavaca" i "prijelaznika", tj. pravoslavnih vjernika koji su prešli u drugu vjeru.

Zapovjednici ovih bojni trebali su biti Hrvati. Stražarski vod svake DORA bojne jedini je nosio naoružanje, a popunjavao se pričuvnicima Hrvatima starijim od 32 godine. Svi ostali domobrani, dočasnici i časnici trebali su biti Srbi. Za početak je trebalo postrojiti po jednu DORA bojnu za svako zborno područje. Ukupno je DORA bojna trebala imati 865 časnika, dočasnika i domobrana.

U rujnu 1942. osnovane su :

- 1. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Sisku, II. bojna u Sesvetama)

- 2. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Osijeku, II. bojna u Prečkom)

- 3. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Sarajevu, II. bojna u Brčkom)

 

Pripadnici DORA postrojbi sudjelovali su u poljoprivrednim radovima i kopanjima kanala za navodnajvanje, radili su na polaganju telefonskog kabela između Trećeg Reicha i NDH, gradili su oružničku školu u Bjelovaru, radili su u Šećerani Osijek i sl. Početkom 1944., njemačka vojska je započela pripreme za obranu obale od mogućeg anglo-američkog iskrcavanja. Ministarstvo oružanih snaga krajem ožujka dogovorilo se s Nijemcima da će za utvrđivanje dalmatinske obale staviti na raspolaganje potrebno ljudstvo, odnosno 96 pričuvnih časnika, 240 pričuvnih dočasnika i 4800 pričuvnika.

Krajem 1942. u okolici Bjelovara jedna DORA postrojba sastavljena od 400 Srba s Korduna, Banovine i Bosanske krajine prilikom sječe šume zarobljena je od strane partizanske jedinice pod zapovjedništvom Ivana Šibla. No, nakon višesatnog nagovaranja, tek 30 mladića odlučilo je prijeći Partizanima. Partizani su tom prigodom strijeljali zapovjednika postrojbe, inače Srbina iz Srbije, junaka Solunskog bojišta iz Prvog svjetskog rata. Na temelju ovog događaja 1971. snimljen je film “U gori raste zelen bor”.

 

GENERAL MIHAJLO LUKIĆ :


General Mihajlo Lukic

 

Pavelićev general kako su ga nazivali partizani, a istodobno pravoslavac koji se izjašnjavao kao Hrvat, domobranski general Mihajlo Lukič po mnogočemu se tijekom Drugoga svjetskog rata nije uklapao u stereotipe. Roden je 1886. u Virju kao sin profesora na Muzičkoj akademiji Darka Lukiča, koji ga je nakon završene gimnazije u Bjelovaru poslao u Višu školu za kadete u Karlovcu. Tada je bila odredena Lukićeva vojna karijera u tri države. Vojnu akademiju u Beču završio je taman na vrijeme da kao novopečeni niži časnik prvi put stane na branik domovine, ovaj put Austro-Ugarske Monarhije. Nakon vojnog i političkog pada Beča i Budimpešte, Lukić se ubrzano počeo uspinjati u vojnoj hijerarhiji Kraljevine Jugoslavije. Biva unaprijeđen u pukovnika, zapovijeda 26. pješadijskim pukom u Sisku, a 1931. u Francuskoj stječe vojnu izobrazbu o oklopnim vojnim sredstvima. Odmah potom na Vojnoj akademiji u Beogradu dobiva katedru za strategiju, na kojoj ostaje sve dok se još jedan veliki rat koji je harao Europom, nije zakotrljao i prema Balkanu. U čin generala unaprijeđen je početkom 1940., kako bi preuzeo Triglavski alpski odred, elitnu planinsku jedinicu u Sloveniji, gdje je 6. travnja 1941. dočekao njemačke trupe koje su nadirale iz Klagenfurta i Graza, odnosno talijanski napad sa zapada. Nemajući nikakve šanse za drugačiji ishod, a možda ni volje ni za što osim da sačuva živote svojih vojnika, Lukič je svoj drugi rat u karijeri izgubio u rekordnom roku.

Odmah po proglašenju NDH prijavio se u Hrvatsko domobranstvo, gdje je kao iskusni 55-godišnji general ostavio najdublji trag. Do lipnja 1941. zapovijedao je Osječkom divizijom. Od srpnja do listopada 1941. iz Bihaća je zapovijedao Ličkim zdrugom, a iz tog razdoblja poslije će ga se prisjećati Titov general Jovo Popović. U zapisima u Prvoj ličkoj proleterskoj brigadi on je Lukića kao zapovjednika vojske kvislinške države, doduše, „počastio" titulom Pavelićeva generala, ali je njegove akcije nazivao „pokušajem pacifikacije Like", očito razlikuju ga od ustaških časnika na tom području kojima je poimence nabrajao zločine nad civilima. Istodobno je bio i časnik za vezu sa 2. talijanskom armadom. Velikim ratnim operacijama zapovijedao je tek od kraja 1941. do travnja 1943. kao zapovjednik 3. domobranskog zbora u Sarajevu. U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini te je vrlo često surađivao s Crnom legijom Jure Francetića.

Drugi svjetski rat bjesnio je punom žestinom, pobjednik se nije naslućivao, a onda je u dobi od 57 godina general Lukić naglo umirovijen jer se protivio slanju hrvatskih vojnika u njemačke legije te na bojišta po SSSR-u.

Kad je riječ o osobnom životu, spominje se da se Lukić s proglašenjem Hrvatske pravoslavne crkve u lipnju 1942. počeo izjašnjavati kao član te konfesije. Kraj rata dočekao je u Zagrebu kao umirovljenik. Uz njegovo se ime nikada nije vezivao nijedan ziočin, no komunističke su ga vlasti zbog suradnje s neprijateljem osudile na 10 godina zatvora. Pomilovan je nakon odsluženih pet godina te je u Zagrebu živio do smrti 1961. godine.

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung