Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

POVIJEST :

 

KRATKA POVIJEST

VELIKA HRVATSKA I BIJELA HRVATSKA

CRVENA HRVATSKA

PRIKARPATIJA

GRAD STILJSKO

TANAJSKE PLOČE

RIJEKA ERAX

DUKLJA (CRNA GORA)

BOSNA

SANDŽAK

ARIANA

HRVATSKI MOREPLOVCI

HRVATSKA KOLONIJA ROANOKE

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

DUKLJA (CRNA GORA) :


 

Na Božić 1709. godine na inicijativu vladike Danila Prvog ( 1696.-1737.) počela je istraga poturica u Crnoj Gori. Pravoslavni Crnogorci su tada etnički očistili sva brda i planine od muslimana. Dio muslimana je ubijen, dok su ostali prebjegli u hercegovački i bosanski sandžak, odnosno u Albaniju. Godine 1851. pod vlašću Danila Drugog Crna Gora je izborila status neovisne države i po prvi puta je vrhovna državna vlast bila odvojena od crkve, s kojom je do tada zajedno upravljala zemljom. Danilo Drugi uspostavio je hijerarhijski red vladavine dinastije Petrović Njegoš, a 1910. godine Crna Gora će se proglasiti pod vodstvom vladara Nikole Petrovića kraljevinom. Nikola je dobio kraljevsku krunu. No, ubrzo nakon Prvog svjetskog rata Crna Gora je poput ostalih južnoslavenskih zemalja ujedinjena u kraljevinu Slovenaca, Hrvata i Srba, dok srpska kraljevska dinastija Crnogorce nije smatrala posebnom nacijom, već ih je tretirala Srbima. U međusobnom obračunu sa srpskom dinastijom Karađorđevića oko prevlasti, crnogorski kralj Nikola Prvi Petrović je ostao kratkih rukava. Imao je velike ambicije i kanio je sam postati gospodarom  tek uspostavljene kraljevine SHS. Time je došao u izravni sukob sa dinastijom Karađorđevića. Srpski kralj ga je protjerao iz zemlje, te je iz Crne Gore njezin kralj Nikola sa svitom najbližih dvorjana, pobjegao u Italiju, zemlju s kojom je imao odlične diplomatske odnose, s obzirom da se nekoliko njegovih kćeri udalo za članove talijanske kraljevske loze. Tako je u Italiji kralj Nikola imao sigurno utočište i tamo je i preminuo, ne dočekavši povratak u svoj zavičaj.

Unatoč političkim i vjerskim proturječnostima Crna Gora, kako se od sredine XV stoljeća zvala srednjevjekovna hrvatska Duklja, sačuvala je u narodnoj predaji svoj hrvatski iskon. Hrvatska tradicija nikad nije bila izgubljena  u svijesti naroda, niti su ljudi zaboravili svoje hrvatsko podrijetlo. Uz zanemarive iznimke, strani ljudi drugih nacija nikad nisu migrirali u krševita i teško pristupačna brda Crne Gore. Zato je i očuvan etnički supstrat pučanstva. Potomci dinarskih Hrvata negdašnje Duklje koji čak i danas govore ijekavskim dijalektom, uz jaku mješavinu ostataka čakavskog i sa čakavskim izgovorom, tamo još uvijek obitavaju. I tradicionalna crnogorska podjela na plemena i plemensku organizaciju društva, također je izvorno hrvatskog korijena. U imenima mjesta, narodnih običaja i tradicije, sjećanje na Crvenu Hrvatsku i na Hrvate je sačuvano. Kad je turski putopisac i kroničar Evlija Čelebija dolazio u duboko kontinentalni crnogorski kraj oko rijeke Pive, među pravoslavnim Crnogorcima je 1664. godine ustvrdio da “tamo žive čistokrvni, izvorni Hrvati”. Isto tako, i poslije spomenutoga pokolja muslimana 1709. Godine, tijekom operacije pod nazivom istraga poturica pa sve do XIX stoljeća i teritorijalnog širenja Crne Gore, hrvatsko ime se očuvalo i u obiteljima protjeranih muslimana koji su bježali u Bosnu, Hercegovinu i Sandžak. Oni su sa sobom ponijeli i hrvatska imena koja su kasnije darivali svojim obiteljima kao i nazivima novih naselja gdje su pronašli spas. tako i susrećemo obitelji prezimena Hrvat, Hrvić, Hrve, Hrvačić, Arvat, Arvatović, kao i nazive naseljenih mjesta Hrvati, Hrvatsko Brdo i slično. U Carigradu je crnogorski predstavnik od strane Turaka nazivan imenom Hrvat – baša. Crnogorske žene koje su jednom prigodom po zapisu pisca Adolfa Webera, boravile na turskom dvoru u Istanbulu 1885. godine izjavljivale su sljedeće : “Ovdje su svi, bilo Vlasi ili katolici, jednim zajedničkim imenom nazvani Hrvatima i to je ime poznato u narodu od pamtivijeka.” I glasoviti ruski povjesničar Filipov potvrđuje ovaj iskaz crnogorskih žena kao nepobitan dokaz o nacionalnoj pripadnosti ljudi iz Crne Gore. U službenoj ispravi izdanoj u Istanbulu 1863. godine spominje se stanoviti Dmitar Vicković, glavar Hrvata u  brdskom predjelu Zupcima u Crnoj Gori.

Uklanjanje hrvatskog imena i aktivna srbizacija Crne Gore počela je koncem XVII stoljeća, točnije 1696. dolaskom Petrovića na vrh državne i svjetovne vlasti, kao i preko raširene agenture Srpske pravoslavne crkve. Ali, sve to nije polučilo značajnije rezultate do sredine XIX stoljeća. Pravoslavni vladika Patar Drugi Petrović Njegoš (1830.-1851.) bio je apostol posrbljavanja Crne Gore. Pod neodoljivim utjecajem srpske propagande Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića, Njegoš je napisao svoje veliko poetsko djelo “Gorski Vijenac”. Ovo djelo, otvoreno veličanje srpskog pravoslavlja, napose svetosavlja, najviše je doprinijelo procesu srbizacije crnogorske inteligencije. Ipak, narodne mase u velikom broju su, usprkos svim pritiscima posrbljavanja, očuvale svoje hrvatsko podrijetlo, jer su oduvijek znali da nisu Srbi. Ove činjenice su i navele kreatore druge Jugoslavije da nakon Drugog svjetskog rata stvore zasebnu republiku Crnu Goru, koja se nakon krvavog raspada Jugoslavije i petnaest godina neravnopravnog suživota u zajednici sa Srbijom (1991.-2006.), na svome referendumu izborila za državnu nezavisnost i time okrenula novu stranicu u svom povijesnom razvoju.

Kako je Konstantin Porfirogenet zabilježio u svom djelu „O upravljanju carstvom“, Hrvati su kod svog dolaska na jug 626. naselili tadašnju Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, dakle uz Jadransko more sve zemlje od Istre do Valone u današnjoj Albaniji. Ti su krajevi na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (tj. zapadnu) Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (tj. južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u današnjoj Albaniji.

U ranom srednjovjekovlju iz 10.- 11. stoljeća uz južni Jadran još nisu bile jasno oblikovane slavenske kneževine tzv. srednjovjeke "sklavinije", pa je tu od 9. do početka 11. st. još postojala zajednička Crvena Hrvatska, kojoj su čelnici bili slabije poznata dinastija banova Petrislavići, koje su potom od sredine 11. st. zamjenili stari dukljanski Vojisavljevići. Razmjerno je slabije poznato više pripadnih banova dinastie Petrislavići (850.- 990.) iz te rane južne Crvene Hrvatske :

- Ban Petrislav I. (oko godine 850) je prvi polumitski čenik Crvene Hrvatske sredinom 10. stoljeća. Spominje ga i Ljetopis biskupa Grgura Barskog (jugoistorija: "pop Dukljanin") kao navodnog srodnika Hrvatskih Trpimirovića. Smatra se vjerojatnim začetnikom rane dinastije katoličkih Petrislavića u Crvenoj Hrvatskoj. Nakon njega postoji nepoznata praznina o ulozi idućih Petrislavića krajem 9. st. i početkom 10. st.

- Ban Predimir Petrislavić je takodjer slabo poznati čelnik koji je vladao u južnoj Crvenoj Hrvatskoj približno od 950.- 970. godine. Bio je hrvatski vazal kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.), a naslijedio ga je idući ban Vladimir iz iste loze Petrislavića.

- Ban Vladimir I. Petrislavić je vladao u Crvenoj Hrvatskoj tj. u Zahumlju, Travunji i Duklji kao nasljednik prethodnog Predimira i njegov bliži rodjak od god. 971.- 998. Takodjer je bio hrvatski vazal kralja Stjepana II. Držislava (969.- 995), a naslijedio ga je ban Petar Petrislav.


Ban Petar Petrislav II. je najbolje poznati i dokumentirani vladar rane Crvene Hrvatske, potvrdjen iz bizantskih izvora kao i iz barskog Ljetopisa, a takodjer je arheolog Gustav Schlumberger pronašao u Crnoj Gori i njegov vladarski pečat s grčkim natpisom: +
ΠΕΤΡ(Ο)Υ ΑΡΧΟΝΤΟΣ ΔΙΟΚΛ(Ε)ΙΑ(Σ) ΑΜΗΝ (Petrou archontos Diokleias Amen). Vladao je od god. 971.- 990., a bio je bizantski vazal cara Bazilija II. S tim banom Petrom završava južnohrvatska loza Petrislavića i ujedno se Crvena Hrvatska tada razdvaja na više posebnih "sklavinija": Zahumlje, Travunja, Duklja i Podgorje (Transmontana: kasniji Sandjak).

Idući knez Ivan Vladimir II. (srb. Sveti Jovan Vladimir), je nasljednik Petra Petrislava u Duklji i vladao je od 990.- 1016. kao bugarski vazal cara Samuila, čiju je kćer Kosaru oženio. Nakon Samuilove smrti 1014., njegov nasljednik Vladislav je u Prespi pogubio Ivana Vladimira, koji je ubrzo proglašen svetim pa ga dosad štuju svi pravoslavci na Balkanu, a pokopan je u manastiru Prečiste Bogorodice kod Bara.

Odonda u posebnoj Duklji ranije banove Petrislaviće zamjenjuje druga kneževska dinastija Vojislavljevići, kojima je začetnik bio Vladimirov rodjak (možda nećak) dukljanski knez Stefan Vojislav (1019.- 1042.), koji je neko vrijeme bio bizantski vazal. Njegov sin je bio prvi neovisni dukljanski kralj Mihajlo Vojisavljević (oko 1050.- 1081.) kojeg je priznao i rimski papa, a unuk mu je najjači dukljanski kralj Konstantin Bodin (1081.- 1108.).

Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: Neretvu, Zahumlje, Travunju, Duklju i Ilirik. Od tada su ove pokrajine činile jednu državnu cjelinu, manjeviše između sebe povezanu, koja je priznavala vrhovništvo općega hrvatskoga vojvode, pa kralja u Bijeloj Hrvatskoj. Već prema sposobnosti pokrajinskih vladara i utjecaja vanjskih prilika, pojedine su se pokrajine jače isticale i samostalnije nastupale. Koncem 8. st. Neretva se razvila u jaku pomorsku silu, koja je tijekom 9. i 10. st. više puta samostalno vodila pomorske bitke s Venecijom i prisilila ju na plaćanje danka za slobodnu plovidbu Jadranskim morem. U borbama s Bizantom g. 806.-817. Hrvati su izgubili Ilirik, pa je krajnja južna hrvatska granica bila utvrđena na rijeci Drimu u današnjoj Albaniji. U prvoj četvrti 10. st. posebno se razvilo Zahumlje. Njezin vojvoda Mihajlo Vuševukčić bio je najugledniji hrvatski velikaš uz kralja Tomislava. U drugoj polovici 10. st. vodstvo Crvene Hrvatske preuzima Duklja, koja se prostirala uz more od Kotora do Drima. Tu se razvila hrvatska pokrajinska dinastija, koje se poglavar službeno nazivao ban ili vojvoda, a narod ga je nazivao "kralj", prema starom hrvatskom običaju. Vladimir, član te domaće dukljanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom u zadnjoj četvrti 10. stoljeća. Budući je Stjepan Držislav, opći hrvatski kralj, stupio u prijateljstvo s Bizantskim carstvom, bugarski car Samuilo 990. ili sljedeće godine navalio je na Crvenu Hrvatsku i zarobio vojvodu Vladimira. Domalo ga je oženio svojom kćerkom Teodorom-Kosarom i predao mu Crvenu Hrvatsku na upravu pod bugarskim vrhovništvom.

1018, kada je Bazilije II. uništio bugarsko carstvo, Bizantinci su zavladali svim zemljama, koje su dotle držali Bugari, naime cijelom Bugarskom, Srbijom, Bosnom i Crvenom Hrvatskom do rijeke Cetine. Nakon smrti bizantskoga cara Romana III. Argira (11. travnja 1034.) Dobroslav, sin kneza Dragomira, strica dukljanskoga vladara sv. Vladimira, pobunio je protiv Bizantinaca Hrvate u Crvenoj Hrvatskoj i Srbe u Raškoj. Nakon prvoga neuspjeha, Dobroslav, kojega bizantski izvori zovu Stjepan Vojislav, u drugom ustanku 1040.-1042. protjerao je Bizantince i sâm zavladao zemljom.

Dobroslava je naslijedio njegov sin Mihala (oko 1046.-1081.) kojeg bizantski izvori zovu "vladar onih, koji se zovu Hrvati". On je kao i njegov otac Dobroslav, priznavao vrhovništvo hrvatskih kraljeva Stjepana I. i Petra Krešimira IV. Ali g. 1074. nije priznao izbor Slavca za hrvatskoga kralja, pa je Duklju odcijepio od Hrvatske i osamostalio. God. 1077. Mihala je dobio kraljevski naslov i krunu od bizantskoga cara Nikefora Botanijata. Tim je osnovao novo hrvatsko kraljevstvo u Crvenoj ili južnoj Hrvatskoj. Budući da je u državi bilo čimbenika, koji nisu odobravali cijepanje jedinstvenog hrvatskog kraljevstva, Mihala je dao napisati ljetopis Kraljevstvo Hrvata, u kojemu je ljetopisac dokazivao da je prvotno središte stare hrvatske države bilo u Duklji, prema tome Mihala je samo obnovio staro zakonito stanje.

Da svoju državu učvrsti i crkveno osamostali, Mihala se obrati na papu Grgura VII., moleći ga da mu pošalje zastavu sv. Petra, a biskupu u Baru metropolitanski plašt. U pismu 9. siječnja 1078. papa Mihalu zove „kraljem Slavena", ali mu odgovara da će on „čast tvoga kraljevstva priznati" darom zastave i dopustom uporabe metropolitanskoga plašta, kada sasluša zainteresirane stranke i stvar kanonski ispita. Daljnji razvoj ovoga pitanja nije nam poznat, samo znamo da Grgur VII. nije udovoljio molbi kralja Mihale. Tek kralju Bodinu (1081.-1101.), sinu i drugom nasljedniku kralja Mihale, uspjelo je od protupape Klementa III. Viberta dobiti metropolitanski plašt za barskoga nadbiskupa i papinsko priznanje dukljanskoga kraljevstva.

Prvih godina svoje vladavine Bodin je oslobodio Rašku od Bizanta i tu postavio za velike župane svoja dva dvorjanika, Vukana i Marka, dukljanske Hrvate, starinom iz Ribnice kod današnje Podgorice. Ovo je bilo sudbonosno za budućnost hrvatske Duklje. Kada je, naime, iza Bodinove smrti Duklja oslabila uslijed borba u kraljevskoj obitelji, raški župani počeli su se miješati u Duklju, koju su smatrali svojom starom domovinom, dok nije Stefan Nemanja, praunuk Bodinova dvorjanika Marka, g. 1189. potpuno uklonio dukljansku kraljevsku obitelj i sam zavladao tim područjem.

Stanovništvo Crvene Hrvatske bilo je od starine katoličko, rimskoga obreda, služeći se djelomično latinskim jezikom, a djelomično glagoljicom. I Stefan Nemanja i njegova braća Stracimir i Miroslav, kada su postali vladarima u Crvenoj Hrvatskoj, priznavali su vrhovništvo Rima. 25. studenog 1189. papa Klement III. Nemanji i njegovoj braći preporučio je Bernarda, novoga dubrovačkoga nadbiskupa, kao katolicima. I Miroslavovo evanđelje, koje je devedesetih godina 12. st. napisao zahumski đakon Grigorij i posvetio "knezju velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinu", bratu Nemanjinu, napisano je prema propisima rimske liturgije i za vjernike Katoličke crkve. Taj evanđelistar pisan je ćirilicom (bosančicom) u njezinu početnom razvoju, na osnovi hrvatske recenzije staroslavenskih glagoljskih knjiga. I najstariji sin Nemanjin, Vukan, i njegov sin Đuro, kraljevi Duklje, bili su dobri katolici. Bizantski obred u zemlje Crvene Hrvatske počeo je uvoditi arhiepiskop Sava, najmlađi sin Stefana Nemanje, kada je g. 1219. osnovao pravoslavne episkopije u Stonu za Zahumlje i Travunju, a u Prevlaci u Boki Kotorskoj za Duklju. Budući da je domaće pučanstvo bilo ustrajno u starom rimskom obredu, srpski su kraljevi, napose Uroš I. (1242.-1276.) i njegov sin Uroš II. Milutin (1282.-1321.) upotrebljavali i silu da domaće katoličko pučanstvo prevedu na pravoslavlje: katoličke biskupe progonili su iz biskupija, ili nisu dopuštali da se rede, katoličke su župe i samostane oduzimali i u njih smještali pravoslavne svećenike i kaluđere. God. 1345. papa Klement VI. (1342.-1352.) tražio je od kralja Stefana Dušana, da povrati „samostane, crkve, otoke, i sela, koje su neki kraljevi Raške, tvoji predšasnici, u svoje vrijeme preoteli i ti ih sada držiš zaposjednute". Taj je pritisak prestao, kada je nakon Dušanove smrti domaća hrvatska obitelj Bališića oslobodila Duklju od srpskoga gospodstva i uspostavila domaću upravu. [edit] Balšići i Crnojevići

Bališići (1360.-1421.) su se vratili u krilo Katoličke crkve. Crnojevići (1439.-1496.), koji su vladali u Zeti, brdskome dijelu negdašnje Duklje, bili su pravoslavni, ali su bili snošljivi prema katolicima i održavali su veze s Rimom i Venecijom. Kada su Turci zauzeli Hercegovinu g. 1482. i Zetu g. 1496., u današnjoj Crnoj Gori katolici su bili brojniji u svim krajevima, osobito u primorju od Budve do Bojane, zatim u Nikšićkoj krajini, te između rijeka Zete i Morače. Još g. 1610. bila su katolička glavna stara dukljanska plemena Bijelopavlovića, Pipera, Bratonožića i polovica Kuća. Tijekom 17. st., uslijed manjka katoličkih svećenika i neprijateljstva Turske, koja je tada vodila ogorčene ratove sa zapadnim katoličkim zemljama, katolicizam je gotovo nestao u Crnoj Gori. Jedan dio prešao je na islam, a većina na pravoslavlje. Stari Hrvati katolici oko Bara i u primorskim krajevima listom su prešli na islam nakon neuspjeloga ustanka g. 1648.

Nakon smrti zadnjega Crnojevića, Skender-bega, koji je vladao Crnom Gorom od g. 1513.-1529., kao turski sandžakbeg, u crnogorskim brdima stvorila se narodna teokratska uprava na čelu s cetinjskim episkopom. Do g. 1696. vladali su cetinjski episkopi iz raznih plemena, a od g. 1696.-1851. iz bratstva Petrovića Njegoša. Na badnju večer g. 1709. na poticaj episkopa Danila I. (1696.-1737.) pravoslavni Crnogorci „očistili" su crnogorska brda od muslimana: jedan dio su pobili, a drugi se spasio bijegom u hercegovački, bosanski i skadarski sandžakat.

Kada je turski putopisac Evlija Čelebija g. 1644. došao u današnji crnogorski kraj Pivu među pravoslavne Crnogorce, navodi, da su tu živjeli "čisti i pravi Hrvati". Kada su crnogorski muslimani za pokolja g. 1709. i za proširenja Crne Gore u 19. st. bježali u Bosnu i Sandžak, nosili su sa sobom hrvatsko ime i to su davali svojim obiteljima i mjestima, gdje bi se nastanili. Tako: Hrvati, Hrvići, Hrve, Hrvačići, Arvati, Arvatovići; Hrvacka, Hrvati, Hrvatsko Brdo, itd. U Carigradu se predstavnik Crnogoraca nazivao "Hrvatbaša". Književniku Adolfu Veberu g. 1885. rekla je jedna Crnogorka u Carigradu: „Ovdje svi, bili vlasi, bili katolici, ne zovu sebe drugačije nego Hrvati. Pa to je ime od starine.". To potvrđuje i ruski povjesničar M. M. Filipov. U službenom dokumentu g. 1863. izdanom u Carigradu spominje se: "Dimitrije Vicković, poglavar Hrvata u Zupcima [Crna Gora]".

God. 1851. Danilo II. rastavio je državnu od crkvene vlasti i osnovao nasljednu kneževsku porodicu Petrovića Njegoša, koja je g. 1910. Crnu Goru proglasila kraljevinom. Nakon prvoga svjetskoga rata Crna Gora bila je uklopljena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Uza sve političke i vjerske promjene u Crnoj Gori, kako se nazivlje sredovječna hrvatska Duklja od polovice 15. st., u kršne krajeve Crne Gore nije se nigda doseljivao strani narodni živalj, nego su tu stalno živjeli potomci negdašnjih dukljanskih Dinaraca.

Potiskivanje hrvatskoga imena i srbiziranje Crne Gore počinje u 17. st. putem pravoslavne crkve, ali to nije imalo jačega uspjeha do sredine 19. st. Pravi apostol srpstva u Crnoj Gori bio je vladika Petar II. Petrović Njegoš (1830.-1851.). Pod jakim utjecajem srpske propagande Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića, Negoš je spjevao svoje veliko pjesničko djelo Gorski vijenac. To djelo, koje je hvalospjev srpskom pravoslavlju, najviše je pridonijelo posrbljenju crnogorske inteligencije. Međutim u širokim narodnim slojevima živjela je jaka narodna podsvijest, koja im je govorila da oni nisu Srbi. To je prisililo stvaraoce druge Jugoslavije da su ustavom stvorili crnogorsku republiku i priznali da su Crnogorci narod, koji je različit od drugih naroda u Jugoslaviji.

Ljetopis popa Dukljanina (Glava XI.) iz Bara, koji je nastao koncem 12. st., donosi izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. st. nastala iz najjuznijeg dijela Crvene Hrvatske i kasnije jedno vrijeme bila dijelom Crvene Hrvatske a koja se prema tom se izvoru prostirala od Duvna do Drača u Albaniji, no o svemu tome nema nikakve potvrde u bizantskim ili drugim referentnim povijesnim izvorima.

Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije (Νικηφόρος Βρυέννιος) bilježi kako je od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od Dukljana i Hrvata (u grčkom izvorniku Dioclenses et Chorobatos) kao pomoć slavenskim ustanicima na Balkanu, te kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik".

Pravoslavni pop Dukljanin : "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju".

Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež. Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti : Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.

Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja države Nemanjića.

Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio Dubrovnik, no koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.

Andrea Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti Venecije u kojoj je i Kronika Dalmacije o Hrvatskoj u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše :

„Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom”.

Dandolov je navod bliz Ljetopisu popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska. Ferdo Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.

Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. - 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje Sandaljeve (tadašnju Humsku zemlju, koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.

Il Regno de gli Slavi

De regno Dalmatiae et Croatia

Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi. Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su Jakov Lukarić i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.

Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić, koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione).

Turski putopisac Evlija Čelebi (1611. - 1682.) je išao iz Hercegovine u Dubrovnik kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u Herceg Novom čine Arnauti, Bošnjani i Hrvati (V. tom, 454.). Iz grada Risna pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI. tom, 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata".

Kao i Bosna je Duklja bila vladana od Hrvata sve dok Duklja nije dobila pravoslavnog vladara. Kao i naprimjer u njemačkim mini državama je bio tada običaj da da stanovnici jedne države uzmu i vjeru vladara. Tako se je i dogodilo u Duklji. Iz prije katoličke zemlje je nastala pravoslavna država. I ako se je Duklja vise puta borila protiv Srba, srpski takozvani poviestničari tvrde da je Stefan Nemanja koji se je rodio u Ribnici (Podgorica) bio Srbin.

Nije dao ime novoj toboze srpskoj državi ime Srbija nego "Raška". Pošto tada nije bilo pravopisa kao danas, je svatko pisao "kako je ćuo" i od "Crvene Hrvaške" je nastala "(Crvena) (H)R(v)aška". Stefan Nemanja je bio katolički Hrvat koji je kasnije prešao na pravoslavlje i nikakav Srbin. Samo sto je vladao nad Srbima!
 

 

1617 g. - Kotorski plemić Maro Dragović u svojoj poslanici Bartolu Kasicu piše :

"Kada s' navijestio u pjesnieh svud glas tvoj,

Naši Dalmatini i sav rod Harvacki,

Daržat će u cini pjevanja glas rajski;

Od našega mora do mora ledena

Život od govora dika će plemena".
 




1118 g. - Grcki pisac, episkop devolski i Skilicin glosator Mihail Devolski kaze da Mihajlo Dukljanski je "vladar onih, koji se zovu Hrvati, a koji je stolovao u Kotoru i Prapratnici, i koji je imao ne malo zemlje pod sobom":

"αρχηγον οντά τηνικαυτα τ Πν εφημενων Ηροβατων rrjv οικηοαν τε εν Δεκατεροις κοα Πραπρατοις ποιουμενον"

 

CRNOGORCI (DUKLJANI) O PRVOJ BRAČNOJ NOĆI TURČINA SA SRPKINJOM :

 

Lišeni etičke tradicije i opterećeni hipotekom i komleksom zakona prve bračne noći (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turčin naslađivao ženama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praćeno debelim mukom i sakrivanjem autentičnih svjedočanstava u iluziji da sve što je sakriveno nikada neće izaći na svjetlost dana. Turski izum je bio : uzmi Srbinu ženu i imanje! Svetozar Marković je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverzniju građevinu svijeta – Ćele kulu. Ali prije toga potpuno su uništili elementarni ponos srpskog naroda o čemu postoje brojna svjedočanstva.

U “Mađarskoj kronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlačne žene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sačuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mučili i silovali. Pred muževima su izvodili nasilje nad njihovim ženama, a zatim očeve primoravali da skrnave rođene kćerke”.

U jednoj turskoj kronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje : jedno je kćerka, drugo je imanje”. Ivo Andrić u prozi “Mustafa i Madžar” rekonstruira orgije sa najmlađima, dok Lazar Arsenijević Batalaka u svojoj “Istoriji srpskog ustanka (Povijesti srpskog ustanka)” opisuje neobičan običaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti. Najpoznatiji izvođač erotskih bizarnih igara u stilu Markiza De Sada bio je brat Kučuk Alije Sali-Aga. Tri žene, kralj, kraljica i barjaktar započinjali su orgiju sa njim, hranjenjem, napajanjem i tetošenjem, pa bi se onda kralj i kraljica smjestile pored njega ili u njegovo krilo i ugađali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu. Kraljice bi ga ispraćale iz sela u selo ustupajući svoje mjesto tamošnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijić pisao je, zato, da konkubinat srpskih žena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni običaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom.

O mnogo čemu od već pomenutog progovorio je Petar Džadžić u “Homo Balkanikusu – Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37) :

“I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski etički kodeks sublimiran u pojmu čojstvo, uvažavao načelo “Sve za obraz, a obraz nizašto”, srpska hipokrizija je postulirala interes. Tako su se sučelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvišena crnogorska povijest i tradicija raščovječenog srpskog čovjeka. Pripadajući turskom etičkom sistemu nasilja i beščašća i uzimajući ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, viđeni ustanici srpski, predvođeni Crnim Đorđem i kodžom Milošem, svi bez izuzetka, liše Petra Dobrnjca, otvorili su hareme. Preuzimajući turske običaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski etički kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet više pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguće, jer, ko je njegov otac? Ličimo li više na očeve ili na Turke ponavljao je, pitajući se, Džadžić (C.D.).”

Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “što on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bračnog partnera, odnosno udavača da je budući suprug od dobrog i čistog soja” (Milivoje Matović, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2). Obije strane su pazile da je supružnik od dobre kuće, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i da li je ko “U obitelji bio mučan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li ko u lance vezan itd. Negativni inače rijetki slučajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogućen (isto).

Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopuštala stupanje u brak rođaka do sedmoga pasa. Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije dočarava komparacija dvije majke. One srpske o kojoj piše Vuk Karadžić i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kćerku da spase život sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajući im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj priči svijetske literature saznavši od turskog paše za sudbinu jedinca odgovara: “Pašo, daj ti mene njegovu posječenu glavu, a eto tebe zadnji dio”.

Razvratna srpska princeza i turska sultanija Olivera koja počiva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske žene, kao što incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokrizija nijesu srpsko nasljeđe isključivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i ženama Nemanjića i uopšte ženskom svijetu srednjovjekovne Nemanjićke epohe pisalo je više autora iz Srbije. Pisao je ubjedljivo i S. Živković.

Uostalom, incestuoznu i razvratnu “etičku” prirodu i karakter srpstva ovjekovječila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohačestvu. “Snohačestvo (od staroslovenske riječi snaha, to jest žena bratovljeva i sinovljeva) označava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u običaju maloletnicki brakovi. Naime roditelji su maloljetnog sina ženili djevojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i obitelj su prihvatili snohačestvo do punoljetnosti muža.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str 22). Ovaj običaj, zaključuje Politika, “sačuvao se u nekim našim krajevima do naših dana”. Međutim, ovdje nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezička običajnost. Snohačestvo se odnosi na punoljetne supružnike o čemu svjedoči i poznata pjesma:

„Brate moj

moje žene sin

trči, reci ocu

da mu ide sin.“

Pjesmu je pjevao mlađi sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajući ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vraćao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac živio sa snahom u bračnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mlađi brat (ponavljač bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po ženi. Dok su Crnogorci išli u vojsku ili na vojnu, a žene su ih pritom pratile s tainom, dotle u srpskom slučaju, u incestuoznom snohačestvu, svojevrsnom konkubinatu žive snaha i svekar.

Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, baš kao i zbog lapota. Lapot je običaj očeubistva ostarjelog roditelja iza ili iznad kuće tvrdim predmetom (najčešće sjekirom po vratu) o čemu je ostalo potresno svjedočansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoja Lole Đukića. I zbog lapota Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko čojstvo i etički kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazi-sociolog iz Podgorice. Jer crnogorski etički kodeks upravo veliča do kulta domaćina kuće, glavu obitelji, najstariju mušku glavu. Za razliku od ovoga, srpska hipokrizija ne može se opravdati ni komonveltskim srpstvom kao eventualnim nosiocem običaja lapota, pošto se posrbljavanjem drugih naroda i eventualnim preuzimanjem od njih ovog zločinackog običaja ne opravdavaju se za učinjeno. Samim posrbljavanjem drugih, Srbi su izvršili lapot (krimen čovjekoubistva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog običaja.

Od niza drugih etičkih pravila i običaja po kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo još nekrofiliju i panađure kod Srba. O tome je ponesto zapisao kulturolog i pisac Ivan Čolović baveći se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj književnosti (“Književnost na groblju”). Naime, srpske posmrtne počasti i parastose dopunjuju luksuzne gozbe na groblju i grobu sahranjenog, čime su svojevrsni panđuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci sa uzvišenim duhovnim karakterom crnogorskog žaljenja mrtvaca, lelekom, tužbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i saučestvujućih pratilaca. Rađano na nasilju da bi i samo postalo žrtva nasilja, srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta je suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa-čojstva i njegovog dostojanstva, uzvišenosti pravde i pravice, filantropije i istine. Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadesetom vijeku, crnogorski etički kodeks je opstao o čemu svjedoči i nedavna burna prošlost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suživot u razlikama, velikodušni samožrtvujući odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruženja i u spašavanju od genocida i holokausta 1999. nad Albancima sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukađinija. Urušavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na etičko i etničko biće i duh crnogorstva, Crnogorski etički kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najužoj obitelji nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom.

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung