Dobro dosli na stranici Ustaskog Pokreta.

START I NAČELA I TKO JE TKO I VOJNA POVIJEST I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I DUĆAN I mp3 I E-Mail I YouTube I Deutsch.

 

 

USTAŠKI POKRET :

 

Ustaski Pokret : stranacka nacela. Die Ustascha Prinzipien und die Regulierung der Disziplin der Ustascha. STRANČKA NAČELA

Ustaski Pokret : Nezavisna Drzava Hrvatska. Staatsaufbau des Unabhängigen Staates Kroatien. NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Ustaski Pokret : hrvatske granice. Die Grenzen des Unabhängigen Staates Kroatien. HRVATSKE GRANICE

Ustaski Pokret : nacionalne manjine. Nationale Minderheiten im Unabhängigen Staat Kroatien. NACIONALNE MANJINE

Ustaski Pokret : hrvatska dijaspora. Die Diaspora des Unabhängigen Staates Kroatien. HRVATSKA DIASPORA

Ustaski Pokret : Bokeljski Hrvati. Kroaten als Minderheit in den von montenegrinern besetzten kroatischen Gebieten. BOKELJSKI HRVATI

Ustaski Pokret : Bunjevacki Hrvati. Kroaten als Minderheit in den von Serben besetzten kroatischen gebieten. BUNJEVAČKI HRVATI

Ustaski Pokret : Croatan indijanci. Croatoan Indianer und CROATAN INDIJANCI

Ustaski Pokret : Gradiscanski Hrvati. Kroaten als Minderheit in Österreich. GRADIŠČANSKI HRVATI

Ustaski Pokret : Janjevacki Hrvati. Kroaten als Minderheit im Kosovo. JANJEVAČKI HRVATI

Ustaski Pokret : Karasevski Hrvati. Kroaten als Minderheit in Rumänien. KARAŠEVSKI HRVATI

Ustaski Pokret : Moliski Hrvati. Kroaten als Minderheit in Italien. MOLIŠKI HRVATI

Ustaski Pokret : Moravski Hrvati. Kroaten als Minderheit in Tschechien. MORAVSKI HRVATI

Ustaski Pokret : Racki Hrvati. Kroaten als Minderheit in Ungarn. RACKI HRVATI

Ustaski Pokret : Slovacki Hrvati. Kroaten als Minderheit in der Slowakei. SLOVAČKI HRVATI

Ustaski Pokret : Sokacki Hrvati. Kroaten als Minderheit in den von Serben besetzten kroatischen gebieten. ŠOKAČKI HRVATI

Ustaski Pokret : hrvatska genetika. Die Genetik im Unabhängigen Staat Kroatien. HRVATSKA GENETIKA

Ustaski Pokret : jezik i pismo. Sprache und Schrift im Unabhängigen Staat Kroatien. JEZIK I PISMO

Ustaski Pokret : Cakavski. Der cakavische Dialekt der kroatischen Sprache. ČAKAVSKI

Ustaski Pokret : Kajkavski. Der kajkavische Dialekt der kroatischen Sprache. KAJKAVSKI

Ustaski Pokret : Stokavski. Der stokavische Dialekt der kroatischen Sprache. ŠTOKAVSKI

Ustaski Pokret : zastava i grb. Fahne und Wappen des Unabhängigen Staat Kroatien. ZASTAVA I GRB

Ustaski Pokret : vjere. Glauben im Unabhängigen Staat Kroatien. VJERE

Ustaski Pokret : blagdani. Feiertage im Unabhängigen Staat Kroatien. BLAGDANI

Ustaski Pokret : abolacija i lustracija.  ABOLACIJA I LUSTRACIJA

Ustaski Pokret : Poglavnik. Der Poglavnik des Unabhängigen Staat Kroatien. POGLAVNIK

Ustaski Pokret : serijatsko sudstvo. Die Scharia im Unabhängigen Staat Kroatien. ŠERIJATSKO SUDSTVO

Ustaski Pokret : vazne osobe u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj i emigraciji.  VAŽNE OSOBE U NDH I USTAŠKOJ EMIGRACIJI

 

SRPSKE LAŽI I ZLOČINI :

 

Srpske lazi i zlocini : Srbi u Ustasama i organizacijama Nezavisne Drzave  Hrvatske. Serben in den Ustascha und militärischen und politischen Organisationen des Unabhängigen Staates Kroatien. SRBI U USTAŠAMA I ORGANIZACIJAMA N.D.H.

Srpske lazi i zlocini : Srbi su genetski Turci. Genetiker aus Kanada haben es bewiesen : Serben sind genetische Türken! SRBI SU GENETSKI TURCI

Srpske lazi i zlocini : laz o navodno srpskim jeziku. Serbische Lügen über die LAŽ O "SRPSKIM" JEZIKU

Srpske lazi i zlocini : sprska laz o  Raskoj.  LAŽ O "(H)R(V)AŠKOJ"

Srpske lazi i zlocini : laz o Hrvatima.  LAŽI O HRVATIMA

Srpske lazi i zlocini : lazi Srpske Pravoslavne Crkve. Lügen der Serbisch Orthodoxen Kirche. LAŽI SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Srpske lazi i zlocini : lazi o Bosni i Hercegovini.  SRPSKE LAŽI O BiH

Srpske lazi i zlocini : laz o radnim logoru Jasenovac. Serbische Lügen über das Arbeitslager Jasenovac. LAŽI O JASENOVCU

Srpske lazi i zlocini : laz o genocidnom bicu Hrvata.  LAŽI O GENOCIDNOSTI HRVATA

Srpske lazi i zlocini : laz o Dalmaciji.  LAŽI O DALMACIJI

Srpske lazi i zlocini : laz o Istri.  LAŽI O ISTRI

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocini u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj. Serbische Lügen über die ČETNIČKI ZLOČINI U N.D.H.

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Starcevicu.  ZLOČIN U STARČEVIĆU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Drvaru.  ZLOČIN U DRVARU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u   Boricevcu.  ZLOČIN U BORIČEVCU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Krnjeusi.  ZLOČIN U KRNJEUŠI

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Podrinju.  ZLOČIN U PODRINJU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u   Zabikovlju.  ZLOČIN U ZABIKOVLJU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u   Rami.  ZLOČIN U RAMI

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Gati.  ZLOČIN U GATI

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Ilicima.  ZLOČIN U ILIĆIMA

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u Bosanskom Grahovu.  ZLOČIN U BOS. GRAHOVU

 

VOJNA POVIJEST :

 

Vojna povijest : 7 SS Divizija   7. SS-DIV. “PRINC EUGEN”

Vojna povijest : 13 SS Divizija   13. SS-DIV. “HANDŽAR”

Vojna povijest : 23 SS Divizija   23. SS-DIV. “KAMA”

Vojna povijest : SS Pukovnija   SS-PUKOVNIJA “SANDŽAK”

Vojna povijest : 369 Pojacana Pukovnija.  369. POJAČANA PUKOVNIJA

Vojna povijest : 369 Vrazja Divizija.  369. “VRAŽJA” DIVIZIJA

Vojna povijest : 373 Tigar Divizija.  373. “TIGAR” DIVIZIJA

Vojna povijest : 392 Plava Divizija.  392. “PLAVA” DIVIZIJA

Vojna povijest : Zrakoplovna Legija.  ZRAKOPLOVNA LEGIJA

Vojna povijest : Pomorska Legija.  POMORSKA LEGIJA

Vojna povijest : Protuzrakoplovna Legija.  PROTUZRAKOPLOVNA LEGIJA

Vojna povijest : Laki Prijevozni Zdrug.  LAKI PRIJEVOZNI ZDRUG

Vojna povijest : Einsatzstaffel.  EINSATZSTAFFEL

Vojna povijest : Hrvatsko Domobranstvo.  HRVATSKO DOMOBRANSTVO

Vojna povijest : Ustaska Vojnica.  USTAŠKA VOJNICA

Vojna povijest : Crna Legija.  CRNA LEGIJA

Vojna povijest : Hrvatske Oruzane Snage.  HRVATSKE ORUŽANE SNAGE

Vojna povijest : Zrakoplovastvo.  ZRAKOPLOVSTVO

Vojna povijest : Ratna Mornarica.  RATNA MORNARICA

Vojna povijest : Hadziefendica Legija.  HADŽIEFENDIĆA LEGIJA

Vojna povijest : Huskina Legija.  HUSKINA LEGIJA

Vojna povijest : Oruznistvo.  ORUŽNIŠTVO

Vojna povijest : Narodna Zastita.  NARODNA ZAŠTITA

Vojna povijest : Drzavna Radna Sluzba.  DRŽAVNA RADNA SLUŽBA

Vojna povijest : DORA Postrojbe.  DORA POSTROJBE

Vojna povijest : Ravsigur.  RAVSIGUR

Vojna povijest : Ustaska Nadzorna Sluzba.  USTAŠKA NADZORNA SLUŽBA

Vojna povijest : Ustaska Mladez.  USTAŠKA MLADEŽ

Vojna povijest : Zeljeznicka Ustaska Vojnica.  ŽELJEZNIČKA USTAŠKA VOJNICA

Vojna povijest : Zenska Loza Ustaskog Pokreta.  ŽENSKA LOZA USTAŠKOG POKRETA

Vojna povijest : Istarska Domobranska Pukovnija.  ISTARSKA DOMOBRANSKA PUKOVNIJA

Vojna povijest : DOMDO Postrojbe.  DOMDO POSTROJBE

Vojna povijest : Crnogorska Narodna Vojska.  CRNOGORSKA NARODNA VOJSKA

Vojna povijest : Fazlagica Kula.  FAZLAGIĆA KULA

Vojna povijest : bitka na Ljevca Polju.  BITKA NA LJEVČA POLJU

 

ZANIMLJIVO IZ N.D.H. :

 

Zanimljivo iz NDH : postanske marke. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien. POŠTANSKE MARKE

Zanimljivo iz NDH : blokovi. Blöcke des Unabhängigen Staates Kroatien. BLOKOVI

Zanimljivo iz NDH : omoti i dopisnice. Ersttagsbirefe und Postkarten des Unabhängigen Staates Kroatien. OMOTI I DOPISNICE

Zanimljivo iz NDH : neizdane marke. Nichte herausgegeben Marken des Unabhängigen Staates Kroatien. NEIZDANE MARKE

Zanimljivo iz NDH : marke ustaske emigracije. Briefmarken des Ustascha Emigration des Unabhängigen Staates Kroatien. MARKE EMIGRACIJE

Zanimljivo iz NDH : marke Alpenvorland Adria. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Alpenvorland Adria. ALPENVORLAND ADRIA

Zanimljivo iz NDH : marke Belisce. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Belisce. BELIŠĆE

Zanimljivo iz NDH : marke Boka Kotorska. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Kotor. BOKA KOTORSKA

Zanimljivo iz NDH : marke Brac. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Brac. BRAČ

Zanimljivo iz NDH : marke Hvar. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Hvar. HVAR

Zanimljivo iz NDH : marke Korcula. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Korcula. KORČULA

Zanimljivo iz NDH : marke Medimurje. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Medimurje. MEĐIMURJE

Zanimljivo iz NDH : marke Rijeka / Kupa. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Rijeka / Kupa. RIJEKA / KUPA

Zanimljivo iz NDH : marke Sibenik. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Sibenik. ŠIBENIK

Zanimljivo iz NDH : marke Slobodna Bosanska Hrvatska. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Freies bosnisch Kroatien. SLOBODNA BOSANSKA HRVATSKA

Zanimljivo iz NDH : marke Split. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Split. SPLIT

Zanimljivo iz NDH : marke Sandzak. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Sandschak. SANDŽAK

Zanimljivo iz NDH : marke Zadar. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Zadar. ZADAR

Zanimljivo iz NDH : doplatne marke. Zuzahlmarken des Unabhängigen Staates Kroatien. DOPLATNE MARKE

Zanimljivo iz NDH : fiskalne marke. Fiskalmarken des Unabhängigen Staates Kroatien. FISKALNE MARKE

Zanimljivo iz NDH : zeljeznicke marke. Bahnmarken des Unabhängigen Staates Kroatien. ŽELJEZNIČKE MARKE

Zanimljivo iz NDH : marke studentskog fonda. Marken des Studentenfonds des Unabhängigen Staates Kroatien. STUDENTSKI FOND

Zanimljivo iz NDH : reklamne marke. Werbemarken des Unabhängigen Staates Kroatien. REKLAMNE MARKE

Zanimljivo iz NDH : biljezi katolicke crkve. Marken der Katholischen Kirche  des Unabhängigen Staates Kroatien. BILJEŽI KATOLIČKE CRKVE

Zanimljivo iz NDH : marke Crvenog Kriza. Briefmarken des Roten Kreuzes des Unabhängigen Staates Kroatien. MARKE CRVENOG KRIŽA

Zanimljivo iz NDH : marke njemacke narodne skupine. Briefmarken der Deutschen Volksgruppe des Unabhängigen Staates Kroatien. MARKE NJEMAČKE NARODNE SKUPINE

Zanimljivo iz NDH : lutrija. Lotterie des Unabhängigen Staates Kroatien. LUTRIJA

Zanimljivo iz NDH : drzavna riznica. Staatskasse des Unabhängigen Staates Kroatien. DRŽAVNA RIZNICA

Zanimljivo iz NDH : pecati. Poststempel des Unabhängigen Staates Kroatien. PEČATI

Zanimljivo iz NDH : novcanice. Banknoten des Unabhängigen Staates Kroatien. NOVČANICE

Zanimljivo iz NDH : kovanice. Münzen des Unabhängigen Staates Kroatien. KOVANICE

Zanimljivo iz NDH : odlikovanja. Orden des Unabhängigen Staates Kroatien. ODLIKOVANJA

Zanimljivo iz NDH : znakovlje. Abzeichen des Unabhängigen Staates Kroatien. ZNAKOVLJE

Zanimljivo iz NDH : prsteni ustaske emigracije. Ringe der Emigration des Unabhängigen Staates Kroatien. PRSTENI USTAŠKE EMIGRACIJE

 

POVIJEST HRVATA :

 

Povijest Hrvata : kratka povijest. Kroatische Geschichte : Kroaten im Iran und Afghanistan. KRATKA POVIJEST

Povijest Hrvata : Hrvati u indijskoj pradomovini. Kroatische Geschichte : Kroaten in der indischen Urheimat. HRVATI U INDIJSKOJ PRADOMOVINI

Povijest Hrvata : hrvatska boginja Sarasvati. Kroatische Geschichte : Die kroatische Göttin Sarasvati. HRVATSKA BOGINJA SARASVATI

Povijest Hrvata : Ariana.  ARIANA

Povijest Hrvata : indoiranski Prahrvati. Kroatische Geschichte : Die indo-iranischen Urkroaten. INDOIRANSKI PRAHRVATI

Povijest Hrvata : perzijski i starohrvatski.  PERZIJSKI I STAROHRVATSKI

Povijest Hrvata : Iranohrvati i Praslaveni.  IRANOHRVATI I PRASLAVENI

Povijest Hrvata : Hurrwurdu. Kroatische Geschichte : Hurrwurdu. HURWURDU

Povijest Hrvata : Urartu. Kroatische Geschichte : Urartu. URARTU

Povijest Hrvata : Hurrwuhč Mitanni - Huriti. Kroatische Geschichte : Hurrwuhč Mitanni - Huriten. HURRWUHČ MITANNI : HURITI

Povijest Hrvata : Huritoidi. Kroatische Geschichte : Hurriter. HURITOIDI

Povijest Hrvata : srpski i jugoslavenski progon iranista. Kroatische Geschichte : Jugo-serbische und groß-serbische Verfolgung der Iranisten. SRPSKI I JUGOSLAVENSKI PROGON IRANISTA

Povijest Hrvata : starohrvatski i novi Aral.  PRAHRVATSKI I NOVI ARAL

Povijest Hrvata : Velika Hrvatska i Bijela Hrvatska. Kroatische Geschichte : Großkroatien (Velikaya Horvatiya) in der Ukraine. VELIKA HRVATSKA I BIJELA HRVATSKA

Povijest Hrvata : Crvena Hrvatska. Kroatische Geschichte : Rotkroatien. CRVENA HRVATSKA

Povijest Hrvata : Prikarpatija. Kroatische Geschichte : Karpatenvorland. PRIKARPATIJA

Povijest Hrvata : grad Stiljsko. Kroatische Geschichte : Die Stadt Stiljsko. GRAD STILJSKO

Povijest Hrvata : tanajske ploce.  TANAJSKE PLOČE

Povijest Hrvata : rijeka Erax. 16 deutsch02 RIJEKA ERAX

Povijest Hrvata : Hutsuli.  HUTSULI

Povijest Hrvata : prahrvatski ep o Harazemu.  PRAHRVATSKI EP O HAREZEMU

Povijest Hrvata : starohrvatski jezik.  STAROHRVATSKI JEZIK (IZVORNOHRVATSKI)

Povijest Hrvata : starohrvatske legende.  STAROHRVATSKE LEGENDE

Povijest Hrvata : starohrvatska prezimena.  STAROHRVATSKA PREZIMENA

Povijest Hrvata : ranohrvatska praplemena.  RANOHRVATSKA PRAPLEMENA

Povijest Hrvata : hrvatski moreplovci.  HRVATSKI MOREPLOVCI

Povijest Hrvata : Duklja.  DUKLJA

Povijest Hrvata : Bosna.  BOSNA

Povijest Hrvata : Sandzak.  SANDŽAK

Povijest Hrvata : hrvatska kolonija Roanoke. Die verlorene Kolonie Roanoke. HRVATSKA KOLONIJA ROANOKE

 

Flag Counter 
Pogledajte samo koliko balkanski neoprani i smrdljivi smradski nomada donomadizira na našu stranicu. :-)

 

SANDŽAK :

 

Sulejman Pacariz - zov hrvatske krvi

 

Kao što podsjeća i povjesničar Konstantin Porfirogenet, Hrvati su nakon svoga dolaska na jug 626. godine naselili Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, zauzevši cijeli teritorij duž Jadrana, od Istre na sjeverozapadu do Valone na jugu današnje države Albanije. Ovi predjeli su podijeljeni na Duvanjskom saboru 753. godine na autonomne državne cjeline : Bijela ili Zapadna Hrvatska prostire se od Raše u Istri do rijeke Cetine u Dalmaciji i Crvena ili Južna Hrvatska koja ide od rijeke Cetine do Valone i do planine Himara u suvremenoj Albaniji. Crvena Hrvatska bila je podijeljena na saboru u Duvnu na autonomne pokrajine : Neretvu, Zahumlje, Travuniju, Duklju i Ilirik. Ove pokrajine su bile politički sjedinjene više ili manje uzajamno isprepletene i sve su priznavale primat i suverenitet hrvatskoga kneza, kasnije i kralja Bijele Hrvatske kao svoga vrhovnoga gospodara. Prema sposobnostima lokalnih vladara i utjecaju vanjskih čimbenika, neke od pobrojanih pokrajina su dolazile do prigode iskazati svoju autonomiju na otvoreniji način.

Koncem osmoga stoljeća Neretvanska pokrajina razvila se u jaku pomorsku silu koja je tijekom devetoga i desetoga stoljeća vodila u nekoliko navrata pomorske bitke s Venecijom i nakon pobjeda u borbama s Venecijancima primorala ih da plaćaju godišnji izdatak za slobodni prolaz kroz Jadran. U ratu sa Bizantom od 806 – 817. Hrvatska je izgubila trajno pokrajinu Ilirik ( današnju Albaniju), gdje se u najranija vremena nalazila najudaljenija južna granica Hrvatske uspostavljena na rijeci Drimu u suvremenoj Albaniji. Zahumlje je doživjelo procvat posebno u prvoj četvrtini desetoga stoljeća. Njegov knez Mihailo Vuševukčić, pobočnik kralja Tomislava, bio je najistaknutiji hrvatski vladar u toj hrvatskoj pokrajini. Početkom posljednje polovice desetoga stoljeća Duklja je preuzela političko liderstvo u sklopu Crvene Hrvatske. Bila je smještena duž obale od Kotora do rijeke Drima u današnjoj Albaniji. Tamo je u začetku bio uspon lokalne dinastije, čiji se vođa zvanično nazivao banom ili knezom, ali narod ga je zvao prema starom hrvatskom običaju. Vladimir, član izvorne dukljanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom početkom posljednje četvrtine desetoga stoljeća. Vidjevši da je Stjepan Držislav, apsolutni gospodar cijele Hrvatske zaključio mir i ugovor o nenapadanju sa bizantskim carstvom, bugarski car Samuilo napao je i pokorio Crvenu Hrvatsku na prijelazu iz 990. u 991. godinu, zarobiou borbi dukljanskoga kneza  Vladimira i odveo ga  u zarobljeništvo. Nedugo poslije toga, bugarski car je zarobljenoga kneza Vladimira oženio svojom kćeri Teodorom Kosarom i promaknuo ga u vladara Crvene Hrvatske, ali samo pod bugarskim suverenitetom. U biti je Vladimir bio tek bugarski vazal.

Kada je bizantski car Bazil II slomio otpor Bugara 1018. Godine, Bizantinci su ovladali svim zemljama što su ih do tada držali Bugari, dakle diljem Bugarske Srbije, Bosne i Crvene Hrvatske sve do rijeke Cetine u Dalmaciji. Nakon smrti bizantskoga cara Romana III Argirosa 11. travnja 1034. godine Dobroslav, sin princa Dragimira, stric Svetoga Vladimira, dukljanskoga vladara, podigao je ustanak Hrvata u Crvenoj Hrvatskoj kao i Srba u Raškoj protiv Bizantinaca. Poslije početnog neuspjeha Dobroslav, koga bizantski izvori nazivaju Stjepan Vojislav, u drugome ustanku od 1040 – 1042. potisnuo je Bizantince iz Crvene Hrvatske i sam zavladao oslobođenom zemljom. Dobroslava je naslijedio na tronu njegov sin Mihailo (1046 – 1081) kojega bizantski izvori zovu “vladarem onih koji sebe nazivaju Hrvatima.” On je priznavao suverenitet hrvatskih kraljeva Stjepana I i Petra krešimira IV, kao što je to činio i njegov otac, ali 1074. odbio je priznati izbor Slavaka na hrvatskome prijestolju, te se poslije toga Duklja odvojila od Hrvatske i postala zasebnom državom. Tri godine nakon odvajanja od Hrvatske vladar Duklje Mihailo se izborio za kraljevski naslov i krunu što je dobio od bizantskoga cara Nićeforusa Birenijusa. Tim činom on je uspostavio novu Hrvatsku kraljevinu u Crvenoj ili Južnoj Hrvatskoj. Suočen sa spoznajom da u novouspostavljenoj kraljevini ima puno stanovnika koji se ne slažu sa cijepanjem i usitnjavanjem do 1074. godine jedinstvene kraljevine Hrvatske, Mihailo je izdao naredbu da se tiska kronika pod nazivom “Kraljevstvo Hrvata.” Tu kroničar naglašava da je prvotno izvorno sjedište stare hrvatske države bilo u Duklji i da je sukladno tome Mihailo, sa zakonskim ovlastima, tek nasljednik državnosti stare hrvatske države na jugu prema svim utemeljenim starim zakonima i običajima Crvene Hrvatske.

Da bi konsolidirao svoju državu i učinio je i u vjerskom pogledu neovisnom, Mihailo se obratio papi Grguru VII uz zamolbu da mu pošalje krunu Svetoga Petra. Prema barskome biskupu, Mihailo ga je usrdno zamolio da mu papa pošalje i kraljevsku odoru. U pismu od siječnja 1078. papa naziva Mihaila samo imenom “kralja Slavena,” ali mu na njegov prijašnji upit, odgovara kako će “priznati počasti vašega kraljevstva, uz dopuštenje da se zaogrne kraljevskom odorom, samo u slučaju da i ostale zainteresirane strane uključene u cijelu stvar budu suglasne sa takvim činom, poštujući kanonske odredbe. Pod pojmom “ostale zainteresirane strane,” rimski papa je mislio najprije na samu državu Hrvatsku od koje se Duklja samovoljno odvojila i zatražila papino priznanje državne neovisnosti. Papa Grgur VII tako nije u potpunosti uslišio kraljevu zamolbu. Samo je kralj Bodin ( 1081 – 1101 ), sin i nasljednik kralja Mihaila uspio od raščinjenoga pape Klementa III zadobiti državničke i crkvene počasti za Barsku nadbiskupiju i izboriti papino priznanje kraljevine Duklje. To nije pošlo za rukom njegovome ocu Mihailu, unatoč upornim nastojanjima. Sve ovo pokazuje koliki je ugled u tadašnjem svijetu uživala kraljevina Hrvatska, jer se papa Grgur VII nije usudio priznati u potpunosti državnost Duklje, koja je značila i državno rastakanje kraljevine Hrvatske, jer je ona već nekoliko stoljeća bila utemeljena kao država i to je i papa Grgur VII poštivao. Duklja je morala čekati papinsko priznanje državne neovisnosti, jer se stoljećima smatrala samo hrvatskom pokrajinom i sastavnim dijelom kraljevine Hrvatske.

Prvih godina svoje vladavine dukljanski kralj Bodin je oslobodio i susjednu Rašku od bizantske vlasti. Njegova dva dvorjanina Vukan i Marko, obojica Hrvati iz Duklje, preciznije sa rijeke Ribnice što protječe pokraj Podgorice, vladali su u njegovo ime Raškom, kao pokrajinom Bodinove države Duklje i nosili su prinčevske titule. Ovo će ostaviti ključne i povijesne posljedice po budućnost hrvatske Duklje. Jer, netom nakon Bodinove smrti vidjele su se kroz ogorčene borbe za kraljevski tron u Duklji i izravne pretenzije dukljanske provincije Raške da pod paskom prinčeva Vukana i Marka zavladaju, ne samo Raškom, već i samom Dukljom, čiji ih je kralj upravo vlastitom odlukom svojedobno ustoličio za lokalne vladare u Raškoj. No, nakon njegove smrti oni su se osilili i željeli su proširiti vlast i na Duklju, te napraviti povijesni obrat i negdašnju pokrajinu Rašku učiniti glavnom, kojoj će Duklja biti potčinjena u državnome smislu. I Vukanovi i Markovi potomci na čelu Raške, smatrali su Duklju svojom domovinom i to su davni i početni korijeni srpskoga svojatanja toga izvornog prostora zemlje, koja je od davnina, kao što se iz priloženog vidi, pripadala isključivo Crvenoj Hrvatskoj te ujedno i državi Hrvatskoj u cjelini, na čelu sa kraljem Bijele Hrvatske koji je istodobno bio i državni poglavar Crvene Hrvatske. Napokon, Stefan Nemanja, unuk Hrvata Marka, dvorjanina kralja Bodina, sa rijeke Ribnice pored Podgorice, u potpunosti će se rastati i raskinuti sve veze sa vlastitom i izvornom kraljevskom dukljanskom dinastijom hrvatskih korijena i 1189. godine on će zavladati tom prastarom hrvatskom zemljom kao samoproglašeni vladar bez ikakvih ograničenja u vladavini. Stefan Nemanja je zanijekao svoje hrvatsko podrijetlo i otpočeo proces stvaranja nove srpske države i nove srpske nacije na izvornome tlu Crvene Hrvatske ili  Duklje. Od hrvatskoga pučanstva Duklje on je počeo višestoljetni proces stvaranja nove srpske nacije, otkidanjem naroda toga kraja od hrvatstva i stoljetnom asimilacijom dukljanskih Hrvata najprije u Rašane, a potom u Srbe.

Ljetopis rimokatoličkog popa Dukljanina (Glava XI.) iz Bara, koji je nastao koncem 12. st., donosi izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. st. nastala iz najjuznijeg dijela Crvene Hrvatske i kasnije jedno vrijeme bila dijelom Crvene Hrvatske a koja se prema tom se izvoru prostirala od Duvna do Drača u Albaniji, no o svemu tome nema nikakve potvrde u bizantskim ili drugim referentnim povijesnim izvorima.

Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije (Νικηφόρος Βρυέννιος) bilježi kako je od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od Dukljana i Hrvata (u grčkom izvorniku Dioclenses et Chorobatos) kao pomoć slavenskim ustanicima na Balkanu, te kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik".

Pravoslavni pop Dukljanin : "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju".

Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež. Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti : Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.

Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja države Nemanjića.

Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio Dubrovnik, no koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.

Andrea Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti Venecije u kojoj je i Kronika Dalmacije o Hrvatskoj u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše :

„Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom”.

Dandolov je navod bliz Ljetopisu popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska. Ferdo Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.

Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. - 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje Sandaljeve (tadašnju Humsku zemlju, koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.

Il Regno de gli Slavi

De regno Dalmatiae et Croatia

Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi. Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su Jakov Lukarić i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.

Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić, koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione).

Turski putopisac Evlija Čelebi (1611. - 1682.) je išao iz Hercegovine u Dubrovnik kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u Herceg Novom čine Arnauti, Bošnjani i Hrvati (V. tom, 454.). Iz grada Risna pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI. tom, 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata".

Kao i Bosna je Duklja bila vladana od Hrvata katolika sve dok Duklja nije dobila pravoslavnog vladara. Kao i naprimjer u njemačkim mini državama je bio tada običaj da da stanovnici jedne države uzmu i vjeru vladara. Tako se je i dogodilo u Duklji. Iz prije katoličke zemlje je nastala pravoslavna država. I ako se je Duklja vise puta borila protiv Srba, srpski takozvani poviestničari tvrde da je Stefan Nemanja koji se je rodio u Ribnici (Podgorica) bio Srbin.

Nije dao ime novoj toboze srpskoj državi ime Srbija nego "Raška". Pošto tada nije bilo pravopisa kao danas, je svatko pisao "kako je ćuo" i od "Crvene Hrvaške" je nastala "(Crvena) (H)R(v)aška". Stefan Nemanja je bio katolički Hrvat koji je kasnije prešao na pravoslavlje i nikakav Srbin.

Samo što je vladao nad Srbima! Zato je i dao toj državi ime (H)R(v)aška" a ne “Srbija”.

Nije Hrvat Stefan Nemanja bio jedini vladar nad Srbijom :

Iz srpskog izvora :

"Posle smrti Vuka Grgurevica (1485) despotska titula davana je i drugim potomcima Djurdja Brankovica, a kad su oni izumrli clanovima hrvatske vlastelinske porodice Berislavica, i, naposletku, srpskom vlastelinu Pavlu Bakicu posle cije se pogibije ugasilai ova vestacka tvorevina (1537)".

IZVOR : Pregled istorije jugoslovenskih naroda: Ot najstarijih vremena do 1848. Zavod za izdavanje Republike Srbije, 1960. Str. 106.

 

Bijela i Crvena_Hrvatska.

 

SANDŽAK U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ :

 

Odkad su se Ustaše osnovale su tražile da se Sandžak kao teritorij hrvatske krvi opet pripoji Hrvatskoj kad ona osamostali.

Kad se je 10. travnja 1941 ro
đena Nezavisna Država Hrvatska je Zagreb ubrzo poslao vojne jedinice i carinike u Sandžak. Kao i Sandžak su zeljeli i dijelove prijašnje Duklje opet vratiti u Hrvatsku da utvrde buduću granicu sa Velikom Bugarskom.

29. travnja 1941 stiže jedan vod Ustaša u Prijepolje, gdje su tamo oduševljeno pozdravljeni od lokalni hrvatski muslimana. Zapovjednik voda je održao kratak govor a na sastanku u jednoj školi je izrećeno priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a lokalni dužnosnici su se zakleli Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Dio ustaškog voda ostaje ostaje na kolodvoru Uvac u blizini Sjenice a ostali su pošli prema Priboju.

Muslimani Sandžaka su poslali dan kasnije Poglavniku dr. Ante Paveliću pismo preko Sarajeva, da je Sandžak ekonomski i povijesno dio Bosne i Hercegovine i zatražili oficialno pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U pismo su tražili da se odredi Ustaša pošalju u svaki kutak Sandžaka, navodeći da u tome zahtjevu imaju punu podršku Nijemaca.

Pismo je potisano od 38 sandžački reprezentanta : 10 iz Pljevlja i Prijepolje, 6 iz Sjenice, 5 iz Priboja, 5 iz Bijelog Polja i 2 iz Novog Varoša.

U tim danima su bile nekoliko frakcija hrvatski muslimana u Sandžaku : prva i najveća je bila za priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a druga je htjela priključenje Albaniji koja je bila pod talijanskoj okupaciji, treća koja je imala najmanju podršku je bila pro-njemačka frakcija Hadžiahmetovića u Novom Pazaru a četvrta pak je zeljela suradnju da crnogorskim "Zelenim".

Ta divergencija gledišta se je osjetila na sastanku u Bijelom Polju gdje je mnoštvo bilo za pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a samo nekoliko su htjeli podržati Hadžiahmetovića.

U istočnim dijelu Sandžaka je bila još jedna frakcija Albanaca, koji su radili na proširenju Albanije sa jednim dijelom Sandžaka.

3. svibnja 1941 je iz Sarajeva ušao jedan bataljon Carine Nezavisne Države Hrvatske u Sandžak sa fesovima na glavi. Samo za dva dana je bataljon raspoređen po Priboju, Prijepolju, Pljevlju i Novoj Varoši sa kompanijama utemeljeni u Uvacu, Proboju, Prijepolju i Novoj Varoši.

Carinici Nezavisne Države Hrvatske su razoružali sve srpske žandare. Iz Bosne su poslani hrvatski muslimani na ključne položaje i kao čelnici Ustaške Mladeži.

5. svibnja 1941 jedna kompanija stize u Pljevlju gdje zahtjevaju od Nijemaca da predaju grad. Nijemci su taj zahtjev odbili te rekli da se pripremaju da predaju tri dana kasnije grad Talijanima.

U Novoj Varoši je postavljen kao Ustaškog Povjernika Distrikta čovjek iz Višegrada iz istočne Bosne.

10. svibnja 1941 Talijani zahtjevaju da se Carinici Nezavisne Države Hrvatske povuku iz Pljevlja i da se ukine ustaška administracija u tom gradu.

Tada su postojali još i miješani njemački i hrvatski garnizoni u Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši a Bijelo Polje i Pljevlja su bili pod kontrolom talijanske vojske. Nijemci su kontrolirali Sjenicu, Tutin i Novi Pazar.

Istog dana je velika skupina hrvatski muslimana  iz Novog Varoša zahtjevali od Hakije Hadžića (ustaškog povjernika za Bosnu) da uspostavi hrvatsku administraciji na tim gradu kojo je imao tada 70 % hrvatsko-muslimanski stanovnika ali koji je bio okružen srpskim selima ciji su stanovnici bili priklonjeni krvoločnim i zloglasnim Četnicima.

Sredinom svibnja se je razgraničenje interesni zona između njemačkog 3. Reicha i Italije provelo (takozvana "Bečka Linija") i na Sandžak. Teritorij Sandžaka sjeverno na liniji Priboj-Nova Varoš-Sjenica-Novi Pazar je pripalo Nijemcima.

15. svibnja 1941 delegacija Sandžaklija stize u Zagreb i zatražila u audijenciji kod Poglavnika dr. Ante Pavelića da cijeli Sandžak stavi pod kontrolu Nezavisne Države Hrvatske. Pred Poglavnikom se je delegacija nazvala "Hrvatski Muslimani" iz Sandžaka, a Poglavnik je formalno odobrio priključenje Sandžaka radi hrvatske krvi Sandžaklija Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

20. svibnja 1941 se njemačke motorizirane snage povlaće iz gradova Prijepolj, Nova Varoš i Priboj zato stižu dvije kompanije pješaštva. U Bijelo Polje stiže kompanija talijanskog pješaštva. U gradu Talijani primaju delegaciju Srba i kasnije delegaciju Sandžaklija.

Talijani trapavo govore o prijateljstvu Talijana i Crnogoraca, bez da spominju Sandžaklije. kao največi bezobrazlug predlažu im da ukinu podršku Sandžaklija priključenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

21. svibnja 1941 dolazi do izmjena na takozvanoj "Bečkoj Liniji". Talijani dobivaju općine Rudo (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), Priboj, Nova Varoš, Sjenica i Duga Poljana dok Novi Pazar ostaje pod njemačkoj kontrolom.

U studenom 1941 se je formirala njemačko-talijanske komisija za promjenu "Bečke Linije", ali se ona nije više promjenila do kapitulacije Italije u 1943 godine.

Niti vlada Nezaisne Države Hrvatske niti Sandžaklije nisu bili sretni sa tom situacijom.

13. lipnja 1941 Sandžaklije preuzimaju u Sjenici grad i izbacuju pro-albansku administraciju. U pismu vojskovođi Nezavisne Države Hrvatske Slavku Kvaterniku zahtjevaju da oružane snage Nezavisne Države Hrvatske odmah uđu u grad. Isto tako su poslali delegaciju u Prijepolje, koja je zatražila od zapovjednika garnizona Nezavisne Države Hrvatske da im vojno pomognu. Zapovjednik je poslao jedan vod vojnika i carinike Nezavisne Države Hrvatske da preuzmu grad.

Pro-hrvatske i pro-albanske frakcije u muslimanskom stanovništvu Sandžaka počimlju da organiziraju milicije radi pogoršanja odnosa sa lokalnim Srbima. Sandžaklije su zahtjevale da se Srbi odsele iz Sandžaka koji su nakon srpske okupacije se naselili u Sandžak od 1913 godine.

Između 29. travnja and 8. svibnja 1941 su ustaške jedinice nastavile priključenje Sandžaka. Između travnja i kolovoza muslimanke Ustaše uspostavljaju uporišta u Brodarevu, Komaranu, Hisardžiku i dijelovima Novog Pazara, Štavičke i Sjenice.

15. svibnja 1941 Sandzaklije iz Pljevlja, Bijelog Polja i Prijepolja pišu Poglavniku dr. Anti Paveliću pismo gdje mu potvrđuju lojalnost prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u ime svi hrvatski muslimana Sandžaka.

Sa strane Nijemaca je Novi Pazar metnut pod kontrolu Aćifa Hadžiahmetovića, koji je podupirao albanskog nacionalistu Balliu Kombëtara.

Nakon kapitulacije Italije je Sandžak preuzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu.

Sandžaklije su svojevoljno po drugi put 1943 zatražili pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje (koje formalno niti nije nikad prestalo nakon talijanske okupacije) radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada tek vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U Sandžaku je bilo i nekoliko lokalni hrvatsko-muslimanski milicija. Svi su se borili protiv Četnika i većina protiv Partizana.

Radi talijanskog zahtjeva su se muslimanske Ustaše morale povući iz Sandžaka a lokalne hrvatsko-muslimanske milicije su bili prisiljene za suradnju sa talijanskim okupatorom ili u nekim dijelovima Sandžaka sa Nijemcima i Albancima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943 su Četnici napali i osvojili dosta talijanski garnizona u Sandžaku. 11 i 12 rujna 1943 su pokušali zauzeti Prijepolje, ali su napade Nijemci i hrvatsko-muslimanske milicije odbili.

Za vrijeme Njemačke administracije Sandžaka su Nijemci zahtjevali od lokalni milicija da šalju sposobne muškarce za obuku u SS koji je bio u Novim Pazaru. Nekoliko od njih su bili nakon obuke poslani odmah na istočno bojište. Kad su Nijemci preuzeli od Talijana Pljevlju su odmah naoružali 400 pripadnika milicije. U Sjenici je lokalna milicija pod njemačkim zapovjedništvu pobila oko 50 Četnika. Tamo je dobila i njemačke uniforme sa dozvolom da koriste fez.

U rujnu je Karl von Krempler imenovan kao vođa SS Policije za Sandžak i odmah je osnovao "
SS Policijsku Obrambenu Pukovniju Sandžak" (Njemacki : "SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak"). Od listopada 1943 je počeo sa sakupljanjem dobrovoljaca iz lokalni muslimansko-hrvatski milicija, anti-komunistički i anti-srpski dobrovoljaca i brzo skupio oko 5000 ljudi u kojim su i tri bataljona Albanaca bili uključeni. Ova formacija je i zvana "Boračka skupina Krempler" (Njemacki : "Kampfgruppe Krempler" ili i "Muselmanengruppe von Krempler"). Prema različitim izvorima je pukovnija imala čak od 8000 - 12000 pripadnika.

Novi rekruti su poslani na dvomjesečnu obuku u gradove Rašku i Vučitrn. Obuku su predvodili Volksdeutscheri. Tamo su i učili njemački jezik.

Zapovjednik te četvrte hrvatske SS postrojbe nakon "Princ Eugena", "Handžara" i "Kame" je bio Hafiz Sulejman Pačariz.

U Bijelom Polju je pukovnija imala 2 odreda. Jedan je zapovjedan od Ćazima Sijarića a drugi od Galjana Lukača.

3. veljače 1944 su milicije pod zapovjedništvu Mula Jakupa, Biko Dreševića, Sinan Salkovića i Faik Bahtijarevića napale mjesta oko Kolašina. U napadima su podržavane od snaga Ballia Kombëtara iz Drenice.

U rujnu 1944 Tito objavljuje generalnu amnestiju za snage osovine. Nekoliko pripadnika pukovnije dezertijaru. 22 rujna odred u Pljevjli predaju grad Partizanima.

Zapovjednik Hafiz Sulejman Pačariz napušta Sandžak sa preostalim snagama u smjeru Sarajeva gdje dolaze pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava "Maksa" Luburića.

Hafiz Sulejman Pačariz je pomaknut u čin ustaškog pukovnika.

 

HAFIZ SULEJMAN PAČARIZ :

 

Hafiz Sulejman Pacariz.

"Kad zatutnji preko kršne gore,ko da vihor zapljuskuje more.

Tutnji zemlja, hrzu gojni hati, evo Sandžak Pačariza prati.

Ljutit vođa, zategnuti vojci, bjesni konji, jos bjesniji momci...."

 

Sulejman Pačariz je bio Hodža koji je pod svojom kontrolom držao grad Prijepolje kroz čitav rat, iako hrvatski Muslimani u tom dijelu nisu bili velika većina. Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane Četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog Četnika Pavla Djurišića na pregovorima ošamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 hrvatsko-muslimanska sela. Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni Četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili. Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali Četnike kojih je bilo puno više.

Po završetku Drugog svjetskog rata i jedinica hodže Pačariza sa oko tisuću boraca kreće prema Zapadu i u travnju 1945. godine stiže u Zagreb. Tu Sulejman-hodža stupa u kontakt s dr. Sulejmanom Mašovićem koji ga savjetuje da sa jedinicom krene prema Zapadu i preda se engleskim ili američkim jedinicama. Zbog nekih incidenata Sulejman Pačariz se vraća s pola puta ponovo u Zagreb gdje mu dr. Mašović savjetuje da sačeka nekoliko dana pokušavajući ga skloniti od prepoznavanja jer su partizanske jedinice bile na prilazima Zagreba. Šalje ga u Kozarac u Bosnu i Hercegovinu gdje je svojom vezom uspio Silejman-hodži ishoditi novi identitet i dokumenta na ime Selim Ibrahimović. Partizanski oficir OZN-e Mujo Redžić izdao mu je dokumenta i postavio ga za imama u Kozarcu. Kratko vrijeme je službovao kao imam dok jedne večeri domaćin kuće, neki Ibrahimaga, nije primijetio je da je kuća okružena vojskom. Malo zatim čuo se poziv da iz kuće izađe Sulejman Pačariz. Domaćin kuće izašao je iz kuće rekavši da tu nema nikakvog Pačariza, već je s njim u kući hodža Selim ef. Ibrahimović. U to se umiješao hodža Pačariz rekavši domaćinu: “Halali! Ja sam hodža Sulejman Pačariz, oni mene traže.”

Kako je s njim bio najmlađi sin Zaim, zamolio je domaćina da pripazi dijete rekavši da će već netko doći po njega. Prije polaska iz Zagreba sa Sulejman ef. bila su i njegova dva starija sina, ali su bez očeva dopuštenja napustili Zagreb i vratili se nazad u Sandžak. Kad je to otac čuo prokomentirao je riječima: “Ne valja ništa”. Znao je da će ga upravo oni pod prisilom odati.

Kada je izašao pred kuću tamo ga je čekala partizanska vojska. Jedan od vojnika opsovao mu je Boga, a Sulejman-hodža je strelovito reagirao udarivši ga šakom u lice i odmah ga bacio na zemlju. Vojnik je poletio za oružje ali ga je još brže zaustavio zapovjednik. Rekao je vojnicima da je pred njima veliki zarobljenik i da ne smiju ništa poduzimati bez njegova odobrenja.

Okrenuo se prema Sulejman-hodži i rekao mu: “Ako obećaš da ćeš biti poslušan nećemo te vezati”.

Obećao je da neće bježati. Odveden je u pravcu Kozarca. Negdje u samu zoru iste večeri netko je pokucao na vrata. Domaćin Ibrahimaga je otvorio vrata i zaprepastio se kada je vidio Sulejman-hodžu. Odmah ga je pitao da li je oslobođen ili je pobjegao. Rekao je da je pobjegao. Zamolio je domaćina da mu nađe toplu odjeću i nekoliko pari vunenih čarapa. Odlučio je odspavati dva-tri sata i zamolio da ga probudi prije nego svane dan. Na polasku iz kuće rekao je Ibrahimagi da kada dođe potjera neka im kaže istinu, da je bio tu, i da je otišao prema Kozarcu, jer ako bude lagao ubit će ga. Tako je i bilo. U bijegu Sulejman-hodža je svratio u džamiju da klanja i da se napije vode. Pred džamijom ga je primijetila neka muslimanka i odmah obavijestila partizane. Vidjevši da je otkriven, Sulejman-hodža bježi kroz naselje. Iz jedne kuće izlazi čovjek s puškom pred njega. Oklijeva da ga ubije.

Sulejman hodža mu se obraća riječima: “Ako si katolik, kunem te Isusom ubij me, opraštam ti moju krv, a ako si pravoslavac kunem te tvojom slavom ubij me, oslobađam te grijeha moje krvi, a ako si musliman kunem te Allahom ubij me, ne daj da me zarobe partizani, halalim ti moju krv”.

Nepoznati je podigao pušku i jednim hicem ga riješio života.

Oficir UDB-e koji mu je izdao nove osobne dokumente objesio se slijedećeg dana u strahu od osvete.

Petnaestak godina nakon smrti u jednoj sarajevskoj bolnici Sulejmanov sin se liječio. Jednoga dana došao je jedan bolničar i pitao ga je li mu u rodu bio neki Sulejman-hodža Pačariz. Rekao mu je da mu je to otac. Tada mu je nepoznati rekao da je on ubio njegova oca u Kozarcu jer ga je ovaj molio i halalio mu proljivenu krv. Rekao je da je zbog toga imao velikih neprilika i zbog toga nije uspio postati liječnikom.

Tako je prema ispovijedi rahmetli Sulejmanovog sina Zaima okončao ovaj veliki borac svoj ovozemaljski život. Legenda o njemu još je uvijek živa, a naročito među Sandžaklijama, jer su njegove zasluge u zaštiti hrvatski Muslimana u Drugom Svjetskom Ratu, goleme i neporecive.

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ O HRVATSTVU SANDŽAKA 10. TRAVNJA 1954 :

 

“Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode ozbiljna računa i oni će to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

Godine 1941. tročlano izaslanstvo Bošnjaka iz Novog Pazara na čelu s H. Crnovršaninom odišlo je u Zagreb. Kada je čuo za razlog njihove posjete primio ih je Ante Pavelić osobno. Sandžački izaslanici su mu rekli da Sandžaklije ne žele biti dio Velike Srbije koja im ne nudi ništa osim noža izpod grla, niti pak Velike Albanije koja im nudi jedino poalbančivanje. izrazili su želju da postanu dio od NDH. Ante Pavelić je prihvatio ponudu i Sandžaklije su bile obukle Ustaške odore. Na žalost to nije dugo trajalo, pak su Niemci ipak dali Sandžak Srbima (*). Ali svejedno Pavelić je i dalje prihvaćao izbjeglice iz Sandžaka u NDH, ter su u Ustašama bili mnogi Sandžaklije.”


(*) Ta izjava nije točna. Nisu Nijemci Sandžak dali Srbima nego su ga stavili pod njemačku vojnu komandaturu koja je bila u Beogradu. Nakon rata su htjeli Sandžak i Boku Kotorsku vratiti Hrvatskoj!

 

ODBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA :

 

Nezavisna Drzava Hrvatska sa Sandzakom.

 

1. Novi Pazar - Aćif Hadžiahmetović - Uspio da spasi grad od tri velika napada Četnika. Sva tri puta porazio neprijatelje. Zadnji pokušaj Četnici su čak prevarili Nijemce da su u Novom Pazaru kontrolu nad gradom preuzeli Komunisti kako bi im ovi pomogli u napadu što se i dogodilo. Ipak, Sandžaklije pobijedjuju. Poslije prvog napada na grad organirao je kontra-napad na grad Rašku (sjeverno od Novog Pazara) i stigao skroz do u grad gdje je dobio naređenje od Njemaca da se mora vratit. Strijeljan je od strane Komunista 1945. godine na Hadžetu (Novi Pazar) gdje je strijeljana večina sandžačkih gazija.

2. Tutin - Džemail Koničanin - Njegova milicija bila je jedna od najjačih u Sandžaku iz dva razloga. Prvi, stanovnistvo Tutina je 99% muslimansko, a drugi razlog je sto je bio mlad, pametan i lukav borac te je odmah efikasno zavladao svim dijelovima koje je branio. Pošto nije imao puno problema u samom Tutinu, sa svojim borcima je išao u odbranu drugih sandžačkih mjesta. Najviše se pokazao u odbrani Novog Pazara na poziv Aćifa Hadžiahmetovića. Osim Novog Pazara, svojom borbom je zauvijek zadužio i Sjenicu, Prijepolje, Bijelo Polje i Berane. Gine 1944. godine u borbama protiv Partizana koji tom pobjedom zauzimaju njegov kraj.

3. Sjenica - Hasan Zvizdić - Pošto mu se fobitelj seli iz Hercegovine, koju non-stop napadaju Crnogorci, on dolazi sa obitelji u Sjenicu. Pošto Sandžak pada u ruke Srbije i Crne Gore 1912., na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine Četnici mu ubijaju čitavu obitelj, na njega pucaju ali on iskaće kroz prozor i spašava glavu. U Drugom svjetskom ratu prvi staje na odbranu ovog, po svemu sudeći najgoreg za odbranu mjesta u Sandžaku. Najpoznatije je njegovo djelo kojim je zaplašio Četnike 1941. godine iako u tom trenutku nije imao ni jaku vojsku, a ni oružija. Kada su Četnici došli na "pregovore" vidjeli su topove, tenkove i veliku vojsku, i odmah su se pokajali i odlučili da prvo napadnu Novi Pazar. Ustvari ti tenkovi i topovi bili su sulendari od sporeta i furuna postavljeni na kolima za konje i pokrivenim ceradom. Vojska je također bila "velika" jer su poslije prolaska pored Četnika utrčavali i mijenjali odjeću i prolazili drugi put kao druga vojska. Komunisti ga po padu Sjenice proganjaju i bježi u Tursku gdje umire 1980. godine.

4. Prijepolje - Sulejman Pačariz - Hodža koji je pod svojom kontrolom držao grad kroz čitav rat, iako hrvatski Muslimani u tom dijelu nisu bili velika većina. Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane Četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog Četnika Pavla Djurišića na pregovorima ošamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 hrvatsko-muslimanska sela. Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni Četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili. Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali Četnike kojih je bilo puno više. Poslije rata sakrio se u Kozarcu gdje ga nalaze Partizani i ubijaju 1945. godine.

5. Nova Varoš - nije imala Muslimansku miliciju i zato 75% hrvatskog muslimanskog stanovništva pada ispod 10%.

6. Priboj - Čamil Hasanagić - Zato što je branio Priboj morao je da prodje kroz dosta stvari što ostale vodje nisu morale. Posto je Priboj na granici sa NDH, Četnicima je postao dosta važan. On ga nije predao. Morao je dosta puta da pregovara sa Četnicima ali ga nije predao. Branio je većinom svoj kraj. Poslije pada u ruke Partizana, kreće sa ostalima preko NDH u bjegstvo i stiže u Austriju. Tamo ih zarobljavaju Britanci i izrucuju nazad Partizanima u novosonovanu Jugoslaviju. Najžalosnije je da ga je prepoznao nekadasnji Četnik, koje su na veliko pomilovavali, protiv koga je ratovao. Čamila ubijaju komunisti na kraju rata 1945. godine.

7. Pljevlja - Hamdija Krijestorac - Borio se isključjivo protiv Četnika. Ni jednom nije napadao Partizane. Nažalost, Pljevlja strada na pravoslavni Bozić 1943. Tim napadom je upravljao sam Pavle Djurišić. Taj napad je osakatio ovaj kraj za sva vremena. Pošto je Italija kapitulirala 1943. godine on i njegovi borci se prikljucuju Partizanima uz obečanje da će isti spriječiti pokolj hrvatski Muslimana. U Partizanima ostaje do kraja rata. Nakon rata hapše sve njegove borce pa i njega. Osuđuju ga na 20 godina zatvora. Poslije 8 godina, ipak ga nalaze nevinim i puštaju ga iz zatvora. Umire 1990. godine.

8. Bijelo Polje - Čazim Sijarić - Bio je sigurno najaktivniji vodja Muslimanske milicije. Razlog toga su veliki napadi na njegovu teritoriju od strane i crnogorskih Četnika i crnogorskih Partizana koji su htjeli da se preko ove teritorije pripoje svojim jedinicama u Srbiji. Sarađivao je najvise sa vođama iz Prijepolja, Sjenice, Tutina i Berana. Na pravoslavni Bozić 1943. godine Pavle Djurišić predvodi Četnike koji pale čak 33 hrvatsko-muslimanskim sela na njegovoj teritoriji. Bio je to sigurno najveći napad na Sandžak za vrijeme rata. Poslije toga, u pomoć pristižu borci iz Prijepolja, Sjenice, Berana i Tutina i za par mjeseci Čazim ponovo uspostavlja svoju vlast nad ovim teritorijom. U tom kontra-napadu poznata je bila i bitka gdje je skroz porazio poznatog Četnika Rada Kordu. Njegove jedinice poslije ovog poraza više nisu postojale. Čazim je u toj bitci izgubio dosta boraca ali je jednom za sva vremena zgazio četnicki pokret tog kraja. Pri kraju rata Partizani pobjedjuju na skoro svim frontovima, i Čazim kao i dosta ostalih vođa im se pridružuje uz obečanje da će ovi stititi hrvatske Muslimane. U Partizanima učestvuje kao obićni vojnik. Na kraju rata 1945., Čazima ubijaju ti isti kojima se je pridružio.

9. Berane - Osman Hrastoder - Talijani ga natjeravaju u sarađivanje sa Četnicima. On pregovara i prijeti Četnicima da ne napadaju njegovu teritoriju i da neće imati problema. Tako i biva... par nedelja. Četnici hvataju Osmanovog sina i na jednoj svojoj pijanci ga kolju. Osman istog dana napada isto selo i ubija nekoliko Četnika. Nije još stigao nazad u svoje selo, a Četnici su već napali isto. Četnici napadaju i dolaze skroz do njegove kuće. Osman pruža jak otpor i na kraju bježi kroz prozor. Nakon toga se vode jake bitke za ovaj prostor koji je bio odmah na meti poslije ona 33 zapaljena sela. Sarađuje sa vodjama iz Rozaja i Bijelog Polja i odbija napad. Nije htio da se priključi Partizanima i sa svojim borcima se krije. 1946. godine Partizani su saznali da se nalazi u jednoj pečini sa svojim borcima i natjeravaju njihove obitelji da nose slamu i sijeno pored ulaza jer ovi neće pucati, i slamu onda pale. Zbog gušenja koje je izbilo, Osman nekako uspjeva pobjeći iz pečine. Drugi nisu imali takve sreće. Odmah nakon toga ga opet pronalaze i ubijaju u pokušaju da pobjegne.

10. Rozaje - Jakup Kardović - Hodža koji je uživao veliko poštovanje svih hrvatski Muslimana u Sandžaku. Posto je Rožaje, kao i Tutin, bilo većinski hrvatsko-muslimansko, nije imao problema iz unutrašnjosti već je večinom branio druge dijelove Sandžaka. Učestvovao je u dvije važne bitke. Prva, u odbrani Novog Pazara. Na poziv vođe iz Pazara, odmah je stigao. Njegovi borci su bili među prvim na linijama i uništili su važna četnicka područija. Druga bitka bila je posto su Četnici bili krenuli ka Rožajama. Dobija pismo od Osmana, vođe iz Berana, da se prema njim uputila velika četnicka vojska. Bilo je to za vrijeme Ramazana. On svojim ljudima govori da se odma hvataju pušaka. Neki ga pitaju zar mogu jer je Ramazan i zbog toga što poste. Tu Jakup izgovara poznate riječi da, iako je hodža, on će prvi popiti vodu i krenuti u boj jer u pitanju je odbrana doma i naroda, a propušteni dani će se ispostiti nakon toga. Tako i biva. Dobro su se ukopali na jednom brdu kojim su trebali ovi preći i čekali Četnike koji su nasjeli. Porazili su Četnike. Nakon rata komunistička vlast dobija vijest da se zna gdje je Jakup. On se navodno "krio" u svom domu. Jakup se nije krio jer se nije osječao krivim, zbog toga je i bio u svom domu. Ali po njihovim navodima, on se "krio u svom domu" gdje dolaze i ubijaju ga jer je pokušao "pobjeći posto je saznao da oni znaju gdje se nalazi". Tako gine još jedan od vođa otpora.

11. Plav - Adem Sabanhaković - Crnogorski Četnici, mislili su preko Plava i Gusinja preći na teritoriju Kosova. Ovo mjesto, kao i druga do sada, planirali su prekrstiti u Donje Vašojeviće, a hrvatske Muslimane i Albance prognati, a potom naseliti posrbljenim Crnogorcima. Na liniju im staje Adem sa svojim borcima. U jakom napadu, Četnici zauzimaju skoro pola njegove teritorije. U tom trenutku kreće jaki protuudar koja ih ne samo vrača na svoje pozicije, već nastavlja kako bi ih totalno uništio. U toj bitci, Četnici su pokušavali spasiti glavu preplivavajući rijeku Lim, ali su se tu mnogi podavili. Poslije ove bitke nisu se usuđivali za nove napade. Partizani proganjaju Adema jer je odbio da im se prikljući zbog toga jer je znao njihove planove, a planovi su im bili napadi na Albance sa Kosova koji su pomogli Ademu da porazi Četnike. Pošto je odbio, počeli su da ga proganjaju i on bježi sve do 1947. godine. Te godine mu Partizani dovode obitelj na čelu kolone i pozivaju ga da se preda. On to čini i biva uhapšen. Prvo je osuđen na smrtnu kaznu, a onda su to promijenili na 18 godina robije od kojih je odležao 12. Umire 1977. godine.

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918 - 1923 :

 

 

 

Konstantin Milovanović - Kosta Pećanac (Dečani, 1879. - Sokobanja, 25. 5. 1944) je bio četnički vojvoda iz vremena balkanskih ratova kraljevine Srbije, prvog svijetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji i drugog svijetskog rata.

Pećanac je poslat od srpske Vrhovne komande 1916. godine da preuzme kontrolu nad Topličkim ustankom. Uloga Pećanca u Topličkom ustanku je sporna, ali on nju je uvijek koristio i, stvorivši od nje legendu, uspio je doći na vodeći položaj u zločinačkim četničkom udruženju. Između dva svjetska rata bio je najuticajnija osoba u četničkim organizacijama.

Po raspadu Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, on je prvi sklopio sporazum sa Nijemcima, koji su zločinačkog suparničkog četničkog vođu Dražu Mihailovića odbili. Za razliku od Dražinih četnika, njegovi četnici su bili poznati kao Pećančevi četnici. Ubijen je od strane suparničke četničke frakcije 1944. godine.

Učestovao je u rakozvanim Balkanskim ratovima 1912/1913. kao pripadnik četničkih jedinica. Za vrijeme Prvog svijetskog rata zajedno s poraženom srpskom vojskom i srpskom vladom prebacio se na otok Krf.

Kada je izbio ustanak u Toplici 1917. protiv Bugara, Pećanac je poslat u zemlju da preuzme kontrolu nad ustankom.

“Kada je počeo toplički ustanak kralj Aleksandar i Pašić su mi naredili da se prebacim u zemlju. Moj zadatak je bio da po svaku cijenu spriječim bilo kakav ustanak u zemlji. A ako je narod raspoložen za borbu, da ga stišavam i potajno organiziram, a zatim tek kada naša vojska razbije neprijatelja, da u njegovoj pozadini, sa već organizovanim manjim četničkim odredima, počnem četničku akciju i time olakšam brži i efikasniji prodor naše vojske i oslobođenje zemlje. Ovaj zadatak sam i onda uz pomoć okupatora izvršio. Ustanak smo ugušili, narod smo spasli, a vlast zadržali, kralj i mi, radikali.”

22. 2. 1917. godine na savjetovanju u Obiliću kod Leskovca odlučeno je da se u ožujku (11. 3.) digne ustanak. Samo je Kosta Pećanac bio protiv.; mnogi vojni obaveznici su već pobjegli u šume zbog bugarske regrutacije, borbe su već počele i bez vojvoda.

14. 5. 1917. godine Pećanac je napao žel. stanicu Ristovac, srušio željeznički most na Moravi, a kasnije će zapaliti Bosilegrad.

Istovremeno, u oblastima naseljenim albancima, kačački vođa Azem Galica je pružao oružani otpor protiv okupatora. On je s nekoliko stotina kačaka primorao na predaju jedan austrijski puk između Mitrovice i Peći u jesen 1918. Nešto kasnije je stigao i Kosta Pećanac i njih dvojica su se tom prilikom pobratili i 12. listopada 1918. zajedno zauzeli Peć. Nakon povratka srpske vojske, sa kačacima nije postignut nikakav dogovor, pa su usljedili sukobi.

Između dva svijetska rata Pećanac je bio najutjecajnija osoba u četničkim organizacijama. Beogradska vlast je organizirala paravojne formacije četnika, koje su predvodili Kosta Pećanac, Milić Krstić, Jovan Babunski, Vasilije Trbić i drugi, koji su organizirali kaznene ekspedicije vršeći na tipican srpski naćin nasilje, teror i organiziranu pljačku na Kosovu. Državna upotreba četnika sprovođena je u kontekstu programa iseljavanja Albanaca sa Kosova u Tursku i kolonizacije Kosova Srbima.

Tokom izbora 1938. godine došlo je do krvoprolića u vučitrnskom srezu. U gojbuljskoj općini jedan žandarmerijski narednik je ubio četvoro birača koji su javno odbili da glasaju za vladinog kandidata Mišu Sretenovića. Kada se situacija otela kontroli, žandarmerijski vodnik Branko Jaraković je u masu bacio dvije bombe od kojih je stradalo tridesetak ljudi. Na mjesto masakra odmah je upućen i Kosta Pećanac sa punim autom svojih četnika zbog čega je preostali narod, među kojima i poslanički kandidat Šerif Voca, pobjegao u šumu. Tom prilikom je nestao Vocin brat Ethem, dok su puno drugi pretučeni.

Uoči travanjskog rata vojvoda Kosta Pećanac je tražio od jugoslavenskog Ministarstva vojske i mornarice da pripremi izvođenje četničkih akcija u južnoj Srbiji, Makedoniji i Kosovu. On je dobio oružje i novac, i naoružao nekoliko stotina ljudi u dolini rijeke Toplice. U ovo vrijeme samo su se njegovi odredi nazivali "četnicima".

Još u danima travanjskog rasula, Kosta Pećanac, koji je bio na čelu četništva, instalirao je svoj štab na planini Sokolovici, na tromeđi srezova kosaničkog, topličkog i jablaničkog, i odatle počeo da šalje na sve strane vojvodske dekrete, vrbujući oficire bivše vojske koji su dolazili kućama, općinske dijelovođe i razne političare, koji su nastavljali sa organiziranjem zločinački četničkih jedinica. U početku je to činjeno tako da se kod rodoljubivih masa mogao stvoriti utisak da je riječ o pripremama za borbe protiv okupatora u „pogodnom trenutku".

Po raspadu Kraljevine Jugoslavije, Pećanac je bio suparnik Draži Mihailoviću u borbi za vlast nad četnicima. Pećanac je, kao i Draža Mihailović, organizirao ljude u šumi i čekao.

On je prvi sklopio sporazum sa Nijemcima, o zajedničkoj borbi protiv partizanskog ustanka. 18. kolovoza 1941. godine, dok je ugovarao saradnju sa okupacijskim trupama, Pećanac je primio pismo od Draže Mihailovića koji je tražio da se nagode. Pećanac bi kontrolirao četnike južno od Zapadne Morave, a Mihailović četnike u svim drugim krajevima. Pećanac je odbio njegov zahtjev. Sugerirao je Draži Mihailoviću da mu se potčini, ponudivši mu mjesto načelnika štaba. 27. kolovoza, vojvoda Pećanac je izdao "Proglas dragom narodu", u kom sebe prikazuje kao zaštitnika Srba, pozivajući "odrede formirane bez njegovog odobrenja" da stupe pod njegovu komandu.

U rujnu 1941. godine, razvojem ustanka u Srbiji, neki od Pećanačevih potčinjenih se pridružuju partizanima u borbi protiv Nijemaca. 7. listopada 1941. godine, Pećanac je poslao zahtjev šefu srpske marionetske vlade Milanu Nediću za snabdevanje, oružje, plaće i još dosta toga. Međutim, krajem listopada Nijemci su odlučili da prestanu naoružavati "nepouzdane" elemente unutar Pećanačevih četnika. Kasnije su njegovi zahtjevi ispunjeni. 17. siječnja 1942. godine, prema njemačkim podadcima, 72 časnika i 7.963 četnička borca su bili pod komandom srpske žandarmerije. U to vrijeme bilo je oko dvije ili tri tisuća Mihailovićevih četnika koji su se legalizirali.

Pećanac je smatrao da se Mihailović miješa u njegovu nadležnost vođenja četničkih odreda. Pećanac je tvrdio da je politika emigrantske jugoslavenske vlade slična politici koju je Pašićeva vlada vodila iz emigracije u prvom svijetskom ratu, kada je on poslat da uguši ustanak :

„Moj zadatak je bio da po svaku cijenu spriječim bilo kakav ustanak u zemlji. A ako je narod raspoložen za borbu, da ga stišavam i potajno organiziram, a zatim tek kada naša vojska razbije neprijatelja, da u njegovoj pozadini, sa već organiziranim manjim četničkim odredima, počnem četničku akciju i time olakšam brži i efikasniji prodor naše vojske i oslobođenje zemlje. Ovaj zadatak sam i onda uz pomoć okupatora izvršio. Ustanak smo ugušili, narod smo spasli, a vlast zadržali, kralj i mi, radikali. Eto, sinko, slično ovome rade sada i oni naši iz Londona. Ustanci u narodu su ti opasna stvar. To znaju i oni tamo i mi ovdje. Zato smo se ovako razumno i podjelili. Mi ovdje da spriječimo ustanak, ako ne možemo sami, onda pomoću okupatora, a oni tamo neka vode savezničku politiku. Njihov zvanični predstavnik u zemlji treba da bude Draža. On nije smijeo da se upušta u saradnju s okupatorom, niti da vodi borbu protiv ustanka. Borba protiv ustanka bila je stvar Nedićeva, Ljotićeva i moja. A Draži je trebalo da, kao član naše vlade u Londonu, potajno održava u narodu duh monarhije i ljubav prema saveznicima. Za ovaj posao njemu nisu bili potrebni nikakvi odredi, jer naši odredi bili bi i njegovi.“

Pećanac je čak zamjerao Srpskoj pravoslavnoj crkvi što se ne uključi u njegovu borbu protiv komunizma :

“Visokopreosvećeni, ja vidim da je naša crkva popustila u ovim teškim danima i to baš sada kada se ja ovako očajno borim protiv komunizma. I pored mojih očekivanja, ja do sada nisam čuo da je crkva uputila neki apel… Blagodareći mom velikom prijatelju Krausu, ja sam uspjeo da otklonim sumnje u nacionalnu ispravnost nekih crkvenih rukovodilaca… Mi ne tražimo da Vi uzmete mač i pušku, ali je danas prije svega vaša dužnost da zamahnete duhovnim mačem i osvetlate ime naše crkve u borbi koja se danas vodi.”

Kosta Pećanac, pismo upućeno mitropolitu Josifu, 24. travnja 1942. godine.

Tokom rata četničke jedinice Koste Pećanca počinile su brojne zločine nad albanskim stanovništvom pograničnih sela između Kosova i Sandžaka.

Ubijen je u Sokobanji 1944. od strane suparničke Mihailovićeve četničke frakcije.

 

ŠERIJATSKO SUDSTVO U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ :

 

Dzamija poglavnika Ante Pavelica02

 

Nezavisna Država Hrvatska šerijatsko sudstvo objavljeno Narodnih Novina Nezavisne Države Hrvatske, broj 89 od 31. srpnja 1941 u suradnji sa Ibrahim ef. Mehinagićom, koji je bio Predsjednik družtva Šeriatski sudaca.

Šeriatsko sudstvo postoji odkad postoje i Muslimani. Pojavom Muslimana u našim krajevimapojavilo se je i šerijatsko sudovanje, koje je postojalo za vrijeme turske uprave BiH i Sandžaka, pa se je zadržalo sve do današnjih dana.

Nekoć se je i kod nas, u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku, na Muslimane primjenjivalo izključivo serijatsko pravo, i to ne samo na gradjanskim, nego i u kaznenim stvarima. Šerijatski su sudci sudili i nemuslimanima, ali u ženitbene, obiteljske i nasljedne stvari nemuslimana se nisu miješali. U spomenutim su stvarima pripadnicima raznih vjera sudili njihove vjerske poglavice

Nestatkom turske uprave u Bosni i Hercegovini i uvodjenjem austro-ugarske vlade nastale su za šerijatsvo sudstvo u našim krajevima drugčije prilike. Carskom proklamacijom postavljen je princip, da šerijatski sudovi izključivo sude Muslimanima.

U nastojanju, da hrvatske muslimane pridobije za sebe, Austro-Ugarska je uprava imala posebnog interesa, da čim prije uredi pitanje šerijatski sudova i kodificira sve propise, koji se odnose za ženitbeno, obiteljsko i nasljedno pravo Muslimana. U tu je svrhu izradžen na njemačkom jeziku jedan priručknik za šerijatske sudove, po kojem su državne oblasti bile u mogučnosti kontrolirati i funkcioniranje šerijatskih sudova, cija su organizacija i djelokrug uređeni Carskom naredbom od 29. kolovoza 1883. Na temelju ove naredbe šerijatsko je sudstvo imalo dvije molbe. Kao prvomolbeni sud bio je kotarski šerijatski sud kao odjel kotarskog ureda. Sud druge i posljene molbe bio je Vrhovni Šerijatski Sud kao dio Vrhovnog Suda u Sarajevu. U kotarskim šerijatskim sudovima sudili su sudci-pojedinci, dok je u Vrhovnom Šerijatskom Sudu tada bilo kolegialno sudovanje, koje je obavljeno na osnovu spisa prvomolbenog suda u kolegijumu od presjednika Vrhovnog Suda, dvojice vrhovnih i dvojice vrhovnih šerijatskih sudaca.

Po ustpostavi Nezavisne Države Hrvatske je Poglavnik dr. Ante Pavelić posebnom zakonskom odredbom od 30. lipnja 1941 promjenio § 3. Zakona o uredjenju šerijatski sudova iz doba Kraljevine Jugoslavije. Prema toj zakonskoj odredbi nije više za osnivanje šerijatskog suda potrebno da u kotaru živi najmanje 5000 Muslimana, nego se veli, da će se šerijatski sudovi osnovati, gdjegod se za to pokaže potreba.

Na temelju te Poglavnikove zakonske odredbe, koja je dobila obaveznu snagu 1. srpnja 1941, izdao je ministar Pravosuđa i Bogostovlja naredbu, prema kojoj su ponovo osnovani šerijatski sudovi, koji su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bili ukinuti. Na taj je način bila izpravljena jedna velika nepravda, ali se nije samo na tome zadržalo. Jednom drugom naredbom ministra Pravosuđa i Bogostovlja, koja je zadobila pravnu moć 30. srpnja 1942 osnovani su šerijatski sudovi još u mjestima : Bosanskoj Kostajnici i Odžaku.

Podsječamo da je Sandžak bio od travnja do rujna 1941 sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske. Znaći da su zakoni o šerijatskim sudovima i vrijedili u Sandžaku.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je bilo 63 kotarska šerijatska suda i jedan vrhovni šerijatski sud u Sarajevu.

Zamisao o osnutku posebnog šerijatsko-sudačkog družtva nikla je 1914 godine u Sarajevu prigodom ustoličenja Reis-Ul-Uleme hrvatski Muslimana rahmetli Mevlana Hadži Mehmed Džemaluddin efendije Čauševića.

Staležka organizacija šerijatski sudaca od 1941 obuhvatila je od 1941 i Sandžak.

 

LOKALNO IZDANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE : SANDŽAK

 

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 25 Para.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 50 Para.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 1 Dinara.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 1 Dinar 50 Para.

0,25 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

0,50 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.
 

1 Dinar.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.
 

1,50 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

 

 

 

 

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 2 Dinara.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 3 Dinara.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 4 Dinara.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 5 Dinara.

2 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

3 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

4 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.
 

5 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

 

 

 

 

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 5 Dinara i 50 Para.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 6 Dinara.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 8 Dinara.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 12 Dinara.

5,50 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

6 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

8 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

12 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

 

 

 

 

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 16 Dinara.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 20 Dinara.

Postanske marke Nezavisne Drzave Hrvatske - Sandzak - 30 Dinara.

 

16 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

20 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.

30 Dinara.
Pretisak : Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska,
29. IV.1941.
 


 

 

Prodajemo cijeli set lokalnog izdanja Nezavisne Države Hrvatske : Sandžak za 499 Eura + registrirana poštarina.

Kontaktirajte nas preko [
emaila ].

 

 

KOMENTIRAJTE OVDJE :


Pravila komentiranja :

Provokacije i vrije
đanje od strane veliko-smradski bradati balkanski nomada i domaći crveni izdajnika se brišu.
Komentari koji nisu na hrvatskim jeziku ili na latinici se isto brišu.

 

 

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung