Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

POVIJEST :

 

KRATKA POVIJEST

VELIKA HRVATSKA I BIJELA HRVATSKA

CRVENA HRVATSKA

PRIKARPATIJA

GRAD STILJSKO

TANAJSKE PLOČE

RIJEKA ERAX

DUKLJA (CRNA GORA)

BOSNA

SANDŽAK

ARIANA

HRVATSKI MOREPLOVCI

HRVATSKA KOLONIJA ROANOKE

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

HRVATSKI MOREPLOVCI :


 

Rani hrvatski admirali : drevni ilirski Skerdilaidas Ardieios i Demetrius Pharensis , zatim srednjovjekovni Hrvati " Archon Khadzon " i pola legendarni Harvatye Maryakir , u 10th/11th stoljeću dux marianorum Maryan sam Družac , Maryan II Deodat , Maryan III Berigoy , Maryan IV Rusin , Maryan V Slavac , Maryan VI Jakov , također u 12th/13th st. Yuran Kadzik sam , Nikol sam Kadzik , Brenna Kadzik III , IV Sebenna Kadzik , Maldukh Kadzik V , VI Kholman Kadzik , Nikol II Kadzik , Tollen Kadzik VIII , IX Ossor Kadzik , Radosh Kadzik X , Bogdan Kadzik XI , a posljednji srednjovjekovni admiral bio Vice Bune - Petrov . Iako su istodobno mediteranski susjedi često pragmatično oslabili sve hrvatske flote kao tzv " pirate " , čakavskim Hrvatima u srednjovjekovnoj obali Jadrana imali su jasnu razliku između pravog pravnog admirala službene državne mornarice pod nazivom " maryakir " , ia drugi nelegitimni glavar pljačkanje brodova tada pod nazivom " shundrakir " postoji ( npr. Sarracens i sličnim ).

 

Admiral / marjakir: 'morovođa' :

Općeprihvaćeni medjunarodni termin "admiral" je izvorno nastao kraćenjem iz arapskoga "amir al-bahr" (približno: gospodar mora), jer su srednjovjeki Arapi oko Arabije i na Sredozemlju prvi imenovali službene čelnike svojih ratnih flota približno u smislu današnjih admirala. Potom je asimilacijom iz toga arapskog u srednjovjekom novolatinskom preuzeta slična pomorska titula "admiratus", koja je postala osnovicom za noviji pojam pomorskog admirala u većini europskih jezika. Medjutim su rani srednjovjeki Hrvati još od prve pojave naše flote na Jadranu i Sredozemlju, zbog svoga indoiranskog praiskona već imali mimo toga arapsko-latinskog pojma i svoj vlastiti staročakavski naziv pomorskog čelnika "marjakîr" koji je baštinjen od prapovjesnoga "marjaka" iz Aveste. Toga našeg srednjovjekog 'marjakira' poznaju sve do danas mornarski starci jadranskih otoka, npr. u Kvarneru i donedavna u Dalmaciji, a u srednjovjekim starohrvatskim spisima na latinskom se isti mornarički čelnik isto spominje romanizirano kao "dux marianorum". Medjutim, naši jezično i pomorski nestručni jugo-istoričari i Vukovci su to nezgrapno preveli kao tzv. "vojvoda morjana" ili novosmišljeni smiješni "morovođa", čega nema nigdje u starohrvatskim tekstovima prije 20. st., a niti u domaćim govorima istočnojadranskih starosjedilaca. Dapače, za razliku od srednjovjekih sredozemnih susjeda (i jugoistoričara-'minimalista') koji zamalo svako hrvatsko brodovlje zbog pragmatične konkurencije pogrdno nazivaju "gusarima", sami primorski čakavci na Jadranu već od srednjeg vijeka imaju svoj pomorski kodeks časti i jasno razlikuju 2 posebna pojma za pomorske čelnike:

Službeni admiral prave državne flote koji se čakavski zvao "marjakîr", te ilegalni pljačkaški vojvoda gusarskog brodovlja koji se čakavski nazivao "šundrakîr": npr. gusarski vodje Saracena i slični.

 

Flota/mornarica: 'plavojska' :

Slične besmislice su Vukovi jugoslavisti i jugoistoričari u 20. st. izvodili takodjer i s nazivima starohrvatske flote tj. naše mornarice. Općepoznati medjunarodni pojam "flota" potječe iz srednjovjekog francuskoga "flotte", dok je kod nas već duže uvriježena novovjeka književna istoznačnica "ratna mornarica" (ili općenito: brodovlje). Od toga je raniji staročakavski domaći naziv "navje" koji je do danas poznat kod pomorskih staraca na Kvarneru, a inače potječe iz perzijskoga "navya" i prapovjesnog "navaya" iz Aveste u značenju pomorske flote (mornarice). Medjutim, unatoč tih ranijih književnih i narodnih dialektalnih naziva, Vukovi jugoistoričari su za starohrvatsku ratnu mornaricu izmislili suvišni i besmisleni pojam tzv. "plavojska", koji na hrvatskom zvuči priglupo jer ta ista "plavojska" kod nas u hrvatskoj ikavici zapravo označuje svjetlokosu žensku plavušu (romanski: blondina) pa izvorno nema nikakve veze s morem ni plovidbom, osim u nestručnim glavama jugoistoričara i njihovih novih epigona.

Treća su slična jugoistorijska besmislica njihovi unatrag nametnuti nazivi neretvanskih i starohrvatskih tzv. "knezova". Kod jugoistoričara iz 20. stoljeća se naši srednjovjeki banovi redovno navode kao tzv. "knezovi", što je sigurno pogrješni prijevod po srboslavskoj tradiciji za izvorne latinske navode "dux Croatorum" i slične (zbog jednačenja po srbosti). Vjerodostojan prijevod toga treba biti : čelnik ili vodja Hrvata. Za razliku od rusko-srpskog "knjaza", u staroj hrvatskoj tradiciji i širje u Bosni i Crnoj Gori se kod nas pejorativno-niži naslov "knez" uglavnom ne odnosi na višega vazalnog čelnika-vladara, nego tek na lokalnoga seoskog načelnika ili najviše gradonačelnika, tj. do razine župana ili još niže, pa je kod nas niži knez uvijek podredjen banu i njihovo izjednačenje je besmislica. Stoga uvredljivo-pejorativni nazivi tzv. "hrvatski knezovi" u veziji jugoistoričara-'minimalista' djeluju priglupo i nestručno. U izvorno-hrvatskoj nomenklaturi i tradiciji se vazalni vladar uglavnom stručno naziva ban, a neovisni je kralj. Zato u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Dalmaciji nisu vladali nekakvi srednjovjeki "knezovi" nego uglavnom naši banovi.

Mogućih pravih knezova bilo je kod Hrvata samo u ranoj Panonskoj ili sjevernoj Hrvatskoj (Slovinje) od kojih je najpoznatiji naš pravi slavenski knez bio Ljudevit Posavski, dok su južnije uz Jadran bili samo vazalni banovi, ili općenito i neodredjeno u prijevodu kao "čelnici" (dux). Kod ranih dalmatinskih čelnika u Primorskoj Hrvatskoj prije kraljevstva do 9. st. se većinom rabila izvornohrvatska titula "ban" (latin. comes ili princeps) u značenju autonomni vazal, dok im je srboslavski naslov tzv. 'knez' uglavnom nametnut naknadno od jugoistoričara-"minimalista" tek kasnije u Jugoslaviji iz 20. stoljeća. Naprotiv, sjevernije u Slovinju gdje je bio izraženiji općeslavenski utjecaj, još od početka u 8./9. st. je bio češći javni naslov "knez" sve do Ljudevita Posavskog, nakon čijeg sloma pod jačim južnijim utjecajem zbog postupnog približavanja i ujedinjenja s južnijom banskom Hrvatskom u Dalmaciji i tu na sjeveru zatim sve više prevladava u 9. st. osobita hrvatska titula "ban", približno nakon Pribine I. (panonskog).

 

Prvi antički admirali Jadrana :

U antičko doba prije proširenja slavenstva i dolaska Hrvata, na istočnom Jadranu su dosad imenom poznata tek dva posebna pomorska čelnika koji bi približno odgovarali novijoj razini adrmirala. To su u antičkoj Kraljevini Iliriji bili 'admirali' Skerdilaidas Ardieios i Demetrije Hvarski. Izim ovih je još vjerojatno da su i ranije izrazito pomorski Liburni koji od 10.- 5. st. suvereno vladaju cijelim Jadranom bar do Krfa (Korkyra) kao prapovjesna pomorska sila Libyrnike Thalassokratia, morali su već imati niz sličnih mornaričkih čelnika na ranom Jadranu. Ipak su nam ti pomorski vodje Liburna poimence ostali nepoznati, jer su Liburni bili nepismeni pa su počeli pisati tek naknadno pod vlasti Rimskog Carstva, kad su zamalo jedini njihovi tekstovi šablonski nadpisi na grobnim kamenima tipa liburnijski cippus. Poznati su masovni napadi liburnijske rane flote na grčku koloniju Pharos (Starigrad na Hvaru) i veće pomorske bitke sa starogrčkom flotom kod Drača u 5.st. pr.Kr., pa u Senjskim Vratima (Rab-Krk) iz 4.st. i ine slične, koje su jamačno predvodili neimenovani pomorski čelnici Liburna. Iznimno pomorsko značenje iskusnih prapovjesnih Liburna potom potvrdjuje i to što su oni postali glavnim brodograditeljima i mornarima Rimske carske armade koja je vladala antičkom pučinom Mediterana pod službenim imenom Naves Liburnae,- ali tada unatoč ovog imena, njezini glavni čelnici više nisu bili sami Liburni nego rimski mornarički zapovjednici iz matične Italije.

Skerdilaidas Ardieios (latin. Scerdilaedas Vardaeus, hrv. Skerdiled Ardejski, jugoistorija: "Scerdileda Ardijejac") iz ilirskog plemena Ardiejaca (lat. Vardaei) je bio sin prvoga ilirskog kralja Pleurata I. (oko 260.- 250.BC) i brat kralja Agrona (oko 250.- 231.BC). Najprije je duže vrijeme bio (oko 240.- 212.BC) jadranski admiral ilirske flote i kasnije u starosti postaje ilirski kralj od 212. do 206. godine pr.Krista. Nakon smrti kralja Agrona, Ilirijom je vladala njegova druga žena kraljica Teuta (231.- 228.BC) i to kao regent umjesto Agronovog maloljetnog sina Pinnesa, kojeg mu je rodila prva žena Triteuta. Teuta je pokušala proširiti kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija: osvojila je Dyrrachion (Drač), grad Phoinike (Foenice) se predao, a flota pod vodstvom Skerdileda je poharala Krf i Sarandu. Skerdiled je bio saveznik Filipa V. Makedonskog do 218. god. pr.Kr., iako je ilirska podrška Makedoncima u borbi protiv Etolskih Grka te godine narušena sukobima između vladara pojedinih gradova. Postoji i raniji primjer ilirske podrške Makedoncima u obrani od Grka, npr. ilirski kralj Agron je 231. godine pr.Krista. na molbu Demetrija II. poslao 100 brodova i 5.000 ratnika u obranu Mediona kojom su prilikom Etolski Grci natjerani u bijeg i ilirska vojska je zarobila veliki ratni plijen. Takodjer ima i više primjera o neslozi pojedinih lokalnih vladara u Iliriji, npr. izdaja Dmitra Hvarskog (Demetrios) za vrijeme rata protiv Rima u doba kraljice Teute. Opčenito je cijeli taj period obilježen sklapanjem i raskidanjem povremenih savezništava između ilirskih, makedonskih, grčkih i rimskih posjeda.

Iliri su imali moćnu flotu brzih i okretnih brodova koja je bila strah i trepet za mnoge u to doba i čak je moćni Rim oklijevao intervenirati za obranu ilirskih žrtava vjerojatno i zbog zauzetosti istodobnim ratom na inim frontovima: npr. Drugi punski rat protiv Kartage. Tada gusarstvo nije bilo neuobičajeno i to je bila "unosno zanimanje" kojim su se mnogi bavili. Oko 217. godine pr.Krista. je Skerdiled prestao podržavati Filipa V., tvrdeći da obećane "subvencije" nisu odavno plaćene. Poslao je 15 svojih brodova s izgovorom da idu preuzeti novac i dopratiti dragocjeni teret natrag ali su u Jonskom moru južno od otoka Krfa napali dvoje Filipovih prijatelja i zarobili im 4 broda. Potom su ilirski brodovi nastavili presretati i pljačkati brodove čak južno od Peloponeza. Također je 217. godine pr.Krista. Skerdiled oteo više makedonskih gradova u Pelagoniji i Dasareti, no Filip ih je brzo ponovo vratio kao i Skerdiledove posjede oko Ohridskog jezera. Godine 213. pr.Krista. Filip zauzima Lissos (sada Lješ) a nekoliko obližnjih gradova mu se dobrovoljno predalo. Zbog Skerdiledovog saveza s Rimom makedonska vojska je često napadala ilirska područja oko 210. god. pr.Krista. Skerdiled je imao sina Pleurata II. Vardejskog, koji je s njim sudjelovao u mnogim bitkama i naslijedio ga kao predzadnji ilirski kralj (205.- 180), prije zadnjeg Gencija (180.- 168.) koga su svrgnuli Rimljani.

Antički pisci o Skerdiledu: Za razliku od većine inih ilirskih vladara o kojima postoje tek oskudni podatci, admiral Skerdiled se razmjerno više spominje u djelima rimskih povjesnika Apiana, Livija i Polibija, osobito u njihovim kronikama rimskih i grčkih ratova. Apian je zapisao kako Iliri 230. god. pr.Kr. nisu poharali samo obale Elisa i Messenije na zapadnoj obali Peloponeza već su osvojili i Phoenice u Epiru, pa primorali Epirsku ligu da uđe u savez s njima. Izim pomorskog gusarstva, Skerdiled je izvršio i kopnenu invaziju ilirske vojske na Epir. Polibije navodi uz ino, kako su Skerdiled i Dmitar Hvarski početkom 220. god. pr.Kr. odplovili s 90 brodova sve do arhipelaga Cycladi na pučini Egejskog mora i tamo vršili pljačke. Takodjer i Livije navodi kako je rimski Senat 217. godine pr.Kr. "ljubazno podsjetio" ilirskog vladara Pinnesa neka plati danak koji je već Teuta bila prisiljena plaćati nakon poraza u Prvomu rimsko-ilirskom ratu, ili "će (Rim) u slučaju odgode plaćanja prihvatiti ilirske taoce dok se dug ne odplati". Vjerojatno je ta odplata Rimu bila jedan od glavnih razloga Skerdiledovog odlaska u pljačku brodova i grčkih gradova.

Demetrios Pharensis ( Dmitar Hvarski, jugoistorija: "Dmitrije Hvaranin") je na ranoantičkom Jadranu u 3. st. pr.Krista. bio glavni admiral ilirske kraljevske flote u Dalmaciji za vrijeme ilirskog kralja Agrona (250.- 231.BC) i kraljice Teute (231.- 228.BC) iz Ardiejske dinastije Teutida. Dmitar Hvarski (admiral prije 229.- 214. pr.Krista.) je bio grčki plemić rodom iz starogrčke kolonije Pharos (danas Starigrad na Hvaru). Vladao je prvo Hvarom i susjednim srednjo jadranskim otocima kao vazal ilirskog kralja Agrona iz svog uporišta u današnjem Starigradu. Nakon smrti Agrona, prvo je bio vazalni admiral idućoj kraljici Teuti. Ipak ju je potom izdao i u Prvomu ilirskom ratu 229.- 228. pr.Krista. pragmatično prešao na neprijateljsku stranu Rimljana. Zato je Teuta u tom ratu poražena i Rimljani su joj preoteli otok Krf (Corcyra), pa su Demetrija Rimljani proglasili svojim saveznikom, nastojeći time stvoriti protutežu ilirskoj kraljici Teuti.

Kasnije je svoj položaj medju Ilirima opet učvrstio oženivši se Agronovom udovicom Triteutom. Zatim je postao još i saveznikom makedonskog kralja Antigona III. (Αντίγονος Δώσων, 229.- 221.), pomogavši mu u ratu protiv spartanskog kralja Kleomena III. i zato je njegova ilirska četa sudjelovala u bitki kod Selasije (Μάχη της Σελλασίας) 222. god. pr.Krista. Demetrije se zatim smatrao dovoljno jakim da počne izazivati autoritet Rima opet podržavajući gusarstvo na Jadranu. Rimljani su zato god. 219. pr.Krista. protiv svoga bivšeg saveznika počeli i Drugi ilirski rat, pa su tada zauzeli otok Hvar i ina Dmitrova uporišta. Izbjegli Demetrije je potom našao utočište na dvoru mladoga makedonskog kralja Filipa V. (Φίλιππος Δ΄, 221.- 179.), kojega je nastojao nagovoriti da započne rat protiv Rima. Poginuo je u Grčkoj pri propalom pokušaju da osvoji Messenu god. 214. pr.Krista. Ilirski ratovi su zajednički naziv za 3 pohoda koje je Rimska Republika poduzela protiv ilirskih naselja na istočnoj obali Jadrana zbog suzbijanja gusarstva: 229. pr.Krista., 219. pr.Krista. i 168. pr.Krista. Prvi je pohod poduzet protiv kraljice Teute, drugi protiv Dmitra Hvarskog i treći protiv zadnjega ilirskog kralja Gencija kojega su svrgnuli i napokon ukinuli Kraljevinu Iliriju god. 168. pr.Krista. Prvi ilirski rat 229. je bio prvi prodor rimske vojske i mornarice istočno preko Jadrana:

Archon Khadzon (ban Kačić, oko 620.- 642.) je iz bizantskih srednjovjekih izvora prvi ranohrvatski vojskovodja i naš admiral na obalama Jadrana, koji je po oskudnim indicijama vjerojatno predvodio južne Crvene Hrvate pri pomorskoj selidbi od Crnog mora do Jadrana u doba bizantskog cara Heraklija (610.- 641.). Kao ranohrvatski pomorski čelnik (archon Sklabenon) i zadnji naš saveznik Perzijanaca, god. 626. je na Bosporu sudjelovao kao pomorski saveznik perzijskog cara Khosrava II. Sassanida (591.- 628.), kada je neuspješno nastojao prebaciti perzijsku vojsku preko Bospora do Carigrada, u čemu ga je spriječilo bizantsko brodovlje. Potom je dalje predvodio selidbu ukrajinskih Hrvata duž Balkana na zapad, uz njihove usputne obalne napade na Solun, Peloponez, itd. Mjesto njihova prvog iskrcavanja na istočnom Jadranu je jamačno bilo negdje kod Omiša pri ušću Cetine, gdje se potom nalazi pleme Kačića kojih je helenizirani 'Khadzon' izgleda bio rani rodonačelnik. Vjerojatno je poginuo oko god. 642. pri pomorskom desantu ranohrvatske flote na Sipont (sada Manfredonia) u Apuliji.

Pri naseljavanju u Dalmaciji, car Heraklije je banu Khadzonu potom izdao 637. godine pismenu pozivnu dozvolu tzv. "Keleusis" (grč. keléuo = pozvati, dopustiti), kojom se medjunarodno proglašuje da Hrvati pod arhontom Khadzonom kao savezni vazali Bizanta, dobivaju pravo naseliti se u Dalmaciji na istočnom Jadranu (od Grčke do Dubrovnika). Pritom im se daje za dužnost tamo protjerati i uništiti Avare, (južni Jadran od Boke do Drima) nakon čega smiju zauzeti u trajni posjed za naseljavanje područja Ilirika od Jadrana do Panonije. To je formalno bio naš medjunarodni pravni dokument kojim se Hrvatima odredjuje naselidba njihove nove domovine prije 1400 godina. Kasnije je u Dalmaciji toga prvog dalmatinskog bana Khadzona naslijedio drugi rani dalmatinski ban Radoslav (oko 678.- 688.) koji je proširio vlast uz obalu do Kvarnera i Skadra, a u zaledju na Hercegovinu. Takodjer i s ovim je idući bizantski car Konstantin IV. Pogonat (668.- 685.) pismeno sklopio god. 679. ugovornu odredbu tzv. "Prostaxis" (grč. prostasso = odrediti, dodijeliti), kojom se istim Hrvatima iz Dalmacije dodjeljuju iz bizantskog posjeda jadranski otoci i niz razrušenih obalnih gradova (osim Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika koji su dalje pod bizantskom upravom kao Thema Dalmatia).

Admiral Hrvoje I.

Iz kasnoantičkih grčkih natpisa na Tanajskim pločama u 2. i 3. st. jasno je da oko pomorske luke Tanais na Azovskom moru tada živi obalni narod Horouathos-Horoathoi, gdje je jedan od njih "Horoathos Sandarsios" tj. Hrvat Sandarzije bio i gradonačelnik Tanaisa. Potom u 6. st. bizantski i perzijski izvori spominju neko slavensko brodovlje na Crnom moru, a ta crnomorska flota je kao pomorski saveznik predzadnjega perzijskog cara iz dinastije Sassanida, Khosrava II. (grčki Chosroes), istodobno s perzijskom vojskom iz Male Azije tada u Bosporu napala i sam Carigrad, ali su ih Bizantici uspjeli oboje odbiti. Pritom se u grčkoj inačici navodi i ime vodje tih slavenskih napadača kao Archon Khadzon, što bi odgovaralo našemu kasnijem prezimenu Kačić. Napomena: ranočakavski naziv "marjakyr" za admirala potječe od sličnog pojma marjaka iz ranoiranske Aveste.

 

Admiral Hrvoje II. :

Nakon toga prvog polupovijesnog admirala Hrvoja, koji ima bar neku djelomičnu podlogu u stvarnim povijesnim zbivanjima na granici antike i srednjeg vijeka, u predaji kod jadranskih čakavaca je ime toga prvog legendarnog admirala postalo šablonski predložak kojim su nazvani po analogiji ini pomorski vodje u kasnijim prekomorskim avanturama naših čakavskih pomoraca.

 

Neretvanski admirali Marjani :

Onomastika, etnokultura i antropologija tzv. srednjovjekih "Neretljana" uglavnom upućuje na njihov neslavenski iskon bilo od autohtonih antičkih Ilira (Delmata) ili od doseljenih Indoarijskih Hrvata, što tu potvrdjuje i nova biokemijska genomika pučastva s razmjerno najnižim udjelom u Dalmaciji i Hercegovini slavenskog haplotipa (R1a / Eu19) i najvišim udjelom Dinaraca tipa I1b / Eu7 u iznosu od 60-71%. Tu je od Neretve do Poljica takodjer najveće obilje u Hrvatskoj arheonalaza dualističke simbolike i mazdaističke ikonografije, pa poljička prijestolnica Gata (indoiranski = prijestolje) i to nekršteno područje se u srednjovjekim dokumentima još zove Pagania. Ovo je srednjovjeka Orontska banovina (ducatus Maroniae) sa 3 župe: Rastok (Cetina), Dalen(Duvno), Mokron (Biokovlje) i još istočnije Oront (donja Neretva). Na moru ta banovina obuhvaća pod starim imenima otoke: Brača, Lesno (Hvar), Kurkar (Korčula), Mlieće (Mljet), Rat (Pelješac) Jiš (Vis), Bući (Buiševo), Šuša (Sušac), itd. Njihovi elitni pomorci Marjani (indoiranski: plemići, bojovnici) su bili najbolji srednjovjeki pomorci na Jadranu, a kopneno ratno plemstvo katunari (perzijski katunâr) su najžešći hrvatski bojovnici i tvrda jezgra našeg naroda, pa su imali važnu ulogu pri uzastopnom uskrsnuću hrvatske države u 12. st., pa u 2. svj. ratu i sada ponovo.

Tzv. "Neretljanska kneževina" je jedna od najvećih podvala jugoistorije "minimalista", sklepana uz golemi trud zbog opravdanja srpskih prodora u Dalmaciju. Po jugo-mistifikaciji, to bi bila neopredjeljena slavenska zemlja prijelaznih Srbohrvata ili čak primorskih Srba na Jadranu,- iako je čak do 13. st. baš to područje ostalo najmanje slavensko i izrazito pomorsko, jer posebne "Sklavinije" u srednjovjekom zaledju počinju tek istočnije od Neretve. Prije tih jugo-obmana u 20. st., tu nema ništa etnički posebnog osim pomorstva i titule dux Marianorum (čakavski marjakir), što je stoljećima bila standardna titula starohrvatskih admirala Jadrana. Dosad uglavnom nigdje u svijetu nije poznato da bi flota i admirali bili neka posebna etnogrupa kao država u državi - osim jedino u našoj ideološki izvrnutoj jugoistoriji. U domaćoj pomorskoj dinastiji ranijih neretvanskih admirala u doba hrvatskih Trpimirovića je tu poznato 5 Marjana kao predvodnika starohrvatske mornarice: Marjan I. Družac, Marjan II. Deodat, Marjan III. Berigoj, Marjan IV. Rusin, Marjan V. Slavac i Marjan VI. Jakov. Nakon propasti posebne Kraljevine Hrvatske, tu još nastavljaju djelovati kao banovi i admirali još desetak sličnih iz druge omiške dinastije Kačići (vidi niže).

Marjan I. Družac (latin. Drosaicus), je oko god. 839. prvi zapisan pomorski čelnik u Hrvatskoj. Bio je suvremenik i hrvatski admiral u doba dalmatinskog bana Mislava (835.- 840.), kada uspješno ratuje na Jadranu u obrani naše obale i otoka protiv napada Venecije za osvajanjem istočnog Jadrana. Od njegova doba počinju na Jadranu i prvi gusarski napadi islamskih Saracena, koji već pljačkaju po obali i otocima, pa love i prodaju naše roblje na Siciliju i u maursku Španjolsku. Ti uzastopni mletački i još saracenski napadi su vjerojatno bili glavnim uzrocima da se tada u Dalmaciji morala pojačati brojnija hrvatska flota i zato postaviti posebnoga starohrvatskog admirala (dux Marianorum).

 

Marjan II. Deodat :

Božidar) je poznat kao drugi sposobni admiral neretvanske mornarice koja je god. 840. u doba dalmatinskog bana Držislava I. (840.- 846.) uništila moćnu mletačku flotu dužda Petra Tradonika. Kao vazalni saveznik Bizanta, Božidarova flota odonda takodjer vodi žestoke pomorske bitke s arapskim Saracenima, koji su baš od njegova doba počeli napadati Jadran i pljačkati naše otoke. Nakon Marjana Božidara u idućih stotinjak godina nije nam poimence poznato par slijedećih starohrvatskih admirala, jer vjerojatno nisu sudjelovali u ključnim pomorskim sukobima.

Marjan III. Berigoj (lat. Berigous, 1026.- 1050.): To je drugi i najmoćniji starohrvatski admiral u doba najveće Kraljevine Hrvatske za najjačeg vladara Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1057.) kada Hrvatska ima u vlasti, osim prostranog zaledja do Mure i Dunava takodjer i cijelu istočnojadransku obalu od Raše pa sve do Drima i sve jadranske otoke čak do Tremita. Tada je za držanje i obranu tolike obale i otočja doista bila neizbježna snažna mornarica s posebnim jakim admiralom, koja je vjerojatno podjednaka kao i u najjače doba kralja Tomislava. Berigoj je imao 3 sina i kasnijih hrvatskih admirala: Jakova, Rusina i Slavca.

Marjan IV. Rusin (oko 1050.- 1060.) je četvrti zapisani starohrvatski admiral, takodjer u doba kralja Stjepana Dobroslava, a bio je stariji sin Berigoja. Admiral Rusin je bio manje moćan od prethodnog oca Berigoja i rjedje se spominje od inih naših admirala.

Marjan V. Slavac (oko 1060.- 1073.) je peti poznati starohrvatski admiral Jadrana u doba našega moćnog kralja Petra Krešimira IV. (1057.- 1074.), ali tada Hrvatska već gubi najjužnije obale i otoke južno od Neretve zbog pomorskih napada Normana, u kojima je po nejasnim navodima možda zarobljen i sam Slavac pa su ga morali odkupiti predajom južne obale. Admiral Slavac je Rusinov brat i genealoški je važan, jer je oženio princezu Nedu, kćerku kralja Krešimira.

S njom je rodio Krešimirovog unuka Petra II. Slavca koji je kasnije postao zadnjim hrvatskim kraljem poznatim kao Petar (Svačić) Snachic - Slavac, u kojemu su se time spojile kraljevska dinastija Trpimirovića i admiralska loza neretvanskih arijskih Marjana.

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung