Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

SRPSKE LAŽI I ZLOČINI :

 

SRBI U USTAŠAMA I N.D.H.

SRBI SU GENETSKI TURCI

LAŽ O "SRPSKIM" JEZIKU

LAŽ O "(H)R(V)AŠKOJ"

LAŽI O HRVATIMA

LAŽI SRP. PRAV. CRKVE

SRPSKE LAŽI O BiH

LAŽI O JASENOVCU

”GENOCIDNOST HRVATA”

LAŽI O DALMACIJI

ČETNIČKI ZLOČINI U N.D.H.

ZLOČIN U BOS. GRAHOVU

ZLOČIN U DRVARU

ZLOČIN U BORIČEVCU

ZLOČIN U KRNJEUŠI, ...

ZLOČIN U PODRINJU

ZLOČIN U ZABIKOVLJU

ZLOČIN U RAMI

ZLOČIN U GATI, ČIŠLI, ...

ZLOČIN U ILIĆIMA I CIMU

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

SRBI SU UKRALI GRB :

 

Tko laže taj i krade !

Takozvani Srbi su ukrali “svoj” CCCC od Bizantske dinastije Paleolog : [ VIDI OVDJE ].

Maznuli su i orla od dinastije Paleolog : [
VIDI OVDJE ].

Jadan narod : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od drugi jezik, teritorije, povijest i grb ukrade!”

 

SRPSKA LAŽ O PJESMI “BOJ SE BIJE” :

 

 

Boj se bije (Istrcale zagrebacke frajle ili korak ide za korakom)" - hrvatska pjesma iz 1991.
Srbi tvrde da je ta pjesma plagijat njihove pjesma "Marširala kralja Petra garda"..

NE! "Boj se bije" je nastala kao obrada hrvatske pjesme "Marširala, marširala Jelačića vojska" iz 19. stoljeća.

"Marširala kralja Petra garda" je iz vremena prvog svjetskog rata..

“Marširala, marširala Jela
čića vojska” (često i “Domobranska koračnica”) je hrvatska vojna koračnica nepoznatog autora koja je bila u uporabi u raznim hrvatskim vojnim postrojbama u 19. i 20. stoljeću. Smatra se da je nastala u 53. pješačkoj pukovniji austro-ugarske vojske, a pjeva o događajima iz 1848.

Očito je koje je original, a koje plagijat.

 

SRPSKA LAŽ O TAKOZVANOM “SRPSKIM” JEZIKU I DA SU SRBI NASTALI OD NJEMAČKI SORBA :


 

Jedan od načudniji srpski "povijestničara" je Jovan Deretić. Ta osoba je poznata po izjavi da je čak i Isus bio Srbin. Samo po tom izjavom se mora postaviti pitanje dali je taj "povijestničar" možda promašio profesiju? Možda je bolje da je bio posato komičar?

Taj srpski "povijestničar" Jovan Deretić tvrdi naprimjer da je srpski narod nastao od Sorba, koji žive u istočnim dijelu Njemačke na tromeđi Njemačke, Poljske i Česke. Srbi im vole davati ime Lužički Srbi.

Danas ima još oko 60.000 Sorba u Njemačkoj koji su ili katolici ili lutherinski evangelisti.

Po jeziku se sorbski dijeli na Gornjo-Sorbski koji je českim i slovačkim jeziku blizak i na Donji-Sorbski koji je bliži poljskom jeziku.

Srpskim komičaru povijesti Jovanu Deretiću to ne smeta : on zbilja tvrdi da su današnji Srbi nastali od Sorba.

Inteligentne osobe se moraju odmah pitati :

1. Kako to da onda Sorbi imaju drukčiju vjeru od današnji Srba?

Srbi vole drugima tumačiti da su pokatoličeni ili poturčeni. Ako su Srbi nastali od Sorba onda se moramo pitati zašto su oni popravoslavljeni i zašto su do 12. stoljeća bili dio Bugarske Pravoslavne Crkve? Tek u 12 stoljeću su pobjegli od Bugarske Pravoslavne Crkve osnovali su Srpsku Pravoslavnu Crkvu.

2. Totalna razlika u genetici Sorba i današnjih Srba može dokazati da su Srbi nisu nastali od Sorba. To je samo moguće ako se genetika Sorba poklapa sa genetikom Srba. Ona se na žalost Srba ne poklapa sa genetikom Sorba.

Interesantnije je da današnji Srbi imaju u krvi najveći postotak turske krvi : altajsko-anatolski (turski) haplotip Hg2 sa ukupno 49% u krvi Srba. Oni se danas slobodno mogu nazvati po genetici pravoslavnim turcima!

Sorbi imaju sa Srbima toliko kao Slovenci sa Slovacima : ništa.

3. Sorbi nebi Srbe razumjeli, tako da se moramo pitati kakav onda jezik Srbi govore kad ne govore istim kao njihovi navodni preci. To je još interesantnije znati pošto Srbi vole tumačiti drugim narodima da govore srpskim jezikom. Da je to nemoguće potvrdžuje sama činjenica da ne govore istim jezikom kao njihovi navodni sorbski preci. Od koga su onda Srbi ukrali jezik koji danas govore? Možda od onih po kojima je navodna prva srpska država dobila ime : (H)R(V)AŠKA"?

 

Turci Srbima nisu samo donjeli genetiku, nego su im i ostavili prijeko 8000 turski riječi u "srpskom" jeziku.

Turcizme je i Vuk Karadžić zadržao u jeziku kao njegovu živu i u mnogo čemu nezamjenljivu komponentu.

"Oni jeziku daju ekspresivnost, stilski ga boje, čine ga bogatijim" kaže orijentalista Darko Tanasković. "Dokaz su pozitivne dimenzije kulturnog naslijeđa iz osmanskog doba."

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević, koja istražuje fenomen uticaja turskog na srpski jezik, smatra da je turski jezik utjecao na srpski jezik više nego ijedan drugi jezik.

Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske (Duklji i Sandžaku) te turskog jezika.

 

1849. godine objavljena je odredba bečkoga Ministarstva kulture i školstva s privremenim zakonom o ispitu kandidata za radno mjesto gimnazijskoga profesora. Prema zakonu, profesori "živih jezika" moraju raspolagati utemeljenim znanjem o pojedinim jezicima i njihovim najvažnijim književnim pojavama. Takodjer prema odredbi, hrvatski i srpski su dva jezika sa različitom baštinom. U hrvatsku jezičnu baštinu spada čitava dubrovačko-dalmatinska književnost, a u srpsku - stari spomenici, povelja iz dobe Nemanjića.

"Za ilirski i hrvatski jezik potrebno poznavati izvršne dubrovačko-dalmatinske književnike 16. i 17. stoljeća, npr. Gundulića, Palmotića, Zlatarića, Đorđića; za srpski jezik poznavanje razlika između temeljnoga jezika i crkvenoslavenskoga narječja koje se održava u liturgiji, nadalje poznavanje njegovih najstarijih jezičnih spomenika, tj. srpskih povelja tiskanih u Beogradu i zakonika Stefana Dušana".

Prema izvoru : Österreichische Zeitschrift für Rechts- und Staatswissenschaft, 1849, Str. 273.

 

Austrijske vlasti pokušale su krajem 18. stoljeća Srbe na svojem teritoriju potaknuti da u školama kao obvezatan priručnik rabe riječnik Dubrovčanina Joakima Stullija (štokavska ijekavica). Srbi su Stullija složno odbili. Srpski pravoslavni vladika, gornjokarlovački episkop Petar Petrovic rekao odnosno riječnika Stullja u 1792 g. sljedeće :

„Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao, pa sad najedanput im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. ... Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonemački prema švapskom... Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom trošku, tada referent Petrović po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo delo onda zgodno samo za Hrvate i Dalmatince...“ (cit. prema Đ. Magaraševiću, LMS 1898).

"I nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. i zemlje Hercegove 1483. sve do polovice prošlog stoljeća vodilo je plemstvo glavnu riječ u ovim zemljama i po njemu i njegovim pravima i povlasticama imala je Herceg-Bosna izniman položaj u osmanskom carstvu. Po dolasku Osmanlija prihvatilo je patarensko plemstvo i velik dio naroda dragovoljno islam, jer prisilne konverzije nije bilo. U narodnosnom pogledu nije se desila skoro nikakva promjena, pa je Bosna i za turske uprave potpuno očuvala svoj slavenski karakter. I seljak i plemić, građanin, obrtnik i trgovac govorili su čistim hrvatskim jezikom i očuvali svoje običaje".

Hamdija Kreševljaković (1888-1959), hrvatski muslimanski knjizevnik i povjesnicar. (Knjiga "Husein kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne", Sarajevo, 1931, 3).

 

Srpski povijestničar, profesor Miodrag Popović o dubrovačkoj književnosti :

"Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio.

Zato je prirodno sto je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski narodni pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. Dubrovačka književnost bila je i jest sastavni dio hrvatske književnosti."

“U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju.

U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske oblike.”

Actas del IX Congreso Nacional de Historia de la Medicina : Zaragoza, 21, 22 y 23 de septiembre de 1989, Knjiga 4. Str.99.




Vladimir Nazor, 1942:

"..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.

Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."

...

Samo za primjer hrvatskog jezika, koji se u Hrvata već izgubio, ovdje prikazujem pismo gosp. Ante Starčević 1852 god.:

»...I zbilja, kako vi s g. Šafarikom tumačite Konstantina, kad veli na jednome mestu, a na drugom o pitanju ništa nezna — da je car bizantinski dopustio Hervatom Avare proterati. To ćete mi drugi put kazati. Kako razumite Konst. kad veli, da su se Servi naselili u cerljenu Hervatsku, t. j. od Cetine niz berdo, — u zemlju, koju su Hervati oteli i zauzeli? I to ćete drugi put kazati. — Razgledajte se sada po onome prostoru, u koi ste bili s g. Šafarikom nekakov Srbež razkopitili. — Još mi ostaju dva extrema, t. j. Istria i Dubrovnik. Vi velite, da su Istrianci nekakvi Srbi; ali gospodo pogledajte u „istrianske razvode" od god. 1325. (Arkiv za jug pov. knji. 2. razdel 2. str. 232—268.) pa ćete videti gde Istrianac veli da piše jezikom hervatskim. Upitajte g. Šafafika što je to. — Vi velite, da je knjižtvo Dubrovačko serbsko knjižtvo, t. j. da su Dubrovčani plemena servianskoga, ali gospodo, Zlatarić veli, da Sofokleovu Elektru i Ljubomira Tasova prevodi na hervatski jezik. O poganac ga neprekinuo što to kaže! Čavčić Vetranić kaže da Hekubu prevodi na hervatski jezik. O gutunar ga neudavio što to veli! Pa kako pišu ti ljudi? Onako, kako i Lučić, i Ranjina. i Mažibradić, i Lukarević i Hektorević i mnogi drugi hervatski pisci iz Dalmacie. U ostalom ja deržim Dubrovčane za pohervatjene Latince. Kažite sve ovo i g. Šafariku, pa ga upitajte za ovako staro domaće pismo o Rusih, Poljacih ali Česih, kao što je Terpimirova darovnica — Tako je kod Hervatah. Kako stoje tako zvani „Srbi?" Gospodo to je jedini puk, koi nezna ni sam samcat kako mu je ime. Upitajte g. Šafarika, nebi li znao za još koi takov puk. Kažite mi, gospodo i s g. Šafafikom, ima li se govoriti: Srb, ali Srbin, ali Srbljin, ali Srbalj, ali Srbianac, ali Srbljanin itd. Ovako se danas taj puk sam zove, a to valjda znate i vi i g. Šafarik, da je ta zemlja, stara Mysia, i Dacia od sredine VII veka — do najnoviih vremenah poznana kod svih europejskih narodah pod imenom „Servie." — Ime Servus (sužanj, sluga), koje su oholi tudjinci davali jednoj strani naroda našega, nije nikada bilo ime narodno, nego ime tugje, kome su se svi pametni nanašinci vazda uklanjali, i uklanjaju mu se i danas. Slušajte dobro: neima ni pedeset godinah, što je taj preterani srbež nekoje ljude snašao. Otci i dedi onih, koji se danas za srbstvo nadimlju, nadimaše se za Ilirstvo.

Pogledajte gospodo kirilsko knjižtvo. Da vam samo nešto o srbstvu napomenem. Vaš „lietopis" od g. 1827. del II. str. 172. veli da ste se vi sami prozvali Srbi i Srbi i. — Što ćete s onima pismi, iz kojih ste ne preda mnom samim — „narod ilirski" prepisali „narod srbski" — pa ste to tako i naštampali. U vaše „sedmice" broju 7. piše beogradski mitropolit god. 1735. da je on „iliriko-rascianskago (a ne srbskoga) naroda strojasčijasja itd. protektor."

Gde su pisci, gde su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo rekuč pisalo se s malom iznimkom — u kirilici do jučer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. Pod Krešimirom velikim pokazala je bila Latinština roge, te se i u njoj pisalo, ali je vazda ono isto bilo i hervatski pisano.

Pogledajte u diplomu Krešimira velikoga, od god. 1067. (Lučio knj. 2. gl. 8) pa ćete videti, da je vladika Zadarski ono pismo morao napisati i „lingva rustica" — t. j. pučkim jezikom. — Gde je, gospodo, taj srbski jezik? Pogodite se o njemu barem vi sami, a nepišite kako sada. — Jer „Dnevnik" veli, da naša zmija iz Kotara ravna — Ante Kuzmanić nepiše srbski, a on piše onako, kako su pisala oba Kačića, oba Relkovića, Katančić, Došen, Margitić, i mnogi drugi hervatski pisci; — „novine" i ovaj jezik derže za srbski, a „srbin katolik iz Slavonie" kaže, da je čakavština jezik hervatski. Načinite se gospodo medju se!

Pogledajte, gospodo, u hervatsku kroniku iz 12. ali najdalje iz 13. veka (Arkiv za jug. pov. knjiga 1. str. 4—37) pa vidite skupa s g. Šafafikom kako onaj kronista piše, i — čudite se, — veli, da piše jezikom hervatskim. — Hervati, gospodo, imaju i slova svoja, koja nije Graeculus iznašao, nego narod hervatski. Za ova slova upitajte i veliku Rusiu i izobraženu Česku, pa će vam znat kazati. —

Što još da vam kažem o jeziku? znate li, da su kroz belgrads k o g a praetora prosili Servi novi stan? Dakle je Belgrad stao, dok su se Servi u Tesalii gnjezdili, stao je i narod, koi ga je tako zvao. Jest gospodo, stanovao je tu puno prie narod panonski, narod slavjanski, pa su se Servi s onim narodom pomešali, kako i Hervati jedni s Avari, a drugi isto tako s Panonci. Servi Konstantinovi, to je temelj vaš. Možda ćete se vi i g. Šafarik nada time čuditi, ali se nečude istinu ljubeći ljudi. — Odkuda ima naš narod oko Beograda i po Sremu e u rečih n. p. dete, lepo, mleko itd. Gospodo, kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću da je to glas kajkavacah, kažite im, da je tamošnji jezik još i danas pun kajkavštine. Ja sam vidio, da nekoi Sremac piše otcu: „dragi otac!" To je gospodo, kajkavski vokativ. Vi i danas govorite n. p. „pomoz, ne-daj, oslobodi bog." To je, gospodo, čisti kajkavski modus optativus. Vidite li, kako vas kajkavci još i danas za uši derže?

Ikavština (dite, lipo, itd.) je, kako svak izvan vas i g. Šafafika zna, čista čakavština, o kojoj na tisuća starih pisamah govori, a čakavci su koreniti Hervati, t. j. oni, koji su se najpervi, kao gospodujući narod za Hervate izdali. Blekavština (diete, liepo itd.) to je, što opet izvan vas i g. Šafafika svak zna, sintetizam ili sdruženje ikavštine i ekavštine, a taj se smes najprie u cerkvi hervatskoj zametnuo. Kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću, da se ovaj sintetizam i kod mnogih kajkavacah nalazi, kažite im, da nekoji slovenci našim blekavcem protivno sdružuju i i e, t. j. oni ne-vele n. p. piesma, nego peisma, ne viera, nego veira, itd.

Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavština nije, čakavština nije, nebi li bila možda štokavština? Ali je to, kako vam rekoh, čedo kajkavacah i čakavacah. Pokažite jedan glas, jednu formu štokavacah, koju nebi čakavci ali kajkavci imali. I ja sam štokavac. Ko je taj štokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hervatskih pisacah, Kako Dalmacia malo po malo prima štokavštinu, može se videti iz njezinih spisateljah, ali se i svoje čakavštine derži na toliko, da n. p. Gundulić, Gjorgjić, Palmotić i ost. sasvim u čakavštini plivaju. — Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Ličanih, n. p. o Došenu i Kermpotiću, o Slavoncih, n. p. Relkovićih i Katančiću, o Bošnjacih, n. p. Margetiću i Divkoviću. Ovaj poslednji piše blekavski, pa veli, da piše srbski, t. j. Divković veli: ako ja pomešam Petrov pir s Pavlovom zobju — ono je onda moj karišik. Ja nisam tako parne-tan, da bi mogao tu premudrost dokučiti. Koje li je taj srbski jezik? Je li onaj, kojime se hervatski pisci — na koliko znamo — od šeststo godinah služe — onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo, vi tako hoćete, tako vi i iztočnu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerčko-latinska slova zovete srbskima, tako gerčku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski ćurak ili šubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskoga srbskim pjesmam, itd. itd. Vi medju se, ako hoćete, i s g. Šafafikom radite i odsele tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugačie stoje, nego li vi mislite. —

U novia vremena sjediniše Hervati u književnome razumku sve desnodunajske Slavjane pod imenom ilirskim kakono i stara Helas učini, ostavljajuć svakome puku svoju dogodjajnicu i ost. Da su Hervati ono u Ilirii, što biahu Atenjani u Helasu, to niti je učinio g. Gaj, ni ja, ni iko drugi, nego stari Hervati, otci naši, a to je primila dogo-djajnica, koju, gospodo, niti ćete srušiti vi, ni g. Šafafik, ni ja ako se k vami pridružim. Pod imenom ilirskim radili su Hervati kako i vazda, više za druge nego li za se, zamučali su mnogo, što zamučati nebi bili imali. To su Hervati radili u ime ljubavi i sloge bratinske; a kad je na to došlo, da svak za svojom žlicom gleda, budite uvereni, da se ni Hervati s nikim neće kladati. — Gospodo, ne samo ja, i vi, ako hoćete, nego i drugi narodi znadu, što su Hervati radili i uradili. — Ali zato nemislite da se Hervati kaju u toj stvari za pervašnje čine: to ne, oni su toj harnosti privikli, i dočim bi drugi na našemu mestu bili već davno zavapili: „ecce homo!" mi Hervati nalazimo utehu u: „o passi graviora." —

Gospodo, vi se možete pozvati za starost imena servianskoga na Ptolomea i Plinia, pa na vremena Dušanova, itd. Nepropustite to učiniti, a ja ću vam, kako se pristoji, odgovoriti, što mi sada prostor nedopusća. Kad ste vodu zamutili, nastojtc da se čim prie izbistri, ali, prosim vas, prie razmotrite dobro ovaj članak, jer ako se već nebudete hteli oglasiti, ali ako mi što u njemu neoprovergnete, to ću ja za priznanu i od vaše strane istinu uzeti.

.

Ante Starčević »Odgovor srbskome dnevniku i beogradskim novinam«, 1852.

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung