NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

 

Stranica Ustaškog Pokreta za Hrvate u domovini, u odcijepljenim i okupiranim hrvatskim područjima te inozemstvu. E-Mail. YouTube.

START I USTAŠKI POKRET I TKO JE TKO I VOJNA POVIJEST I SRPSKI ZLOČINI I ZANIMLJIVO I ZABRANJENA POVIJEST I DUĆAN I mp3

 

KRUGOVAL :

 

ODAKLE STE :

 

Flag Counter 

Pogledajte koliko samo smrdljivi smradski balkanski nomada sa 49% turske genetike donomadizira na našu stranicu. :-)

SRPSKE LAŽI I ZLOČINI : LAŽI O RADNIM LOGORU JASENOVAC

 

Jedan od najdraži tema srpski Četnika i domaći hrvatski komunistički izdajnika je tema oko radnog logora Jasenovac, za koji oni tvrde da je bio koncentracijski logor.

Srpski zločini nad Hrvatima su počeli 1918 godine do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941 i odmah u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske do 1945, te nakon sloma NDH u Jasenovcu do 1948 godine.

Srpski Četnici i domaći hrvatski komunistički izdajnici vole zaboravljati 27 godina srpsko-četnickog i 4 godine komunističkog i četnickog divljanja nad Hrvatima na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske i upucavaju se odmah na logor Jasenovac kojeg nazivaju koncentracijskim logorom u kojim su navodno 700.000 "Srba" poginuli (neki još maštovitiji Četnici i domaći hrvatski komunistički izdajnici tvrde čak da su poginuli do 1.700.000 takozvanih "Srba").

Broj "stradalih" Srba na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata može se procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije i poslije rata u Kraljevini Jugoslaviji 1931. i 1948. godine u SFRJ. NDH je postojala na području današnje Hrvatske bez Baranje, cijele Bosne i Hercegovine te Srijema. Na tom je području 1931. godine popisano 1.790.000 Srba, a 1948. Srbima se izjasnilo 1.829.000. Za usporedbu sa stanjem prije rata, od tog broja treba odbiti Muslimane koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, a dodati one koji su iselili u Vojvodinu ili inozemstvo : to daje 1.907.000 takozvanih Srba.

Po tim SRPSKIM brojkama bi 1948 "Srba" trebalo biti (kad se samo uzme u obzir tvrdnja de je poginulo 700.000 "Srba" a ne kako neki tvrde 1.700.000 "Srba) oko 1.207.000 a ne 1.907.000 osoba. Odakle su došli tih 700.000 dodatnih osoba kad nisu navodno ubijeni?

Prirodnim rađanjem u prvih 3 teških godina nakon 2 Svijetskog Rata? U to se može slobodno sumnjati baš i zato što je već dokazano da su navodne žrtve do 6 puta navedene na liste žrtava ili osobe koje nisu nikad bile prijavljene u selima, gradovima ili općinama odakle su navodno bili i čak u crkvenim pravoslavnim dokumentima ih nikad nije bilo.

A sad izračunajte sami tvrdnju da je 1.700.000 "Srba" poginulo u logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To znaći da ih je 1948 trebalo biti otprilike samo 207.000 osoba a ne 1.907.000 osoba.

 

Radni logor Jasenovac.

 

Prema Bruni Bušiću u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja Nezavisne Države Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) počela je funkcionirati kao radni logor krajem 1941. godine, kada su počeli radovi na nasipu. Sudjelovalo je i lokalno stanovništvo. Većina zatvorenika bili su Hrvati, a u pogonima su radili slobodnjaci iz jasenovačke okolice. U ožujku 1942. iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček. Kao posljednji Hrvat prebačen je u kućni pritvor. Najveća strahota bile su jame: četničke i partizanske. Uz sve navedeno, Jasenovac ima za funkciju prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, pa i poslijeratne likvidacije. U Jasenovcu su ukopane mnoge žrtve komunističkog režima. Kako mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Prijepori oko Jasenovca imaju za funkciju produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Hrvati su izloženi najgrubljim napadima kada polemiziraju u svezi Jasenovca. Bruno Krajski (Židov) napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer, onaj koji prlja vlastito gnijezdo. Tko se usudi u Hrvatskoj nešto slično izgovoriti bilo kome?

Treba se jos i navesti da su u oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske bili 28 časnika i dočasnika Židova !

Milko Riffer u svojoj knjizi Grad mrtvih : Jasenovac 1943 u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946 (knjiga je bila zabranjena) naveo je brojku od 2500-3000 zatvorenika u Jasenovcu. Stostruko uveličavanje broja logoraša nije se provodilo samo zbog ratne odštete. Licitiranje s brojem smaknuća u Jasenovcu započeli su Englezi objavljivanjem svoje procjene o dvadeset tisuća žrtava, odnosno zastrašujućih pedesetak smaknuća dnevno za vrijeme aktivnosti sabirnog logora. Što učiniti ako nas čuvari tuže za prekovremene noćne sate? Srbi u pravilu svoje stradale množe s hiljadu, a hrvatski "znanstvenici" udaraju deset posto na četničku brojku. Dok polemiziramo oko broja žrtava, žrtve su u drugom planu, obična statistika, a tako će biti doživljen i ovaj tekst. Netragom su nestali statistički pojmovi stope rasta i biološkog gubitka. Imali smo pokolj kod Bleiburga, masovni egzodus vojvođanskih Nijemaca, iseljavanje Hrvata i Talijana iz Dalmacije, iseljavanje Židova, umiranje zbog starosti, bolesti i gladi. Zbog potreba interpretera Jasenovca, načinjen je žrtvoslovni nered u staroj Poljičkoj Republici. Primjerice, zanimljiva je reakcija Josipa Kljaković Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine: "Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis". Protestirali su i mještani Siverića zbog stavljanja na popis 42 njihova sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našlo se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, strijeljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na jasenovački popis.

Prisjetimo se i "najgoreg razdoblja Jasenovca", tog kobnog ljeta 1942. godine, nakon što su ustaška vlast i srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu. To nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su Partizani prebačeni sa "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Počinili su pokolj u Prijedoru i prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je ponavljao već potvrđenu taktiku. Zakuhaj, pa natrag pod talijansko okrilje. Posijao je strah na sve strane, a onda pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije, koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke te djecu uputio na rad u Njemačkoj, koji su one mlađe i zdravije preživjele. Nastao je kaos, koji se zlonamjerno pripisuje središnjem logoru u Jasenovcu. Djeca su prošla pakao. Na sramotu Titu i "antifašističkim" bukačima, reagiralo je ustaško Ministarstvo udružbe. Preuzelo je 3067 izgladnjele djece iz ekonomija Jablanca i Mlake, te ih otpremilo u Zagreb i Sisak. U široj akciji ustaškog MU sudjelovali su Hrvatski Crveni Križ, Odbor narodne pomoći, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, učenice škole za medicinske sestre i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog.

Prema dostupnim saznanjima, spašeno je oko deset tisuća djece. Raspodijeljena su u bolnice i dječje domove, pa i u zagrebačke obitelji, ovisno o njihovom zdravstvenom stanju. Protuhrvatska propaganda tvrdi da su zagrebačke obitelji tražile od djece da prilagode svoj izgovor. Neki se moraju odlučiti što je teza : da djeci nitko nije pomogao ili je njihov bosanski naglasak iritirao zagrebačku gospodu? Masovna smaknuća u Jasenovcu počinjena su tek nakon WW2, u njegovom komunističkom pogonu.

 

 

 

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju, a sve ostalo mora u novu znanstvenu reviziju. Nadnevka 22.04.1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Navodno je od njih 600 proboj preživjelo samo 107, a od 176 zatočenika Kožare spasilo ih se samo 11. Deset dana kasnije u Jasenovac su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade 21. NOB-udarne divizije. Žalosno je koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola. I dalje traje vika protiv revizionizma. Kao, Zapad to vidi kao najveće zlo, pa što tu mi imamo provjeravati. Dnevno dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa, a znanost ulazi u WW2 strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376. Takvi podaci izgradit će vjerodostojnu istinu o Jasenovcu.

Kronike Jasenovca izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Dr. Ante Pavelića 14.06.1944 pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba, a 10.04.1945 na Dan NDH pomilovano ih je 400, dva tjedna prije Proboja! Više stotina logoraša ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku Ustaše su 13.11.1942. odveli seljane u Jasenovac. Došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti. Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića. Tada su mnogi logoraši otpušteni kućama, pa i neki komunisti. Isto tako, zašto se Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona. Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Logor je imao orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako. U logor su često dolazile nadzorne komisije, a prva internacionalna bila je u veljači 1942. godine. Snimljen je i film o Jasenovcu, ali nikada nije prikazan jugoslavenskoj javnosti. Zanimljivo, službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa podudaraju se sa intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša.

Krivotvorine su odvele viktimologiju u slijepu ulicu. Beograd glede Jasenovca nastavlja po starome. Polemike u Srbiji svode se na to jeli bilo 1.700.000 ili "samo" 700.000 žrtava. Neki srpski intelektualci brane to nekakvom tradicijom u načinu na koji Srbi doživljavaju Jasenovac. Kao, pustimo to, jer srpski narod živi svoje mitove. Glede onih bih-Hrvata koji žure biti poslušnici Banja Luke, kao što su nekada slušali Zagreb, moraju imati na umu da i Republika Srpska ima svoj komad Jasenovca, svoje brojke, svoje mitove i mitovima referentne ciljeve. Da se nije dozvolilo to masovno falsificiranje podataka, dobrim dijelom za velikosrpske potrebe, danas bismo imali more dokaza da je Jasenovac bio nacističko stratište. Baš ti likovi iz uvijek iskvarene politike, koji su htjeli "dobronamjerno" pojačati zločinački dojam Jasenovca i podvesti ga pod hrvatski autohtoni rasizam, relativizirali su evidentan zločin. Što se tu trebalo naglašavati? Jasenovac je bio sabirni i radni logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja se riješila židovskog pitanja.

U isto vrijeme u navodno fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ti isti Židovi upravljaju radnim logorima (uključujući i Jasenovac, Danicu i Staru Gradišku) a nalaze se i u vrhu Hrvatske Vlade i Ustaškog Pokreta (Pavelićeva supruga), brojni Hrvati skrivaju Židove od nacističkih progona (za koji su kasnije Ustaše optuženi a mnogi su riskirali živote da ih spase) itd. itd.

Budući da je i Pavelićeva žena bila dijelom židovskog podrijetla, on je osobno bio prijatelj Židovima koje je nastojao spašavati kako se onda moglo i znalo. Brojni Židovi su dobili dozvole da napuste NDH koja je bila pod posebnim pritiscima Hitlera kao novoosnovana država. Jedan dio Židova morao je biti u sabirnim logorima. Tako su Židovi u ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, prema tvrdnjama hrvatskog komunističkog prvaka Ante Cilige, koji je prve dvije godine proveo u tom logoru, bili posebno poštovani i postavljani na sve najvažnije radne položaje u logoru Jasenovac koji je bio radni logor mnogih struka i zanimanja.

 

Od svih generala NDH, Židova je bilo 28., u postocima 21,4 posto :

1. Hinko ALABANDA rođen je 6. studenoga 1882. u Zadru. Završio je Kadetsku školu austrougarske vojske u Srijemskoj Kamenici. Kao časnik služio je najprije u Zagrebu, a u Kraljevini Jugoslaviji u Omišu, Sarajevu, Slavonskome Brodu i Ljubljani, gdje je završio tehnički fakultet. Nakon proglašenja NDH djelovao je kao pješački satnik u domobranstvu, od rujna 1942. do siječnja 1943. bio je zapovjednik 9. novačke bojne, a poslije toga zapovjednik I. domobranskoga zbora u Sisku. Iste je godine imenovan zapovjednikom Domobranske vojne akademije u Zagrebu do 1944. kada je umirovljen. Nezadovoljan umirovljenjem, javlja se u Ustašku vojnicu 29. siječnja 1944., kada dobiva čin pukovnika, a pred sam kraj rata dobio je generalski čin. U svibnju odlazi u izbjeglištvo u Austriju, gdje je zarobljen od američke vojske. Okružni sud u Zagrebu osudio ga je g. 1946. na smrt, no nakon puštanja na slobodu odlazi u München gdje je živio do smrti, 1959. godine.

2. Ladislav ALEMAN rođen je u Vinkovcima 7. travnja 1881., sudjelovao je u Prvome svjetskom ratu kao časnik austrougarske vojske. U vlasti NDH do rujna 1942. bio je župan Velike župe Sana i Luka sa sjedištem u Banjoj Luci. Nakon toga postao je pročelnik Odjela i glavar Ureda u ministarstvu oružanih snaga NDH, a od veljače 1945. pomoćnik je zapovjednika grada Zagreba. Nepoznato mu je mjesto i nadnevak smrti.

3. Edgar ANGELI rođen je 11. svibnja 1892. u Karlovcu, završio je pomorsku akademiju austrougarske vojske, službovao i u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U doba NDH do travnja 1943. zapovjednik je Hrvatske ratne mornarice te godinu dana kasnije umirovljen. Nakon sloma NDH uhićen je i suđen 1945. te, navodno, ubrzo umro u zatvoru. U knjizi 'Srednja Bosna… ' uvršten je među generale, a u knjizi 'Tko je tko u NDH' naveden je kao doadmiral, što je, čini se, bliže istini. Za njega neki autori tvrde kako nema podataka da je bio Židov.

4. Emanuel BALLEY rođen je u Glini 30. kolovoza 1875., službovao je u austrougarskoj vojsci, a umirovljen je za Kraljevine Jugoslavije. Nakon uspostave NDH javio se u djelatnu vojnu službu i postao najprije zapovjednik Savskog divizijskog područja sa sjedištem u Zagrebu, a kasnije 1. pješačke divizije, te II. zbornog područja sa sjedištem u Slavonskome Brodu. Umirovljen je listopada 1942., nakon završetka rata osuđen je na višegodišnju robiju, no nakon dvije godine pušten je iz zatvora u Staroj Gradiški. Umro je u Zagrebu 1969. a i njegovi se podatci o vojnome činu razlikuju u spomenutim vrelima jer je prema prvome general, a drugome pukovnik.

5. Oton ĆUŠ rođen je u Garešnici 11. veljače 1902., vojno je školovanje započeo u austrougarskoj Kadetskoj školi u Srijemskoj Kamenici, a završio na Vojnoj akademiji u Beogradu. Službovao je u više mjesta u Kraljevini Jugoslaviji, a nakon uspostave NDH imenovan je načelnikom Stožera divizijske oblasti u Sarajevu. Nakon reorganizacije bio je načelnik III. zbornog područja u Travniku, odakle je premješten u Glavni Stan Poglavnika u Zagreb, pa u zapovjedništvo Ustaške vojnice. Emigrirao je u Slovačku pa u Austriju, gdje su ga Englezi 1947. uhitili u Klagenfurtu i izručili jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na smrt i pogubile 1949.

6. Julije FRITZ rođen je 4. kolovoza 1900. u Tenji, bio je najprije oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, a potom se u NDH istaknuo kao zapovjednik 3. gorske pukovnije. Bio je i zapovjednik 4. gorske pukovnije, 3. lovačkog zdruga i 10. hrvatske divizije. No pojedini autori tvrde da je bio zapovjednik 1. mješovite divizije HOS-a u II. ustaškom zboru. Jugoslavenski Vrhovni sud u Beogradu osudio ga je na smrt te je pogubljen 1945. Neki znanstvenici smatraju da nije bio Židov nego folksdojčer.

7. Josip GRAMBERGER, o njemu je samo dostupan podatak da je umro g. 1958. u jugoslavenskom zatvoru na Golom otoku, a u knjizi «Tko je tko u NDH» uopće se ne spominje. Prema nekim vrelima bio je potpukovnik, najprije zapovjednik II. motorizirane bojne sa sjedištem u Bosanskome Brodu, a potom zapovjednik u III. zbora.

8. Ferdinand HALLA rođen je u Osijeku 26. siječnja 1881., službovao je austrougarskoj vojsci, a po uspostavi NDH imenovan je za državnog vođu rada te tajnika u Ministarstvu domobranstva. Povlačio se prema Austriji, no daljnja mu je sudbina nepoznata, prema nekim izvorima počinio je samoubojstvo 1945. Prema knjizi 'Tko je tko u NDH' imao je čin pukovnika.

9. Dragutin HELBICH rođen je 31. kolovoza 1902. u Vinkovcima, završio je vojnu akademiju i generalštabne pripreme u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a uspostavom NDH postavljen je za voditelja stožera II. domobranskog zbora. G. 1943. imenovan nje pročelnikom Operativnog odjela u Ministarstvu oružanih snaga NDH. Daljnja mu je sudbina nepoznata, neki ga izvori ubrajaju među generale NDH, a neki tvrde da je stigao samo do glavnostožernog pukovnika.

10. Đuro ISSER rođen je u Staroj Gradiški 2. svibnja 1887., nakon završene topničke kadetske škole i glavnostožerne pripreme austrougarske vojske u Beču, službovao je i u austrougarskoj vojsci i Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je imao čin brigadnog generala. Od listopada 1941. zapovjednik je II. domobranskog zbora do siječnja 1944. kada je umirovljen na vlastiti zahtjev. Uhićen je u ožujku 1949. osuđen na zatvorsku kaznu i pušten 1951., a preminuo je 1963. u Slavonskome Brodu.

11. Oskar KIRCHBAUM je rođen u Varaždinu 26. kolovoza 1895., nakon što je bio djelatni časnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, aktivirao se i u NDH preuzevši dužnost zapovjednika II. odsjeka u Nadzorništvu tehničkih trupa Hrvatskoga domobranstva. U svibnju 1943. imenovan je na dužnost u dobrovoljačkoj SS-diviziji 'Croatia'. Nakon dvomjesečne obuke u Njemačkoj upućen je u kolovozu iste godine u Francusku, gdje je u Villefranche-de-Rouerqueu kao zapovjednik 13. pionirskoga bataljuna 13. SS-divizije ubijen u pobuni protiv njemačkih zapovjednika. Pojedini autori i njega svrstavaju u folksdojčere.

12. Rudolf KRAUS-TUDIĆ; o njemu nema mnogo objavljenih podataka osim da je umirovljen 15. 9. 1942. i umro prirodom smrću 1944. u Zagrebu. Uopće ga nema u knjizi 'Tko je tko u NDH'.

13. Rikard KUBIN; osnovni životopisni podatci nepoznati, osim da je bio kapetan bojnoga broda, promaknut u čin generala 29. veljače 1944. i umirovljen već 4. listopada iste godine.

14. Josip METZGER rođen je 17. kolovoza 1883. u Franzfeldu, današnjem Kačarevu, mjestu u južnome Banatu u Vojvodini. Završio je Kadetsku školu austrougarske vojske u Trstu, više puta osuđivan u Kraljevini SHS zbog čega emigrira u Mađarsku, u Nagykanizsu, gdje se priključio ustaškome pokretu i bio zapovjednik glasovitog logora za vojnu obuku Jankapuszta. Nakon proglašenja NDH imenovan je zapovjednikom Graničnih odreda Mostar, Livno, Glamoč, osiguranja crte Sunja – Bosanski Novi, Bihać – Banja Luka, potom Kordunskoga i 3. stajaćeg zdruga u Karlovcu, i sektora Sinj, te IV. hrvatskoga zbora. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je u ljeto 1945. na smrt.

15. Milan MIESLER; ni o njemu nema objavljenih podataka o mjestu i nadnevku rođenja te školovanja, jedino se spominje kao prvi zapovjednik Hrvatskog oružništva, redarstvenog organa NDH, svojevrsna ruralna policija. Kao general bojnik umirovljen je već krajem 1941.

16. Milan PRAUNSPERGER rođen je 5. studenoga u Samoboru, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, završio školu za pričuvne časnike austrougarske vojske u Beču. Bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS do umirovljenja 1921. Od osnutka Hrvatskoga domobranstva pročelnik je Pravosudnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH, ravnatelj Ratnog arhiva i Muzeja NDH. Osuđen je g. 1945. na 10 godina zatvora s prisilnim radom od kojih je izdržao 6 godina u Staroj Gradiški. Umro je u Zagrebu 21. studenoga 1960.

17. Julio RESCH, široj javnosti nisu dostupni njegovi osnovni životopisni podatci, osim da je dobio čin pješačkog generala 2. kolovoza 1944. i da je poginuo, prema nekim tvrdnjama, u borbi nepoznatoga nadnevka i na nepoznatome mjestu.

18. Dragutin RUMLER rođen je 26. listopada 1883. u Petrinji, završio je Kadetsku školu u Mariboru, službovao je i u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. Odmah nakon osnutka NDH stupio je u njezine oružane snage i postao najprije zapovjednik Vrbaskoga divizijskog područja, a kasnije povjerenik NDH u Zapovjedništvu II. armate. Umro je prirodnom smrću u Zagrebu 16. svibnja 1944.

19. Julio SACH rođen je 14. ožujka 1898. u Slavonskome Brodu, završio je Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci i kao mornarički časnik Kraljevine Jugoslavije usavršavao se u Velikoj Britaniji. U NDH bio je zapovjednik škola i postrojba Narodne zaštite, a potom i pročelnik za Narodnu zaštitu Ministarstva oružanih snaga. Poginuo je u kao zapovjednik II. narodnoga zaštitnog područja u zračnome napadu 21. travnja 1944. u Slavonskome Brodu.

20. Julio SIMONOVIĆ, malo je podataka objavljeno o njemu, jedino da je imenovan pješačkim generalom 15. travnja 1941. a umirovljen 1. veljače 1943. 'Tko je tko u HND' o njemu nema ni riječi.

21. Nikola STEINFEL rođen je u Zlarinu 27. studenoga 1898., završio je Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci te po nekim autorima nije bio general nego admiral, što je vjerojatnije. Neki smatraju da je izručen od Engleza i pogubljen u Zagrebu 7. lipnja 1945.

22. Ivan ŠARNBEK rođen je 28. ožujka 1896. u Vinkovcima, završio je Kadetsku školu u Kamenici te je bio časnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. U NDH bio je zapovjednik bojne Hrvatske legije pa 5. pješačke pukovnije te 6. pješačke divizije i 2. posadnoga zdruga. Umirovljen je u prosincu 1944., a preminuo je u Zagrebu 19. siječnja 1970.

23. Ivo ŠNUR rođen je u Zagrebu 21. prosinca 1900., kadetsku je školu pohađao u Pečuhu u Mađarskoj, Karlovcu i Srijemskoj Kamenici. Najprije je bio vojni djelatnik Kraljevine Jugoslavije a u NDH kao potpukovnik zapovjednik bojne i zamjenik zapovjednika 4. gorske pukovnije 4. gorskoga zdruga. Onda je promaknut u pukovnika i imenovan zapovjednikom 8. gorske pukovnije. Od posljedica teškoga ranjavanja umro je 8. veljače 1944. u Glavnoj domobranskoj bolnici u Zagrebu i posmrtno promaknut u čin generala.

24. Josip ŠOLC rođen u Zagrebu 30. siječnja 1898. završio je vojne škole u Bečkom Novom Mjestu i Srijemskoj Kamenici nakon čega je službovao u više mjesta u Kraljevini Jugoslaviji. U oružanim snagama NDH kao general bio je zapovjednik 2. pukovnije, Domobransko-ustaške pukovnije 'Dr. Ante Pavelić', 1. gorskoga zdruga, Zagrebačkoga posadnog zdruga i pri kraju 1. hrvatske udarne divizije. Zarobljen je u svibnju 1945. i 19. rujna iste godine u Beogradu osuđen na smrt, te 24. rujna pogubljen.

25. Kvintijan TARTAGLIA, oružnički general od 10. travnja 1941., umirovljen je 30. lipnja 1941. 'Tko je tko u NDH' ne spominje ga.

26. Rudolf WANNER rođen je 9. kolovoza 1884. u Zadru, bio je djelatni časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, a nakon uspostave NDH pročelnik je u Općem odjelu Ministarstva hrvatskoga domobranstva. Potom je zamjenik te zapovjednik II. domobranskoga zbornog područja pa pročelnik Izvještajnog Odjela Ministarstva oružanih snaga NDH. Umirovljen je u 1. studenoga 1944.

27. Mirko ZGAGA rođen je u Šibeniku 23. rujna 1890., bio je časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine Jugoslavije. U oružanim snagama NDH bio je zapovjednik 15. pješačke pukovnije I. gorskoga zdruga a kasnije predsjednik Vrhovnog suda Oružanih snaga NDH. Poginuo je u obrani Gospića 24. listopada 1943. od topovske granate.

28. Božidar ZORN rođen je u talijanskome mjestu Cormonsu, kod Gorice blizu slovenske granice, 9. listopada 1900. Završio je Vojnu akademiju austrougarske vojske u Bečkom Novom Mjestu i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Nakon proglašenja NDH pomoćnik je pa zapovjednik domobranskoga II. gorskog zdruga, zatim Skupine oružanih snaga Hum- Dubrava, pa 9. gorske divizije i 2. hrvatske divizije. Prema jednoj inačici izručen je od Engleza i ubijen kod Škofje Loke 23. svibnja 1945.

 

U generalskome zboru oružanih snaga NDH Srba je bilo 10, što je 7,63 posto od ukupnoga broja :

1. Milan DESOVIĆ rođen je 24. travnja 1895. u Pljevlju u Crnoj Gori, bio je djelatni časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, a nakon suprotstave NDH javlja se u Hrvatsko domobranstvo. Zapovjednik je 3. bojne 396. pukovnije na istočnome bojištu, zatim Petrinjskoga zdruga, te izaslanik pri poslanstvima NDH u Berlinu i Bratislavi. Svibnja 1945. zarobili su ga Amerikanci i predali jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na 15 (neki autori tvrde na 20) godina zatvora. Zbog lošeg zdravlja pušten je g. 1960. i iste je godine umro u Zagrebu.

2. Đuro DRAGIČEVIĆ rodio se u Kalesiji kraj Žepča u BiH 7. studenoga 1890., završio je Tehničku vojnu akademiju u Mödlingu u Austriji, nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, u NDH bio je zapovjednik topništva Zapovjedništva kopnene vojske Ministarstva oružanih snaga (MINORS-a). Od srpnja 1944. pročelnik je Ureda za vojne dobave u Berlinu, gdje je po ulasku ruskih snaga u travnju 1945. Dvije je godine bio po logorima u Njemačkoj, a potom sedam godina u Sovjetskome Savezu. Pušten je g 1954. i otada je živio u Austriji gdje je i umro, a nadnevak smrti nepoznat je.

3. Fedor DRAGOJLOV rođen je 21. kolovoza 1881. u vojničkoj obitelji u Pančevu, u Beču je završio Tehničku vojnu akademiju, a zatim i Ratnu školu. Bio je u službi Glavnoga stožera austrougarske vojske do umirovljenja po stvaranju SHS. U travnju 1941. s obitelji se seli u Zagreb, a kolovoza iste godine postavljen je za pročelnika Operativnog odjela u Glavnome stožeru domobranstva. U jesen 1943. imenovan je načelnikom Glavnog stožernog ureda Oružanih snaga NDH i bio zadužen za vojni preustroj i osuvremenjivanje. Nakon povlačenja u Austriju pokušao je izvršiti samoubojstvo pa je liječen u bolnici u Wolfsbergu. Emigrira potom u Italiju pa u Argentinu gdje i umire 8. prosinca 1961. u Buenos Airesu.

4. Đuro GRUIĆ, neki ga autori pišu kao «Grujić», rođen je u Srijemskoj Mitrovici 6. prosinca 1887. završio je kadetsku školu u Kamenici, priznata mu je i Terezijanska akademija (Bečko Novo Mjesto) iako ju nije završio zbog početka Prvoga svjetskog rata. Časnički je djelatnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. U Hrvatsko je domobranstvo primljen 1942. u kojemu je bio imenovan za pročelnika Ustrojbenog odjela. Do sloma NDH pročelnik je stožera kod vrhovnog zapovjednika oružanih snaga – Glavnog stana poglavnika. Skupa s generalom Dragojlovim radio je na osuvremenjivanju i preustroju hrvatskih oružanih snaga. Povlači se iz Zagreba 6. svibnja 1945. iako je bio zagovornik nastavka borbi, zarobljen je u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima i pogubljen 24. rujna 1945. u Beogradu.

5. Jovan ISKRIĆ rođen je 3. ožujka 1884. u Banatskome Karlovcu, naselju u južnome Banatu u Vojvodini, nekadašnjeg njemačkog naziva – Karlsdorf i mađarskog – Károlyfalva. Bio je kao i mnogi drugi časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine Jugoslavije te u NDH voditelj I. odsjeka, izvjestitelj i pročelnik u Osobnom odjelu Ministarstva oružanih snaga. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 14. lipnja 1961.

6. Mihajlo LUKIĆ rodio se u Virju 24. rujna 1886., završio je Višu školu za kadete u Karlovcu i Vojnu akademiju u Beču. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci u Kraljevini Jugoslavije predavao je na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon proglašenja NDH prijavio se u Hrvatsko domobranstvo, u kojemu postaje najprije zapovjednik osječkoga divizijskog područja pa nadzornik za pješaštvo u Zapovjedništvu kopnene vojske, zapovjednik Ličkoga zdruga sa sjedištem u Gospiću, časnik za vezu Hrvatskoga domobranstva kod zapovjedništva talijanske II. armate te zapovjednik III. domobranskog zbora u Sarajevu odakle je umirovljen. Nakon rata osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a preminuo je 18. srpnja 1961. u Zagrebu.

7. Lavoslav MILIĆ rođen je u Karlovcu 19. lipnja 1890. Završio je Terezijansku akademiju u Bečkom Novom Mjestu i bio aktivni časnik u austrougarskoj vojsci. U vojsci Kraljevine Jugoslavije dobio je generalski čin. Nakon proglašenja NDH zatražio je prijam u hrvatsku vojsku i odmah je imenovan članom Glavnog stožera Ministarstva domobranstva. Obnašao je dužnost pročelnika Gospodarskoga i upravnoga odjela, te nakon reorganizacije domobranstva glavara Upravnog ureda u Ministarstva oružanih snaga sve do kraja rata. Englezi ga sa skupinom hrvatskih ministara i generala zarobljavaju i izručuju jugoslavenskim vlastima. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je 6. lipnja 1945. na 20 godina robije. Kaznu je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici odakle je zbog bolesti, prema jednoj inačici, nakon pet godina pušten, a prema drugoj 1964. Umro je u Zagrebu 18. kolovoza 1964.

8. Dušan PALČIĆ rođen je 29. siječnja 1881. u Zagrebu, bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS. Aktivirao se nakon proglašenja NDH i bio dodijeljen na službu u Glavni stožer domobranstva. Obnašao je i dužnost državnog tajnika te državnim vođom rada. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 27. veljače 1963.

9. Zvonimir STIMAKOVIĆ, završio je Kadetsku školu u Srijemskoj Kamenici, glavnostožerni tečaj u austrougarskoj vojsci i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i u časničkome kadru Kraljevine Jugoslavije, prijavio se u djelatnu službu u hrvatskoj vojsci NDH. Imenovan je zapovjednikom 4. novačke pukovnije, pročelnikom Glavnostožernog odjela 2. zbornog područja, zapovjednikom Podhvatnog zapovjedništva Sisak, nadzornikom konjaništva i zapovjednikom 2. hrvatske legije u austrijskome Stockerauu. Od siječnja 1944. bio je zapovjednik 4. lovačkog zdruga sa sjedištem u Bosanskome Novom. Nakon sloma NDH u rujnu 1945. osuđen je na 20 godina zatvora, koje je izdržao u Staroj Gradiški. Nije se smatrao krivim ni po jednoj točki optužnice, uporno je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se za učinjeno. Umro je 1974. godine u Zagrebu u 83. godini 18. listopada 1974.

10. Milan UZELAC rođen je 21. kolovoza 1867. u seljačkoj obitelji podrijetlom iz Vrhovina u Lici. O mjestu njegova rođenja autori su prilično neprecizni, te se po jednima ('Tko je tko u NDH') rodio u Komornu, koje je na jugozapadu Slovačke, a po drugima u mađarskome Komoranu (mađarski: Komárom) u tadašnjoj Austrougarskoj, što je vjerojatnije. Završio je Vojnotehničku akademiju u Beču, službovao je u Puli i Zadru, g. 1912. imenovan je zapovjednika austrougarskog zrakoplovstva. Nakon prvog svjetskog rata u jugoslavenskoj je vojsci zapovjednik Zrakoplovnog odjela Ministarstva vojske i mornarice, odakle je 1923. umirovljen. Nakon uspostave NDH Poglavnik ga je promaknuo u čin generala zrakoplovstva u miru. U komunističkome je zatvoru bio oko dvije godine, pa je, navodno, pušten sa dugogodišnje robije na izravnu intervenciju iz samoga državnog vrha. Umro je 7. siječnja 1954. u Zagrebu.

 

Možda najbolje srpski akademik D. Ćosić može objasniti razlog zasto sa brojkama navodno "srpskih" zrtava nesto ne može biti, koji o svojim Srbima kaže :

- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo (prijevod : utješimo) drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu (prijevod : bijedu), lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

- „Laž je srpski državni interes.“

- „Laž je u samom biću Srbina“.

- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

- „Srbe je toliko puta u istoriji (prijevod : povijesti) spašavala laž …“




U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH.

Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor, objavio je Tomislav Vuković u Glasu koncila

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur.

Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

»Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, još uvijek dobroga zdravlja i bistra uma, »da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet.

Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. godine

Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.«

Istražitelji su tražili da opišem ubojstva

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

“U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik.

Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili.

Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je o n kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica. “

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega.

Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi.

Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu.

Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim. Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem.

Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.«

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.




Kći Poglavnika dr. Ante Pavelića o navodnim zločinima Usta
ša nad takozvanim Srbima :

>>> Jedna od najtežih optužaba protiv Poglavnika jest ona o rasnoj i nacionalnoj nesnošljivosti. Jesu li po Vama te optužbe istinite?

Višnja Pavelić : Ne. Tata nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda. Vi preslikavate ratne sukobe na nacionalne odnose. To je krivo. Osobno nemam ništa protiv Srba, kao što ni moj otac nije imao. On se jedino borio protiv velikosrpske politike koja se provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Ta velikosrpska politika je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poticala Srbe na otpor i rušenje hrvatske države. Četnički i komunistički buntovnici su počinili brojne zločine već od samog početka NDH. To je dovelo do općeg nepovjerenja prema Srbima, dovelo je, na žalost, do ratnih prilika, do neprijateljstava i oružanih sukoba sa Srbima. No, to objektivno ratno neprijateljstvo nema nikakve veze s nacionalnom mržnjom i s isključivošću. Tko god je pristao uz hrvatsku državu i nije služio protivnicima države bio je dobrodošao.

>>> Hoćete li reći da nitko od nevinih osoba nije progonjen zbog pripadnosti drugoj naciji?

Višnja Pavelić : To ne ću reći. Morate znati da je bio rat. Bilo je mnogo mržnje i podlih napada na novonastalu državu. Država je bila rušena i ugrožavana s mnogih strana. Pritom ne zaboravite da su hrvatske žrtve, koje su stradale od komunista i četnika, bile uglavnom nevine. U takvoj situaciji moglo je doći i do nevinih žrtava na drugoj strani, više kroz borbena djelovanja, a mnogo manje zbog neodgovornih postupaka skupina ili pojedinaca. Ali to nikad nije bila službena državna politika. Takve je pojedince hrvatska vlast strogo kažnjavala, dok druga strana svoje zločince nije kažnjavala.

>>> Zašto su onda pravoslavci odbili podržati NDH?

Višnja Pavelić : To su velikosrpske i komunističke laži. U vojsci i u vlasti NDH bilo je mnogo pravoslavaca. General-pukovnik Fedor Dragojlov bio je od 1943. do kraja 1944. glavni zapovjednik Hrvatske vojske. General-poručnik Gjuro Gruić bio je glavar Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Ministar u Hrvatskoj državnoj vladi bio je i dr. Savo Besarović. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju igrao je Mirko Kokotović. Cijelo vrijeme rata u Hrvatskome narodnom kazalištu nastupali su Dejan Dubajić, Aco Binički, Mila Dimitrijević… Svi su oni, i brojni drugi, bili pravoslavci. S pravoslavcima je bilo problema jedino tamo gdje ih je zahvatio četnički ili komunistički bunt protiv države.

>>> Zašto je onda provođeno prekrštavanje?

Višnja Pavelić : Moj je otac zabranjivao prekrštavanje i nije ga dopuštao jer je u tome vidio neke prizemne interese. To nikad nije bila službena politika. U knjizi ‘Hrvatska pravoslavna crkva’, koju sam osobno uredila, nalazi se tatin tekst ‘Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih’. On je 28. veljače 1942. u Hrvatskome državnom saboru rekao: ‘U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve’. Srpska imperijalna politika koristila se pravoslavljem za svoje političke ciljeve u borbi protiv hrvatske države, a to moj otac nije mogao dopustiti. Zato je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, kojoj je na čelu bio patrijarh Grigorij Ivanovič Maksimov Germogen. Otac je isticao načelo oca domovine Ante Starčevića “da se po vjeri ne dijeli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom nametati”. Nije imao ništa protiv bilo koje vjere, pa ni protiv pravoslavlja, ali je imao protiv zlorabljenja pravoslavlja za stranu politiku. O tome je jako dobro pisao osječki odvjetnik dr. Stjepan Hefer.

>>> Kako objašnjavate donošenje rasnih zakona u NDH?

Višnja Pavelić : U onim teškim prilikama Poglavnik je morao učiniti neke neželjene stvari. Stvorio je državu s nizom problema i nedostataka, ali alternativa je bila da nema nikakvu državu. Njemačka nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan je od uvjeta bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih zakona treba znati da se otac koristio svim mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci. Uostalom, moja majka Mara podrijetlom je Židovka. To su bile i žene brojnih ustaških dužnosnika. Otac je ustanovio titulu počasni arijevci kako bi zaštitio Židove od primjene tih zakona.

>>> Jeste li za vrijeme rata čuli za Jasenovac?

Višnja Pavelić : Ne, nikada za vrijeme rata. Bila sam očeva tajnica od najvećega povjerenja, ali tome nikada ništa nisam čula. Moj otac ni poslije rata nije mnogo pričao o Jasenovcu. Moguće je da je u ratnome metežu bilo nevinih žrtava, ali vidjela sam više dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo. Iako sam Hrvatsku napustila kao mlada djevojka, temeljem ozbiljnih istraživanja znam da se radi o lažnome mitu koji je broj žrtava monstruozno preuveličao. Žalim zbog svakoga nevino stradalog čovjeka, ali nedopustivo je da se zbog političkih potreba brojke preuveličavaju. Žrtava je ionako uvijek previše, koliko god da ih ima.

>>> Koje su Vas optužbe najviše pogađale?

Višnja Pavelić : Sve su optužbe ružne kad znate da su neistinite. Ali mene je najviše pogađalo što su najgore laži dolazile od katoličkih Hrvata.

>>> O tome povijesnom razdoblju posljednjih je godina podrugljivo pisao beogradski novinar Pero Zlatar, pisao je o Poglavniku i o Vama osobno. Kako ste doživjeli njegovo pisanje i što biste mu poručili?

Višnja Pavelić : Ništa posebno jer se radi o običnom izdajici i lažljivcu. Njegovo je pisanje pamfletskoga tipa i nema nikakve podloge u stvarnosti. On se nije potrudio istražiti i saznati istinu, nije imao nikakvih dokumenata pa je pustio mašti na volju. Za takve ima jedan stih pjesnika i filozofa Đure Arnolda: ‘Zagraktalo vrana silan broj / Što otrov na me riga / Moj prezir cijeloj družbi toj / Ta ne pjeva se vražji poj bez Kainova žiga’.




Od prosinca 1941. do veljače 1942. Jure Francetić vodi Crnu legiju u borbe protiv partizana u operacijama Romanija i Ozren. 6. ožujka 1942. unaprijeđen je u čin potpukovnika. Početkom travnja započeo je uspješnu akciju Crne legije u istočnoj Bosni. Ne obazirući se na zapovjedi njemačkog generala Johanna Fortnera, Francetić je samoinicijativno krenuo u napad na četnike i partizane u Podrinju te im nanio težak poraz. S obale Drine 10. travnja 1942. godine šalje A. Paveliću brzojavku sadržaja:

„Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.”

Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši : "Po naređenju Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"



Srbi i domaći crveni izdajnici i sluge Beograda neznaju ili neće čuti za činjenicu da je jedan broj od njih bio veoma odan Ustašama i vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

Oni nisu bili hrvatski pravoslavci nego su se uvijek izjašnjavali kao Srbi.

Takvi sa tog “švedskog stola“ biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Srbi su pravi maheri za skrivanja nekih poviejesnih činjenica, te za krivotvorenje povijesti po svojoj mjeri i najbezobraznija izmišljanja, laži i falsificiranja. Ne kaže se bez veze : "Lažes kao Srbin !".

Posebno treba naglasiti da su Srbi najpodložniji gutanju svih “istina” koje im serviraju njihovi stalni psihotrovači. Od fantastičnih i zaista nestvarnih mitova, stripova a la „Mirko i Slavko“, preko izmišljenih kraljeva i knezova, laži o Kosovskom boju, pjesama o „junaku“ Marku Kraljeviću, „heroju“ Milošu Kobili, kojeg prekrstiše u Miloša Obilića, pa tekstova i proglasa Ilije Garašanina, pa eto i sve do Dobrice Čosića, Milorada Ekmečića, generala Terzića, Vuka Draškovića, svakako uz podosta aditiva Ivana Andrića, alias Ive Andrića, i, svakako, Njegoša, Srbima je kronično baždaren i mitovima i lažima održavan jedan mentalni kod čije su žrtve svi oko njih, a na kraju će, najvjerovatnije, i oni sami biti žrtve tog vlastitog mentalnog koda.

Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u Ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne Države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne Države Hrvatske bio je Dr. Savo Besarović, inače bliski prijatelj Poglavnika Dr. Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi Dr. Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon kapitulacije NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. srpnja 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod !“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.

Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u travnju 1945 godine napustio Hrvatsku u pravcu Austrije. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem - Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića - Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u rujnu 1945 godine izjavio : ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u vladi NDH i hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)




Među generalima NDH 28 Židova :

Od svih generala NDH, Židova je bilo 28., u postocima 21,4 posto :

1. Hinko ALABANDA rođen je 6. studenoga 1882. u Zadru. Završio je Kadetsku školu austrougarske vojske u Srijemskoj Kamenici. Kao časnik služio je najprije u Zagrebu, a u Kraljevini Jugoslaviji u Omišu, Sarajevu, Slavonskome Brodu i Ljubljani, gdje je završio tehnički fakultet. Nakon proglašenja NDH djelovao je kao pješački satnik u domobranstvu, od rujna 1942. do siječnja 1943. bio je zapovjednik 9. novačke bojne, a poslije toga zapovjednik I. domobranskoga zbora u Sisku. Iste je godine imenovan zapovjednikom Domobranske vojne akademije u Zagrebu do 1944. kada je umirovljen. Nezadovoljan umirovljenjem, javlja se u Ustašku vojnicu 29. siječnja 1944., kada dobiva čin pukovnika, a pred sam kraj rata dobio je generalski čin. U svibnju odlazi u izbjeglištvo u Austriju, gdje je zarobljen od američke vojske. Okružni sud u Zagrebu osudio ga je g. 1946. na smrt, no nakon puštanja na slobodu odlazi u München gdje je živio do smrti, 1959. godine.

2. Ladislav ALEMAN rođen je u Vinkovcima 7. travnja 1881., sudjelovao je u Prvome svjetskom ratu kao časnik austrougarske vojske. U vlasti NDH do rujna 1942. bio je župan Velike župe Sana i Luka sa sjedištem u Banjoj Luci. Nakon toga postao je pročelnik Odjela i glavar Ureda u ministarstvu oružanih snaga NDH, a od veljače 1945. pomoćnik je zapovjednika grada Zagreba. Nepoznato mu je mjesto i nadnevak smrti.

3. Edgar ANGELI rođen je 11. svibnja 1892. u Karlovcu, završio je pomorsku akademiju austrougarske vojske, službovao i u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U doba NDH do travnja 1943. zapovjednik je Hrvatske ratne mornarice te godinu dana kasnije umirovljen. Nakon sloma NDH uhićen je i suđen 1945. te, navodno, ubrzo umro u zatvoru. U knjizi 'Srednja Bosna… ' uvršten je među generale, a u knjizi 'Tko je tko u NDH' naveden je kao doadmiral, što je, čini se, bliže istini. Za njega neki autori tvrde kako nema podataka da je bio Židov.

4. Emanuel BALLEY rođen je u Glini 30. kolovoza 1875., službovao je u austrougarskoj vojsci, a umirovljen je za Kraljevine Jugoslavije. Nakon uspostave NDH javio se u djelatnu vojnu službu i postao najprije zapovjednik Savskog divizijskog područja sa sjedištem u Zagrebu, a kasnije 1. pješačke divizije, te II. zbornog područja sa sjedištem u Slavonskome Brodu. Umirovljen je listopada 1942., nakon završetka rata osuđen je na višegodišnju robiju, no nakon dvije godine pušten je iz zatvora u Staroj Gradiški. Umro je u Zagrebu 1969. a i njegovi se podatci o vojnome činu razlikuju u spomenutim vrelima jer je prema prvome general, a drugome pukovnik.

5. Oton ĆUŠ rođen je u Garešnici 11. veljače 1902., vojno je školovanje započeo u austrougarskoj Kadetskoj školi u Srijemskoj Kamenici, a završio na Vojnoj akademiji u Beogradu. Službovao je u više mjesta u Kraljevini Jugoslaviji, a nakon uspostave NDH imenovan je načelnikom Stožera divizijske oblasti u Sarajevu. Nakon reorganizacije bio je načelnik III. zbornog područja u Travniku, odakle je premješten u Glavni Stan Poglavnika u Zagreb, pa u zapovjedništvo Ustaške vojnice. Emigrirao je u Slovačku pa u Austriju, gdje su ga Englezi 1947. uhitili u Klagenfurtu i izručili jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na smrt i pogubile 1949.

6. Julije FRITZ rođen je 4. kolovoza 1900. u Tenji, bio je najprije oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, a potom se u NDH istaknuo kao zapovjednik 3. gorske pukovnije. Bio je i zapovjednik 4. gorske pukovnije, 3. lovačkog zdruga i 10. hrvatske divizije. No pojedini autori tvrde da je bio zapovjednik 1. mješovite divizije HOS-a u II. ustaškom zboru. Jugoslavenski Vrhovni sud u Beogradu osudio ga je na smrt te je pogubljen 1945. Neki znanstvenici smatraju da nije bio Židov nego folksdojčer.

7. Josip GRAMBERGER, o njemu je samo dostupan podatak da je umro g. 1958. u jugoslavenskom zatvoru na Golom otoku, a u knjizi «Tko je tko u NDH» uopće se ne spominje. Prema nekim vrelima bio je potpukovnik, najprije zapovjednik II. motorizirane bojne sa sjedištem u Bosanskome Brodu, a potom zapovjednik u III. zbora.

8. Ferdinand HALLA rođen je u Osijeku 26. siječnja 1881., službovao je austrougarskoj vojsci, a po uspostavi NDH imenovan je za državnog vođu rada te tajnika u Ministarstvu domobranstva. Povlačio se prema Austriji, no daljnja mu je sudbina nepoznata, prema nekim izvorima počinio je samoubojstvo 1945. Prema knjizi 'Tko je tko u NDH' imao je čin pukovnika.

9. Dragutin HELBICH rođen je 31. kolovoza 1902. u Vinkovcima, završio je vojnu akademiju i generalštabne pripreme u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a uspostavom NDH postavljen je za voditelja stožera II. domobranskog zbora. G. 1943. imenovan nje pročelnikom Operativnog odjela u Ministarstvu oružanih snaga NDH. Daljnja mu je sudbina nepoznata, neki ga izvori ubrajaju među generale NDH, a neki tvrde da je stigao samo do glavnostožernog pukovnika.

10. Đuro ISSER rođen je u Staroj Gradiški 2. svibnja 1887., nakon završene topničke kadetske škole i glavnostožerne pripreme austrougarske vojske u Beču, službovao je i u austrougarskoj vojsci i Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je imao čin brigadnog generala. Od listopada 1941. zapovjednik je II. domobranskog zbora do siječnja 1944. kada je umirovljen na vlastiti zahtjev. Uhićen je u ožujku 1949. osuđen na zatvorsku kaznu i pušten 1951., a preminuo je 1963. u Slavonskome Brodu.

11. Oskar KIRCHBAUM je rođen u Varaždinu 26. kolovoza 1895., nakon što je bio djelatni časnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, aktivirao se i u NDH preuzevši dužnost zapovjednika II. odsjeka u Nadzorništvu tehničkih trupa Hrvatskoga domobranstva. U svibnju 1943. imenovan je na dužnost u dobrovoljačkoj SS-diviziji 'Croatia'. Nakon dvomjesečne obuke u Njemačkoj upućen je u kolovozu iste godine u Francusku, gdje je u Villefranche-de-Rouerqueu kao zapovjednik 13. pionirskoga bataljuna 13. SS-divizije ubijen u pobuni protiv njemačkih zapovjednika. Pojedini autori i njega svrstavaju u folksdojčere.

12. Rudolf KRAUS-TUDIĆ; o njemu nema mnogo objavljenih podataka osim da je umirovljen 15. 9. 1942. i umro prirodom smrću 1944. u Zagrebu. Uopće ga nema u knjizi 'Tko je tko u NDH'.

13. Rikard KUBIN; osnovni životopisni podatci nepoznati, osim da je bio kapetan bojnoga broda, promaknut u čin generala 29. veljače 1944. i umirovljen već 4. listopada iste godine.

14. Josip METZGER rođen je 17. kolovoza 1883. u Franzfeldu, današnjem Kačarevu, mjestu u južnome Banatu u Vojvodini. Završio je Kadetsku školu austrougarske vojske u Trstu, više puta osuđivan u Kraljevini SHS zbog čega emigrira u Mađarsku, u Nagykanizsu, gdje se priključio ustaškome pokretu i bio zapovjednik glasovitog logora za vojnu obuku Jankapuszta. Nakon proglašenja NDH imenovan je zapovjednikom Graničnih odreda Mostar, Livno, Glamoč, osiguranja crte Sunja – Bosanski Novi, Bihać – Banja Luka, potom Kordunskoga i 3. stajaćeg zdruga u Karlovcu, i sektora Sinj, te IV. hrvatskoga zbora. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je u ljeto 1945. na smrt.

15. Milan MIESLER; ni o njemu nema objavljenih podataka o mjestu i nadnevku rođenja te školovanja, jedino se spominje kao prvi zapovjednik Hrvatskog oružništva, redarstvenog organa NDH, svojevrsna ruralna policija. Kao general bojnik umirovljen je već krajem 1941.

16. Milan PRAUNSPERGER rođen je 5. studenoga u Samoboru, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, završio školu za pričuvne časnike austrougarske vojske u Beču. Bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS do umirovljenja 1921. Od osnutka Hrvatskoga domobranstva pročelnik je Pravosudnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH, ravnatelj Ratnog arhiva i Muzeja NDH. Osuđen je g. 1945. na 10 godina zatvora s prisilnim radom od kojih je izdržao 6 godina u Staroj Gradiški. Umro je u Zagrebu 21. studenoga 1960.

17. Julio RESCH, široj javnosti nisu dostupni njegovi osnovni životopisni podatci, osim da je dobio čin pješačkog generala 2. kolovoza 1944. i da je poginuo, prema nekim tvrdnjama, u borbi nepoznatoga nadnevka i na nepoznatome mjestu.

18. Dragutin RUMLER rođen je 26. listopada 1883. u Petrinji, završio je Kadetsku školu u Mariboru, službovao je i u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. Odmah nakon osnutka NDH stupio je u njezine oružane snage i postao najprije zapovjednik Vrbaskoga divizijskog područja, a kasnije povjerenik NDH u Zapovjedništvu II. armate. Umro je prirodnom smrću u Zagrebu 16. svibnja 1944.

19. Julio SACH rođen je 14. ožujka 1898. u Slavonskome Brodu, završio je Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci i kao mornarički časnik Kraljevine Jugoslavije usavršavao se u Velikoj Britaniji. U NDH bio je zapovjednik škola i postrojba Narodne zaštite, a potom i pročelnik za Narodnu zaštitu Ministarstva oružanih snaga. Poginuo je u kao zapovjednik II. narodnoga zaštitnog područja u zračnome napadu 21. travnja 1944. u Slavonskome Brodu.

20. Julio SIMONOVIĆ, malo je podataka objavljeno o njemu, jedino da je imenovan pješačkim generalom 15. travnja 1941. a umirovljen 1. veljače 1943. 'Tko je tko u NDH' o njemu nema ni riječi.

21. Nikola STEINFEL rođen je u Zlarinu 27. studenoga 1898., završio je Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci te po nekim autorima nije bio general nego admiral, što je vjerojatnije. Neki smatraju da je izručen od Engleza i pogubljen u Zagrebu 7. lipnja 1945.

22. Ivan ŠARNBEK rođen je 28. ožujka 1896. u Vinkovcima, završio je Kadetsku školu u Kamenici te je bio časnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. U NDH bio je zapovjednik bojne Hrvatske legije pa 5. pješačke pukovnije te 6. pješačke divizije i 2. posadnoga zdruga. Umirovljen je u prosincu 1944., a preminuo je u Zagrebu 19. siječnja 1970.

23. Ivo ŠNUR rođen je u Zagrebu 21. prosinca 1900., kadetsku je školu pohađao u Pečuhu u Mađarskoj, Karlovcu i Srijemskoj Kamenici. Najprije je bio vojni djelatnik Kraljevine Jugoslavije a u NDH kao potpukovnik zapovjednik bojne i zamjenik zapovjednika 4. gorske pukovnije 4. gorskoga zdruga. Onda je promaknut u pukovnika i imenovan zapovjednikom 8. gorske pukovnije. Od posljedica teškoga ranjavanja umro je 8. veljače 1944. u Glavnoj domobranskoj bolnici u Zagrebu i posmrtno promaknut u čin generala.

24. Josip ŠOLC rođen u Zagrebu 30. siječnja 1898. završio je vojne škole u Bečkom Novom Mjestu i Srijemskoj Kamenici nakon čega je službovao u više mjesta u Kraljevini Jugoslaviji. U oružanim snagama NDH kao general bio je zapovjednik 2. pukovnije, Domobransko-ustaške pukovnije 'Dr. Ante Pavelić', 1. gorskoga zdruga, Zagrebačkoga posadnog zdruga i pri kraju 1. hrvatske udarne divizije. Zarobljen je u svibnju 1945. i 19. rujna iste godine u Beogradu osuđen na smrt, te 24. rujna pogubljen.

25. Kvintijan TARTAGLIA, oružnički general od 10. travnja 1941., umirovljen je 30. lipnja 1941. 'Tko je tko u NDH' ne spominje ga.

26. Rudolf WANNER rođen je 9. kolovoza 1884. u Zadru, bio je djelatni časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, a nakon uspostave NDH pročelnik je u Općem odjelu Ministarstva hrvatskoga domobranstva. Potom je zamjenik te zapovjednik II. domobranskoga zbornog područja pa pročelnik Izvještajnog Odjela Ministarstva oružanih snaga NDH. Umirovljen je u 1. studenoga 1944.

27. Mirko ZGAGA rođen je u Šibeniku 23. rujna 1890., bio je časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine Jugoslavije. U oružanim snagama NDH bio je zapovjednik 15. pješačke pukovnije I. gorskoga zdruga a kasnije predsjednik Vrhovnog suda Oružanih snaga NDH. Poginuo je u obrani Gospića 24. listopada 1943. od topovske granate.

28. Božidar ZORN rođen je u talijanskome mjestu Cormonsu, kod Gorice blizu slovenske granice, 9. listopada 1900. Završio je Vojnu akademiju austrougarske vojske u Bečkom Novom Mjestu i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Nakon proglašenja NDH pomoćnik je pa zapovjednik domobranskoga II. gorskog zdruga, zatim Skupine oružanih snaga Hum- Dubrava, pa 9. gorske divizije i 2. hrvatske divizije. Prema jednoj inačici izručen je od Engleza i ubijen kod Škofje Loke 23. svibnja 1945.


Desetorica “Srba” generala NDH :

U generalskome zboru oružanih snaga NDH Srba je bilo 10, što je 7,63 posto od ukupnoga broja :

1. Milan DESOVIĆ rođen je 24. travnja 1895. u Pljevlju u Crnoj Gori, bio je djelatni časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, a nakon suprotstave NDH javlja se u Hrvatsko domobranstvo. Zapovjednik je 3. bojne 396. pukovnije na istočnome bojištu, zatim Petrinjskoga zdruga, te izaslanik pri poslanstvima NDH u Berlinu i Bratislavi. Svibnja 1945. zarobili su ga Amerikanci i predali jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na 15 (neki autori tvrde na 20) godina zatvora. Zbog lošeg zdravlja pušten je g. 1960. i iste je godine umro u Zagrebu.

2. Đuro DRAGIČEVIĆ rodio se u Kalesiji kraj Žepča u BiH 7. studenoga 1890., završio je Tehničku vojnu akademiju u Mödlingu u Austriji, nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, u NDH bio je zapovjednik topništva Zapovjedništva kopnene vojske Ministarstva oružanih snaga (MINORS-a). Od srpnja 1944. pročelnik je Ureda za vojne dobave u Berlinu, gdje je po ulasku ruskih snaga u travnju 1945. Dvije je godine bio po logorima u Njemačkoj, a potom sedam godina u Sovjetskome Savezu. Pušten je g 1954. i otada je živio u Austriji gdje je i umro, a nadnevak smrti nepoznat je.

3. Fedor DRAGOJLOV rođen je 21. kolovoza 1881. u vojničkoj obitelji u Pančevu, u Beču je završio Tehničku vojnu akademiju, a zatim i Ratnu školu. Bio je u službi Glavnoga stožera austrougarske vojske do umirovljenja po stvaranju SHS. U travnju 1941. s obitelji se seli u Zagreb, a kolovoza iste godine postavljen je za pročelnika Operativnog odjela u Glavnome stožeru domobranstva. U jesen 1943. imenovan je načelnikom Glavnog stožernog ureda Oružanih snaga NDH i bio zadužen za vojni preustroj i osuvremenjivanje. Nakon povlačenja u Austriju pokušao je izvršiti samoubojstvo pa je liječen u bolnici u Wolfsbergu. Emigrira potom u Italiju pa u Argentinu gdje i umire 8. prosinca 1961. u Buenos Airesu.

4. Đuro GRUIĆ, neki ga autori pišu kao «Grujić», rođen je u Srijemskoj Mitrovici 6. prosinca 1887. završio je kadetsku školu u Kamenici, priznata mu je i Terezijanska akademija (Bečko Novo Mjesto) iako ju nije završio zbog početka Prvoga svjetskog rata. Časnički je djelatnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. U Hrvatsko je domobranstvo primljen 1942. u kojemu je bio imenovan za pročelnika Ustrojbenog odjela. Do sloma NDH pročelnik je stožera kod vrhovnog zapovjednika oružanih snaga – Glavnog stana poglavnika. Skupa s generalom Dragojlovim radio je na osuvremenjivanju i preustroju hrvatskih oružanih snaga. Povlači se iz Zagreba 6. svibnja 1945. iako je bio zagovornik nastavka borbi, zarobljen je u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima i pogubljen 24. rujna 1945. u Beogradu.

5. Jovan ISKRIĆ rođen je 3. ožujka 1884. u Banatskome Karlovcu, naselju u južnome Banatu u Vojvodini, nekadašnjeg njemačkog naziva – Karlsdorf i mađarskog – Károlyfalva. Bio je kao i mnogi drugi časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine Jugoslavije te u NDH voditelj I. odsjeka, izvjestitelj i pročelnik u Osobnom odjelu Ministarstva oružanih snaga. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 14. lipnja 1961.

6. Mihajlo LUKIĆ rodio se u Virju 24. rujna 1886., završio je Višu školu za kadete u Karlovcu i Vojnu akademiju u Beču. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci u Kraljevini Jugoslavije predavao je na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon proglašenja NDH prijavio se u Hrvatsko domobranstvo, u kojemu postaje najprije zapovjednik osječkoga divizijskog područja pa nadzornik za pješaštvo u Zapovjedništvu kopnene vojske, zapovjednik Ličkoga zdruga sa sjedištem u Gospiću, časnik za vezu Hrvatskoga domobranstva kod zapovjedništva talijanske II. armate te zapovjednik III. domobranskog zbora u Sarajevu odakle je umirovljen. Nakon rata osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a preminuo je 18. srpnja 1961. u Zagrebu.

7. Lavoslav MILIĆ rođen je u Karlovcu 19. lipnja 1890. Završio je Terezijansku akademiju u Bečkom Novom Mjestu i bio aktivni časnik u austrougarskoj vojsci. U vojsci Kraljevine Jugoslavije dobio je generalski čin. Nakon proglašenja NDH zatražio je prijam u hrvatsku vojsku i odmah je imenovan članom Glavnog stožera Ministarstva domobranstva. Obnašao je dužnost pročelnika Gospodarskoga i upravnoga odjela, te nakon reorganizacije domobranstva glavara Upravnog ureda u Ministarstva oružanih snaga sve do kraja rata. Englezi ga sa skupinom hrvatskih ministara i generala zarobljavaju i izručuju jugoslavenskim vlastima. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je 6. lipnja 1945. na 20 godina robije. Kaznu je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici odakle je zbog bolesti, prema jednoj inačici, nakon pet godina pušten, a prema drugoj 1964. Umro je u Zagrebu 18. kolovoza 1964.

8. Dušan PALČIĆ rođen je 29. siječnja 1881. u Zagrebu, bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS. Aktivirao se nakon proglašenja NDH i bio dodijeljen na službu u Glavni stožer domobranstva. Obnašao je i dužnost državnog tajnika te državnim vođom rada. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 27. veljače 1963.

9. Zvonimir STIMAKOVIĆ, završio je Kadetsku školu u Srijemskoj Kamenici, glavnostožerni tečaj u austrougarskoj vojsci i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i u časničkome kadru Kraljevine Jugoslavije, prijavio se u djelatnu službu u hrvatskoj vojsci NDH. Imenovan je zapovjednikom 4. novačke pukovnije, pročelnikom Glavnostožernog odjela 2. zbornog područja, zapovjednikom Podhvatnog zapovjedništva Sisak, nadzornikom konjaništva i zapovjednikom 2. hrvatske legije u austrijskome Stockerauu. Od siječnja 1944. bio je zapovjednik 4. lovačkog zdruga sa sjedištem u Bosanskome Novom. Nakon sloma NDH u rujnu 1945. osuđen je na 20 godina zatvora, koje je izdržao u Staroj Gradiški. Nije se smatrao krivim ni po jednoj točki optužnice, uporno je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se za učinjeno. Umro je 1974. godine u Zagrebu u 83. godini 18. listopada 1974.

10. Milan UZELAC rođen je 21. kolovoza 1867. u seljačkoj obitelji podrijetlom iz Vrhovina u Lici. O mjestu njegova rođenja autori su prilično neprecizni, te se po jednima ('Tko je tko u NDH') rodio u Komornu, koje je na jugozapadu Slovačke, a po drugima u mađarskome Komoranu (mađarski: Komárom) u tadašnjoj Austrougarskoj, što je vjerojatnije. Završio je Vojnotehničku akademiju u Beču, službovao je u Puli i Zadru, g. 1912. imenovan je zapovjednika austrougarskog zrakoplovstva. Nakon prvog svjetskog rata u jugoslavenskoj je vojsci zapovjednik Zrakoplovnog odjela Ministarstva vojske i mornarice, odakle je 1923. umirovljen. Nakon uspostave NDH Poglavnik ga je promaknuo u čin generala zrakoplovstva u miru. U komunističkome je zatvoru bio oko dvije godine, pa je, navodno, pušten sa dugogodišnje robije na izravnu intervenciju iz samoga državnog vrha. Umro je 7. siječnja 1954. u Zagrebu.

 

 

KOMENTIRAJTE OVDJE :


Pravila komentiranja :

Provokacije i vrijeđanje od strane neoprani veliko-smradski bradati balkanski nomada sa 49% turske genetike i domaći crveni izdajnika se brišu. Komentari koji nisu na hrvatskim jeziku ili na latinici se isto brišu.

 

 

Pročitaj više :

 

Deutsche Übersetzung. - Srbi u Ustašama

Deutsche Übersetzung. - Srbi su genetski Turci

Deutsche Übersetzung. - Srpska laž o “srpskim” jeziku

Deutsche Übersetzung. - Srpska laž o (H)R(v)aškoj

Deutsche Übersetzung. - Srpska laž o Hrvatima

Deutsche Übersetzung. - Laži Srpske Prav. Crkve

Deutsche Übersetzung. - Srpska laž o BiH

Deutsche Übersetzung. - Srpska laž o Jasenovcu

Deutsche Übersetzung. - Laži o genocidnosti Hrvata

Deutsche Übersetzung. - Srpska laž o Dalmaciji

Deutsche Übersetzung. - Srpska laž o Istri

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločini u N.D.H.

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Starčeviću

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Drvaru

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Boričevcu

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Krnjeuši

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Podrinju

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Zabikovlju

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Rami

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Gati

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Ilićima

Deutsche Übersetzung. - Srpski zločin u Bos. Grahovu

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u okupiranoj N.D.H.

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Bleiburgu

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Barbarin rovu

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Dubljani

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Hudoj jami

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Jazovki

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Gračanima

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Kevinoj jami

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Zrinu

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin na otoku Daksi

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin na otoku Jakljan

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Maceljskoj šumi

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Zagrebu

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Crnom Potoku

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Gospiću

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Teznom

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u Crngrobu

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski zločin u rudniku Pečovnik

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski koncentracijski logor za Nijemce : Krndija

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski koncentracijski logor za Nijemce : Josipovac

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski koncentracijski logor za Nijemce : Velika Pisanica

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski koncentracijski logor za Nijemce : Valpovo

Deutsche Übersetzung. - Jugosrpski koncentracijski logor za Nijemce : Knićanin

 

I

 

OD ISTRE DO SRIJEMA, OD MEĐIMURJA DO SANDŽAKA!

Impressum I Datenschutz