Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

POVIJEST :

 

KRATKA POVIJEST

VELIKA HRVATSKA I BIJELA HRVATSKA

CRVENA HRVATSKA

PRIKARPATIJA

GRAD STILJSKO

TANAJSKE PLOČE

RIJEKA ERAX

DUKLJA (CRNA GORA)

BOSNA

SANDŽAK

ARIANA

HRVATSKI MOREPLOVCI

HRVATSKA KOLONIJA ROANOKE

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

KRATKA POVIJEST :


 

Hrvati su nastali u egiptsom dobu. Faraoni su u starom Egiptu kadkad podupirali jedne bogove i zabranjivali druge. Štovatelji boga Horusa (sin boga Osirisa u božice Isis) i svečenici Horusa su tada bili progonjeni i morali su da spase zivot napustiti Egipat kao božji narod u pravcu današnjeg Afganistana, Irana i kurdskog dijela Turske. Na tim područjima su se stari Hrvati proširili i imali više kraljevstva i gradski-država.

Hrvati su bili u današnjem Iranu prije nego sto su stigli brojniji Perzijanci. Perzijanci su naseljavali slobodna područja i imali dobar odnos sa starim Hrvatima i mješali se medžusobno. Staro-perzijska rijec za "prijatelja" je bila direktno povezana sa Hrvatima : "hu~urwatha". Hrvati se spominju 3750. godine prije Krista. Još su i danas sačuvana imena naselja i gradova kao u Siriji (Arwata), Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Hrvati.

 

U jednom rukopisu koji datira iz 1370. pr. Kr. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo živi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. i III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja Krima i Azova.

Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako: Huravat - Sarasvat - Aruvat - Harahvaiti - Harvat - Aurvat - Harauvatiš- Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrva.

U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadašnjih Hrvata i onih koja su se koristila u starom Iranu. Još jedna stvar upućuje na iransko podrijetlo, njihova odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoše u novu domovinu, s ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva : Tugomirići, Bužani i drugi plemena su čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoše i obiteljskim imenima.

Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u kraljevstvima Harauvatiya prije 2600-2323 god., pa najvećem Hurátina prije 2843-2578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomišt, s ratnicima - marjani i svećenstvom - yarani pod prvosvećenikom Lubura i božanstvom Nina-Sawúška.

Stari Hrvati opisivali su strane svijeta bojama, a po iranskom načinu. Bijela je boja označavala zapad, crvena – jug, zelena – istok, a crna – sjever.

Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeše 614.- 615. Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. prije nove ere.

U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima (radi novog jezika Hrvata). Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku (Velika Horvatiya). Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća. (Prema caru Herakliju ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.)

Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit. Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. Josip Mikoczy Blumenthal objavio je studiju o iranskom podrijetlu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) daju primjer 'vukovi', bigot (licemjeri)-Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze i uništavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990., a njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom, četvoricu istraživača ubila je jugoslavenska tajna policija.

Jedan od ranijih oblika hrvatskog imena, ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos), nalazi se na Tanajskom pločama ispisane grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Obje ploče se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.
 

Vise pismeni dokaza :

- Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani.

- Arwatal iz Urkiša oko 2340. pr. Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog).

- Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-Šarmata Bratarina.

- Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500. pr. Kr..

- Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr. Kr. kralja Darija I. (525. - 486. pr.Kr.).

- Staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka Vivana, vladaru satrapije Haravatiš u antičkom Afganistanu.

- Sarmada (kralj) Surena (53.-36. pr.Kr.) uništava s oklopnom konjicom 53. pr. Kr. brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Marko Kras.

- Kralj Radomišt odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju.

- Sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora.

 

Polazište hrvatskih korijena od homo sapiensa iz Afrike, Jafetida, Praindoeuropljana, Dinaroida i Hrvata-Dinaraca do današnjih Hrvata prožeto je velikim migracijama i ratovima u kojima su mogli opstati samo rijetki narodi koji su bili jedinstveni, a kasnije oni koji su spoznali vjeru u jedinoga pravoga Boga (toliko različito od današnjeg hrvatskog jedinstva). Hrvati-Dinarci razvili su se na području današnjih država Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i zapadne Srbije, u podneblju u kojemu je vladala surova klima, velike temperaturne razlike između ljeta i zime i samim tim su stekli mogućnost privikavanja drugačijim klimatskim uvjetima. Otapanjem leda na sjeveru Europe Dinarci-Hrvati napučili su se gotovo po čitavoj Europi i s pravom ih možemo nazvati homo europeanus. Njihova migracija išla je prema Starom istoku, u današnju Tursku, Kurdistan, Armeniju, Iran, čak do Indije, a njihov panj, kako je napisao istaknuti akademik Mirko Vidović, bio je i ostao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Još i danas naša planina Dinara ima imenjaka u srednjem Iranu (Dinar-Kuh) s vrhom od 4976 metara, a u Afganistanu također postoji planinski masiv Dinara (Tahti Dinarh) s vrhom od 3270 m.

Prva država prvobitnih Arijanaca ili Arijaca (Staroiranaca koji su sebe prvobitno nazivali Arijanci po medskoj pokrajini Ariji) prostirala se na zapadu od Sredozemnog mora do na istoku 3180 kilometara duge granice, rijeke Ind u Indiji. Na sjeveru je staroiranska država dosezala obale Crnog mora, a na jugu do Omanskog i Perzijskog zaljeva. Ukupno je zauzimala pet milijuna kvadratnih kilometara, a sastojala se od šest velikih kraljevina: Baktriš (Baktrija) - sjeveroistočna kraljevina, Harauvatija (Harauvatiš, Hrvatska) - istočna kraljevina, Parthava (Partha)-središnja sjeverna kraljevina, Parsa (Perzija) - središnja južna kraljevina, Mađar (Medija)-zapadna kraljevina i Elam (Huvaja, Susiana) - jugozapadna kraljevina.

Istočni Arijci, stanovnici Harauvatije su se prema vedskom sanskrtu nazivali Sarasvati, a negdje oko 2000. godine prije Krista Sarasvati mijenjaju ime u staroiranski Harauvati. Harauvatija (Harauvatiš) je bila na najudaljenijem području migracije Hrvata-Dinaraca, sjevernoj Indiji, uz rijeku Sarasvati, oko 3750. godine prije Krista. Glavni grad kraljevine Harauvatiš bio je grad Harauvati, gdje se još danas, nakon više od pet tisućljeća, vide ruševine toga grada. Nakon što je rijeka Sarasvati presušila (danas je to pustinja Thar), Harauvati (Hrvati, čakavski Harvati, kajkavski Horvati) odlaze na zapad, danas područje Afganistana, dijela Kurdistana i sjevernog Irana, gdje osnivaju kraljevstvo Harauvatiju (Harahvaitiju), dok drugi dio Harauvata odlazi u Zakavkazje, današnji Kurdistan i gornju Mezopotaniju. Glavni grad Harauvatije bio je nedaleko od današnjeg Kandahara, u Afganistanu gdje se i danas nalazi selo Harvacija, poznato po pletenim uresima kakvi se rade u Istri i na otoku Krku.

Harauvati (Hrvati) koji su naselili zapadnu Mezopotaniju, zemlju rasadnicu starih naroda, i sjevernu Siriju osnovali su oko 1700. godine prije Krista državu Huravat Ehilaku (hrvatsko kraljevstvo), poznatu i po drugim nazivima kao npr. Naharina, Hanigalbat ili zemlja Mitani. Zanimljivo je da je egipatski faraon Tutmozis morao plaćati danak hrvatskom kraljevstvu, dok je faraon Amenofis IV., koji je uveo monoteizam s bogom Atomom, nekadašnjim bogom sunca u Egiptu, bio sin hurittske (prahrvatske) princeze, kćerke hurittskog cara Duzrata. Anemofis IV. (koji je promijenio ime u Ehnaton III., što znači „onaj koji se moli Atomu") svakako je bio pod utjecajem jednobožačke religije mazdeizma, a mnogi ga i poistovjećuju s Mojsijem jer je približno u isto vrijeme kada se Jahve ukazao Mojsiju u vidu plamtećeg grma koji ne izgara usnuo san u kojemu mu se ukazalo nepoznato božanstvo među šapama sfinge u Gizi i zahtjevalo od njega da štuje jednoga pravoga Boga. To kraljevstvo ušlo je kao savezna država u sastav Hattskog (Hittitskog) Carstva u 14. stoljeću prije Krista u kojemu se jedna država zvala Hattina. Hittiti (Hatti) su bili poznati graditelji s arhitekturom i kiparstvom u kojemu se nalaze oblikovni elementi tropleta. Njihovi stilirizirani reljefi (krilati lavovi, bikovi, razni natpisi i dr.) su preko Medije ušli u Perziju gdje i danas postoje velevrijedna umjetnička sačuvana djela.

Iz Hattine je bio i vojskovođa židovskog kralja Davida, Urije Hittitski kojega je kralj David (1006.-965. prije Krista) poslao u smrt i uzeo za ženu njegovu ženu Bat Šebu. Bat Šeba je bila jedna od žena kralja Davida i uz pomoć proroka Natana na samrti je nagovorila kralja Davida da svome sinu Salomonu ostavi izraelsko prijestolje koje je kralj David već namijenio svom najstarijem sinu Adoniju od žene Hagite. Tako se dogodilo da je od Hattitkinje (Hrvatice) Bat Sebe nastalo Davidovo potomstvo iz kojega će se za nešto više od tisuću godina roditi Isus Krist.

Zanimljivo je da su Hatti prvi na prostore Starog istoka donijeli čelik s područja današnje Bosne i Hercegovine što im je omogućilo bolju vojnu učinkovitost jer je oružje od čelika kudikamo ubojitije od dotadašnjeg oružja od bronce i bakra. Čelik je prvi puta proizveden u Glasnici nedaleko od Sarajeva, a prije Hatta su ga prvi upotrijebili Borani (Makedonci su podrjetlom Dorani, a Doranin je bio i Herodot) negdje oko 1200. godine prije Krista, koji također potječu iz hrvatsko-dinarskog podneblja (isto kao i Kelti i Gali, pretci zapadnoeuropske skupine Gaelika, Breuki, pretci Britanaca, Katari, pretci francuskih Katara, Agrijani, pretci Angra, Japodi koji su naselili jug Italije, Skordisci, pretci današnjih Škota koji su s prostora Podunavlja odselili na zapad Europe, dok su Arvati, Nerentani sa srednje obale Jadrana i Cerauni po kojima je nazvana Crvena Hrvatska ostali na prostorima hrvatskih zemalja). Dorani su s moćnim oružjem krenuli na jug i stvorili buduću grčku civilizaciju. U arhitekturi su prepoznatljivi po čuvenim dorskim stupovima, a i osnivači su grčkih gradova Atene, Knososa i Mikene. Homer u Ilijadi spominje plavokose brončane ljude koje naziva Danajcima, osvajačima starih prostora Grčke, u stvari ljude s obala rijeke Dunava.

Zadnji hattski vodja zvao se Ukromir (otuda je jasnije kako se uobičajio završetak osobnog imena kod Hrvata: Branimir, Krešimir, Zvonimir). Njega su zarobili Rimljani, a država je prestala postojati. Hattina se nalazila na zapadnom dijelu današnje Sirije, pokraj Tiberjadskog jezera na kojemu je Isus Krist učinio svoja najveća čudesa, stišavanje vjetra, čudesno hranjenje pet tisuća ljudi s dvije ribice i dva kruha, čudesni ribolov, hodanje po vodi i drugo.

Dio Huravata (Hrvata) koji je naselilo Armeniju i južno Zakavkazje do Crnoga mora također osniva novo Kraljevstvo Huravat (u Bibliji se to kraljevstvo naziva Ararat) koje u 8. stoljeću prije Krista postaje najjača sila na Starom istoku. Danas se jedan kotar u Armeniji zove Arvat. Ovo kraljevstvo poznato je u povijesnim zapisima i kao Kraljevstvo Urvartu, Uruatru, Urartu ili kao Vansko Carstvo (po biblijski poznatom jezeru Van). U 6. stoljeću prije Krista ulazi u sastav iranske hrvatske države Harahvaitije pod stijegom šahovnice i tropleta. Država Harahvaitija, najveća država za vrijeme kralja Darajavauša (Danja) Velikog (522.-486. godine prije Krista), postaje sastavnica Perzijskog Carstva, odnosno perzijske zajednice država.

Najpoznatiji narod u Perzijskom Carstvu svakako su Medijci koji su u Ariju došli također s Balkanskog poluotoka (hrvatskog dinarskog prostora). Najveća koncentracija dinarskog tipa (homo europeanusa) osim u Panoniji upravo je na području Medije (današnji Kurdistan i Armenija). Medi su sami sebi promijenili ime, vjerojatno posredstvom poznate legende o Medeji, ženi Jasonovoj, koja je na kvarnerskim otocima ubila svoga brata Apsvrtusa, tako da Arijevci postaju Medijci. Legenda o Jasonu i Medeji je priča o nastajanju Europe. Medeja je bila kći kralja Ajeta, unuka Helija (Sunca), čarobnica koja je pomogla svome mužu Jasonu i ostalim mitskim moreplovcima (Heraklu, Kastoru, Orfeju i dr.) da dođu do zlatnog runa koje je bilo obješeno u Svetom gaju boga Aresa, a čuvao gaje divovski zmaj. Otok na kojemu su se Jason i Medeja dokopali zlatnog runa je legendarni otok Kirka (na njemu je mnogo kasnije i svoje poznate zgode doživio Odisej), a prema svim pretpostavkama to je otok Lošinj. Kući su se vraćali rijekom Dunav i tada počinju njihova višegodišnja lutanja i prema legendi nastanak naroda Meda. Praktički se govori o spoju urođenika Dinarca Jasona i iranske došljakinje Medeje iz kojeg je i nastala dinarska Hrvatska kao rasadnica naroda Europe. Naziv rijeke Dunav dolazi od staroiranske riječi danuva što znači rijeka.

Medeja je bila država plemenski udruženih država, a najpoznatiji narodi tog medijskog kruga (medskih plemena) su Struhati (Hrvati) i Magi (poznati po sveta tri mudraca-kralja koja su se prva došla pokloniti tek rođenom Isusu u betlehemskoj štali). Glavni grad Medeje bio je Hangmatan (što znači mjesto sastanka). Odjeća Medijaca je bila odjeća iranskog plemstva, gotovo identična slavnim hrvatskim ogrtačima zvanima surka. Danas je „medska kapa" (keča) kao tradicija zadržana još jedino kod Albanaca.

Kraljevstvo Judeju je 585. godine prije Krista osvojio babilonski vladar Nabukodonozor, a Salomonov hram su Babilonci u potpunosti razorili. Židovsko plemstvo, sve sposobne vojskovođe i ratnike kao i sve poznatije obrtnike Babilonci su odveli u ropstvo u Elam (današnju provinciju u Khuzestanu u Iranu). Medija se prva oslobodila asirske vlasti 612. godine prije Krista zauzevši zloglasnu asirsku prijestolnicu Ninivu i osvojila Elam, a Mediju je perzijski kralj Kir Veliki pripojio u jedinstveno carstvo. Kiru Velikom je žena bila Medijka, kneginja, kći kralja Astijaga, kralja Medijaca. Tako je i nastala poznata kraljevska loza Ahemenida koja je dvjesto godina vladala iranskim (perzijskim) carstvom. Nakon što je Kir Veliki osvojio Babilon 539. godine prije Krista, oslobodio je Židove od babilonskog ropstva i poslao ih nazad u Palestinu. Dio Židova ostao je u službi u perzijskom kraljevstvu u kojemu je poznata Židovka, biblijska Estera, postala supruga perzijskog kralja Ahasvera. Židovska Abrahamova religija u službi svojih proroka mnoga je vjerovanja tada poprimila od zarathruštranske religije, o čemu svjedoči i Stari zavjet, kao što se i niz perzijskih riječi ukorijenio u hebrejskom jeziku (Estera na perzijskom znači zvijezda).

Za vrijeme Darija Velikog koji je kao Medijac - Hrvat (Medijac Darije - nazivanje u Tori, u KnjiziDanijelova]) došao na čelo Perzijskog Carstva (u Darijevim vojnim postrojbama bilo je daleko više Medijaca nego Perzijanaca), za carstvo se uvriježilo nazivlje Darijevo Sveopće Carstvo (Svekraljevstvo). Darije Veliki poklonio je Židovima novac za obnovu porušenog Salomonovog hrama, a Hram su Židovi obnovili pod vodstvom Zerubabela i Jošue. Židovi su Darija Velikog i Kira Velikog nazivali Jahvinim štićenicima u čijim su carstvima imali sva prava za opstojnost svoje religije, što se zadržalo i u današnjem Iranu. Darijevo carstvo koje se tada rasprostirale na čitavom tada poznatom svijetu (Europa, Azija do Indije, Bliski istok i sjeverna Afrika) i obuhvaćalo sve stare narode, sastojalo se od dvadeset i jednog podcarstva, tzv. satrpatija. Jedna satrpatija pod nazivom Skudra obuhvaćala je područje jugoistočne Europe od Jadranskog do Crnog mora, pa sve do zapada Europe. Sjedište satrpatije Skudre nalazilo se na području današnje Bosne i Hercegovine. To je razdoblje novih velikih migracija. Nakon što su već oko 2000. godine prije Krista Hrvati -Medijci već naseljavali prostore od Karpata do Jadrana, vraćajući se u svoju pradomovinu na dinarsko hrvatske prostore, novi val povratka Dinaraca - Hrvata uslijedio je za vrijeme podcarstva Skudre.

Harauvatija je na istoku carstva za vrijeme Darija Velikog također bila jedna satrpatija (praktički su dvije od dvadeset ijedne Darijeve satrpatije, najvećeg carstva u povijesti, bile hrvatske, Skudra i Harauvatija) čiji je dokaz uklesan u stijeni brda Bagastana, 450 kilometara od Teherana na staroperzijskom, elam-skom i akadsko-babilonskom pismu. Zapisano je ime tadašnjeg kralja Harauvata Vivana (530.-490. prije Krista) gdje na Darijevom proglasu piše da je bio ban u Perziji i kralj u Harauvatiji. Svako carstvo plaćalo je porez „kralju kraljeva", Dariju I. Velikom, tako da je podcarstvo Harauvatiš (Harauvatija) plaćalo 600 talenata, a Skudra (Šaka) 250 talenata.

Poznato je za najvećeg kralja u povijesti, Darija I. Velikog, što je prvi dao kovati zlatnike najveće moguće kakvoće (dvadesetka-ratno zlato) sa svojim likom na novcu. Bio je to prvi državni novac s vladarevim likom uopće. Darije Veliki je bio i veliki graditelj te je pod njegovom vlašću sagrađeno mnogo lokalnih i međunarodnih sustava komunikacija (ceste, državna pošta, novčarski sustav plaćanja, obavještajna služba, plovni putevi i dr.). Za vrijeme kralja nad kraljevima, Darija Velikog, iskopan je Sueski kanal, dvadeset i tri stoljeća prije nego stoje ponovo prokopan, stoje u svojim zapisima potvrdio Herodot oko 450. godine prije Krista pišući o kanalu dugom četiri dana plovidbe u kojemu su mogli ploviti dvije trijere s veslima, jedna pored druge. Prilikom izgradnje Sueskog kanala 1866. godine nedaleko od oznake 133. kilometra pronađen je proglas kralja kraljeva u kojemu dio teksta glasi: „Kralj Darije proglašava: Ja sam Perzijanac i s Perzijancima sam osvojio Egipat. Ja sam zapovjedio da se ovaj kanal iskopa od rijeke Nila, koja Egiptom teče, pa do mora, koje počinje od Perzije. Kanal je sagrađen tako kako sam ja zapovjedio."

Nakon što je Aleksandar Makedonski, koji je divljački rušio i uništavao sve pred sobom, osvojio Harauvatiju 329. godine prije Krista, Harauvatija ponovo postaje samostalna država u 1. stoljeću prije Krista u sklopu parskog (perzijskog) kraljevstva. Kada su Parsi ušli u Harauvatiju, većina Hrvata napušta svoju državu i osniva Bosporsko Kraljevstvo na ušću rijeke Tanais (Don) u Azorsko more. Iz vremena Bosporskog Kraljevstva pronađene su dvije mramorne ploče (2.-3. stoljeće) s imenima Horosstos (Hor-sat, Horvat) i Horoathos (Horoat, Hrvat). Na jednoj uklesanoj ploči koja je stajala na državnoj zgradi u Tanaisu uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata (ime Sauromat je rimskogrčka izvedenica imena Hrvat nastalog od ranoarijevskog imena Sarasvati) uklesan je naziv Svnodos Horouathon (hrvatski sabor). Tekst na drugoj ploči počinje riječima Bože Svevišnji, udjeli blagoslov, a napisan je na tada svjetskom, starogrčkom jeziku. Ovaj tekst ima i mnogo veće značenje jer dokazuje jednobožačko vjerovanje Hrvata već u 2. stoljeću (kršćanstvo ili zaratustranizam). Na istom području iz 2. stoljeća pronađen je pehar s hrvatskim grbom i šahovnicom.

Zanimljivo je da je trebalo više od stotinu godina nakon što su ruski carski arheolozi pronašli tanaijske ploče, a knjige ruskih arheologa stajale su zapakirane, neotvorene u JAZU i današnjem HAZU, da netko iz Hrvatske uopće bude zainteresiran vidjeti kako izgledaju i odliti kopije te neprocjenjive povijesne baštine (900 godina starije od Bašćanske ploče). Važno je bilo tih stotinu godina da se krivotvori i objavi sve ono što je uopće mirisalo na Južne Slavene, na isti srpskohrvatski narod i srpskohrvatski jezik i pismo. Tanaijske ploče su zaslugom bivšeg veleposlanika Biščevića dovezene iz Rusije gdje su izlivene kopije i postavljene na pročelje dvorca Gredice u Zaboku. Tek se nedavno za gipsane kopije našlo mjesta i na pročelju zgrade HAZU. Orginali se čuvaju u muzeju Ermitraž u St. Petersburgu.

Zadnji spomen hrvatskog naroda na prostorima pradomovine zapisao je sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine, gdje spominje junački konjički narod Hrwts na obalama Azovskog mora.

Najstariji zapis o hrvatskom grbu na keramici je sa svetišta u Vučedolu, približno 2800. godina prije Krista, poznatiji kao zapis vučedolske kulture (nikada je nitko nije nazvao starohrvatska kultura). Zanimljivo je da se vučedolska kultura do kraja Drugog svjetskog rata nazivala slavonska kultura, a pod tim je imenom bila poznata u svjetskoj literaturi. Komunistički slavisti rado su prihvatili sugestiju Nijemca Roberta R. Schmidta koji je i otkrio 1938. godine slavonsku (vučedolsku) kulturu i prihvatili promjenu nazivlja iz slavonske kulture u vučedolsku kulturu.

Vučedolce su čak proglasili Grcima. Nikoga nisu zanimale šahovnice koje su Vučedolci često izrađivali na keramici i čiji se simbol ukrasa i modela u kontinuitetu nastavio do današnjeg doba. Danas je genetička struktura stanovništva Hrvatske nepobitno dokazala da su Vučedolci preci današnjih Hrvata, ali nazivlje vučedolska i dalje je ostalo.

Na huritskom prostoru pronađena je šahovnica u vazalnoj palači Yadnana na Cipru iz 1650. godine prije Krista. Iz približno 900. godine prije Krista pronađen je hrvatski grb na obrednoj vazi s kljunom za lijevanje u Sialknekropoli kraj Teherana, zatim na grobnici Neapola Skitskog s Krima iz 1.-3. stoljeća prije Krista, itd. Crveno-bijela polja označuju strane svijeta (zapad i jug), ali bijela boja također označava Svjetlo i sinove Svjetla, dok je crvena boja znak života. Zanimljivo je daje na grobnici Neapola Skitskog hrvatski grb počinjao s bijelim poljem. Cetingradski grb također je počinjao prvim bijelim poljem, kao i grb na pročelju crkve svete Lucije u Jurdanovu na Krku.21 Nije teško naslutiti da je početak crvenog polja na današnjem hrvatskom grbu samo politička odluka jer ništa nije smjelo biti identično kao u „omraženoj" NDH.

Zlatni lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Sarasvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako: SaRasVATi (sanskrt), H(A)RahVAiTi-AuRVAT-HARVAT (zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), ARaQuUTtu (asirski), ARroMATi -Ha-RrauMATiš -ARraoVATiš -H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš -H(A)RauVATaiia -H(A)RahVATiš- H(A)RauVATiya -H(A)RauVATim - ARruVAuTti -H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ARrahUTti (akadsko-babilonski), izgovaralo se H(A)RVAT i HRVAT, HRUhATti (aramejski), HoRoHoAD, ARiVATes, ARViATes (latinski), HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, 2.-3. stoljeće), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), CRUATorum (Šopot, 9. stoljeće), HRoBAToi, čitaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porflrogenet, 10. stoljeće), HARVAT-HORVAT-HRVAT (današnji oblici). Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana: Chrovat (Indija), Horbata i Horvat (sela u Izraelu), Harvat-Sedom i Harava (doline u Izraelu), Horbat i Arwad i Arwata (Sirija), Harw, Arbat, Hirwat, Harawit (Kurdistan), Horbat (Libanon), Harvat el Ghor (područje Mrtvoga mora) i dr.

Možda je najveću potvrdu poveznice hrvatsko-iranskih korijena istaknuo iranski veleposlanik Mohammad Asavesh Zarchi koji je samo potvrdio da i danas u sjeveroistočnom Iranu postoji područje koje se zove Hrvat.

Ostali oblici evolucija imena Hrvat kroz gotovo šest tisućljeća, od arijske riječi Sarasvati, rabili su se nazivlja: Aruvat-Harahvaiti-Aurvat-Harauvatim-Harahvat-Horohvat-Arivates-Horvathos-Hrovatoi-Crvat-Krobat-Croat-Hervat-Hirvat-Arvat-Rvat. Ako s današnjim Hrvatima povežemo i ostala hrvatskodinarska plemena, možemo brojno nazivlje i popuniti s Hatti, Hittiti, Hatiari, Hatuari, Arihati itd.

U ovom povijesnom sažetku arijsko-hrvatskog, medsko-hr-vatskog prikaza postojanja hrvatskog naroda, čemu se masonski panslavisti još i danas žestoko opiru, vidljivo je daje hrvatski narod jedan od najstarijih naroda na svijetu. Što se tiče Europe, genetika je dokazala da su Hrvati poslije Baska najstariji narod u Europi, oko 24.000 godina (baski genetski haplotip pojavio se pred 40.000 godina). Za istinu hrvatskih indoarijevskih korijena u nedalekoj prošlosti su znanstvenici i povjesničari bili proganjani i zatvarani, a poneki i ubijeni, kao stoje dr. Milan pl. Šufflav i Ivo Pilar u Kraljevini Jugoslaviji, a Ivo Guberina, Kereubin Šegvić i Mihovil Lovrić u komunističkoj Jugoslaviji).

Šufflay je bio veliki borac istine kojom se suprotstavljao ideji Velike Srbije iznoseći povijesne činjenice o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj i povezivanje zaratrustranske religije s iranskim korijenima. Posebice je aktualizirao pitanje Crvene Hrvatske (od Neretve do Drača) i zato bio mučki ubijen. Ubojstvo je izvršio policijski agent i plaćenik Branko Zwerger 19. veljače 1931. godine po naredbi Nikole Jukića, pripadnika prosrpske organizacije Mlada Jugoslavija, a plan je razradio tadašnji vojni zapovjednik Zagreba Beli Marković. Pravda je ipak zadesila ubojicu Zwergera jer su ga deset godina kasnije ubili ustaše. Svećenika, profesora Kerubina Šegvića, starca od 79 godina, komunistički režim je odmah poslije Drugog svjetskog rata osudio na smrt samo zato što je bio pristaša ,,gotske teorije" o podrijetlu Hrvata. Izašao je članak u tadašnjem Omladinskom listu pod nazivom Narodni sud je neumoljiv. U tom članku punom prezira i ismijavanja prof. Šegvića među ostalom bilo je i rečeno da je on „...stari svećenik, koji naliči na majmuna, začetnik takozvane gotske hipoteze o podrijetlu Hrvata..."

Kao velikih boraca za Hrvatsku treba se prisjetiti bar još nekih: dr. Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Filipa Lukasa, Mile Budaka, Antuna Gustava Matoša i dr. Oni rijetki koji su za vrijeme komunističke diktature pisali o istinskom podrijetlu Hrvata (fra S. Grubišić u svom djelu Od pradomovine do domovine, objavljene u Chicagu 1979. godine i fra Dominik Mandić u djelu Srbi i Hrvati, dva stara i različita naroda, 1971. godine) u komunističkoj Jugoslaviji nailazili su na osudu i svekoliku represiju uz nemogućnost da hvalevrijedne knjige dođu u javnost. Čudesno je da i danas krivovjerni slavisti čvrsto drže svoje katedre na hrvatskim sveučilištima, obnašaju vodeće dužnosti u znanstvenim ustanovama i školama grčevito braneći svoju slavistiku koja je nanijela toliko zla hrvatskom narodu, a pomoću koje će nas njihovi vladari, bar oni tako misle, lakše uvući u nove političke asocijacije s istočnim susjedima.

Kada je Aleksandar Makedonski 335. godine prije Krista razorio Svjetsko Carstvo Darija Velikog na prostoru bivše satrapije Skudre odvaja se tračka zemlja (današnji prostor dijela Turske, Grčke, Srbije i Bugarske), dok prostor između Karpata i Jadranskog mora pripada politički organiziranoj zemlji Panoniji. Na taj način se mnogobrojni hrvatski migracijski korpus razdijelio na dva dijela: europski i perzijski. Europski hrvatski korpus (Panonija) kroz stoljeća će doživljavati osvajanja Rima, Bizanta, sjevernih slavenskih država da bi je Mađari u 9. stoljeću razdijelili na dva dijela. Perzijski hrvatski korpus nestajat će u nasilnoj helenizaciji i asimilaciji od drugih naroda Starog istoka do konačnog uništenja za vrijeme rimskog cara Trajana koji je 106. godine osvajanjem Zakavkazja uništio zadnju huritsku kulturu.

Zanimljivo je primijetiti daje dvanaest godina vladavine Aleksandra Makedonskog i dva stoljeća helenističke kulture imalo tako veliki utjecaj na sveopću europsku civilizaciju, a medu ostalim i na hrvatsku povijesnu znanost. Grci su primili u naslijede, odnosno oteli od najvećeg svjetskog carstva uopće, Perzije, sva znanstvena dostignuća u matematici, fizici, astronomiji, arhitekturi, povijesti, filozofiji, itd. Jedino što Grci nisu prihvatili od Perzijskog Carstva je jednobožačka religija zaratustraizam, vrlo sukladna, gotovo istovjetna Abrahamovim religijama, već su ostali vjerni svom poganstvu, krivovjerstvu i drevnoj grčkoj mitologiji. Tako se grčka mitomanska povijesna znanost sa svim znanstveno-filozofskim sadržinama gotovo ukorijenila u hrvatskoj kulturi pa se stječe dojam da je sve vrijedno što se dogodilo na našim prostorima počelo od vremena bezbožnika i silnika Aleksandra Velikog.

Ne treba nas čuditi zašto se tako opsežno u hrvatskim pučkim i srednjim školama uči o grčkoj mitologiji, grčkim mudracima i filozofima, grčkoj kulturi i znanosti. Gotovo da ne postoji pučkoškolac koji nije čuo za izmišljene grčke bogove Zeusa, Heru, Afroditu, Apolona, Posejdona i dr., za grčku povijest od herojskog doba (2000. godine prije Krista) do kraja helenističkog doba (146. godine prije Krista), za Trojanski rat i Prijama, Parisa, Helenu i Ahileja, za Ilijadu i Odiseju, Spartu i Atenu i sve one mudrace i filozofe. Pučkoškolac, ali i običan hrvatski građanin, koji tako dobro poznaje grčku povijest, poznaje i povijest Rimskog Carstva, Egipta i Babilona, ali tako malo zna o drevnoj hrvatskoj povijesti utkanoj u najmoćnije svjetsko Perzijsko Carstvo, o njegovim golemim znanstvenim, kulturnim i civilizacijskim dostignućima. Možda nikada nije ni čuo za kralja Kira Velikog i Danja L, kralja kraljeva, koje židovski proroci nazivaju Božjim pomazanicima. Gotovo da se u obrazovnoj povijesti ne uči o slavnoj hrvatskoj zemlji Panoniji!, o hrvatskom Iliriku, o njihovim vladarima, kulturi i civilizaciji.

Postoje dva razloga zastoje to tako. Prvi je borba Luciferovih sljedbenika na našem planetu protiv svih abelovaca, kako bi se u tom vječnom ratu ostvario Novi svjetski poredak na čelu s kraljem Luciferom. Da bi svjetsko masonstvo u službi Antikrista taj cilj moglo ostvariti, potrebno je u ljudske glave usaditi potpuno suprotne vrjednote od istinskih Božjih vrjednota. Zato, medu ostalim, treba slaviti izopačenu helensku civilizaciju, u njezinim bogovima i filozofima treba naći kamen mudrosti, a u njihovom okrutnom društvenom robovlasničkom sustavu naći željenu kolijevku svjetske demokracije. Nužno je vladarima svijeta da duh sotonizma, magije i ezoterije uđe u ljudsku dušu preko poganskog i krivovjernog Rimskog Carstva, hedonističkog i okultnog Babilona i mitološkog i sotonskog Egipta. Stoga sve druge drevne civilizacije, uljudbe i jednobožačke religije u svjetskoj povijesnoj znanosti moraju ostati nevažne i sekundarne za tijek razvoja čovječanstva, a nepoznate za ljudsku dušu.

Drugi razlog je službena povijest naših hrvatskih kainovaca, masonskih slavista za koje je grčka krivo vjerna civilizacija njihova Biblija, a hrvatska bogata kulturna baština prije dolaska njihovih Južnih Slavena baština isključivo grčke, rimske ili neke druge strane civilizacije. Njihov panslavenski pragmatizam u zadnja dva stoljeća u službi vladara svijeta i srpskog hegemonizma sustavno je gušio svaku povijesnu istinu o stvarnom podrijetlu velikog hrvatskog naroda te o potpuno raznorodnoj genetičkoj pripadnosti Hrvata i Srba. Njihovi vladari stvarali su godinama nemali broj, od hrvatskih intelektualaca, političara i uglednika leminge (mali glodavaci poznati po tome što slijepo prate jedan drugoga kada se bacaju s litice u sigurnu smrt iako su svjesni svoje pogibelji), a od prostodušnog hrvatskog puka papagaje i zombije.

Panonija je tada obuhvaćala današnju Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, zapadnu Mađarsku, dio Slovenije, istočnu Austriju i Beč, Kosovo, sjevernu Albaniju, zapadni dio Srbije i Makedoniju do vremena kralja Filipa, oca Aleksandra Makedonskog. Žitelji Panonije, Iliri, naselili su čitavu sjevernu stranu talijanske „čizme". Stoga povijesno gledano, ako je Galija postala Francuska, Panonija je postala Hrvatska. Plimije Stariji konstatira u svojim povjesnicama da su Panoniju s obje obale rijeke Save naseljavala plemena Arivatis. Kroz Panoniju su prolazili najvažniji trgovinski putevi, od plovne rijeke Dunav do jantarske ceste koja je povezivala Rim s Baltikom (u austrijskom Gradišću je dobro očuvan dio ceste u Mučindrofu). Stanovništvo Panonije je starosjedilačko stanovništvo Dinaraca-Hrvata s doseljenim medsko-hrvatskim stanovništvom iz Perzijskog Carstva, potomcima starih Dinaraca, a govori jezikom medskih doseljenika koji možemo zvati panonski jezik. Sačuvano nazivlje imena medskih doseljenika je zagrebačka gora Medvednica (medvjed je simbol Medijaca). Stanovništvo Panonije se naziva Iliri (povjesničar Herodot poistovjećuje nazive Iliri, Veneti i medski doseljenici) i živi u heterogenim skupinama plemena (Liburni, Japodi, Peonci, Histri, Dal-mati, Daorsi, Ardijevci, Plereji, Mezeji, Taulanti i drugi) i plemenskih saveza do 250. godine prije Krista kada žive u organiziranoj državi. Zanimljivo je za Ilire što su prvi nepobitni dokazi u svijetu u vezi proizvodnje alkoholnih pića potvrđeni upravo kod ilirskog plemena Taulanta, i to alkoholno piće medovina.

Vitezovi u Panoniji koji su nazivlje dobili po konjima su se u Medeji nazivali Hatti, dok su se u Panoniji, poglavito Bosni, nazivali Ari-Hati, Autari-Hati ili Daisti-Hati. Činjenica je da su ti isti Hatti (Hrvati) uzgojili prvu čistokrvnu pasminu konja, poznate bijele konje koji su se u antici nazivali nizanski konji, a kasnije su potpuno pogrešno nazvani arapski konji. Najstarija ergela takvih konja koje mi nazivamo lipicaneri, prema pisanju putopisca Herodota iz 5. stoljeća prije Krista, bila je nedaleko Đakova, u naselju Medijaca. Herodot nas podsjeća da su Medijci prvi izmislili medicago satiua (lucernu) za prehranu konja, a da su na našim prostorima prvi sađeni vinogradi, breskve, limuni, šipak, jorgovan, jasmin i mirta.

Prvi ilirski kralj bio je Agron koji je stolovao u gradu Skodri (Skadar na rijeci Bojani), a ilirska država postala je značajna pomorska sila Sredozemlja. Nakon smrti kralja Agrona 230. godine prije Krista, za vrijeme slavne ilirske kraljice Teute, Agronove udovice, počelo je rimsko osvajanje ilirskih područja. Rimljani su osvajali Ilirik postupno, komad po komad, pleme po pleme, da bi nakon osvajanja pojedinog plemena isto pleme upotrijebili za osvajanje drugih ilirskih plemena. Rim, do pada Kartage 146. godine prije Krista, nije imao snage za sveopće osvajanje Ilirika. Zbog toga je vjerojatno Katon Stariji, rimski senator i vojskovođa iz Trećeg punskog rata, sve svoje govore završavao: „Ceterum. censeo Carthaginem esse delendam. (Uostalom, mislim da Kartagu valja razoriti.)"

Za vrijeme neodlučnog kralja Gentiusa koji je gotovo podanički podnosio makedonsko-rimske sukobe, pljačku i osvajanje ilirskih područja i odvođenje ilirskog puka u roblje, pad Ilirije (južno od rijeke Save) bio je neminovan. Dogodio se 3. rujna 171. godine prije Krista. Bio je to pad bogate zemlje velikih ratnika koja je u to vrijeme imala dvjesto dvadeset ratnih brodova (stotinu više od slavnog kralja Tomislava jedanaest stoljeća poslije). Padom Ilirije Rimljani su osnovali svoju provinciju Dalmaciju na čije obale počinju naseljavati Latini i ostala romanska plemena. Dalmacija je zauzimala teritorij današnje Hrvatske južnije od rijeke Save, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, zapadnu Srbiju južno od Dunava, Crnu Goru, sjevernu Makedoniju i sjevernu Albaniju. Prema pisanjima svetog Jeronima, filozofa i jezikoslovca hrvatskih korijena (347.-420. godine), najsjeverniji veći grad Dalmacije bio je Stridon (današnja Banja Luka) u kojemu se sveti Jeronim rodio.

Sjeverni dio Panonije Rimljani su postupno zauzimali, a svoj prostor su zaokružili 34. godine prije Krista. Na tom dijelu su osnovali provinciju Panoniju koja je obuhvaćala prostor današnje sjeverne Hrvatske, zapadni dio Mađarske (do Dunava), istočnu Austriju, Vojvodinu, Slovačku i dio Slovenije. Zapadni dio Panonije nakon Dioklecijanovih reformi 297. godine Rimljani zovu Panonija Savia, prema rijeci Savus (Savi), a prostirala se od Karlovca i Banja Luke do Bratislave i zapadno od Dunava s gradom Bečom. Od rimskog naziva Savii ili Savensi poteklo je i zajedničko ime za narode koji su govorili sličnim jezicima, Savensi = Slaveni, stoje i danas ostalo u nazivlju država Slovenije i Slovačke i hrvatske pokrajine Slavonije. Ukrajinski monarh Nestor iz 11. stoljeća tvrdio je daje pradomovina Slavena rimska pokrajina Panonija Savia, a ne zemlja sjeverno od Karpata. Sasvim je izvjesno da sjeverno od Karpata nikada nije postojala nikakva izmišljena država Sveslavija, što nas i danas uporni Slavisti žele podučiti, već se sjeverno od Crnog mora nalazila skupina primitivnih slavenskih plemena doseljenih iz Panonije Savie koja je na tim prostorima živjela s avarskim plemenima.

U papinskom ljetopisu 641. spominje se prvi dodir Hrvata sa kršćanstvom. Tada je naime papa Ivan IV Dalmatinac poslao među Hrvate biskupa Ivana Ravenjanina što se uzima kao početak procesa pokrštenja. Drugi izvori  spominju opata Martina koji je nakon 3 god. boravka u Hrvatskoj doveo u Rim hrvatske maldiće zbog obuke kršćanskoj vjeri što je početak pokrštavanja.

Prihvačanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

Car Porfirogenet prepričao je tekst ovog zanimljivog ugovora 678. - 681.)






"Što se tiče Hrvatske, i ona je od svoje strane pridonijela, da se održi ravnoteža na Balkanskom poluotoku. Ona je spriječila izvršenje sna cara Simeuna: proširenje bugarskoga carstva do Jadranskoga mora; ona je osujetila barbarsko istrjebljenje žiteljstva Srbije; ona je dala zakloništa srpskim izbjeglicama; ona je do posljednjega čovjeka uništila, ako možemo vjerovati Konstantinu, bugarsku vojsku poslanu protiv nje poslije osvojenja Srbije, a vođenu Alogoboturom. Hrvatske planine bijahu tvrđava nezavisnosti južnoslavenske protiv pohlepe Bugarske [koja se tada još nije bila poslavenila]. Hrvatska na sjeveru mnogo je više nego Drač na jugu omela nasljednicima Simeunovim gospodstvo nad Jadranom".

Alfred Nicolas Rambaud (1842-1905), francuski državnik i povjesničar, član Akademije moralnih i političkih nauka (1897.), član Srpske kraljevske akademije, profesor povijesti na Sorboni (1881.), u Université de Caen Basse-Normandie i u Université de Lorraine, u 1896-1898. ministar narodne prosvete Francuske.

IZVOR: Alfred Nicolas Rambaud. L'empire grec au dixičme sičcle: Constantin Porphyrogénčte. Paris, 1870. P. 464.

 

 

LIJEPA HARAHVAITI


Tko dublje želi uć u moju psihu
U njoj će naći najdražu mi temu,
Gdje Ti si vječna u svakome stihu
I Tvoje ime u svakom poemu.

U Tvojoj duši moja cvate duša
Uz drhtaj svijeće s Kamenitih vrata,
Od Učke gore sve do Hindu-Kuš-a
Kolijevke davne slavnih Harahvata.

U vihorima začeli Te snovi,
Kroz burne plime nosili Te vali,
Nekada moćni,sada sitni,mali,
Al’ tu smo jošte,još nam ime slovi.

Ni krvni mači ni zavojevači
Ne slomiše nam ni vjeru ni nadu,
Makar nas stalno progone I kradu.
Mi I kroz patnju stasamo sve jači.

Nek jedan kamen razruši granata,
Pod drugim ćemo mi skrovište naći
I naše sunce ne će nikad zaći
Nit će se zamest potomstvo Hrvata.

Nek jedenom shvate tlačitelji svijeta,
Da Tvoje ime Vječni Tvorac štiti,
Jer On Te nazva-Lijepa Harahvaiti.
Zato si nama I lijepa I sveta
I svaka rana u bolu I plaču
Uz našu ljubav iznjedri Te jaču.


Žarko Dugandžić
 

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung