Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

PROGRAM :

 

STRANČKA NAČELA

HRVATSKA

HRVATSKE GRANICE

NACIONALNE MANJINE

HRVATSKA DIJASPORA

HRVATSKA GENETIKA

JEZIK I PISMO

ZASTAVA I GRB

VJERE

BLAGDANI

ABOLACIJA I LUSTRACIJA

POGLAVNIK

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

ZANIMLJIVO IZ N.D.H. :

 

OMOTI I DOPISNICE

ŽELJEZNIČKE MARKE

FISKALNE MARKE

REKLAMNE MARKE

POŠTANSKE MARKE

NEIZDANE MARKE

MARKE EMIGRACIJE

STUDENTSKI FOND

BLOKOVI

DOPLATNE MARKE

BILJEŽI KAT. CRKVE

MARKE CRVENOG KRIŽA

KOVANICE

PRSTENI USTAŠKE EMIGRACIJE

ŠERIJATSKO SUDSTVO

 

JEZIK I PISMO :


 

Svaka nacionalna manjina ima pravo korištenja svoga jezika i svojega pisma. U mjestima gdje nacionalna manjina ima više od 50% posto, ta ista nacionalna manjina ima pravo na dvojezične ploče/table ukoliko u tim mjestima ta ista nacionalna manjina nije sudjelovala u zločinama nad hrvatskim narodu u 1990tim godinama.

Dvojezicne ploče je mogu izkljucivo na latinskom pismom, na glagoljici ili na hrvatskoj ćirilici koristiti.

Za vjerske potrebe Hrvatske Muslimanske Zajednice se dzvoljava i korištenje arapskog pisma i arapskog jezika te židovskog pisma i hebrejskog jezika za Hrvatsku Židovsku Zajednicu.

Nacionalne manjine uče u školi izključivo hrvatski jezik na lokalnim hrvatskim dialektima. Nisu dopuštene škole nacionalni manjina. Materinski jezik pripadnika nacionalni manjina se mora ponuditi u mjestima gdje žive više od 5% pripadnika jedne nacionalne manjine. Učenje materinskog jezika u hrvatskim školama može samo ponuditi Hrvatsko Ministarstvo Školstva i Kulture sa studiranim učiteljima te iste nacionalne manjine ili hrvatskim učiteljima koji su zavrsili studij jezika te nacionalne manjine. Privatnici ili svečenici nisu dopušteni kao učitelji.

Hrvatski jezik se mora koristiti u vjerskim skolama i to na latinicom, glagoljicom ili hrvatskoj ćirilici. Izuzetak je židovski jezik u Sinagogama i arapski jezik u Džamijama.

U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju narječja :

 

- štokavskoga narječja : [ PROČITAJ VIŠE ]

- kajkavskoga narječja : [ PROČITAJ VIŠE ]

- čakavskoga narječja : [ PROČITAJ VIŠE ]


 

SRPSKA TVRDNJA DA JE HRVATSKI JEZIK USTVARI SRPSKI :

 

Valjda nema na zemaljskoj kugli naroda koji panično pokušava drugima nametnuti neke pojime, jezike itd. kao srpski. Nakon 1918 su svijetu nažalost uspješno prodavali da su narodi i države oko Srbije sa takozvanaog "Balkana" i ako je Balkan samo planina koja dijeli Srbiju i Bugarsku i iz koje potiću nekoliki nomadski naroda kao Vlasi, Srbi itd. .

Nažalost se taj pojam "Balkan" i dan danas koristi ne samo u današnjoj AVNOJskoj Hrvatskoj, AVNOJskoj Bosni i Hercegovini, Duklji i Boki Kotorskoj, okupiranom Sandžaku, Srijemu i Bačkoj, nego i u cijelom svijetu.

Nakon 1918 a pogotovo nakon napada na AVNOJsku Hrvatsku u 1990 te okupacijom hrvatskog teritorija su Srbi tvrdili da su pravoslavni Hrvati ustvari Srbi i oni su sudjelovali u srpskim sanu Velike Srbije. Danas se zahvaljujući genetici zna da su baš ti pravoslavci na podrucju današnje AVNOJske Hrvatske i AVNOJske Bosne i Hercegovine genetski Hrvati ili genetski Vlasi ali nikakvi Srbi.

Srbi genetski više ne postoje. Nakon 500 godina osmankog vladanja nad Srbima su Osmanlije (pretežno Turci ali i Arapi, Iranci, ... ) otprilike 25 generacija imali pravo “prve bračne noći”. Iz te prve bračne noći je izašao poluturčin ili poluturčinka. Kad se je ta poluturčinka opet udala je ostala opet od Osmanlije/Turčina trudna i več u drugoj generaciji je bilo to dijete 75 % Turčin. A sad računajte sami koliko je postotak bio u 25toj generaciji! Srpska Pravoslavna Crkva je uspjela taj postotak smanjiti zato jer je tumačila pravoslavnim Vlasima, Makedoncima, Dukljanima i Hrvatima uspješno da su isto Srbi. Iz toga razloga u srpskoj genetici sada je smanjen postotak anadolske (turske) genetike na 49%, što je većina u svim sastojcima srpske genetike (drugi najveći postotak je 20% sibirski gena). Genetski se za Srbe može danas reći da su pravoslavni Turci.

Kako je poznato Srbi tvrde da su hrvatski muslimani iz Bosne takozvane "poturice".

Turci si hrvatskim muslimanima u Bosni i Sandžaku samo donjeli vjeru a Srbima novu genetiku. Baš radi islama su hrvatski muslimani u Bosni i Sandžaku očuvali hrvatsku krv. Dok je kod hrvatski katolika moglo muško i žensko uzeti ne-Hrvata (naprimjer Srbina) i pokvariti hrvatske gene je kod hrvatski muslimana to mogao samo muškarac, jer mulimanska žena nije mogla uzeti nemuslimana kao muža. Take se je u nekim muslimanskim krajevima Bosne očuvana hrvatska krv u većim postotku nego u samoj današnjoj AVNOJskoj Hrvatskoj.

Ima nažalost pokušaj sa strane takozvani “Bošnjaka” iz Bosne da dokažu nekakvu bosanku genetiku. To genetičari ne priznaju, jer genske markere samo imaju stari narodi. Kao primjer : kad se izkopa kostur u Izraelu se znade dali je bio Židov ili Arap, ali ne jeli je Palestinac jer Palestinci ne postoje u genetici nego su oni u genetici Arapi. Tako i kod hrvatski muslimana iz Bosne i Sandžaka : oni su genetski muslimanski Hrvati kao sto su Dukljani genetski pravoslavni Hrvati.

Najveća srpska laž je tvrdnja da Hrvati govore ustvari takozvani srpski jezik.

U Njemačkoj živi nacionalna manjina na granici sa Poljskom koja se zove "Sorbi". Srbi zbilja tvrde da su oni nastali od tih Sorba. Problem je samo u toj čudnoj tvrdnji da Sorbi nemaju genetski ništa sa Srbima a i nemaju ništa sa takozvanim srpskim jeziku. Ta dva jezika su tako različita da se jedni i drugi nebi razumjeli. Treba se pitati ako oni to zbilja tvrde, zašto onda imaju danas ovaj jezik koji imaju? Znaći da njihov današnji jezik nije njihov : to je zaključak iz njihove tvrdnje.

Bolje da se pitaju zašto se je prva navodno "srpska" država zvala "(H)R(v)aška" sa vladarom koji je bio pravoslavni Hrvat iz Duklje a ne "Srbija". Možda zato sto se o Srbima tada nije niti znalo a zahvaljujući Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi su poviest te zemlje radi pravoslavlja prepisali sebi. Samo ih mući da pravoslavni svečenici kao pop Dukljanin u svome ljetopisu opisiva naprimjer Duklju kao zemlju pravoslavni Hrvata iz koje je prvi vladar Raske (Stefan Nemanja) dosao da vlada nad Srbima. Pošto je Duklja a i "Raška" bila dio najjužnijeg dijela Crvene Hrvatske je Stefan Nemanja kao pravoslavni Hrvat ostavio naziv tog dijela Hrvatske, samo što tada nije bilo pravopisa i pisalo se kako se čuje i tako je iz "(Crvene) Hrvaške" nastala "(H)R(v)aška".

Na kraju se da zaključiti da se hrvatski jezik sastoji od tri dijalekta/nariječja : čakavski, kajkavski i štokavski, a “srpski” jezik je samo jedan hrvatski dijalekt/nariječje.
 

Srpski akademik D. Ćosić o svojim Srbima :

- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

- „Laž je srpski državni interes.“

- „Laž je u samom biću Srbina“.

- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž …“
 

 

HRVATSKA ĆIRILICA : BOSANČICA

 

Pojavljuju se još i nazivi : harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljica - Frane Ivanišević), itd.. Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.

Hrvatskim je pismom zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi predci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali. Pri tome valja naglasiti da nije bila pričuvno, nego dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije (primjerice, usred poluotoka Istre, na Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća).

Neki su krugovi poricali pripadnost hrvatske ćirilice hrvatstvu. Hrvatskoj ćirilici nije moguće poricati pripadnosti hrvatskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se hrvatska kultura odrekla kulturnih djela kao što su Povaljska listina i prag, Humačka ploča, Dubrovački molitvenik, franjevačka književnost (bosanska, hercegovačka i dalmatinske sve do 19. stoljeća). Čest je oblik odricanja hrvatske pripadnosti ove ćirilice je potiskivanje atributa "hrvatska" atributom "zapadne" ili prenaglašenim isticanjem naziva bosančica ili bosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća).

Korijeni tog poricanja pripadnosti hrvatskoj kulturi koncepcija je filologije 19. stoljeća koja dijelom određuje i današnju. U tom su se stoljeću stvarale nacionalne filologije i to je bilo glavnim osloncem konstituiranju nacija. A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture. Na hrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno (usporedbe radi, i hrvatska se filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti). U okviru onda oblikovane serbokroatistike provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još Vatroslav Jagić, a beskritično preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj. Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke Crkve. Ipak treba imati na umu da su južnoslavenski prostori, posebice u njihovu središnjem dijelu, komunicirali poslovno, trgovački, pa tako i kulturno te da je neke srednjovjekovne pisane spomenike i nije moguće strogo razvrstati po nacionalnim filologijama.

Dio razloga zazora i nepovjerenja dijela hrvatske javnosti od ćirilice ima i frojdovska tumačenja: strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice. Zbog toga su neki spremni potisnuti i dio vlastita bića samo radi izbjegavanja straha od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala hrvatska, jer se desetljećima u Hrvata ćirilica identificirala gotovo isključivo sa srpskom pismenosti; čitalo se tekstove (knjige, časopise) pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učilo se to pismo u školi. Oblike slova hrvatske ćirilice hrvatska šira javnost osim uskog kruga nije znala, nitko ju tomu nije poučavao, pa ni sami sebe. Dio razloga zatajenja hrvatskog atributa ove redakcije ćirilice leži u nacionalnom samomrzju nekih hrvatskih političara i kulturnjaka iz doba Jugoslavije te još ranije iz doba Austro-Ugarske.

Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zračenja bosančice : Dubrovnik, srednju Dalmaciju te Bosnu i Hum. Najraniji dokumenti bosančice su nastalu na temelju bosanko-humske epigrafike (najznačajni primjer je Humačka ploča iz 11.st., očuvana u franjevačkom samostanu u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima u Braču iz 1180.), te diplomatskih tekstova (listina Kulina bana iz 1189). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijega predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.). Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova : b, v, č, ž. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove đ i ć, koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom đerv. Taj glas je iz bosančice preuzeo za glas ć Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana nosnih glasova, neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove je i ja, dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog je piše se s dva slova ili samo jotiranim e, a slog ja s dva posebna slova ili slovom jat, koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa j. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica : 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki.
 

U korpus tekstova pisanih bosančicom spadaju poglavito sljedeći tekstovi :

- spisi bosanskih krstjana, nastali najviše u 14. i 15. stoljeću, arhaičnoga crkvenoslavenskoga izričaja, no protkanoga ikavizmima. Istaknuti su tekstovi Hvalov zbornik i Mletačka apokalipsa

- epigrafika mramorova/stećaka, nastala ponajviše od 13. do 15. stoljeća. Jezik je mješavina štokavsko-čakavska (šćakavska) i crkvenoslavenska, prevladava ikavski refleks jata i morfološka obilježja miješanoga idioma

- bosanko-humska diplomatika, često s Dubrovnikom, od 12. do 15. st. Jezik u tekstovima vremenom poprima sve više značajki vernakulara, no zadržava crkvenoslavenski supstrat. Idiom je također šćakavski, štokavsko-čakavski, a jat je uglavnom ikavski, a katkad i jekavski

- srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi, od kojih su najznačajniji Hrvatska kronika (početak 16. st.) i tekstovi Poljičke republike od 15. do 17. stoljeća, među kojima se ističe Poljički statut iz 1440. Jezik je u tim tekstovima uglavnom čisti narodni, čakavskoga narječja

- Dubrovački liturgijski spisi (lekcionari, molitvenici, oficiji), najviše u 15. i 16. stoljeću. Najpoznatiji je tekst Libro od mnozijeh razloga, 1520. U tim je djelima jezik narodni, štokavsko-jekavskoga narječja

- mnogobrojna djela bosanskih i hercegovačkih franjevaca, od početka 17. stoljeća do sredine 18. st. Pokriva sva područja liturgijske književnosti, vjerskopoučne i polemičke tekstove, kao i historiografske zapise, franjevačke ljetopise i kronike. Jezik je prvo staroštokavski ijekavski, a kasnije novoštokavski ikavski. Najpoznatija su djela Matije Divkovića Besjede iz 1616., te Pavla Posilovića (Naslađenje duhovno, 1639.) i Stjepana Matijevića (Ispovjedaonik, 1630.).

- crkvene knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Na području starohrvatske župe Radobilje, župe susjedne Poljičkoj Republici, crkvene knjige su pisane arvaticom do 1867. godine (primjerice, Dobranje, a od te godine se pišu latinicom.

Osnovne interpretativne postavke o bosančici i njenom nastanku je položio hrvatski arheolog i paleograf Ćiro Truhelka, a njega su u tom nasljedovali mnogi filolozi (najistaknutiji bijaše Mate Tentor). Po njima, bosančica je autohtono bosansko-hrvatsko pismo koje se razvilo iz mješavine bugarske ćirilice nastale u Preslavu i domaćega glagoljskoga alfabeta. Argumenti za to su išli uglavnom u smjeru isticanja pojedinih grafijskih rješenja koja ukazuju na svezu s glagoljicom, kao i razliku između slovopisa i pravopisa upotrebljavanih u srpskom raškom pravopisu i bosančice. Bosančicu nisu rabili srpsko-pravoslavni krugovi u svojim spisima (vjerskim, književnim, diplomatsko-pravnim). Ukratko : bosančica je bila u porabi daleko pretežno (iako ne potpuno isključivo) u konfesionalnim krugovima krstjanskim, katoličkim i muslimanskim. Nema značajnijega teksta koji bi mogao biti identificiran kao bosančicom pisan, a da je potekao iz srpskoga pravoslavnoga miljea. To je još vidljivije u tekstovima bosansko-humskih krstjana koji su završili u pravoslavnim manastirima, i tamo prošli jezičnostilsku preinaku - što je snažan dokaz da taj oblik ćirilice pravoslavni nisu osjećali kao svoj.

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung