Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

VOJNA POVIJEST N.D.H. :

 

7. SS-DIVIZIJA “PRINC EUGEN”

13. SS-DIVIZIJA “HANDŽAR”

23. SS-DIVIZIJA “KAMA”

SS-PUKOVNIJA “SANDŽAK”

369. POJAČANA PUKOVNIJA

369. “VRAŽJA” DIVIZIJA

373. “TIGAR” DIVIZIJA

392. “PLAVA” DIVIZIJA

ZRAKOPLOVNA LEGIJA

POMORSKA LEGIJA

PROTUZRAKOPLOVNA LEGIJA

LAKI PRIJEVOZNI ZDRUG

EINSATZSTAFFEL

HRVATSKO DOMOBRANSTVO

USTAŠKA VOJNICA

CRNA LEGIJA

HRVATSKE ORUŽANE SNAGE

ZRAKOPLOVSTVO N.D.H.

RATNA MORNARICA N.D.H.

HADŽIEFENDIĆA LEGIJA

HUSKINA LEGIJA

ORUŽNIŠTVO

NARODNA ZAŠTITA

DRŽAVNA RADNA SLUŽBA

DORA POSTROJBE

RAVSIGUR

USTAŠKA NADZORNA SLUŽBA

FAZLAGIĆA KULA

BITKA NA LJEVČA POLJU

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

HRVATSKO DOMOBRANSTVO :


 

Hrvatsko domobranstvo (od studenog 1942. Domobranstvo) bio je naziv za redovne oružane snage Nezavisne Države Hrvatske. Zadaća Domobranstva bila je obrana nove države od domaćih i stranih neprijatelja. Dijelilo se na Kopnenu vojsku, Mornaricu i Zračne snage. Pod zapovjedništvom Ministarstva domobranstva djelovale su i Narodna zaštita i Državna radna služba.

Domobranstvo nije uspjelo igrati značajniju ulogu tijekom rata zbog niza čimbenika - slabe motivacije, čestog dezerterstva, naklonosti NOP-u, rivalstva s Ustašama, nekompetentnog, pretežno starijeg časničkog kadra i nedostatka teškog, pogotovo oklopnog naoružanja. Kopnena vojska s klasičnom organizacijom nije mogla primjereno odgovoriti na gerilski, partizanski način ratovanja. U studenom 1944., nakon otvorenog svrstavanja čitavih postrojbi Domobranstva na stranu NOP-a, dolazi do spajanja domobranskih i ustaških postrojbi u jedinstvene Hrvatske oružane snage.

Na vrhuncu popunjenosti, 1943. kopnenu vojsku Domobranstva činilo je više od 130.000 pripadnika, a tijekom rata u Domobranstvu je ukupno služilo oko 180-200.000 ljudi. Za vrijeme rata i poraća smrtno je stradalo oko 125.000 pripadnika Domobranstva, Ustaške vojnice i HOS-a.

Nakon raspuštanja Kraljevskog hrvatskog domobranstva krajem 1918., vojni obveznici iz Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji su izgubili pravo služenja vojna roka isključivo na području Hrvatske, uporabe hrvatskog jezika u vojsci, ali i bilo kakve vojne autonomije poput one u vrijeme Austro-Ugarske. Mnogi časnici bivše austro-ugarske vojske, nezadovoljni materijalnim ili političkim tretmanom u novoj državi, završili su vojne karijere ili su otišli u emigraciju. Domobranstvo je ostao pojam hrvatske vojne posebnosti, a i ustaški pokret se u počecima nazivao ustaško-domobranskim. U Zagrebu je 1928. osnovana proustaška organizacija Hrvatski domobran, koja je izdavala istoimene novine, koje su kasnije izlazile samo u emigraciji. Prvaci HSS-a su 1939. prilikom pregovora tražili vlastite vojne formacije u vidu domobranstva ili da Hrvati služe vojnu obavezu u Hrvatskoj pod hrvatskim časnicima. No, središnja vlast je pokazala otpor takvoj ideji, pa je kompromis nađen u legalizaciji Hrvatske seljačke i građanske zaštite.

Odmah nakon što je proglasio osnivanje NDH, 10. travnja 1941., bivši pukovnik austro-ugarske vojske Slavko Kvaternik je kao zamjenik Poglavnika potpisao Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske, koji je dva dana kasnije objavljen u Narodnim novinama. Zajedno s pješačkim pukovnikom Slavkom Štancerom, ratnim vojnim invalidom bez desne ruke, započeo je formalno ustrojavanje oružanih snaga NDH. Prvi službeni naziv vojske bio je Vojska Države Hrvatske, no na prvoj sjednici Vlade nakon dolaska Ante Pavelića u Zagreb, održanoj 16. travnja, naziv je promijenjen u Hrvatsko domobranstvo. Regularna vojska nove države trebala je i imenom odražavati nastavak vojne tradicije Kraljevskog hrvatskog domobranstva, prve moderne nacionalne oružane sile. Poslove oko ustrojstva nove vojske obavljalo je privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili general Slavko Štancer (kopnene snage), admiral Đuro Jakčin (ratna mornarica), pukovnik Vladimir Kren (zrakoplovstvo), Josip Marković (željeznice i promet), Zvonimir Pavešić (cestovni promet), Hinko Krenčić (pošta) i Petar Petković (javni red i sigurnost). Na sjednici Privremenog predsjedništva hrvatskog domobranstva, održanoj 17. travnja 1941., odlučeno je da se nova vojska ustroji i vodi po uzorima i načelima koji su vrijedili za hrvatsko domobranstvo do 1918. godine. Na taj će se način, kako je rečeno, produžiti tradicija hrvatske vojske i njezine slavne 42. "Vražje" divizije. "Obnova domobranstva" išla je do te mjere da su postrojbama nakratko vraćena imena koja su imala do 1918. U Narodnim novinama 18. travnja 1941. godine objavljeno je rješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva. Uspostavljanjem popunidbenih zapovjedništava, domobranstvo je dobilo početnih oko 45.000 pripadnika. Od tog broja zračne snage su imale oko 5.000 pripadnika, mornarica

2.000, oružništvo oko 7.500, dok su ostatak činile kopnene jedinice. U novinama su objavljivani pozivi časnicima i dočasnicima bivše austro-ugarske te jugoslavenske vojske rođenima na teritoriju NDH da se prijave najbližoj vojnoj posadi. Tako je već poslije prva tri mjeseca postojanja NDH imala oko 3.500 časnika, od čega 40 generala i 950 viših časnika. Budući da je velika većina nekadašnjih časnika austro-ugarske vojske bila poodmakle dobi, narod ih je podrugljivo zvao naftalincima.

Talijani su, unatoč drugačijim obvezama preuzetima u Rimu, sputavali postrojavanje i naoružavanje oružanih snaga NDH. I Nijemci su u prvi mah mislili kako će NDH ustrojiti tek manje snage, skoro isključivo redarstvenog tipa, pa se od toga odustalo tek kasnije, uslijed rasplamsavanja ustanka u zemlji. Sâm je Hitler 6. lipnja predložio Paveliću da NDH ne razvija veće oružane snage. Jedan od ključnih poticaja za ozbiljnije ustrojavanje vojske bila je inicijativa vodstva NDH da pošalje i opremi dragovoljce na Istočno bojište, što je za pravi motiv imalo ubrzavanje izgradnje vojnih postrojba NDH. Prema generalu Dragojlovu, plan za izgradnju djelatne vojske NDH izrađen je u ljeto 1941. u suradnji s njemačkim generalom u Zagrebu, a u najvećoj je mjeri ovisio o oružju i materijalu koje se moglo dobiti samo iz Italije, odnosno Njemačke. Kasnije su Nijemci isporuke oružja i tehnike uvjetovali obukom vojnika u Njemačkoj. Nakon Rimskih ugovora i talijanske okupacije druge i treće zone, Talijani su u tim područjima sebi potčinili sve domobranske postrojbe. U njemačkoj pak okupacijskoj zoni, od samog početka sve više je rastao utjecaj njemačke vojske i njemačkih zapovjednika, pogotovo zbog slabe borbene učinkovitosti Domobransva. Tako krajem 1942. Nijemci moraju odobriti sve akcije postrojbi većih od bojne (1.000 vojnika).

Vojskovođa Kvaternik je kao zapovjednik Domobranstva bio nezadovoljan samovoljnim ustaškim postupcima i tražio je da mu se podrede ustaške postrojbe. Za razliku od toga, Pavelić je imao sve manje povjerenja u domobranstvo, a uvijek se oslanjao na skupinu visokih ustaških dužnosnika i časnika s kojima je prije proglašenja NDH boravio u emigraciji. Zbog toga je u listopadu 1942. došlo do njihovog razlaza, Kvaternikove ostavke i odlaska u Slovačku.[13] Nakon toga, nitko od domobranskih časnika nije mogao zaustaviti Ustaše, što će do kraja rata dovesti do potpune prevlasti Ustaša i Ustaške vojnice nad domobranstvom.

Novačenje se vršilo u 21. godini, a vojni rok trajao je dvije godine. Vojni obveznici s područja Nezavisne Države Hrvatske, koji su u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji počeli služiti vojni rok i koji potpadaju pod obvezu redovnog novačenja (rođeni 1920./1921.) bili su osnova za osnutak hrvatskih oružanih snaga. Glavni izvor ljudstva za popunjavanje domobranstva bili su vojni obveznici Hrvati i Muslimani (Hrvati islamske vjere) državljani NDH, a za popunjavanje domobranstva časnicima iskorišteni su bivši jugoslavenski ili austro-ugarski časnici Hrvati i Muslimani. Prvobitno su iz domobranstva i njegovog časničkog zbora u potpunosti isključene osobe srpske nacionalnosti. Isto je vrijedilo za Židove i Rome. Židove se jedino moglo pozvati na službu u domobranstvo kao civilne osobe na obavljanje određenog honorarnog posla ili u sanitet. Vojskovođa Kvaternik je 30. travnja 1941. naglasio da se časnike i dočasnike Srbe ne može primiti u domobranstvo, kako one iz Srbije, tako ni oni s područja NDH. Vojskovođa je upozorio da će svaki zapovjednik koji postupi suprotno i kod kojeg radi časnik, dočasnik ili službenik Srbin, biti stavljen pred ratni sud i optužen za veleizdaju. Jedinu su iznimku mogli činiti "Hrvati pravoslavne vjere" koji su u vojnu službu primljeni odobrenjem vojskovođe. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. i preuzimanja vlasti u Dalmaciji, odlučeno je da se stanovništvo Dalmacije neće novačiti, kako bi ih se pokušalo pridobiti na stranu NDH, a i zbog slabe podrške ustaškom pokretu i NDH u Dalmaciji nakon predaje teritorija Talijanima.

Budući da su uza sve napore vojne vlasti imale manjak časnika, a bivši austro-ugarski časnici nisu imali dovoljno znanja o modernom ratovanju, pristupilo se obuci u posebnim časničkim i dočasničkim školama, dok se pripravnike slalo i u Njemačku i Italiju na izobrazbu. Naredbom o vojnim školama Ministarstva hrvatskog domobranstva od 31. kolovoza 1941. osnovane su časničke i dočasničke škole. Prva klasa novoosnovane Domobranske vojne akademije u NDH, koja se nalazila u Ilici 236, imala je 878 pitomaca. Među njima su bili i pitomci završnih klasa Vojne akademije u Beogradu podrijetlom iz Hrvatske. Dovršavajući školovanje u Domobranskoj akademiji, oni su tijekom 1941. promaknuti u čin poručnika i tako postali prvi mladi časnici hrvatskog domobranstva koji su školovani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uz to je u Sarajevu postojao tzv. tečaj Vojne akademije, čiji su polaznici nakon uspješno završenog prvog godišta mogli upisati prvi tečaj Domobranske vojne akademije u Zagrebu. Istom su naredbom osnovane i dočasničke škole u kojima je ukupno bilo 2.878 polaznika. Vojskovođa Kvaternik je sredinom 1942. odredio da se u te škole mogu primiti osobe "hrvatske pravoslavne vjere", ali da svaku takvu molbu treba provjeriti i dostaviti njemu na odobrenje.[16
 

Prisega hrvatskih domobrana glasila je :

„Prisežem Bogu svemogućem i sveznajućem, kunem se svim što mi je na svietu drago i sveto, dajem poštenu rieč, da ću Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao njezinu predstavniku uviek biti vjeran, da ću probitke naroda hrvatskoga uviek štititi, da ću ustav i zakone Nezavisne Države Hrvatske uviek poštivati, da ću kao Domobran svoju dužnost i zapoviedi predpostavljenih zdušno izvršavati i da ću se u obrani domovine i naroda hrvatskoga hrabro boriti. Tako mi Bog pomogao!”

 

Prilikom proglašenja NDH zapovjednik cjelokupne oružane sile postaje Slavko Kvaternik te kao znak svoje titule dobiva maršalsku palicu u obliku sjekire. Nakon njegovog razlaza s Pavelićem u jesen 1942., tu titulu nosi ministar Navratil, nakratko general-pukovnik Čanić, a nakon sloma urote Lorković-Vokić 1944. do kraja rata preuzima je Poglavnik Ante Pavelić.

Prilikom ustrojavanja osnovano je Privremeno predsjedništvo s raznim ustanovama - Stožerom kopnene vojske, Glavnim stožerom Vojskovođe i sl. U početku je pod nadzorom tog tijela bio i cjelokupni promet. 4. kolovoza 1941. osnovano je Ministarstvo Hrvatskog domobranstva (MHD), koje je u studenom 1942. preimenovano u Ministarstvo domobranstva (MINDOM), a 1943. u Ministarstvo oružanih snaga (MINORS). U sklopu ministarstva osnovan je Glavni stožer domobranstva, čime je prestala potreba za djelovanjem Zapovjedništva Kopnene vojske i Glavnog stožera Vojskovođe. Ulogu zapovjedništva KoV preuzela su zapovjedništva triju zbornih područja. U ožujku 1942. osnovan je i Glavni stan Poglavnika kako bi koordinirao rad Domobranstva, Oružništva i Ustaške vojnice, no već krajem 1942. prestaje s radom. Osnivanjem MINORS-a u siječnju 1943., Glavni stožer domobranstva preimenovan je u Glavnostožerni ured, čime je sveden na razinu samo jednog od ureda unutar Ministarstva te je prestao igrati važniju ulogu. Nakon propasti urote Lorković-Vokić, MINORS postaje samo administrativni i izvršni organ, bez ikakva stvarnog utjecaja.
 

1941 :

Hrvatsko domobranstvo je u početku imalo 16 pješačkih bojni i dva konjanička eskadrona - ukupno 16.000 ljudi. Od početnih 16 bojni ubrzo je naraslo na 15 pješačkih pukovnija (svaka s dvije bojne) između svibnja i lipnja 1941. Bilo je organizirano u 5 divizijskih područja s ukupno oko 55.000 vojnika. Ostale postrojbe uključivale su 35 lakih tenkova (nekad jugoslavenskih, ali predanih domobranstvu od talijanskih snaga), četiri inžinjerske bojne, 10 topničkih bitnica (opremljenih s bivšim jugoslavenskim 105mm češkim topovima), konjičku pukovniju u Zagrebu i samostalnu konjaničku bojnu u Sarajevu. Dvije samostalne motorizirane pješačke bojne bile su smještene u Zagrebu i Sarajevu.

Glavna uloga vojske u prvim ratnim mjesecima bila je uspostava vlasti u svim krajevima NDH i osiguravanje neometanog javnog i privatnog života u novoj državi zajedno s Oružništvom. S vremenom se na području Like, Banovine, Zagore i istočne Bosne raširio četnički, a kasnije i partizanski pokret koji je zahvatio i šire prostore. Zadaća Hrvatskog domobranstva bila je obračunati se s pobunjenicima, oduzeti svo oružje koje je bilo u ilegalnom posjedu i uspostaviti javni poredak u tim krajevima. Nova i razmjerno neiskusna vojska slomila je pobunu Srba u istočnoj Hercegovini u lipnju, a već u srpnju borila se u istočnoj i zapadnoj Bosni. Zatim su se ponovno borili u istočnoj Hercegovini kao ispomoć lokalnim postrojbama. Počevši od 27. lipnja pješačkim postrojbama podršku pruža i zrakoplovstvo, izviđajući, bombardirajući partizanska uporišta, izvlačeći ranjene, dopremajući streljivo opkoljenim posadama (primjerice, u Višegradu) i slično. Do kraja 1941. godine Hrvatsko domobranstvo bilo je već razmjerno dobro naoružana i organizirana vojna sila. Krajem godine domobranstvo je imalo 85.000 pripadnika i 6.000 oružnika, dok se negdje navode i brojevi od 70.000 domobrana i oko 8.000 oružnika. 1. studenog krenulo se u reorganizaciju Kopnene vojske. Domobranstvo je bilo podijeljeno u 3 vojna područja sa sjedištima u Sisku, Banja Luci i Sarajevu. Sastojalo se od 6 pješačkih divizija.
 

1942 :

Do sredine 1942. domobranstvo broji oko 100.000 vojnika, podijeljenih u 3 zbora. Svaki se zbor sastojao od po dvije divizije s pripadajućim oklopnim, opkoparskim (inžinjerskim), pionirskim (izviđačkim) i ostalim bojnama i satnijama. No, 19. svibnja 1942., od 20.000 vojnih obveznika njih se tek malo više od 50% odazvalo na poziv u Domobranstvo.

1942. Hrvatsko domobranstvo dobiva moderno naoružanje kopnene vojske i zrakoplovstva, uglavnom kupljeno od Njemačke. Oformljene su i samovozne (motorizirane) i oklopne (tenkovske) satnije u sastavu pješačkih divizija, uglavnom sa svrhom potpore pješaštvu. Ratne operacije domobranstva šire se na čitavu Bosnu gdje je pojačana aktivnost Partizana. Dolazi i do prvih većih bitaka protiv Četnika (u istočnoj Bosni) i Partizana, uglavnom na području zapadne Bosne - oko Bihaća, Banja Luke i Jajca. Četnici su bili vrlo aktivni i na području istočne Bosne i Zagore. U siječnju 1942. domobranstvo je protjeralo Partizane iz istočne Bosne natrag u Crnu Goru, no ipak nije moglo spriječiti njihov kasniji prodor u zapadnu Bosnu. Zrakoplovstvo je letjelo sve više na borbene misije, a zalijetalo se i duboko nad partizansko područje, uništavajući skladišta hrane, komunikacije i poljoprivredne pogone.

Konvencionalne pješačke divizije su bile preglomazne za partizanski način borbe, pa su u rujnu 1942. oformljene četiri posebne gorske brigade (1.-4.) Svaka je imala dvije pukovnije s četiri bojne od 1.000 vojnika, gorske i strojničke satnije, bitnice s po dva topa, 16 lakih i 16 teških strojnica i šest minobacača. Oformljene su i dvije dobrovoljačke pukovnije i mobilna oružnička brigada, no u studenom 1942. Partizani su okupirali sjevernu Bosnu, pa su domobranske snage mogle kontrolirati samo glavna naselja i komunikacijske linije, napuštajući seoska područja. 1942. se dogodila i bitka na Kozari, u kojoj je razbijena glavnina partizanskih snaga na planini Kozari. Domobranske snage koje su sudjelovale u bitci brojale su oko 18.000 vojnika, 150 tenkova i 80 zrakoplova. Glavnina domobranskih snaga napala je iz smjera Jasenovca prema Prosati i iz smjera Banovine prema Bosanskom Novom. Za vrijeme akcije 445 vojnika na strani NDH je bilo ubijeno, 654 ranjeno, a 498 vojnika se vodilo kao nestali. Partizani su za vrijeme bitke izgubili preko 6.000 vojnika, većinom poginulih.
 

1943 :

Oformljene su četiri lovačke brigade (5.-8.), svaka s po dvije pukovnije od četiri bojne s 500 pripadnika uz topničku skupinu, posebno opremljenu za gorski teren. Prva veća akcija domobranstva bilo je istjerivanje partizanskih snaga iz zapadne Bosne i grada Bihaća gdje se smjestio glavni stožer Partizana. U suradnji s njemačkim postrojbama, Partizani su nakon žestokih borbi istjerani i počeli su se povlačiti prema Neretvi. Potkraj veljače i početkom ožujka vodila se žestoka bitka s Partizanima, a u njoj su sudjelovali 4. domobranski zdrug i 5. i 8. divizija, ukupne snage

15.000 ljudi sa 110 tenkova i jednom eskadrilom zrakoplova. Najžešće borbe su se vodile oko Gornjeg Vakufa, kojeg su Partizani 3. ožujka nakratko zauzeli. Domobrani su zajedno s Nijemcima i Talijanima pritisnuli Partizane koji su se povukli preko Neretve u istočnu Hercegovinu i dalje prema Sandžaku.

Sljedeća veća bitka u kojoj je sudjelovalo domobranstvo bila je operacija Schwarz, poznatija kao Bitka na Sutjesci. U njoj su domobranske snage (4. domobranski zdrug, 4., 5. i 7. divizija) u jačini od 15.000 ljudi sa 120 tenkova i 15 zrakoplova operativne grupe "Sarajevo" napale partizanske položaje u dolini Sutjeske i oko grada Foče. U prvim tjednima borbe nije bilo nekih većih pomaka, iako se linija pomicala na štetu Partizana. Onda su u razdoblju od 3. do 15. lipnja Partizani izvršili žestoki proboj svim snagama i probili se u istočnu Bosnu. Aktivnosti domobranstva sve se više pojačavaju, pogotovo nakon kapitulacije Italije zbog koje je došlo do intenzivnog jačanja partizanskog pokreta. Domobranstvo je krajem 1943. doseglo najveći broj pripadnika - 130.000 vojnika.
 

1944 :

Do 1944. Domobranstvo je imalo 90.000 pripadnika, iako je samo njih 20.000 sačinjavalo borbeni sektor za prvu crtu bojišnice, organiziranih u tri gorske, četiri lovačke i osam statičkih brigada, uz 1. izobrazbenu diviziju. Do studenog su prebjezi, dezertiranje i odljev pripadnika Domobranstva u ustaške zdrugove (brigade) ili 369., 373. i 392. tzv. legionarske divizije (pješačke divizije Wehrmachta s hrvatskim pripadnicima pod njemačkim časnicima) smanjili broj pripadnika Domobranstva na 70.000. 20. studenog 1944. Domobranstvo je spojeno s Ustaškom vojnicom u jedinstvene Hrvatske oružane snage.

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung