Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

PROGRAM :

 

STRANČKA NAČELA

HRVATSKA

HRVATSKE GRANICE

NACIONALNE MANJINE

HRVATSKA DIJASPORA

HRVATSKA GENETIKA

JEZIK I PISMO

ZASTAVA I GRB

VJERE

BLAGDANI

ABOLACIJA I LUSTRACIJA

POGLAVNIK

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

ZANIMLJIVO IZ N.D.H. :

 

OMOTI I DOPISNICE

ŽELJEZNIČKE MARKE

FISKALNE MARKE

REKLAMNE MARKE

POŠTANSKE MARKE

NEIZDANE MARKE

MARKE EMIGRACIJE

STUDENTSKI FOND

BLOKOVI

DOPLATNE MARKE

BILJEŽI KAT. CRKVE

MARKE CRVENOG KRIŽA

KOVANICE

PRSTENI USTAŠKE EMIGRACIJE

ŠERIJATSKO SUDSTVO

 

HRVATSKA GENETIKA :


 

Rimljani su poslije sloma ilirskog (Batonovog) ustanka od 6. do 9. godine po Kristu trajno zavladali ovim prostorima i započeli proces romanizacije ilirskog pucanstva. To područje, koje Rimljani nazivaju Ilirikom, bilo je podijeljeno na dvije ili tri provincije. Većinu područja današnje Bosne i Hercegovine pokrivala je provincija Dalmacija (prije Ilirik), a sjeverne dijelove provincija Panonija. Po podjeli Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno (395.) pripadalo je područje Bosne i Hercegovine u cijelosti zapadnoj polovici Carstva, a po njegovoj propasti 476. drži ga Istočno Rimsko Carstvo zatim, Istočni Goti, pa Bizantinci, koji su njim upravljali sve do seobe naroda i doseljenja Hrvata.

Kad su se Hrvati počeli doseljavati u nekoliko valova iz ukrajinske Crvene Hrvatske (Velike Horvatiye) i Bijele Hrvatske koja je bila otprilike na području danasnje Poljske (U poviesti je bilo do tri Bijele Hrvatske države koje su se teritorijalne sve više približivale području današnjoj Hrvatskoj) nisu našli praznu rimsku provinciju Ilirik/Dalmaciju bez stanovnika. Tu su odavno živjeli Iliri/Dalmatini, samo što nisu više imali vladavinu rimskog carstva nad sobom. Iliri/Dalmatini nisu uspjeli ostvariti državu a kad su Hrvati došli na današnje područje su odmah počeli s uspostavom Panonske Hrvatske, Crvene Hrvatske i Bijele Hrvatske. Crvena i Bijela Hrvatska na današnjim područjima se direktno mogu povezati sa stanovnicima ukrajinske Crvene Hrvatske i poljske Bijele Hrvatske. Pretpostavlja se da je Panonska Hrvatska naseljena stanovnicima Crne Hrvatske o kojoj se na žalost jako malo znade.

Hrvati su nastali kao sljedbenici boga Horusa u starom Egiptu. Mogu se kod nilski katerakta nači arheološki ostatci tih Prahrvata. U Egiptu se je dogadžalo da aktualni faraon favorizira jedne bogove i čak zabranjuje štovanje drugih. Najpopularniji faraon koji je zabranio štovanje drugi bogova osim boga Atona je bio Ehnaton. Kao on su i prije njega (i nakon njega) njegov otac ali i drugi faraoni progonili svećenike i štovatelje neki bogova. Tako se je dogodilo i svećenicima i štovateljima boga Horusa (sin boga Osirisa i bogice Isis) i tako su morali napustiti Egipat u smijeru današnjeg Afganistana, Irana te kurdskog dijela današnje Turske i sve do Indije.

Tada su se ti stari Hrvati prvi put miješali genetski sa narodima koje su tamo zatekli. U današnjem Iranu su živjeli prije Iranaca. Dok su Iranci došli na njihove današnje teritorije su tamo našli Hrvate. Hrvati su primili Perzijance prijateljski i od tada su stari Perzijanci koristili za riječ "prijatelj" staro-perzijsku riječ "hu~urwatha". Hrvati i Perzijanci su se miješali sve dok Hrvati nisu napustili perzijsko područije u pravcu današnje Ukrajine. Još i dan danas Iranci uče u skoli o petom perzijskom plemenu (tako nazivaju Hrvate) koji su napustili Iran u nepoznatom pravcu.

Kad su Hrvati došli na područje Ukrajine su več našli tamo slavenske narode koji nisu imali svoju državu i uspostavili nakon iranskog doba gdje su imali nekoliko kraljevstva i gradski-kraljevstva Veliku Horvatiyu (Veliku Hrvatsku). Velika Hrvatska se je proširila od današnje Ukrajine do Poljske. Hrvati su kao osvojači uzeli jezik od poraženi slavena, ali ostavili i neke riječi iz perzijskog doba (dušman, ...) u svom jeziku.

Crvena Hrvatska : Postojala je od IV. st. na području današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno-politickim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir (sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znaći vladar odnosno kralj - usporedi imena hrvatskih narodnih vladara : Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir). Nakon smrti kralja Mezamira (593.-602.) ukrajinska se Crvena Hrvatska konačno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku.

Bijela Hrvatska : Prostirala se na podrucju današnje Ceške, Moravske, Poljske i Slovačke. Političko središte ove države bio je najprije grad Samobor, a od godine 190. grad Hrvat (današnji Krakov - ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat) na gornjemu toku rijeke Visle. Od godine 869.-894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk-Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio većinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava i Jadrana. U X. st. Bijelom Hrvatskom vlada domaća hrvatska dinastija Slavnikovića. Na kraju X. st. zaposjedaju je Česi i Poljaci.

Veliku Horvatiyu su presjekli Rusi na dva dijela koji su se poceli širiti na tom području. Jedan dio je bila Bijela Hrvatska koja je bila na području istočne Bavarske, južne Poljske i sjeverne Češke a drugi dio je bila Crvena Hrvatska. Obe Hrvatske su se razvijale odvojeno. Postojala je i cak treća, Crna Hrvatska, ali se o njoj skoro ništa ne znade. Hrvati su se u Bijeloj Hrvatskoj miješali sa Poljacima i drugim Slavenima a u Crvenoj Hrvatskoj sa drugim Slavenskim plemenima ali i sa neslavenskim narodima koji su se zatekli na tim području.

Zadnji hrvatski kralj Crvene Hrvatske je bio Vladimirović koji je imao 5 sinova. Najstariji sin je uspostavio Ukrajinsku naciju a najmladži sin Vladimir I. Vukotin Vladimirović je 1117 otišao na današnja područja i bio guverner Gornje Zete i Raške (za koju Srbi tvrde da je tobože srpska zemlja). On umire nakon žestoki borbi sa Srbima u blizini Prištine. Sin Vladimira I., Vladimir II. postaje Guverner Dalmacije. 1250 Vladimirovići preuzimaju vlast u Hercegovini i nakon žestoki borbi sa Turcima idu u Dalmaciju. Grgur Vladimirović od tog doba koristi ime Rukavina. Priča se da su ga Turci zarobili a on nije htjeo reći svoje prezime, pa taku su ga Turci imenovali "onaj sa visokim rukavima" (valjda je imao kaput da visokim rukavima). Tako da su Vladimirovići i Rukavine najplemetije obitelji Hrvatske i jedini su koji bi u slučaju monarhije imali najveće pravo na hrvatsku krunu.

Dolaskom Hrvata na današnje područije su naišli na Ilire/Dalmatine sa kojima su se opet izmješali. Današnja genetika to potvrdžuje jer se u današnjoj AVNOJ-skoj Hrvatskoj, Bosni, Sandžaku i Duklji nadže haplotip Eu7, za koji znatnstvenici govore da je Hrvatski gen.

Ipak se genetika razlikuje od naroda do naroda u postotku ostalih genski markera. Hrvati imaju zato totalno drukčiju genetsku strukturu od naprimjer Srba, koji vole tvrditi da su Hrvati nastali od Srba što nije samo genetski nemoguće nego je i poviesno nemoguće, jer se Srbi nisu pojavili prije ovih prostora a hrvatski tragovi se mogu dokazati do 3750 prije Krista u Iranu. Srbi najviše kao dokaz navode šalu satiričkog hrvatskog internet portala "news-bar" (http://www.news-bar.hr/vijesti/regija/okantno-otkrie-o-podrijetlu-hrvata). Očito su narod koji ne znade šta je satira.

Bilo kako bilo. Srbi imaju 49% altajsko-anadolski (turski) gena.

Mislim da vam je poznato da su Srbi živjeli 500 god. pod Turcima. Ono sto Srbi izbjegavaju reči je da su u tih 500 god. Srpkinje u pravom smislu riječi bile pod Turcima.To je neupitno i sa tim se vjerujem svi slažemo. Isto tako je poznato da su turske Age, Paše itd. morao prvu bračnu noć provesti sa svakom srpskom mladom nevjestom.

Isto tako nam je poznato da su nakon toga sto su radili te prve bračne noći vjerovatno mnoge mlade nevjeste (Srpkinje) ostale i u drugom stanju.

Sad kad se dijete rodilo što je to dijete bilo? Pola Turcin, pola Srbin. Mislim da se i oko toga možemo složiti i da je to nepobitna istina.

E sad idemo dalje.

Kad su ta djeca narasla, a bilo je među njima ko i u svim drugim slučajevima muških i ženskih i ona su se ženila i udavala. I sad imamo slučaj da je polu-turkinja oko koje smo se složili kod udaje ponovo bila prisiljena spavati sa turčinom. Ako je ona tada ostala u drugom stanju, a veliki broj od njih je, dijete koje se je nakon toga rodilo po mojoj računici bio je 75% Turcin, ili Turkinja. To se je dogodilo več u drugoj generaciji. Ako su se takva djeca kad su odrasli ženili imeđu sebe i njihova djeca su bila automatski 75% Turci. Sad ako se ta 75% srpkinja kod udaje ponovo spava sa Turčinom dijete tako začeto je več skoro 100% Turčin. I to nakon samo nekoliko generacija. Pošto je sve to trajalo 500 god. i oprilike 25 generacija osavljam sad vašoj mašti i vašim matematičkim sposobnostima da izračunate nakon 25 generacija kakvu genetsku sliku imaju naši istočni susjedi.

Srbi su tu genetiku samo mogli okrenuti zato što je Srpska Pravoslavna Crkva assimirilara druge pravoslavne narode : pravoslavne Dukljane (Hrvate), pravoslavne Vlahe, pravoslavne Hrvate itd. S tim potezom su uspjeli smanjiti dio anadolski (turski) gena na 49%.

Po istraživanju Semino i sur., na 58 muškaraca iz Hrvatske nađene su sljedeće skupine kromosoma Y:

- haplotip Eu7 "hrvatski haplotip" : 44,83%
- haplotip Eu19 "slavenski haplotip" : 29,31%
- neolitski haplotipovi (Eu4, Eu9, Eu10, Eu11): 13,79%
- haplotip Eu18 "baskijski haplotip" : 10,34%
- haplotip Eu16 "azijatski haplotip" : 1,73

Ovakva genetička struktura slična je strukturama susjednih naroda jugoistočne Europe, iako postoje i određene razlike. Usporedbe s drugim narodima moguće je načiniti ukoliko su istraživanja njihova genetičkog podrijetla načinjena po istoj metodi: analizom haplotipova. Ukoliko se radi o starijim istraživanjima temeljenim na haplogrupama, može se samo izračunati sličnost podrijetla predaka uspoređivanih naroda.

Najuočljivija karakteristika prikazane genetičke strukture je visok postotak haplotipa Eu7, zbog kojega ga neki autori nazivaju hrvatskim haplotipom. Visoku učestalost Eu7 može se razumjeti proučavanjem redoslijeda pristizanja populacija na područje Hrvatske, uvjeta u kojima je dolazilo do povećanja brojnosti određenih populacija i drugih povijesnih promjena.

Hrvatski Muslimani u nekim krajevima Bosne imaju veči postotak tog hrvatskog genskog markera Eu7.

Kroz stoljeća je samo muslimanski muškarac mogao uzeti ženu ne-muslimanku i u nekim slučajiva ne-hrvaticu (Srbkinju, Vlahkinju, ...) koje je ond morala prihvatiti Islam. Dok su kod hrvatski katolika i muškarac i žena mogia uzeti ne-Katolika i u nekim slučajima ne-Hrvata (Srbina, Vlaha, ...) i pokvariti s time svoji genetiku, to naprimjer muslimanska žena nije mogla.

Islam je zato više očuvao hrvatsku krv nego katoličanstvo. To se baš vidi u Bosni i Sandžaku.

Jedna od tipicnih srpski laži je ta da su hrvatski muslimani iz Bosne i Sandžaka poturice. To genetika ne dokaziva, ali dokaziva da su današnji Srbi u njihovoj genetskoj strukturi 49% Anadolci (Turci). Znaći da su Srbi pravoslavni Turci.
 

 

Velika Hrvatska.

 

Hrvati nisu južni Slaveni :

- Genetika je dokazala da su se narodi kroz povijest jako miješali, ali su ipak ostali dominantni markeri. Gdje smo se mi to u povijesti susreli s današnjim Nijemcima još nije jasno, kao i to zašto mi Hrvati imamo samo 10 posto prakeltskog faktora, a Nijemci čak 38 posto hrvatskog dinarskog faktora? Zanimljivo je da niti Srbi nisu južni Slaveni, već spadaju u skupinu Sibiraca. S druge strane, Mađari, za koje se to nikad ne bi reklo prema kulturi, su genetički Slaveni.

Na tribini Matice hrvatske Čakovec nedavnom je gostovao prof. dr. Ivan Biondić iz Zagreba. Tema tribine bila je: "Etnogeneza Hrvata : između znanosti i ideologije". U svojem je izlaganju dr. Biondić, a na temelju otkrića biogenetike izrekao mnogo toga što je u direktnoj suprotnosti s našim uobičajenim spoznajama o porijeklu Hrvata. To je i razlog što što smo ga zamolili da pojasni što je to u najnovije vrijeme otkrila genetička znanost.

- Možete li ukratko sažeti što to donose nove spoznaje uz pomoć biogenetike o porijeklu Hrvata?

- Biogenetika je doista u zadnjih nekoliko godina otkrila mnogo toga što zapanjuje i nas znanstvenike. Ukratko, biogenetika, a to znači stroga znanstvena istraživanja koja se mogu provjeravati, dokazala su da Hrvati nisu Južni Slaveni! Ta će spoznaja tek za godinu ili dvije doći do ušiju svih kojih se to tiče. Drugim riječima, ako vam sad neki profesor ili nastavnik ili akademik kaže da su Hrvati Južni Slaveni, možete ga slobodno optužiti da je rasist. Probajte, naime, na primjer Njemcima reći da su recimo Rusi, ili recite Francuzima da su recimo Šveđani, pa ćete vidjeti što će vam odgovoriti. Iz istog razloga ne može se više tvrditi da su Hrvati južni Slaveni, kao što to piše u svim udžbenicima naše povijesti i u Hrvatskoj enciklopediji.

- Na čemu temeljite takve spoznaje?

- Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.

- Što je genetika otkrila kad je riječ o Hrvatima?

- Prema genskoj tablici biokemijske srodnosti 47 europskih naroda ono što upada u oči je to, da je gotovo svaka skupina odnosno ono što zovemo narod tijekom povijesti pomiješana sa drugim skupinama. Ovdje dakako ne govorim o kulturama, nego o genetici, konkretnije o takozvanim "markerima" u genetici, kojima su ustanovljene razlike među narodima.

Kad je riječ o Hrvatima, znanstveno je dokazano da Hrvati nisu Slaveni sa 71 posto, a da takozvanog slavenskog faktora odnosno markera EU-19, kojim se to utvrđuje, imaju samo 29 posto.

- Što su na kraju Hrvati?

- Prema genetičkim istraživanjima, Hrvati imaju čak 45 posto takozvanog genetskog markera Eu-7 koji je nazvan Dinarskim, oni su naime posebna skupina među europskim narodima. Zatim, imaju 10 posto prakeltske "krvi" odnosno markera koji je karakterističan za Kelte odnosno Prakelte (Eu-18), 2 posto markera HG-2, koji je nazvan sibirskim faktorom, 2 posto markera Eu-16 koji je nazvan avarskim faktorom. Hrvati također imaju 7 posto biokemijske srodnosti s Hamitima (faktor Eu-4), te 5 posto faktora HG-9, koji označava Semite.

- S kojim su narodima ili skupinom naroda Hrvati najsrodniji, ako se može tako reći?

- Na to genetika daje zanimljiv odgovor. Kako su Hrvati posebna skupina ili imaju svoj genetski "marker" Eu-7 kojega od svih naroda imaju najviše, može se pitati koji narodi imaju isti genetski marker i u kojem postotku.

Najviše srodnosti s Hrvatima, odnosno najviše takozvanog dinarskog markera Eu-7, što je za neke začuđujuće, imaju Nijemci, čak 38 posto, s tim da kod njih s 50 posto dominira prakeltski marker. Prema postotku, srodnost s Hrvatima pokazuju dalje : Laponci s 32 posto, Nizozemci s 22 posto, Poljaci s 21 posto, Albanci s 20 posto, Makedonci s 19 posto, Francuzi sa 17 posto, Ukrajinci sa 17 posto, Englezi sa 16 posto, Mađari s 11 posto, a srodnost s ostalim narodima je manja od 10 posto.

Ovdje dakako ne treba zaboraviti da Hrvati imaju 29 posto slavenskog markera, ali on nije dominantan, već 71 postotni neslavenski markeri s dominatnim Eu-7.

- Hrvatska historiografija i jezikoslovlje godinama i desetljećima govori o srodnosti Hrvata i Srba, barem su nas tako učili u školi. Koliko smo genetski srodni sa Srbima?

Prema istim istraživanjima dokazano je da su Srbi narod koji ima 84 posto neslavenskog i 16 posto slavenskog faktora. Od 84 posto neslavenskog faktora, njihov je dominantan faktor HG-2 s čak 49 posto, što je oznaka za sibirsku skupinu naroda. U tu skupinu naroda spadaju na primjer : Srbi, Bugari, Gruzijci, Gotlandi i Šveđani, a u njima srodnu podskupinu i američki indijanci, te Turci. Označavaju ih genski markeri HG-2, Eu-21 i Eu-22. To zapravo znači da niti Srbima ne smijemo reći da su Južni Slaveni.

- Koji narodi spadaju u izvorne Slavene?

- U Europi su izvorni Slaveni (marker Eu-19) samo Rusi, Ukrajinci, Poljaci, Česi, ali sad slijedi iznenađenje, Letonci, Mađari i Kirgizi. Mađari imaju čak 60 posto slavenskog markera, što ih je tako pogodilo da su obavili više istraživanja da potvrde rezultate jer su bili, blago je reći, iznenađeni. No uvijek bi dobili isti rezultat.

- Prema genetskom stablu čovječanstva iz Y kromosoma, gdje bi se po povijesnom nizu svrstali Hrvati?

Znanost je definitivno dokazala je su ljudi odonosno hominidi, a govorimo o Homo sapiensu, potekli iz Afrike. Direktni potomci Homo sapiensa su pak današnji Bušmani odnosno Pigmeji u ravnoj liniji. Za nas je zanimljiva velika grana stabla koja se opet dijeli na Negroide (crne Afrikance) te neimenovanu granu. Ta neimenovana grana stabla zatim se dijeli na dvije grane od kojih je jedna grupa Pacific, a druga nema naziva. Ta manja grana bez naziva dijeli se pak na Euroazijce i Jafetide. Jafetidi se pak dijele na Semite i Praindoeuropljane, koji se pak granaju na Vedoarijce i Dinaroide. Dinaroidi su, rekli smo već, Hrvati-Dinarci.

Germani imaju 38 posto hrvatskog markera iako su oni dominantno Prakelti, ali ih zbog visokog postotka možemo svrstati u ovdje, te Rusini iz Galicije, a zanimljivo je i Tirenci iz Sardinije i Korzike. Gdje smo se mi to u povijesti susreli s današnjim Nijemcima još nije jasno, kao i to zašto mi Hrvati imamo 10 posto prakeltskog faktora, a Nijemci 38 posto hrvatskog dinarskog faktora.

U nama blisku skupinu koje zajedničkim imenom zovemo Vedoarijci, s kojom dijelimo zajedničko praindoevropsko porijeklo, spadaju narodi kao što su Gruzini na Kavkazu, narodi sjeveroistočnog Irana, Tadjikistana, Baludjistana i narodi jugozapadne Indije. Kao posebna skupina Vedoarijaca su u direktnoj liniji i Romi odnosno Cigani.

Zanimljivo je da bi se Slavonce odnosno Hrvate iz sjevernih krajeva po istom istraživanju moglo svrstati u skupinu Baltoslavena koji s Prakeltima dijele svoje porijeklo koje se zajednički naziva : Europeidi. Ti bi Hrvati bili srodniji sa Slovencima, Česima, Ukrajincima, Rusima, ukratko Slavenima.

- Da se nakon genetičke vratimo kulturnoj povijesti. Takozvano "iransko" porijeklo Hrvata često je zanemarivano ili se o njemu govorilo s podsmjehom?

- Genetika nas je uvjerila da Hrvati-Dinarci dominantno nisu Slaveni već da dolaze od Praindoeuropljana, da je dakle takozvana iranska hipoteza koja je do sada najčešće bila prešućivana, imala svoje duboke temelje. To je ovih dana utvrdila tek genetika. Ovo naravno nipošto ne znači da su Hrvati najsrodniji današnjim Irancima, već je tu samo riječ o takozvanoj "iranskoj" hipotezi u znanosti.

U Hrvatskoj nitko nije vjerovao u tu iransku hipotezu. Primjera radi, kad su ruski carski arheolozi otkopali Tanajske ploče koje potječu iz 2. i 3. stoljeća naše ere i na kojima se spominje ima Hrvat, to tadašnju Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu nije zanimalo.

Knjiga ruskog arheologa stajala je u JAZU; današnja HAZU, neraspakirana (nerazrezanih stranica) gotovo 100 godina! Tek prije nekoliko godina ta je knjiga u HAZU pročitana! No zato su otvorene sve knjige koje su nas uvjeravale da smo južni Slaveni, a politika je u tom smjeru pogreškom stvorila hrvatsko-srpski jezik. Mi čak 100 godina nismo imali niti slike Tanajskih ploča. Prvi Hrvat koji je dodirnuo te ploče prije desetak godina, koje se čuvaju u ruskom muzeju, je veleposlanik Hido Biščević. Nakon toga napravili smo gipsane odljeve koji dugo nisu imali mjesta u HAZU, da bi se tek nedavno dogodilo da budu ipak postavljeni na ulazu HAZU. Otkrivanjem Tanajskih ploča, uspostavlja se nova paradigma etnogeneze Hrvata, naspram ideološke jezično-slavenske, koja će umnogome promijeniti sliku o nama. Hrvati su zapravo narod koji je u korijenu Europe, odnosno mogu se smatrati kao jedan od najstarijih europskih naroda, koji o tome ima i kamene dokaze.

Promijenit će sliku i iznutra, više ćemo tragati za svojim korijenima, pa bi ponovno trebali postati interesantni kajkavski i čakavski. Stručnjaci kažu da se najviše staroga sačuvalo u nekim varijantama kajkavskog jezika, tako na primjer u bednjanskom kajkavskom izgovoru u Hrvatskom Zagorju. Naravno, nitko ne može tražiti da svi sad govorimo bednjanski kajkavski ili inačicama istarskog, koji također ima dosta starina, no to je dobro znati za budućnost jezika. Jer, jezik se mijenja i važno je u kojem pravcu ide.

Godinama su nas uvjeravali da su hrvatski i srpski jedan jezik. Danas je svima očito da su to dva jezika, s tim da je hrvatski štokavski standard umjetni jezik nastao zbog političke situacije. Drugim riječima, zaboravili smo svoj jezik i pitanje je hoćemo li ga ikad vratiti. Ono što možemo vratiti je smjer, važno je znati da su i kajkavski i čakavski bitniji za hrvatski standard nego se to do sada mislilo, da je to naša važna baština i kulturna povijest. Jedno od pitanja na tu temu koje će brzo uslijediti je i ovo : ako u školama učimo engleski ili mrtvi latinski te umjetno stvoreni književni standard, zašto ne učimo svoj maternji jezik, kajkavski ili čakavski?

Na kraju mogu reći da je genetika otvorila možda i više pitanja nego što je za sada dala odgovora, ali će sve to skupa izazvati revoluciju u društvenim znanostima. Promatrajte što će se sve zbiti u svijesti samo za godinu ili dvije, pa će biti jasnija dalekosežnost promjena.
 

 

SRPSKA LAŽ DA SU HRVATI POTOMCI SRBA :

 

Jedna od najčudniji srpski tvrdnji je da su Hrvati nastali od Srba i da Hrvati govore ustvari srpski.

Za jezik je to već smiješno kad Srbi tvrde da su oni nastali od njemački Sorbi, koji se nebi mogli razumjeti sa Srbima, jer nemaju baš ništa u jeziku s njima. Ako bi i to bilo istina da Srbi potiću od Sorba, od koga su onda ukrali jezik koji danas imaju kad ga ne govore isti jezik kao navodni potomci Sorba?

Kako znademo se je "Hrvat" piso kroz stoljeća i tisucljeća uvijek drukčije, ovisno i o području gdje su se kroz poviest zatekli : Huravat - Hu~urwath - Sarasvat - Aruvat - Harahvaiti - Harvat - Aurvat - Harauvatiš- Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrvat itd.. U doba Crvene Hrvatske na današnjem prostoru iz koje je i nastala i Duklja je i nastala i Raška. Srbi tvrde da je Raška bila srpska država. Čudno samo da nju nisu nazvali "Srbija". A kako i bih kad su prepisali poviest te države radi pravoslavlja sebi, ali ih ipak mući ime "Raška". Pošto u tom dobu nije bilo pravopisa je svtako je pisao "kako je čuo" i iz "(Crvene) Hrvaške" ispala je "(H)R(v)aška". Štefan Nemanja kao prvi vladar Raške je znao tko su tamo stanovnici bili i da je iz najjuznijeg dijela Crvene Hrvatske nastala. Da nije, zašto je onda koristio ime "(H)R(v)aška"?

Srbi su radi pravoslavlja voljeli prepisivati poviest pravoslavni država kao naprimjer Duklje sebi. Nakon što su Turci 500 godina imali pravo prve bračne noći su nakon 25 generacija (ŕ 20 godina) od Srba nastali 100% Turci pravoslavne vjere. Jedino sa trikom Srpske Pravoslavne Crkve da proglasiva pravoslavne Vlahe, pravoslavne Dukljane, pravoslavne Hrvate i druge radi iste religije "Srbima" su tako uspjeli smanjiti dio turske (anadolske) krvi kod Srba na danas 49%.

U genetici Srba zato ima sljedeći problem. Ako se uzme genetske analize Srba iz Srbije ispadne totalno drukčiji postotci i haplotipi kao naprimjer u Bosni ili Hrvatskoj. To samo može znaćiti da se danas ne-srpski narodi uračunavaju u Srbe, a za to je u zadnjim stoljećima odgovorna Srpska Pravoslavna Crkva. Ona je hrvatskim pravoslavcima te pravoslavnim Vlasima u Hrvatskoj i Bosni tumačila da su "Srbi" i uspješno ih koristila u ratovima 1990tih protiv vlastiti država i naroda jer više nemaju tu isto nacionalnu svijest. Oni se radi pravoslavlja sami sebe uračunavaju u Srbe koji su tek nastali iz Bugarske Pravoslavne Crkve, koju su je napustili u 12 stoljeću i svoju Srpsku Pravoslavnu Crkvu uspostavili.

Genetičar I. Jurić uspoređuje rezultate ovih istraživanja sa rezultatima do kojih je došao svojim istraživanjima hrvatskog porijekla.

Dobiveni rezultati potvrđuju podatak koji sam objavio u jednom članku 2005. godine, a gdje je dokazano da se Hrvati i Srbi statistički signifikantno razlikuju za postotke neolitičkih doseljenika. Moguće je zaključiti da Hrvati imaju značajno viši postotak paleolitičkih predaka. Prikazom karte o razmještaju haplogrupe I (Eu7), koju sam ja nazvao hrvatskim imenom, autori ovoga članka potvrdili su da Hrvati imaju haplogrupe I, a po ranijoj nomenklaturi haplotipa Eu7, više od bilo kojega drugog naroda.'

Drugim riječima, Jurić tvrdi da su se Hrvati na svoje područje doselili prije nego Srbi na svoje.

Ono što će mnoge iznenaditi je da su nam Nijemci sličniji nego Poljaci, s kojima dijelimo manje od 59 posto haplogrupa. Hrvati se razlikuju od Poljaka jednako koliko se od Poljaka razlikuju i Nijemci!

Treba, dakako, uzeti u obzir da je Jurić do postotka sličnosti došao pukim zbrajanjem postotatka sličnosti promatranih haplogrupa.

Bošnjaci su pak sličniji Hrvatima nego Srbima. No, Jurić navodi da Srbi imaju i oko 7 posto azijatskih grupa (Eu16), koje indiciraju da je možda seoba naroda u tim područjima ipak ostavila dubljeg traga, iako Srbi imaju još manji postotak slavenskih haplogrupa nego Hrvati. Naravno, za preciznije i nedvosmislenije zaključke treba mnogo više uzoraka, kako bi se diferencirala i područja unutar pojedinih današnjih država, koja mogu također sadržavati osjetne razlike. Također, genetska istraživanja ne daju nam podatke o jezicima kojima su nekad govorili preci današnjih naroda o kojima govorima.

Isto tako, ne možemo znati tko su bili stvarni donositelji hrvatskog imena, koji su mogli biti i neka manja skupina koja nam nije uspjela u značajnijoj mjeri ostaviti svoje genske biljege, ali možda jest uspjela nametnuti jezik ili neke običaje. U svezi toga je zanimljivo vidjeti da je inače relativno mala učestalost slavenskih haplogrupa u Hrvata ipak nešto veća u sjevernim nizinskim predjelima. No, Jurić u ovoj knjizi ne navodi podatke za Mađare, za koje su neka prijašnja istraživanja utvrdila da su najsličniji Hrvatima.

Nedvojbeno je daje hrvatski narod autohton na ovim današnjim prostorima i 69% populacije ima hrvatske, baskijske i neolitske gene, od kojih onih koje možemo smatrati hrvatskim (hrvatski haplotip i neolitski haplotipovi) 59%. Zanimljivo je primijetiti da je jedino hrvatski hapolotip Eu-7 ostao bez posebnog jezika dok svi drugi haplotipovi u Euroaziji barem u dijelu populacije imaju zaseban jezik. Gledajući danas na području Hrvatske genetske markere, hrvatski haplotip Eu-7 ima 45% Hrvata (najviše na jugu Hrvatske), balto-slavenski Eu-19 ima 29% (gotovo polovica na prostorima sjeverne Hrvatske, dok u južnoj Hrvatskoj oko 23%), baskijskog Eu-18 ima 10% Hrvata, neolitskih hap-lotipova (Eu-4, Eu-9, Eu-10, Eu-11) ima 14% Hrvata, a azijatskog haplotipa Eu-16 ima 2% Hrvata. Ovim znanstvenim pokazateljima vidljivo je, daje među Hrvatima u današnjoj državi Hrvatskoj 71% neslavenskog pučanstva. Zanimljivo je pogledati hrvatski marker Eu-7 među pučanstvom u Bosni i Hercegovini. Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju 73% hrvatskog haplotipa Eu-7, Bošnjaci 48% (imaju više hrvatskog markera nego prosječni Hrvati u Hrvatskoj), a Srbi 30%.

Srbi u Srbiji imaju potpuno različitu genetsku matricu od Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini što dokazuje njihovu stoljetnu asimilacijsku politiku na druge narode uz pomoć Srpske pravoslavne crkve. Najbolju definiciju geneze Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dao je dr. Vaša Čubrilović na suđenju u Beču 1914. godine, povodom atentata na austrougarskog monarha Franju Ferdinanda, kada Srbe (pravoslavce) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini naziva Srbo-Hrvatima.

Srbi u Srbiji imaju svega 16% slavenskog markera Eu-19, hrvatskog Eu-7 imaju 5%, baskijskog Eu-18 11%, altajsko-anatol-skog Hg-2 49%, avarsko-mongolskog Hg-9 6% i afro-hamitskog Hg-21 13%. Znanost je pokazala da su Srbi u Srbiji još manje Slaveni od Hrvata, svega 16%, a prema genetici najsličniji su Bugarima, Gruzijcima, Gotlandima, američkim Indijancima, Turcima i Šveđanima. U Europi Slavenima, prema markeru Eu-19, možemo zvati samo Ruse s 47%, Ukrajince s 54%, Poljake s 56% i Čehe s 47%. Iznenađujuće je da u Slavene trebamo uvrstiti neke narode koji ne govore slavenskim jezicima, a to su Letonci, Kirgizi i Mađari koji su najviše Slaveni jer imaju 60% slavenskog markera Eu-19.

Budući daje na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine bio kvasac dinarsko-hrvatskog naroda koji su se širili po čitavoj Euroaziji zanimljivo je vidjeti koji europski narodi imaju najviše hrvatskog haplotipa Eu-7. Nijemci ga imaju 38% (kod njih ipak prevladava baskijski marker Eu-18 s 50%), Laponci 32%, Nizozemci 22%, Poljaci 23%, Albanci 20%, Makedonci 20%, Francuzi 17%, Ukrajinci 18%, Englezi 16%, Česi i Slovaci 16%, Mađari 11%, Grci 8%, Talijani u sjevernoj i središnjoj Italiji također 8%, a još je mnogo naroda koji imaju manji postotak hrvatskog markera Eu-7.

Zanimljivo je uočiti daje hrvatski haplotip Eu-7 relativno malo zastupljen među narodima Starog istoka: u Siriji 5%, Turskoj 3,3%, Libanonu 3,2% itd., što dovodi u zabludu iransko podrijetlo Hrvata. Međutim, ako promatramo neolitske haplotipove Eu-9 i Eu-10 i haplotip Eu-19 kod naroda Bliskog istoka vidjet ćemo stanovitu sličnost njihovom postotku s Hrvatima. Kod Hrvata je ukupni postotak navedenih markera 34,5%, kod Židova Seferada 32,1%, Židova Aškeneza 65,4%, kod Palestinaca 56,6%, a kod Kurda koji se smatraju narodom koji je nastao od starih Medijaca 51,6%.

Najnovije detaljne i suvisle genetske analize na nekoliko tisuća uzoraka iz Kavkaza, Irana i Kurdistana koje je objavila vjerodostojna međunarodna ekipa ruskih, njemačkih i iranskih istražitelja (Ivan Nasidze i suradnici) je u glavnom gradu Irana, Tehe-ranu, pronašla čak 34% hrvatskog haplotipa Eu-7, što bi značilo da u Teheranu koji ima devet milijuna stanovnika živi više nama sličnih Dinaraca nego u Hrvatskoj. Ista ekipa je kod sjevernih Kurda u Turskoj pronašla 33% hrvatskog haplotipa, a na istočnom Kavkazu preko 80%. Na temelju svih tih temeljnih analiza diljem svijeta, naših (Primorac, Marcikić, Jurić, Marjanović i dr.) i inozemnih (Passarino, Semino, Chikhi, Rebalja, Mikulič itd.) priznatih genetičara, pouzdano se može zaključiti da Hrvati, unatoč svome jeziku, po svom genskom iskonu nisu Slaveni. Znanstvena otkrića također nedvojbeno govore daje većina tzv. slavenskih Hrvata (koji imaju haplotip Eu-19) zapravo genski neslavenskog in-doiranskog podrijetla te je od hrvatskog „slavenstva" ostalo samo oko 4% ukupne populacije Hrvata. Masonski Zapad koji je stvorio obje Jugoslavije i izmislio mit o Južnim Slavenima ne može olako zakopati u ropotarnicu svoje tlapnje i istraživanjima svojih „dirigiranih" znanstvenika koji su istraživali navodne Irance u dijaspori (u Iranu im je zabranjen pristup) žele u suradnji s hrvatskim jugo-slavistima odbaciti rusko-njemačko-iranska istraživanja i ustvrditi da Iranci uopće nemaju hrvatsko-dinarski haplotip Eu-7. U tome apsolutno prednjači britanski masonski znanstveni časopis Nature koji je i lansirao ideopolitički pamflet o genetskom rasizmu dinarskih Hrvata.

Iz ove kratke analize lako je doći do matematičke računice koliko postoji genetički čistih Hrvata. Ako se zna da na svijetu postoji 400 različitih Y kromosona, od čega Hrvatima pripada 6-7 (1,5-1,75%) i ako uzmemo da na svijetu ima 6 milijardi i 300 milijuna stanovnika, Hrvata bi na ovom našem planetu trebalo biti od 94.500.000 do 110.025.000. Tragedija hrvatskog naroda je očita jer na najburnijim prostorima Euroazije nestanak i asimilacija jednog naroda koji 900 godina nije imao svoju državu bio je neizbježan. S dijasporom koja bar malo osjeća hrvatske korijene Hrvata je danas manje od 10% od genetskih Hrvata, stoje znanost i dokazala. Zato ova istina smeta svim globalističkim ulizicama, puzavcima i masonskim vodama jer sama percepcija hrvatskog naroda kao malog i slabašnog je lak zalogaj u ustima svjetskih grabežljivaca.

Da se sada malo usporedi genetika Hrvata i Srba te srpske tvrdnje da su Hrvati nastali od Srba :

 

GENETIKA HRVATA :

GENETIKA SRBA :

 

 

- haplotip Eu7 :
"hrvatski haplotip" : 44,83%

- haplotip Eu19 :
"slavenski haplotip" : 29,31%

- haplotipovi Eu4, Eu9, Eu10, Eu11 :
"neolitski haplotipi" : 13,79%

- haplotip Eu18 :
"baskijski haplotip" : 10,34%

- haplotip Eu16 :
azijatski haplotip : 1,73

- haplotip Hg2 :
"altajsko-turski (anadolski) haplotip" : 49%

- haplotip Eu19 :
"slavenski haplotip" : 19%

- haplotip Eu7 :
"hrvatski haplotip" : 5%

- haplotip Hg9 :
"avarsko-mongolski haplotip" : 6%

- haplotip Hg21 :
"afro-hamitski-haplotip" : 13%

- ostali haplotipi : 8 %

 

 

Ovaj uspored pokazuje da je nemoguča tvrdnja Srba da su Hrvati nastali od Srba. To je kao da tvrde da ke pas nastao od mačke.

A da se ne spominje da je hrvatsko ime prvi puta 5500 prije Krista u indisjskim Vedama (kasnije i Avesti, Bibliji i Kuranu) kao pisanim tragovima. Arheloški se Hrvati mogu dokazati prema iranskim arhelolozima u današnjem Iranu i Afghanistanu 3750 prije Krista.

Srbi se tek negdje prije 1000 godina spominju.

Ali ipak oni to i dalje tvrde. Dali iz manjka inteligencije ili iz drugi razloga se ne znade.



Možda najbolje srpski akademik D. Ćosić može objasniti razlog, koji o svojim Srbima kaže :

- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

- „Laž je srpski državni interes.“

- „Laž je u samom biću Srbina“.

- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“



Ima i A. G. Mato
š nesto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”



U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.




Niti u jednom svetom spisu što tvrdi drugi čudni srpski "povjestničar" Rade Novaković se ne može naći niti spomena o Srbima. Najstariji povijesni spomeni o Srbima se pojavljuju tek negdje prije oko 1.000 god., a arheološki najstariji pisani nalaz hrvatskog imena je star oko 7.500 god. Hrvatsko ime se spominje u svim svetim spisima : Vede, Aveste, Biblija (Stari zavjet) i Kuran.

Arheloški se Hrvati mogu dokazati prema iranskim arhelolozima u današnjem Iranu i Afghanistanu 3750 prije Krista.

Hrvati imaju originalan jedinstven genetski marker koji čini oko 70-80% njihove genetske strukture u njihovom matičnom geografskom području (Dinarsko planinsko područje). Hrvatima su genetski bliski Tirenci (Sardinija), neki narodi s Kakvkaza (npr. Gruzini), dio Iranaca, Paštuni u Afganistanu, Siki iz Indije, a u Europi Nijemci,  Danci i Ukrajinci.

Kod Srba je dominantan tzv. altajsko-anatolski [ turski ] gen (oko 49%) te su  genetski bliski Turcima, Grcima, Rumunjima, Bugarima i imaju samo 5% hrvatskog gena, dočim imaju 16% afričkog gena (Hrvati samo 1%) i jedini u Europi sačuvane elemente afričke kulture (Strauli).  Najdublji srpski povijesni tragovi (stariji od 1.000 god) mogu se naći jedino u Somaliji na rogu Afrike gdje i danas žive dva ljudožderska plemena : SERBON I GEĐŽA.

Hrvatski gen je relativno rijedak i proteže se (kao i hrvatska kultura) od Hrvatske do sjeverozapadne Indije (preko Irana, Kavkaza, Afganistana) i točno pokriva “put znanja” koji je Stjepan Krizin Sakač (osnivač i prvi direktor Orijentološkog Instituta pri Sv.Stolici u Vatikanu) nazvao : “ZLATNI LANAC”.

Riječ Hrvat je izvedena iz riječi Harawat što na samskritu znači “božji narod” (hara = unutrašnja božja energija, wat = pleme, klan, bratstvo).

Prema Tarabićima riječ Srbin znači “rob Sotone” – onaj tko je okrenuo lice od Boga i vezan je isključivo za materijalnu stvarnost i „međusvijet“ magije, duhova i demona. U hermetici se ne pišu vokali (po Tarabićima), pa se riječ Srbin piše Srb, gdje jedino logičan vokal u „isčitavanju“ riječi jeste „o“ – Srob = „S“ simbol sotone + rob. Dobrica Ćosić najveći srpski nacionalist kaže da je temelj srpskog identiteta laž. Kršćanska misao kaže da je sotona otac svih laži. Trebali još što dokazivati?

 

Međunarodni imperijalistički krugovi silom hoće „izčupati“ korijenje našeg narodnog stabla i uništiti našu vlastitu vrlo osebujnu kulturu. Dobro znaju da drvo bez korijena ne raste. Bez obzira kako se netko politički identificirao (nacionalno, vjerski, regionalno) trebao bi bar malo poznavati vlastitu povijest i temeljne civilizacijske principe. Sve tzv. slavenske države (osim Bugarske i moskovske Rusije) su nastale na temeljima starohrvatske kulture (Majorov, Kroch). Dakle, svi ti narodi dobrim dijelom baštine i hrvatsku kulturu koja predstavlja i njihovo korijenje.


Sa Srbima je teško tako razgovarati jer žive u mitovima i glorifikaciji nečega kao što smo i mi sami upoznali u novijoj povijesti,..ali da pređemo znanstveno, … .

Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru izvanredno je važno jer predstavlja prvi dokaz postojanja hrvatske nezavisnosti u srednjovjekovlju.

879. godine datirano je znamenito pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru, jedan od najvažnijih dokumenata u čitavoj hrvatskoj povijesti. Naime, iz tog se pisma može zaključiti da je Branimir bio neovisan vladar, što je prvi dokaz postojanja hrvatske neovisnosti u srednjovjekovlju.

Papino pismo napisano je na latinskom jeziku, a započinje riječima: „Dilecto filio Branimir“ (Ljubljenom sinu Branimiru). Pismo je izrazito srdačno sročeno, a sadrži i obavijest o tome da je papa prilikom službe na oltaru sv. Petra dižući ruke uvis blagoslovio kneza Branimira, cijeli njegov narod te cijelu njegovu zemlju.

Nakon zapisa postoje nove znanstvene metode koje točno određuju postojanje nekog naroda na nekom prostoru,….znam za Srbe je to teško jer s tim ispitivanjima je dokazano da Srbi u biti su Hrvati,..na njihovu žalost !……Teško da oni mogu to prihvatiti, ali ja nisam izmislio ovu metodu koja se naziva HAPLOGRUPE ,.. koje su svi znanstvenici svijeta prihvatili kao jedina točna.




Geneticari koji su potvrdili 49% turski gena u takozvanoj “srpskoj” krvi :

Dr. Sanja Glišić i dr. Dragan Alavantić iz Instituta Vinča biokemijski su potvrdili kod Srba 49% altajsko-anatolski marker HG-2.

Institut za nuklearne nauke „Vinča“
p.fah 522
11001 Beograd, Srbija
tel: +381 11 3408 101 ; +381 11 3408 102

Laboratorija za radiobiologiju i molekularnu genetiku
tel: +381 11 3408 686
faks: +381 11 6447485




INSTITUTI KOJI SU POTVRDILI 49% TURSKE GENETIKE (Hg2) U KRVI TAKOZVANI SRBA :

- Laboratory for Radiobiology and Molecular Genetics, Institute of Nuclear Sciences “Vinca,” Belgrade;
- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester;
- CRC Chromosome Molecular Biology Group, Department of Biochemistry, and 3Institute of Molecular Medicine, University of Oxford, Oxford;
- Institute of General and Molecular Pathology, University of Tartu and Estonian Biocentre, Tartu, Estonia;
- IPATIMUP and Faculdade de Cięncias, Universidade do Porto, Porto, Portugal;
- Department of Zoology, University of Cambridge, Cambridge;
- Centro de Investigacion y Criminalistica, Laboratorio de ADN, Policia Judicial, Guardia Civil, and Laboratorio de Biología Forense, Departamento de Toxicología y Legislación Sanitaria, Universidad Complutense, Madrid;
- Dipartimento di Biologia, Universita di Ferrara, Ferrara, Italy;
- Umeĺ University, Department of Medical Genetics, Umeĺ, Sweden;
- Unitat de Biologia Evolutiva, Facultat de Ciecies de la Salut I de la Vida, Universitat Pompeu Fabra, Barcelona;
- Department of Genetics, Trinity College, Dublin;
- University of Oslo, Centre for Biotechnology, Oslo;
- Instituto Nacional de Saúde Dr. Ricardo Jorge, Lisbon;
- Forensic Laboratory for DNA Research, MGC-Department of Human and Clinical Genetics, Leiden University Medical Center, Leiden, The Netherlands;
- Laboratory for Forensic Genetics and Molecular Archaeology, Center for Human Genetics, K.U. Leuven, Leuven, Belgium;
- Research Centre for Medical Genetics, Russian Academy of Medical Sciences, UFA Science Centre, Department of Biochemistry and Cytochemistry, Moscow;
- Department of Physiology, University of Kiel, Kiel;
- Department of Medical Genetics, Institute of Endocrinology, Medical University of Lódz, Lódz, Poland;
- Department of Human Biology, Edith Cowan University, Joondalup Campus, and Western Australian Institute for Medical Research, Royal Perth Hospital, Perth;
- Genetic Research Laboratory, Institute of Legal Medicine, Medical Faculty (Charité), Humboldt-University Berlin, Berlin;
- Institute of Molecular Biology and Genetics, National Academy of Science of Ukraine, Kiev; - Department of Medical Biology and Genetics, Medical Academy of Latvia, Riga;
- Center of Human Genetics, University of Vilnius, Vilnius, Lithuania;
- Department of Biology, University of Rome “Tor Vergata,” Rome;
- The Cyprus Institute of Neurology and Genetics, Nicosia;
- Unité d'Immunogénétique Humaine, Institut Pasteur, Paris;
- Department of Medical Genetics, Kinderpoliklinik, Munich;
- La Trobe University, School of Genetics and Human Variation, Bundoora, Australia
- Department of Human Genetics, Memorial Sloan-Kettering Cancer Center, New York;
- Laboratory of Biological Anthropology, Institute of Forensic Medicine, University of Copenhagen, Copenhagen;
- Division of Medical Genetics, Department of Obstetrics and Gynaecology, Ljubljana, Slovenia;
- Dipartimento di Medicina Legale e Sanita Pubblica, Pavia, Italy;
- I.C. Biologice, Iasi, Romania; and Bogazici University, Department of Molecular Biology and Genetics, Istanbul;
- Dr. Mark A. Jobling, Department of Genetics, University of Leicester, University Road, Leicester LE1 7RH, United Kingdom;
- McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge, Cambridge;
- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester, United Kingdom;
- Max Planck Institute for Evolutionary Anthropology, Department of Evolutionary Genetics, Leipzig;
- Departamento de Biologia Geral, Instituto Cięncias Biológicas/Universidade Federal de Minas Gerais, Minas Gerais, Brazil.



Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u
American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine te njvečoj genetskoj bazi www.genbase.com iz Kanade. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.

 


 

Karta “B”: haplotip Hg2 :
49 % "altajsko-turski (anadolski) haplotip" u krvi Srba.

 

SRBI OBJAVILI DA SU BOŠNJACI I CRNOGORCI HRVATI :

 

U srbijanskom “Kuriru” 25. lipnja 2011. objavljen je članak pod naslovom

“Kanađani tvrde: Bošnjaci i Crnogorci su Hrvati” gdje piše slijedeće :

Nedavna istraživanja u genetskom laboratoriju u Vancoveru u Kanadi potvrdila su podrijetlo Bošnjaka i Crnogoraca. Genetska biblioteka sa stotinama tisuća genetskih uzoraka iz cieloga svieta (Genebase.com) objavili su svoja istraživanja iz Vancouvera, gdje se laboratorij i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana s Bošnjacima i Crnogorcima.

Haplogrupa 1, koja se uzdigla prije odprilike 25.000 godina na Balkanskom poluotoku za vrieme posljednjeg ledenog doba, ekskluzivno je povezana s hrvatskom populacijom. Po prvi put u ljudskoj povijesti, u mogućnosti smo odkriti svoju povijest s 100 postotnom preciznošću tako što se oslanjamo na redoslied DNA koda koji postoji u svakom živom biću na našoj planeti.

Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografski orijentirani i koriste se za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podjeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizira još dublju pukotinu među ljudima. Na primjer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i malo više od pola Crne Gore.

Odkad su se pojavila istraživanja može se predložiti da su Bošnjaci i većina Crnogoraca po svim genetičkim podatcima - etnički Hrvati. Mapa pokazuje genetički marker 12a2 ograničen na Hrvatsku (32 posto), Bosnu (40 -50 posto), na ostok Hvar (66 posto), Korčulu (52 posto), Brač (36 posto) i Krk (95 posto). Odemo li sjeverno (prema Sloveniji) vidimo da marker nestaje i postaje slabiji. Isti fenomen nastaje i ako pogledamo prema Ulcinju, lociranom u Crnoj Gori, te ako pogledamo u Albaniju i Srbiju.

Prije 25.000 godina Haplpogrupa 1 pojavila se iz Haplogrupe 1J, zajedničkog predka Haplogrupe 1 i Haplogrupe J. Haplogrupa 1 smatra se ekskluzivnim hrvatskim markerom prema Genebase.com i autoru Dr. Ivanu Juriću, koji je u svojoj knjizi „Genetičko podrijetlo Hrvata" napisao da bi se marker 12a2 trebao zvati „Hrvatski marker". Jurić objašnjava da je Haplogrupa samo Hrvatska, a ne i Bošnjačka, jer dolazi iz današnje Hrvatske i širila se iztočno, prema Bosni, i južno prema Crnoj Gori, čineći obje zemlje sličnima.

Haplogrupa 1J došla je iz Haplogrupe F, te je mutirala u Haplogrupu 1 u današnjoj Hrvatskoj (predpostavlja se da je nastala na području oko grada Splita). Haplogrupa F nastala je u Africi prije odprilike 50.000 godina i širila se sjeverno, prema Bliskom istoku, mutirala i promienila se u 1J, popraćena nastankom Haplogrupe 1 u Hrvatskoj, prenosi Ljubuski-online.info.

Treba li Bošnjake smatrati Hrvatima? To je za neke političko pitanje, a ne naučno. Nauka ne zna za barijere koje su postavile političke institucije. Genetski rečeno, Hrvati i Bošnjaci su neprimjetni. Oni, zajedno s polovinom populacije Crne Gore (do Ulcinja) su isti ljudi. Genetički, jedan narod, ali kulturno? To je drugo poglavlje i nije vezano za nauku.

Prema genetici, neki Bošnjaci imaju više hrvatskih markera nego neki Hrvati iz Hrvatske.

Kako je to moguće? Još jednom, nauka ne vidi kulturu ili nacionalnost. Ona vidi samo genetski kod, star tisuće godina. Najbolji odgovor je da su ti individualci koji nose Haplogrupu 12a2 markera, jednostavno etnički Hrvati. Na primjer kada bi bio jedan samo prozvani Bošnjak, ali imao velik postotak 12a2 Haplotipa, on bi bio etnički Hrvatski Bošnjak. Crnogorac, koji bi imao isti rezultat, bi bio etnički Hrvatski Crnogorac. Želimo istaknuti da je nacionalnost osobe (Bošnjak, Crnogorac, itd) osobna deklaracija i osjećaj, ali etnički raspored određen je genetičkim faktorom na kojeg osobna deklaracija ne može utjecati.

Tako Srbi pišu u “Kuriru”.

Za Hrvate koji makar malo poznaju povijest, pa bili oni po vjeri kršćani, muslimani ili bilo što drugo, ovo nije nikakva novost.

Svi,pa tako i Srbi, uvijek su znali da su do dolazka Turaka 1463., Hercegovina i Bosna bile čisto hrvatske zemlje i da je do toga doba njihovo stanovništvo bilo je 99% hrvatsko.

Da ne ulazim u detalje o tome što se sve događalo u 400 godina turske vladavine u ovim hrvatskim krajevima, jer o tome smo već u nekoliko navrata govorili, dosta je napomenuti da se useljavanjem Vlaha i drugih nomadskih plemena s iztoka kroz ta 4 stoljeća turske okupacije demografska slika Hercegovine i Bosne stalno mijenjala na štetu domicilnog hrvatskog stanovništva.

Turci vrše silan pritisak na katoličku vjeru domaćeg pučanstva pa, iako postupno, mnogi primiše “tursku viru”, ali ne i na tursku nacionalnost.

Skoro svi plemići i velika većina običnoga puka ostadoše vjerni svojoj hrvatskoj naciji sve do dolaska Tita i njegovih boljševika 1945., kad je svakog muslimana koji bi u Bosni i Hercegovini izjavio da je Hrvat oznaskratila za glavu. Onaj koji bi se iz bilo kojih razloga izjasnio da je Srbin bio je nagrađen.

Bosna i Hercegovina grcale su u krvi. Pod silnim velikosrbskim pritiscima Hrvati islamske vjere su se izjašnjavali, neopredjeljenima, Jugoslavenima, neki čak i Turcima a vrlo, vrlo rijetko Srbima.

I tako sve do 1974. kad je Tito za njih izmislio muslimansku naciju.

Ni to nije dobro zvučalo, pa su 1992. Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, “Tunjo” Filipović, pukovnik Ozne Adil Zulfikarpašić, Mustafa Cerić i drugi, crveni i zeleni, islamisti izumili bošnjačku naciju.

Od tada ti novi “Bošnjaci” žive u nekoj vrsti alternativne stvarnosti koja je samo njima jasna.

Nu što je žalostno jest to da su eto i velikosrbi, nakon 175 godina ( od vremena Garašaninivog “Načertanija” ) prisiljeni priznati istinu, a naši “Bošnjaci”, nešto radi svoje vjerske pripadnosti, a najviše radi svoje neukosti, još to nisu kadri skužiti.

Nekadašnj Crveni Hrvati, današnji Crnogorci, su druga pjesma.

Oni su žrtve jedne specifične osobine jednog jedinog naroda na svijetu koji njih (Crnogorce) smatra Srbima za to što je u 13. stoljeću jedan njihov vlastelin, Hrvat katolik Stefan Nemanja zauzeo Rašku, postavio sebe najprije za velikog župana ( naziv koji je čisto hrvatski ), a kasnije (1166.) za kralja i od bizantinskih kmetova Rašana stvorio novu srbsku naciju.

Poznato je da Nemanja uobće nije radio na posrbljavanju ondašnjih Zetana. Nasilno posrbljavanje počelo je tek 1918. kad je Srbija izvršila “Anschluß” Crne Gore. Tad su, prema srbijanskom rezoniranju, svi Crnogorci morali biti Srbi, ako za ništa drugo, onda za to što se njihov “kralj” Čika Pera Kara-Đorđević oženio “Zorkom Crnogorkom”, kćerkom knjaza Nikole Petrovića, kojeg su njegov zet Pera i unuk Aca iztjerali iz njegove knjaževine.

Ukratko, uzprkos svim prošlim i sadašnjim osvajanjima pojedinih hrvatskih krajeva i raznim povijestnim i geografskim revizijama, Bosna, Hercegovina i veliki dio današnje Crne Gore, od stoljeća sedmog bile su čisto hrvatske zemlje, što svjedoče mnoge stare zemljovidne karte , koje nisu pravili hrvatski nego strani kartografi.

Ali, za mnogo toga što se s nama događalo u prošlosti, a posebno za ovo što nam se danas događa, krivi smo sami mi jer smo, kako netko davno reče, uvijek bili glupi vitezovi ili vitežki glupani.

Uvijek smo dobivali bitke, a gubili ratove. Ovoga puta smo izpali najveći glupani jer smo protiv vanjskog neprijatelja dobili i bitke i rat, ali smo zaboravili razčistiti račune s domaćim izdajnicima.

Da smo to učinili onda kad smo lako mogli, ne bi danas morali sanjati o izgradnji mostova preko kojih bi mogli nesmetano prelaziti iz jednoga dijela Hrvatske u drugi. Mostove preko čisto hrvatske zemlje, koju smo u prošlome ratu krvlju svojih sinova oslobodili od ortaka i gospodara ovih koji opet zajašili na vlast da nastave s uništenjem i ovoga jadnog ostatka ostataka Hrvatske.

Trebalo bi izpitati genetičku pripadnost takozvani hrvatskih Srba. Vjerujem da bi rezultat bio vrlo zanimljiv.



Profesor Filip Lukas o pitanju dinarske rase : „Po današnjem antropološkom ispitivanju dinarska rasa je zastupana u čistijoj formi u krajevima naseljenim pretežno Hrvatima."

 

CRNOGORCI (DUKLJANI) O PRVOJ BRAČNOJ NOĆI TURČINA SA SRPKINJOM :

 

Lišeni etičke tradicije i opterećeni hipotekom i komleksom zakona prve bračne noći (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turčin naslađivao ženama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praćeno debelim mukom i sakrivanjem autentičnih svjedočanstava u iluziji da sve što je sakriveno nikada neće izaći na svjetlost dana. Turski izum je bio : uzmi Srbinu ženu i imanje! Svetozar Marković je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverzniju građevinu svijeta – Ćele kulu. Ali prije toga potpuno su uništili elementarni ponos srpskog naroda o čemu postoje brojna svjedočanstva.

U “Mađarskoj kronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlačne žene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sačuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mučili i silovali. Pred muževima su izvodili nasilje nad njihovim ženama, a zatim očeve primoravali da skrnave rođene kćerke”.

U jednoj turskoj kronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje : jedno je kćerka, drugo je imanje”. Ivo Andrić u prozi “Mustafa i Madžar” rekonstruira orgije sa najmlađima, dok Lazar Arsenijević Batalaka u svojoj “Istoriji srpskog ustanka (Povijesti srpskog ustanka)” opisuje neobičan običaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti. Najpoznatiji izvođač erotskih bizarnih igara u stilu Markiza De Sada bio je brat Kučuk Alije Sali-Aga. Tri žene, kralj, kraljica i barjaktar započinjali su orgiju sa njim, hranjenjem, napajanjem i tetošenjem, pa bi se onda kralj i kraljica smjestile pored njega ili u njegovo krilo i ugađali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu. Kraljice bi ga ispraćale iz sela u selo ustupajući svoje mjesto tamošnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijić pisao je, zato, da konkubinat srpskih žena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni običaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom.

O mnogo čemu od već pomenutog progovorio je Petar Džadžić u “Homo Balkanikusu – Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37) :

“I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski etički kodeks sublimiran u pojmu čojstvo, uvažavao načelo “Sve za obraz, a obraz nizašto”, srpska hipokrizija je postulirala interes. Tako su se sučelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvišena crnogorska povijest i tradicija raščovječenog srpskog čovjeka. Pripadajući turskom etičkom sistemu nasilja i beščašća i uzimajući ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, viđeni ustanici srpski, predvođeni Crnim Đorđem i kodžom Milošem, svi bez izuzetka, liše Petra Dobrnjca, otvorili su hareme. Preuzimajući turske običaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski etički kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet više pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguće, jer, ko je njegov otac? Ličimo li više na očeve ili na Turke ponavljao je, pitajući se, Džadžić (C.D.).”

Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “što on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bračnog partnera, odnosno udavača da je budući suprug od dobrog i čistog soja” (Milivoje Matović, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2). Obije strane su pazile da je supružnik od dobre kuće, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i da li je ko “U obitelji bio mučan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li ko u lance vezan itd. Negativni inače rijetki slučajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogućen (isto).

Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopuštala stupanje u brak rođaka do sedmoga pasa. Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije dočarava komparacija dvije majke. One srpske o kojoj piše Vuk Karadžić i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kćerku da spase život sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajući im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj priči svijetske literature saznavši od turskog paše za sudbinu jedinca odgovara: “Pašo, daj ti mene njegovu posječenu glavu, a eto tebe zadnji dio”.

Razvratna srpska princeza i turska sultanija Olivera koja počiva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske žene, kao što incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokrizija nijesu srpsko nasljeđe isključivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i ženama Nemanjića i uopšte ženskom svijetu srednjovjekovne Nemanjićke epohe pisalo je više autora iz Srbije. Pisao je ubjedljivo i S. Živković.

Uostalom, incestuoznu i razvratnu “etičku” prirodu i karakter srpstva ovjekovječila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohačestvu. “Snohačestvo (od staroslovenske riječi snaha, to jest žena bratovljeva i sinovljeva) označava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u običaju maloletnicki brakovi. Naime roditelji su maloljetnog sina ženili djevojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i obitelj su prihvatili snohačestvo do punoljetnosti muža.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str 22). Ovaj običaj, zaključuje Politika, “sačuvao se u nekim našim krajevima do naših dana”. Međutim, ovdje nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezička običajnost. Snohačestvo se odnosi na punoljetne supružnike o čemu svjedoči i poznata pjesma:

„Brate moj

moje žene sin

trči, reci ocu

da mu ide sin.“

Pjesmu je pjevao mlađi sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajući ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vraćao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac živio sa snahom u bračnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mlađi brat (ponavljač bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po ženi. Dok su Crnogorci išli u vojsku ili na vojnu, a žene su ih pritom pratile s tainom, dotle u srpskom slučaju, u incestuoznom snohačestvu, svojevrsnom konkubinatu žive snaha i svekar.

Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, baš kao i zbog lapota. Lapot je običaj očeubistva ostarjelog roditelja iza ili iznad kuće tvrdim predmetom (najčešće sjekirom po vratu) o čemu je ostalo potresno svjedočansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoja Lole Đukića. I zbog lapota Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko čojstvo i etički kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazi-sociolog iz Podgorice. Jer crnogorski etički kodeks upravo veliča do kulta domaćina kuće, glavu obitelji, najstariju mušku glavu. Za razliku od ovoga, srpska hipokrizija ne može se opravdati ni komonveltskim srpstvom kao eventualnim nosiocem običaja lapota, pošto se posrbljavanjem drugih naroda i eventualnim preuzimanjem od njih ovog zločinackog običaja ne opravdavaju se za učinjeno. Samim posrbljavanjem drugih, Srbi su izvršili lapot (krimen čovjekoubistva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog običaja.

Od niza drugih etičkih pravila i običaja po kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo još nekrofiliju i panađure kod Srba. O tome je ponesto zapisao kulturolog i pisac Ivan Čolović baveći se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj književnosti (“Književnost na groblju”). Naime, srpske posmrtne počasti i parastose dopunjuju luksuzne gozbe na groblju i grobu sahranjenog, čime su svojevrsni panđuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci sa uzvišenim duhovnim karakterom crnogorskog žaljenja mrtvaca, lelekom, tužbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i saučestvujućih pratilaca. Rađano na nasilju da bi i samo postalo žrtva nasilja, srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta je suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa-čojstva i njegovog dostojanstva, uzvišenosti pravde i pravice, filantropije i istine. Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadesetom vijeku, crnogorski etički kodeks je opstao o čemu svjedoči i nedavna burna prošlost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suživot u razlikama, velikodušni samožrtvujući odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruženja i u spašavanju od genocida i holokausta 1999. nad Albancima sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukađinija. Urušavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na etičko i etničko biće i duh crnogorstva, Crnogorski etički kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najužoj obitelji nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom.

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung