Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

SRPSKE LAŽI I ZLOČINI :

 

SRBI U USTAŠAMA I N.D.H.

SRBI SU GENETSKI TURCI

LAŽ O "SRPSKIM" JEZIKU

LAŽ O "(H)R(V)AŠKOJ"

LAŽI O HRVATIMA

LAŽI SRP. PRAV. CRKVE

SRPSKE LAŽI O BiH

LAŽI O JASENOVCU

”GENOCIDNOST HRVATA”

LAŽI O DALMACIJI

ČETNIČKI ZLOČINI U N.D.H.

ZLOČIN U BOS. GRAHOVU

ZLOČIN U DRVARU

ZLOČIN U BORIČEVCU

ZLOČIN U KRNJEUŠI, ...

ZLOČIN U PODRINJU

ZLOČIN U ZABIKOVLJU

ZLOČIN U RAMI

ZLOČIN U GATI, ČIŠLI, ...

ZLOČIN U ILIĆIMA I CIMU

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

SRBI SU UKRALI GRB :

 

Tko laže taj i krade !

Takozvani Srbi su ukrali “svoj” CCCC od Bizantske dinastije Paleolog : [ VIDI OVDJE ].

Maznuli su i orla od dinastije Paleolog : [
VIDI OVDJE ].

Jadan narod : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od drugi jezik, teritorije, povijest i grb ukrade!”

 

SRPSKA LAŽ O PJESMI “BOJ SE BIJE” :

 

 

Boj se bije (Istrcale zagrebacke frajle ili korak ide za korakom)" - hrvatska pjesma iz 1991.
Srbi tvrde da je ta pjesma plagijat njihove pjesma "Marširala kralja Petra garda"..

NE! "Boj se bije" je nastala kao obrada hrvatske pjesme "Marširala, marširala Jelačića vojska" iz 19. stoljeća.

"Marširala kralja Petra garda" je iz vremena prvog svjetskog rata..

“Marširala, marširala Jela
čića vojska” (često i “Domobranska koračnica”) je hrvatska vojna koračnica nepoznatog autora koja je bila u uporabi u raznim hrvatskim vojnim postrojbama u 19. i 20. stoljeću. Smatra se da je nastala u 53. pješačkoj pukovniji austro-ugarske vojske, a pjeva o događajima iz 1848.

Očito je koje je original, a koje plagijat.

 

GENETSKA LABORATORIJA U VANCOUVERU DOKAZALA : SRBI SU GENETSKI TURCI !


 
Jedan od načudniji srpski "povijestničara" je Jovan Deretić. Ta osoba je poznata po izjavi da je čak i Isus bio Srbin. Samo po tom izjavom se mora postaviti pitanje dali je taj "povijestničar" možda promašio profesiju? Možda je bolje da je bio posato komičar?

Taj srpski "povijestničar" Jovan Deretić tvrdi naprimjer da je srpski narod nastao od Sorba, koji žive u istočnim dijelu Njemačke na tromeđi Njemačke, Poljske i Česke. Srbi im vole davati ime Lužički Srbi.

Danas ima još oko 60.000 Sorba u Njemačkoj koji su ili katolici ili lutherinski evangelisti.

Po jeziku se sorbski dijeli na Gornjo-Sorbski koji je českim i slovačkim jeziku blizak i na Donji-Sorbski koji je bliži poljskom jeziku.

Srpskim komičaru povijesti Jovanu Deretiću to ne smeta : on zbilja tvrdi da su današnji Srbi nastali od Sorba.

Inteligentne osobe se moraju odmah pitati :

1. Kako to da onda Sorbi imaju drukčiju vjeru od današnji Srba?

Srbi vole drugima tumačiti da su pokatoličeni ili poturčeni. Ako su Srbi nastali od Sorba onda se moramo pitati zašto su oni popravoslavljeni i zašto su do 12. stoljeća bili dio Bugarske Pravoslavne Crkve? Tek u 12 stoljeću su pobjegli od Bugarske Pravoslavne Crkve osnovali su Srpsku Pravoslavnu Crkvu.

2. Totalna razlika u genetici Sorba i današnjih Srba može dokazati da su Srbi nisu nastali od Sorba. To je samo moguće ako se genetika Sorba poklapa sa genetikom Srba. Ona se na žalost Srba ne poklapa sa genetikom Sorba.

Interesantnije je da današnji Srbi imaju u krvi najveći postotak turske krvi : altajsko-anatolski (turski) haplotip Hg2 sa ukupno 49% u krvi Srba. Oni se danas slobodno mogu nazvati po genetici pravoslavnim turcima!

Sorbi imaju sa Srbima toliko kao Slovenci sa Slovacima : ništa.

3. Sorbi nebi Srbe razumjeli, tako da se moramo pitati kakav onda jezik Srbi govore kad ne govore istim kao njihovi navodni preci. To je još interesantnije znati pošto Srbi vole tumačiti drugim narodima da govore srpskim jezikom. Da je to nemoguće potvrdžuje sama činjenica da ne govore istim jezikom kao njihovi navodni sorbski preci. Od koga su onda Srbi ukrali jezik koji danas govore? Možda od onih po kojima je navodna prva srpska država dobila ime : (H)R(V)AŠKA"?


Pogledajte samo grbove u njemačkim općinama i gradovima gdje Sorbi žive :

Njemacke opcine i gradovi gdje zive Sorbi

Da su Sorbi Srbi, zašto onda koriste hrvatsku šahovnicu u grbovima i ništa “srpsko” ?

Dolaskom Hrvata na današnje područije su naišli na Ilire/Dalmatine sa kojima su se opet izmješali. Današnja genetika to potvrdžuje jer se u današnjoj AVNOJ-skoj Hrvatskoj, Bosni, Sandžaku i Duklji nadže Dinarski gen Eu7, za koji znatnstvenici govore da je Hrvatski gen. Problem je trenutno da i Srbi tvrde da imaju taj gen Eu7 (u nižem postotku) i da je taj gen zato "Srpski gen".  Posto su se Iliri proširavali i na područje današnje Srbije je jedino logično da bi se taj Dinarski gen trebao nazvati "Ilirski gen", jer se on u razlicitim postotcima moze nači u narodima ovih prostora.

Ipak se genetika razlikuje od naroda do naroda u postotku ostalih genski markera. Hrvati imaju zato totalno drukčiju genetsku strukturu od naprimjer Srba, koji vole tvrditi da su Hrvati nastali od Srba što nije samo genetski nemoguće nego je i poviesno nemoguće, jer se Srbi nisu pojavili prije ovih prostora a hrvatski tragovi se mogu dokazati do 3750 prije Krista u Iranu. Srbi najviše kao dokaz navode šalu satiričkog hrvatskog internet portala "news-bar" (http://www.news-bar.hr/vijesti/regija/okantno-otkrie-o-podrijetlu-hrvata). Očito su narod koji ne znade šta je satira.

Bilo kako bilo. Srbi imaju 49% altajsko-anadolski (turski) gena.

Mislim da vam je poznato da su Srbi živjeli 500 god. pod Turcima. Ono sto Srbi izbjegavaju reči je da su u tih 500 god. Srpkinje u pravom smislu riječi bile pod Turcima.To je neupitno i sa tim se vjerujem svi slažemo. Isto tako je poznato da su turske Age, Paše itd. morao prvu bračnu noć provesti sa svakom srpskom mladom nevjestom.

Isto tako nam je poznato da su nakon toga sto su radili te prve bračne noći vjerovatno mnoge mlade nevjeste (Srpkinje) ostale i u drugom stanju.

Sad kad se dijete rodilo što je to dijete bilo? Pola Turcin, pola Srbin. Mislim da se i oko toga možemo složiti i da je to nepobitna istina.

E sad idemo dalje.

Kad su ta djeca narasla, a bilo je među njima ko i u svim drugim slučajevima muških i ženskih i ona su se ženila i udavala. I sad imamo slučaj da je polu-turkinja oko koje smo se složili kod udaje ponovo bila prisiljena spavati sa turčinom. Ako je ona tada ostala u drugom stanju, a veliki broj od njih je, dijete koje se je nakon toga rodilo po mojoj računici bio je 75% Turcin, ili Turkinja. To se je dogodilo več u drugoj generaciji. Ako su se takva djeca kad su odrasli ženili imeđu sebe i njihova djeca su bila automatski 75% Turci. Sad ako se ta 75% srpkinja kod udaje ponovo spava sa Turčinom dijete tako začeto je več skoro 100% Turčin. I to nakon samo nekoliko generacija. Pošto je sve to trajalo 500 god. i oprilike 25 generacija osavljam sad vašoj mašti i vašim matematičkim sposobnostima da izračunate nakon 25 generacija kakvu genetsku sliku imaju naši istočni susjedi.

Srbi su tu genetiku samo mogli okrenuti zato što je Srpska Pravoslavna Crkva assimirilara druge pravoslavne narode : pravoslavne Dukljane (Hrvate), pravoslavne Vlahe, pravoslavne Hrvate itd. S tim potezom su uspjeli smanjiti dio anadolski (turski) gena na 49%.

Hrvatski Muslimani u nekim krajevima Bosne imaju veči postotak tog hrvatskog genskog markera Eu7.

Kroz stoljeća je samo muslimanski muškarac mogao uzeti ženu ne-muslimanku i u nekim slučajiva ne-hrvaticu (Srbkinju, Vlahkinju, ...) koje je ond morala prihvatiti Islam. Dok su kod hrvatski katolika i muškarac i žena mogia uzeti ne-Katolika i u nekim slučajima ne-Hrvata (Srbina, Vlaha, ...) i pokvariti s time svoji genetiku, to naprimjer muslimanska žena nije mogla.

Islam je zato više očuvao hrvatsku krv nego katoličanstvo. To se baš vidi u Bosni i Sandžaku.

Jedna od tipicnih srpski laži je ta da su hrvatski muslimani iz Bosne i Sandžaka poturice.

To genetika ne dokaziva, ali dokaziva da su današnji Srbi u njihovoj genetskoj strukturi 49% Anadolci (Turci). Znaći da su Srbi pravoslavni Turci.

U genetici Srba zato ima sljedeći problem : ako se uzme genetske analize Srba iz Srbije ispadne totalno drukčiji postotci i haplotipi kao naprimjer u Bosni ili Hrvatskoj. To samo može znaćiti da se danas ne-srpski narodi uračunavaju u Srbe, a za to je u zadnjim stoljećima odgovorna Srpska Pravoslavna Crkva. Ona je hrvatskim pravoslavcima te pravoslavnim Vlasima u Hrvatskoj i Bosni tumačila da su "Srbi" i uspješno ih koristila u ratovima 1990tih protiv vlastiti država i naroda jer više nemaju tu isto nacionalnu svijest.

Oni se radi pravoslavlja sami sebe uračunavaju u Srbe koji su tek nastali iz Bugarske Pravoslavne Crkve, koju su je napustili u 12 stoljeću i svoju Srpsku Pravoslavnu Crkvu uspostavili.
 

 

GENETIKA HRVATA :

GENETIKA SRBA :

 

 

- haplotip Eu7 :
"hrvatski haplotip" : 44,83%

- haplotip Eu19 :
"slavenski haplotip" : 29,31%

- haplotipovi Eu4, Eu9, Eu10, Eu11 :
"neolitski haplotipi" : 13,79%

- haplotip Eu18 :
"baskijski haplotip" : 10,34%

- haplotip Eu16 :
azijatski haplotip : 1,73

- haplotip Hg2 :
"altajsko-anadolski (turski) haplotip" : 49%

- haplotip Eu19 :
"slavenski haplotip" : 19%

- haplotip Eu7 :
"hrvatski haplotip" : 5%

- haplotip Hg9 :
"avarsko-mongolski haplotip" : 6%

- haplotip Hg21 :
"afro-hamitski-haplotip" : 13%

- ostali haplotipi : 8 %

 

 

 

Ovaj uspored pokazuje da je nemoguča tvrdnja Srba da su Hrvati nastali od Srba. To je kao da tvrde da ke pas nastao od mačke.

A da se ne spominje da je hrvatsko ime prvi puta 5500 prije Krista u indisjskim Vedama (kasnije i Avesti, Bibliji i Kuranu) kao pisanim tragovima. Arheloški se Hrvati mogu dokazati prema iranskim arhelolozima u današnjem Iranu i Afghanistanu 3750 prije Krista.

Srbi se tek negdje prije 1000 godina spominju.

Ali ipak oni to i dalje tvrde. Dali iz manjka inteligencije ili iz drugi razloga se ne znade.



Možda najbolje srpski akademik D. Ćosić može objasniti razlog, koji o svojim Srbima kaže :

- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

- „Laž je srpski državni interes.“

- „Laž je u samom biću Srbina“.

- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“



Ima i A. G. Mato
š nesto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”



U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.




Niti u jednom svetom spisu što tvrdi drugi čudni srpski "povjestničar" Rade Novaković se ne može naći niti spomena o Srbima. Najstariji povijesni spomeni o Srbima se pojavljuju tek negdje prije oko 1.000 god., a arheološki najstariji pisani nalaz hrvatskog imena je star oko 7.500 god. Hrvatsko ime se spominje u svim svetim spisima : Vede, Aveste, Biblija (Stari zavjet) i Kuran.

Arheloški se Hrvati mogu dokazati prema iranskim arhelolozima u današnjem Iranu i Afghanistanu 3750 prije Krista.

Hrvati imaju originalan jedinstven genetski marker koji čini oko 70-80% njihove genetske strukture u njihovom matičnom geografskom području (Dinarsko planinsko područje). Hrvatima su genetski bliski Tirenci (Sardinija), neki narodi s Kakvkaza (npr. Gruzini), dio Iranaca, Paštuni u Afganistanu, Siki iz Indije, a u Europi Nijemci,  Danci i Ukrajinci.

Kod Srba je dominantan tzv. altajsko-anatolski [ turski ] gen (oko 49%) te su  genetski bliski Turcima, Grcima, Rumunjima, Bugarima i imaju samo 5% hrvatskog gena, dočim imaju 16% afričkog gena (Hrvati samo 1%) i jedini u Europi sačuvane elemente afričke kulture (Strauli).  Najdublji srpski povijesni tragovi (stariji od 1.000 god) mogu se naći jedino u Somaliji na rogu Afrike gdje i danas žive dva ljudožderska plemena : SERBON I GEĐŽA.

Hrvatski gen je relativno rijedak i proteže se (kao i hrvatska kultura) od Hrvatske do sjeverozapadne Indije (preko Irana, Kavkaza, Afganistana) i točno pokriva “put znanja” koji je Stjepan Krizin Sakač (osnivač i prvi direktor Orijentološkog Instituta pri Sv.Stolici u Vatikanu) nazvao : “ZLATNI LANAC”.

Riječ Hrvat je izvedena iz riječi Harawat što na samskritu znači “božji narod” (hara = unutrašnja božja energija, wat = pleme, klan, bratstvo).

Prema Tarabićima riječ Srbin znači “rob Sotone” – onaj tko je okrenuo lice od Boga i vezan je isključivo za materijalnu stvarnost i „međusvijet“ magije, duhova i demona. U hermetici se ne pišu vokali (po Tarabićima), pa se riječ Srbin piše Srb, gdje jedino logičan vokal u „isčitavanju“ riječi jeste „o“ – Srob = „S“ simbol sotone + rob. Dobrica Ćosić najveći srpski nacionalist kaže da je temelj srpskog identiteta laž. Kršćanska misao kaže da je sotona otac svih laži. Trebali još što dokazivati?

 

Međunarodni imperijalistički krugovi silom hoće „izčupati“ korijenje našeg narodnog stabla i uništiti našu vlastitu vrlo osebujnu kulturu. Dobro znaju da drvo bez korijena ne raste. Bez obzira kako se netko politički identificirao (nacionalno, vjerski, regionalno) trebao bi bar malo poznavati vlastitu povijest i temeljne civilizacijske principe. Sve tzv. slavenske države (osim Bugarske i moskovske Rusije) su nastale na temeljima starohrvatske kulture (Majorov, Kroch). Dakle, svi ti narodi dobrim dijelom baštine i hrvatsku kulturu koja predstavlja i njihovo korijenje.


Sa Srbima je teško tako razgovarati jer žive u mitovima i glorifikaciji nečega kao što smo i mi sami upoznali u novijoj povijesti,..ali da pređemo znanstveno, … .

Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru izvanredno je važno jer predstavlja prvi dokaz postojanja hrvatske nezavisnosti u srednjovjekovlju.

879. godine datirano je znamenito pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru, jedan od najvažnijih dokumenata u čitavoj hrvatskoj povijesti. Naime, iz tog se pisma može zaključiti da je Branimir bio neovisan vladar, što je prvi dokaz postojanja hrvatske neovisnosti u srednjovjekovlju.

Papino pismo napisano je na latinskom jeziku, a započinje riječima: „Dilecto filio Branimir“ (Ljubljenom sinu Branimiru). Pismo je izrazito srdačno sročeno, a sadrži i obavijest o tome da je papa prilikom službe na oltaru sv. Petra dižući ruke uvis blagoslovio kneza Branimira, cijeli njegov narod te cijelu njegovu zemlju.

Nakon zapisa postoje nove znanstvene metode koje točno određuju postojanje nekog naroda na nekom prostoru,….znam za Srbe je to teško jer s tim ispitivanjima je dokazano da Srbi u biti su Hrvati,..na njihovu žalost !……Teško da oni mogu to prihvatiti, ali ja nisam izmislio ovu metodu koja se naziva HAPLOGRUPE ,.. koje su svi znanstvenici svijeta prihvatili kao jedina točna.




Geneticari koji su potvrdili 49% turski gena u takozvanoj “srpskoj” krvi :

Dr. Sanja Glišić i dr. Dragan Alavantić iz Instituta Vinča biokemijski su potvrdili kod Srba 49% altajsko-anatolski marker HG-2.

Institut za nuklearne nauke „Vinča“
p.fah 522
11001 Beograd, Srbija
tel: +381 11 3408 101 ; +381 11 3408 102

Laboratorija za radiobiologiju i molekularnu genetiku
tel: +381 11 3408 686
faks: +381 11 6447485




INSTITUTI KOJI SU POTVRDILI 49% TURSKE GENETIKE (Hg2) U KRVI TAKOZVANI SRBA :

- Laboratory for Radiobiology and Molecular Genetics, Institute of Nuclear Sciences “Vinca,” Belgrade;
- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester;
- CRC Chromosome Molecular Biology Group, Department of Biochemistry, and 3Institute of Molecular Medicine, University of Oxford, Oxford;
- Institute of General and Molecular Pathology, University of Tartu and Estonian Biocentre, Tartu, Estonia;
- IPATIMUP and Faculdade de Cięncias, Universidade do Porto, Porto, Portugal;
- Department of Zoology, University of Cambridge, Cambridge;
- Centro de Investigacion y Criminalistica, Laboratorio de ADN, Policia Judicial, Guardia Civil, and Laboratorio de Biología Forense, Departamento de Toxicología y Legislación Sanitaria, Universidad Complutense, Madrid;
- Dipartimento di Biologia, Universita di Ferrara, Ferrara, Italy;
- Umeĺ University, Department of Medical Genetics, Umeĺ, Sweden;
- Unitat de Biologia Evolutiva, Facultat de Ciecies de la Salut I de la Vida, Universitat Pompeu Fabra, Barcelona;
- Department of Genetics, Trinity College, Dublin;
- University of Oslo, Centre for Biotechnology, Oslo;
- Instituto Nacional de Saúde Dr. Ricardo Jorge, Lisbon;
- Forensic Laboratory for DNA Research, MGC-Department of Human and Clinical Genetics, Leiden University Medical Center, Leiden, The Netherlands;
- Laboratory for Forensic Genetics and Molecular Archaeology, Center for Human Genetics, K.U. Leuven, Leuven, Belgium;
- Research Centre for Medical Genetics, Russian Academy of Medical Sciences, UFA Science Centre, Department of Biochemistry and Cytochemistry, Moscow;
- Department of Physiology, University of Kiel, Kiel;
- Department of Medical Genetics, Institute of Endocrinology, Medical University of Lódz, Lódz, Poland;
- Department of Human Biology, Edith Cowan University, Joondalup Campus, and Western Australian Institute for Medical Research, Royal Perth Hospital, Perth;
- Genetic Research Laboratory, Institute of Legal Medicine, Medical Faculty (Charité), Humboldt-University Berlin, Berlin;
- Institute of Molecular Biology and Genetics, National Academy of Science of Ukraine, Kiev; - Department of Medical Biology and Genetics, Medical Academy of Latvia, Riga;
- Center of Human Genetics, University of Vilnius, Vilnius, Lithuania;
- Department of Biology, University of Rome “Tor Vergata,” Rome;
- The Cyprus Institute of Neurology and Genetics, Nicosia;
- Unité d'Immunogénétique Humaine, Institut Pasteur, Paris;
- Department of Medical Genetics, Kinderpoliklinik, Munich;
- La Trobe University, School of Genetics and Human Variation, Bundoora, Australia
- Department of Human Genetics, Memorial Sloan-Kettering Cancer Center, New York;
- Laboratory of Biological Anthropology, Institute of Forensic Medicine, University of Copenhagen, Copenhagen;
- Division of Medical Genetics, Department of Obstetrics and Gynaecology, Ljubljana, Slovenia;
- Dipartimento di Medicina Legale e Sanita Pubblica, Pavia, Italy;
- I.C. Biologice, Iasi, Romania; and Bogazici University, Department of Molecular Biology and Genetics, Istanbul;
- Dr. Mark A. Jobling, Department of Genetics, University of Leicester, University Road, Leicester LE1 7RH, United Kingdom;
- McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge, Cambridge;
- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester, United Kingdom;
- Max Planck Institute for Evolutionary Anthropology, Department of Evolutionary Genetics, Leipzig;
- Departamento de Biologia Geral, Instituto Cięncias Biológicas/Universidade Federal de Minas Gerais, Minas Gerais, Brazil.



Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u
American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine te njvečoj genetskoj bazi www.genbase.com iz Kanade. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.
 

 

 

 

Karta “B”: haplotip Hg2 :
49 % "altajsko-turski (anadolski) haplotip" u krvi Srba.
 

U 1895 g. Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravas i pravoslavac, uradio je clanak pod naslovom "Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi".

Poslanicu je uputio u Maksimiru 18. listopada 1895. godine.

Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.

"Braćo moja :

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

U Maksimiru 18. listopada 1895., Marko Mileusnić".

 

Madjarski grof i književnik Dominik Graf Teleki von Szék (1773-1798) u svom djelu "Reisen durch Ungern und einige angränzende Länder" (tiskano u Pešti u 1805.) piše o pravoslavcima Vojne Krajine kao o Hrvatima grčke vjere.

Teleki kaže sljedeće:

- Hrvati većim dijelom katolici, a da manjim dijelom, i to graničari, pripadaju grčkoj crkvi (Str. 268).

- Dijelu naroda u Otočačkom, Ličkom, Slunjskom i Ogulinskom okrugu pripada ime Vlah, no u jeziku uopće nema sličnosti s Vlasima, već da je riječ o Hrvatima. Vlasima ih zovu jer Hrvati grčki zakon zovu vlaškim i jer su Talijani već u stara vremena Vlasima nazvali stanovnike cijeloga gorja od Senja do Novigrada (Str. 270).

 

SRBI OBJAVILI DA SU BOŠNJACI I CRNOGORCI HRVATI :

 

U srbijanskom “Kuriru” 25. lipnja 2011. objavljen je članak pod naslovom

“Kanađani tvrde: Bošnjaci i Crnogorci su Hrvati” gdje piše slijedeće :

Nedavna istraživanja u genetskom laboratoriju u Vancoveru u Kanadi potvrdila su podrijetlo Bošnjaka i Crnogoraca. Genetska biblioteka sa stotinama tisuća genetskih uzoraka iz cieloga svieta (Genebase.com) objavili su svoja istraživanja iz Vancouvera, gdje se laboratorij i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana s Bošnjacima i Crnogorcima.

Haplogrupa 1, koja se uzdigla prije odprilike 25.000 godina na Balkanskom poluotoku za vrieme posljednjeg ledenog doba, ekskluzivno je povezana s hrvatskom populacijom. Po prvi put u ljudskoj povijesti, u mogućnosti smo odkriti svoju povijest s 100 postotnom preciznošću tako što se oslanjamo na redoslied DNA koda koji postoji u svakom živom biću na našoj planeti.

Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografski orijentirani i koriste se za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podjeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizira još dublju pukotinu među ljudima. Na primjer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i malo više od pola Crne Gore.

Odkad su se pojavila istraživanja može se predložiti da su Bošnjaci i većina Crnogoraca po svim genetičkim podatcima - etnički Hrvati. Mapa pokazuje genetički marker 12a2 ograničen na Hrvatsku (32 posto), Bosnu (40 -50 posto), na ostok Hvar (66 posto), Korčulu (52 posto), Brač (36 posto) i Krk (95 posto). Odemo li sjeverno (prema Sloveniji) vidimo da marker nestaje i postaje slabiji. Isti fenomen nastaje i ako pogledamo prema Ulcinju, lociranom u Crnoj Gori, te ako pogledamo u Albaniju i Srbiju.

Prije 25.000 godina Haplpogrupa 1 pojavila se iz Haplogrupe 1J, zajedničkog predka Haplogrupe 1 i Haplogrupe J. Haplogrupa 1 smatra se ekskluzivnim hrvatskim markerom prema Genebase.com i autoru Dr. Ivanu Juriću, koji je u svojoj knjizi „Genetičko podrijetlo Hrvata" napisao da bi se marker 12a2 trebao zvati „Hrvatski marker". Jurić objašnjava da je Haplogrupa samo Hrvatska, a ne i Bošnjačka, jer dolazi iz današnje Hrvatske i širila se iztočno, prema Bosni, i južno prema Crnoj Gori, čineći obje zemlje sličnima.

Haplogrupa 1J došla je iz Haplogrupe F, te je mutirala u Haplogrupu 1 u današnjoj Hrvatskoj (predpostavlja se da je nastala na području oko grada Splita). Haplogrupa F nastala je u Africi prije odprilike 50.000 godina i širila se sjeverno, prema Bliskom istoku, mutirala i promienila se u 1J, popraćena nastankom Haplogrupe 1 u Hrvatskoj, prenosi Ljubuski-online.info.

Treba li Bošnjake smatrati Hrvatima? To je za neke političko pitanje, a ne naučno. Nauka ne zna za barijere koje su postavile političke institucije. Genetski rečeno, Hrvati i Bošnjaci su neprimjetni. Oni, zajedno s polovinom populacije Crne Gore (do Ulcinja) su isti ljudi. Genetički, jedan narod, ali kulturno? To je drugo poglavlje i nije vezano za nauku.

Prema genetici, neki Bošnjaci imaju više hrvatskih markera nego neki Hrvati iz Hrvatske.

Kako je to moguće? Još jednom, nauka ne vidi kulturu ili nacionalnost. Ona vidi samo genetski kod, star tisuće godina. Najbolji odgovor je da su ti individualci koji nose Haplogrupu 12a2 markera, jednostavno etnički Hrvati. Na primjer kada bi bio jedan samo prozvani Bošnjak, ali imao velik postotak 12a2 Haplotipa, on bi bio etnički Hrvatski Bošnjak. Crnogorac, koji bi imao isti rezultat, bi bio etnički Hrvatski Crnogorac. Želimo istaknuti da je nacionalnost osobe (Bošnjak, Crnogorac, itd) osobna deklaracija i osjećaj, ali etnički raspored određen je genetičkim faktorom na kojeg osobna deklaracija ne može utjecati.

Tako Srbi pišu u “Kuriru”.

Za Hrvate koji makar malo poznaju povijest, pa bili oni po vjeri kršćani, muslimani ili bilo što drugo, ovo nije nikakva novost.

Svi,pa tako i Srbi, uvijek su znali da su do dolazka Turaka 1463., Hercegovina i Bosna bile čisto hrvatske zemlje i da je do toga doba njihovo stanovništvo bilo je 99% hrvatsko.

Da ne ulazim u detalje o tome što se sve događalo u 400 godina turske vladavine u ovim hrvatskim krajevima, jer o tome smo već u nekoliko navrata govorili, dosta je napomenuti da se useljavanjem Vlaha i drugih nomadskih plemena s iztoka kroz ta 4 stoljeća turske okupacije demografska slika Hercegovine i Bosne stalno mijenjala na štetu domicilnog hrvatskog stanovništva.

Turci vrše silan pritisak na katoličku vjeru domaćeg pučanstva pa, iako postupno, mnogi primiše “tursku viru”, ali ne i na tursku nacionalnost.

Skoro svi plemići i velika većina običnoga puka ostadoše vjerni svojoj hrvatskoj naciji sve do dolaska Tita i njegovih boljševika 1945., kad je svakog muslimana koji bi u Bosni i Hercegovini izjavio da je Hrvat oznaskratila za glavu. Onaj koji bi se iz bilo kojih razloga izjasnio da je Srbin bio je nagrađen.

Bosna i Hercegovina grcale su u krvi. Pod silnim velikosrbskim pritiscima Hrvati islamske vjere su se izjašnjavali, neopredjeljenima, Jugoslavenima, neki čak i Turcima a vrlo, vrlo rijetko Srbima.

I tako sve do 1974. kad je Tito za njih izmislio muslimansku naciju.

Ni to nije dobro zvučalo, pa su 1992. Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, “Tunjo” Filipović, pukovnik Ozne Adil Zulfikarpašić, Mustafa Cerić i drugi, crveni i zeleni, islamisti izumili bošnjačku naciju.

Od tada ti novi “Bošnjaci” žive u nekoj vrsti alternativne stvarnosti koja je samo njima jasna.

Nu što je žalostno jest to da su eto i velikosrbi, nakon 175 godina ( od vremena Garašaninivog “Načertanija” ) prisiljeni priznati istinu, a naši “Bošnjaci”, nešto radi svoje vjerske pripadnosti, a najviše radi svoje neukosti, još to nisu kadri skužiti.

Nekadašnj Crveni Hrvati, današnji Crnogorci, su druga pjesma.

Oni su žrtve jedne specifične osobine jednog jedinog naroda na svijetu koji njih (Crnogorce) smatra Srbima za to što je u 13. stoljeću jedan njihov vlastelin, Hrvat katolik Stefan Nemanja zauzeo Rašku, postavio sebe najprije za velikog župana ( naziv koji je čisto hrvatski ), a kasnije (1166.) za kralja i od bizantinskih kmetova Rašana stvorio novu srbsku naciju.

Poznato je da Nemanja uobće nije radio na posrbljavanju ondašnjih Zetana. Nasilno posrbljavanje počelo je tek 1918. kad je Srbija izvršila “Anschluß” Crne Gore. Tad su, prema srbijanskom rezoniranju, svi Crnogorci morali biti Srbi, ako za ništa drugo, onda za to što se njihov “kralj” Čika Pera Kara-Đorđević oženio “Zorkom Crnogorkom”, kćerkom knjaza Nikole Petrovića, kojeg su njegov zet Pera i unuk Aca iztjerali iz njegove knjaževine.

Ukratko, uzprkos svim prošlim i sadašnjim osvajanjima pojedinih hrvatskih krajeva i raznim povijestnim i geografskim revizijama, Bosna, Hercegovina i veliki dio današnje Crne Gore, od stoljeća sedmog bile su čisto hrvatske zemlje, što svjedoče mnoge stare zemljovidne karte , koje nisu pravili hrvatski nego strani kartografi.

Ali, za mnogo toga što se s nama događalo u prošlosti, a posebno za ovo što nam se danas događa, krivi smo sami mi jer smo, kako netko davno reče, uvijek bili glupi vitezovi ili vitežki glupani.

Uvijek smo dobivali bitke, a gubili ratove. Ovoga puta smo izpali najveći glupani jer smo protiv vanjskog neprijatelja dobili i bitke i rat, ali smo zaboravili razčistiti račune s domaćim izdajnicima.

Da smo to učinili onda kad smo lako mogli, ne bi danas morali sanjati o izgradnji mostova preko kojih bi mogli nesmetano prelaziti iz jednoga dijela Hrvatske u drugi. Mostove preko čisto hrvatske zemlje, koju smo u prošlome ratu krvlju svojih sinova oslobodili od ortaka i gospodara ovih koji opet zajašili na vlast da nastave s uništenjem i ovoga jadnog ostatka ostataka Hrvatske.

Trebalo bi izpitati genetičku pripadnost tkzv. hrvatskih Srba. Vjerujem da bi rezultat bio vrlo zanimljiv.

 

CRNOGORCI (DUKLJANI) O PRVOJ BRAČNOJ NOĆI TURČINA SA SRPKINJOM :

 

Lišeni etičke tradicije i opterećeni hipotekom i komleksom zakona prve bračne noći (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turčin naslađivao ženama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praćeno debelim mukom i sakrivanjem autentičnih svjedočanstava u iluziji da sve što je sakriveno nikada neće izaći na svjetlost dana. Turski izum je bio : uzmi Srbinu ženu i imanje! Svetozar Marković je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverzniju građevinu svijeta – Ćele kulu. Ali prije toga potpuno su uništili elementarni ponos srpskog naroda o čemu postoje brojna svjedočanstva.

U “Mađarskoj kronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlačne žene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sačuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mučili i silovali. Pred muževima su izvodili nasilje nad njihovim ženama, a zatim očeve primoravali da skrnave rođene kćerke”.

U jednoj turskoj kronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje : jedno je kćerka, drugo je imanje”. Ivo Andrić u prozi “Mustafa i Madžar” rekonstruira orgije sa najmlađima, dok Lazar Arsenijević Batalaka u svojoj “Istoriji srpskog ustanka (Povijesti srpskog ustanka)” opisuje neobičan običaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti. Najpoznatiji izvođač erotskih bizarnih igara u stilu Markiza De Sada bio je brat Kučuk Alije Sali-Aga. Tri žene, kralj, kraljica i barjaktar započinjali su orgiju sa njim, hranjenjem, napajanjem i tetošenjem, pa bi se onda kralj i kraljica smjestile pored njega ili u njegovo krilo i ugađali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu. Kraljice bi ga ispraćale iz sela u selo ustupajući svoje mjesto tamošnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijić pisao je, zato, da konkubinat srpskih žena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni običaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom.

O mnogo čemu od već pomenutog progovorio je Petar Džadžić u “Homo Balkanikusu – Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37) :

“I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski etički kodeks sublimiran u pojmu čojstvo, uvažavao načelo “Sve za obraz, a obraz nizašto”, srpska hipokrizija je postulirala interes. Tako su se sučelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvišena crnogorska povijest i tradicija raščovječenog srpskog čovjeka. Pripadajući turskom etičkom sistemu nasilja i beščašća i uzimajući ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, viđeni ustanici srpski, predvođeni Crnim Đorđem i kodžom Milošem, svi bez izuzetka, liše Petra Dobrnjca, otvorili su hareme. Preuzimajući turske običaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski etički kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet više pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguće, jer, ko je njegov otac? Ličimo li više na očeve ili na Turke ponavljao je, pitajući se, Džadžić (C.D.).”

Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “što on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bračnog partnera, odnosno udavača da je budući suprug od dobrog i čistog soja” (Milivoje Matović, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2). Obije strane su pazile da je supružnik od dobre kuće, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i da li je ko “U obitelji bio mučan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li ko u lance vezan itd. Negativni inače rijetki slučajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogućen (isto).

Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopuštala stupanje u brak rođaka do sedmoga pasa. Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije dočarava komparacija dvije majke. One srpske o kojoj piše Vuk Karadžić i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kćerku da spase život sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajući im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj priči svijetske literature saznavši od turskog paše za sudbinu jedinca odgovara: “Pašo, daj ti mene njegovu posječenu glavu, a eto tebe zadnji dio”.

Razvratna srpska princeza i turska sultanija Olivera koja počiva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske žene, kao što incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokrizija nijesu srpsko nasljeđe isključivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i ženama Nemanjića i uopšte ženskom svijetu srednjovjekovne Nemanjićke epohe pisalo je više autora iz Srbije. Pisao je ubjedljivo i S. Živković.

Uostalom, incestuoznu i razvratnu “etičku” prirodu i karakter srpstva ovjekovječila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohačestvu. “Snohačestvo (od staroslovenske riječi snaha, to jest žena bratovljeva i sinovljeva) označava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u običaju maloletnicki brakovi. Naime roditelji su maloljetnog sina ženili djevojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i obitelj su prihvatili snohačestvo do punoljetnosti muža.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str 22). Ovaj običaj, zaključuje Politika, “sačuvao se u nekim našim krajevima do naših dana”. Međutim, ovdje nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezička običajnost. Snohačestvo se odnosi na punoljetne supružnike o čemu svjedoči i poznata pjesma:

„Brate moj

moje žene sin

trči, reci ocu

da mu ide sin.“

Pjesmu je pjevao mlađi sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajući ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vraćao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac živio sa snahom u bračnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mlađi brat (ponavljač bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po ženi. Dok su Crnogorci išli u vojsku ili na vojnu, a žene su ih pritom pratile s tainom, dotle u srpskom slučaju, u incestuoznom snohačestvu, svojevrsnom konkubinatu žive snaha i svekar.

Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, baš kao i zbog lapota. Lapot je običaj očeubistva ostarjelog roditelja iza ili iznad kuće tvrdim predmetom (najčešće sjekirom po vratu) o čemu je ostalo potresno svjedočansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoja Lole Đukića. I zbog lapota Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko čojstvo i etički kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazi-sociolog iz Podgorice. Jer crnogorski etički kodeks upravo veliča do kulta domaćina kuće, glavu obitelji, najstariju mušku glavu. Za razliku od ovoga, srpska hipokrizija ne može se opravdati ni komonveltskim srpstvom kao eventualnim nosiocem običaja lapota, pošto se posrbljavanjem drugih naroda i eventualnim preuzimanjem od njih ovog zločinackog običaja ne opravdavaju se za učinjeno. Samim posrbljavanjem drugih, Srbi su izvršili lapot (krimen čovjekoubistva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog običaja.

Od niza drugih etičkih pravila i običaja po kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo još nekrofiliju i panađure kod Srba. O tome je ponesto zapisao kulturolog i pisac Ivan Čolović baveći se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj književnosti (“Književnost na groblju”). Naime, srpske posmrtne počasti i parastose dopunjuju luksuzne gozbe na groblju i grobu sahranjenog, čime su svojevrsni panđuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci sa uzvišenim duhovnim karakterom crnogorskog žaljenja mrtvaca, lelekom, tužbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i saučestvujućih pratilaca. Rađano na nasilju da bi i samo postalo žrtva nasilja, srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta je suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa-čojstva i njegovog dostojanstva, uzvišenosti pravde i pravice, filantropije i istine. Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadesetom vijeku, crnogorski etički kodeks je opstao o čemu svjedoči i nedavna burna prošlost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suživot u razlikama, velikodušni samožrtvujući odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruženja i u spašavanju od genocida i holokausta 1999. nad Albancima sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukađinija. Urušavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na etičko i etničko biće i duh crnogorstva, Crnogorski etički kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najužoj obitelji nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom.

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung