Dobro dosli na stranici Ustaskog Pokreta.

START I NAČELA I TKO JE TKO I VOJNA POVIJEST I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I DUĆAN I mp3 I E-Mail I YouTube I Deutsch.

 

 

USTAŠKI POKRET :

 

Ustaski Pokret : stranacka nacela. Die Ustascha Prinzipien und die Regulierung der Disziplin der Ustascha. STRANČKA NAČELA

Ustaski Pokret : Nezavisna Drzava Hrvatska. Staatsaufbau des Unabhängigen Staates Kroatien. NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Ustaski Pokret : hrvatske granice. Die Grenzen des Unabhängigen Staates Kroatien. HRVATSKE GRANICE

Ustaski Pokret : nacionalne manjine. Nationale Minderheiten im Unabhängigen Staat Kroatien. NACIONALNE MANJINE

Ustaski Pokret : hrvatska dijaspora. Die Diaspora des Unabhängigen Staates Kroatien. HRVATSKA DIASPORA

Ustaski Pokret : Bokeljski Hrvati. Kroaten als Minderheit in den von montenegrinern besetzten kroatischen Gebieten. BOKELJSKI HRVATI

Ustaski Pokret : Bunjevacki Hrvati. Kroaten als Minderheit in den von Serben besetzten kroatischen gebieten. BUNJEVAČKI HRVATI

Ustaski Pokret : Croatan indijanci. Croatoan Indianer und CROATAN INDIJANCI

Ustaski Pokret : Gradiscanski Hrvati. Kroaten als Minderheit in Österreich. GRADIŠČANSKI HRVATI

Ustaski Pokret : Janjevacki Hrvati. Kroaten als Minderheit im Kosovo. JANJEVAČKI HRVATI

Ustaski Pokret : Karasevski Hrvati. Kroaten als Minderheit in Rumänien. KARAŠEVSKI HRVATI

Ustaski Pokret : Moliski Hrvati. Kroaten als Minderheit in Italien. MOLIŠKI HRVATI

Ustaski Pokret : Moravski Hrvati. Kroaten als Minderheit in Tschechien. MORAVSKI HRVATI

Ustaski Pokret : Racki Hrvati. Kroaten als Minderheit in Ungarn. RACKI HRVATI

Ustaski Pokret : Slovacki Hrvati. Kroaten als Minderheit in der Slowakei. SLOVAČKI HRVATI

Ustaski Pokret : Sokacki Hrvati. Kroaten als Minderheit in den von Serben besetzten kroatischen gebieten. ŠOKAČKI HRVATI

Ustaski Pokret : hrvatska genetika. Die Genetik im Unabhängigen Staat Kroatien. HRVATSKA GENETIKA

Ustaski Pokret : jezik i pismo. Sprache und Schrift im Unabhängigen Staat Kroatien. JEZIK I PISMO

Ustaski Pokret : Cakavski. Der cakavische Dialekt der kroatischen Sprache. ČAKAVSKI

Ustaski Pokret : Kajkavski. Der kajkavische Dialekt der kroatischen Sprache. KAJKAVSKI

Ustaski Pokret : Stokavski. Der stokavische Dialekt der kroatischen Sprache. ŠTOKAVSKI

Ustaski Pokret : zastava i grb. Fahne und Wappen des Unabhängigen Staat Kroatien. ZASTAVA I GRB

Ustaski Pokret : vjere. Glauben im Unabhängigen Staat Kroatien. VJERE

Ustaski Pokret : blagdani. Feiertage im Unabhängigen Staat Kroatien. BLAGDANI

Ustaski Pokret : abolacija i lustracija.  ABOLACIJA I LUSTRACIJA

Ustaski Pokret : Poglavnik. Der Poglavnik des Unabhängigen Staat Kroatien. POGLAVNIK

Ustaski Pokret : serijatsko sudstvo. Die Scharia im Unabhängigen Staat Kroatien. ŠERIJATSKO SUDSTVO

Ustaski Pokret : vazne osobe u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj i emigraciji.  VAŽNE OSOBE U NDH I USTAŠKOJ EMIGRACIJI

 

SRPSKE LAŽI I ZLOČINI :

 

Srpske lazi i zlocini : Srbi u Ustasama i organizacijama Nezavisne Drzave  Hrvatske. Serben in den Ustascha und militärischen und politischen Organisationen des Unabhängigen Staates Kroatien. SRBI U USTAŠAMA I ORGANIZACIJAMA N.D.H.

Srpske lazi i zlocini : Srbi su genetski Turci. Genetiker aus Kanada haben es bewiesen : Serben sind genetische Türken! SRBI SU GENETSKI TURCI

Srpske lazi i zlocini : laz o navodno srpskim jeziku. Serbische Lügen über die LAŽ O "SRPSKIM" JEZIKU

Srpske lazi i zlocini : sprska laz o  Raskoj.  LAŽ O "(H)R(V)AŠKOJ"

Srpske lazi i zlocini : laz o Hrvatima.  LAŽI O HRVATIMA

Srpske lazi i zlocini : lazi Srpske Pravoslavne Crkve. Lügen der Serbisch Orthodoxen Kirche. LAŽI SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Srpske lazi i zlocini : lazi o Bosni i Hercegovini.  SRPSKE LAŽI O BiH

Srpske lazi i zlocini : laz o radnim logoru Jasenovac. Serbische Lügen über das Arbeitslager Jasenovac. LAŽI O JASENOVCU

Srpske lazi i zlocini : laz o genocidnom bicu Hrvata.  LAŽI O GENOCIDNOSTI HRVATA

Srpske lazi i zlocini : laz o Dalmaciji.  LAŽI O DALMACIJI

Srpske lazi i zlocini : laz o Istri.  LAŽI O ISTRI

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocini u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj. Serbische Lügen über die ČETNIČKI ZLOČINI U N.D.H.

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Starcevicu.  ZLOČIN U STARČEVIĆU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Drvaru.  ZLOČIN U DRVARU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u   Boricevcu.  ZLOČIN U BORIČEVCU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Krnjeusi.  ZLOČIN U KRNJEUŠI

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Podrinju.  ZLOČIN U PODRINJU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u   Zabikovlju.  ZLOČIN U ZABIKOVLJU

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u   Rami.  ZLOČIN U RAMI

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Gati.  ZLOČIN U GATI

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u  Ilicima.  ZLOČIN U ILIĆIMA

Srpske lazi i zlocini : cetnicki zlocin u Bosanskom Grahovu.  ZLOČIN U BOS. GRAHOVU

 

VOJNA POVIJEST :

 

Vojna povijest : 7 SS Divizija   7. SS-DIV. “PRINC EUGEN”

Vojna povijest : 13 SS Divizija   13. SS-DIV. “HANDŽAR”

Vojna povijest : 23 SS Divizija   23. SS-DIV. “KAMA”

Vojna povijest : SS Pukovnija   SS-PUKOVNIJA “SANDŽAK”

Vojna povijest : 369 Pojacana Pukovnija.  369. POJAČANA PUKOVNIJA

Vojna povijest : 369 Vrazja Divizija.  369. “VRAŽJA” DIVIZIJA

Vojna povijest : 373 Tigar Divizija.  373. “TIGAR” DIVIZIJA

Vojna povijest : 392 Plava Divizija.  392. “PLAVA” DIVIZIJA

Vojna povijest : Zrakoplovna Legija.  ZRAKOPLOVNA LEGIJA

Vojna povijest : Pomorska Legija.  POMORSKA LEGIJA

Vojna povijest : Protuzrakoplovna Legija.  PROTUZRAKOPLOVNA LEGIJA

Vojna povijest : Laki Prijevozni Zdrug.  LAKI PRIJEVOZNI ZDRUG

Vojna povijest : Einsatzstaffel.  EINSATZSTAFFEL

Vojna povijest : Hrvatsko Domobranstvo.  HRVATSKO DOMOBRANSTVO

Vojna povijest : Ustaska Vojnica.  USTAŠKA VOJNICA

Vojna povijest : Crna Legija.  CRNA LEGIJA

Vojna povijest : Hrvatske Oruzane Snage.  HRVATSKE ORUŽANE SNAGE

Vojna povijest : Zrakoplovastvo.  ZRAKOPLOVSTVO

Vojna povijest : Ratna Mornarica.  RATNA MORNARICA

Vojna povijest : Hadziefendica Legija.  HADŽIEFENDIĆA LEGIJA

Vojna povijest : Huskina Legija.  HUSKINA LEGIJA

Vojna povijest : Oruznistvo.  ORUŽNIŠTVO

Vojna povijest : Narodna Zastita.  NARODNA ZAŠTITA

Vojna povijest : Drzavna Radna Sluzba.  DRŽAVNA RADNA SLUŽBA

Vojna povijest : DORA Postrojbe.  DORA POSTROJBE

Vojna povijest : Ravsigur.  RAVSIGUR

Vojna povijest : Ustaska Nadzorna Sluzba.  USTAŠKA NADZORNA SLUŽBA

Vojna povijest : Ustaska Mladez.  USTAŠKA MLADEŽ

Vojna povijest : Zeljeznicka Ustaska Vojnica.  ŽELJEZNIČKA USTAŠKA VOJNICA

Vojna povijest : Zenska Loza Ustaskog Pokreta.  ŽENSKA LOZA USTAŠKOG POKRETA

Vojna povijest : Istarska Domobranska Pukovnija.  ISTARSKA DOMOBRANSKA PUKOVNIJA

Vojna povijest : DOMDO Postrojbe.  DOMDO POSTROJBE

Vojna povijest : Crnogorska Narodna Vojska.  CRNOGORSKA NARODNA VOJSKA

Vojna povijest : Fazlagica Kula.  FAZLAGIĆA KULA

Vojna povijest : bitka na Ljevca Polju.  BITKA NA LJEVČA POLJU

 

ZANIMLJIVO IZ N.D.H. :

 

Zanimljivo iz NDH : postanske marke. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien. POŠTANSKE MARKE

Zanimljivo iz NDH : blokovi. Blöcke des Unabhängigen Staates Kroatien. BLOKOVI

Zanimljivo iz NDH : omoti i dopisnice. Ersttagsbirefe und Postkarten des Unabhängigen Staates Kroatien. OMOTI I DOPISNICE

Zanimljivo iz NDH : neizdane marke. Nichte herausgegeben Marken des Unabhängigen Staates Kroatien. NEIZDANE MARKE

Zanimljivo iz NDH : marke ustaske emigracije. Briefmarken des Ustascha Emigration des Unabhängigen Staates Kroatien. MARKE EMIGRACIJE

Zanimljivo iz NDH : marke Alpenvorland Adria. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Alpenvorland Adria. ALPENVORLAND ADRIA

Zanimljivo iz NDH : marke Belisce. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Belisce. BELIŠĆE

Zanimljivo iz NDH : marke Boka Kotorska. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Kotor. BOKA KOTORSKA

Zanimljivo iz NDH : marke Brac. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Brac. BRAČ

Zanimljivo iz NDH : marke Hvar. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Hvar. HVAR

Zanimljivo iz NDH : marke Korcula. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Korcula. KORČULA

Zanimljivo iz NDH : marke Medimurje. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Medimurje. MEĐIMURJE

Zanimljivo iz NDH : marke Rijeka / Kupa. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Rijeka / Kupa. RIJEKA / KUPA

Zanimljivo iz NDH : marke Sibenik. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Sibenik. ŠIBENIK

Zanimljivo iz NDH : marke Slobodna Bosanska Hrvatska. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Freies bosnisch Kroatien. SLOBODNA BOSANSKA HRVATSKA

Zanimljivo iz NDH : marke Split. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Split. SPLIT

Zanimljivo iz NDH : marke Sandzak. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Sandschak. SANDŽAK

Zanimljivo iz NDH : marke Zadar. Briefmarken des Unabhängigen Staates Kroatien : Zadar. ZADAR

Zanimljivo iz NDH : doplatne marke. Zuzahlmarken des Unabhängigen Staates Kroatien. DOPLATNE MARKE

Zanimljivo iz NDH : fiskalne marke. Fiskalmarken des Unabhängigen Staates Kroatien. FISKALNE MARKE

Zanimljivo iz NDH : zeljeznicke marke. Bahnmarken des Unabhängigen Staates Kroatien. ŽELJEZNIČKE MARKE

Zanimljivo iz NDH : marke studentskog fonda. Marken des Studentenfonds des Unabhängigen Staates Kroatien. STUDENTSKI FOND

Zanimljivo iz NDH : reklamne marke. Werbemarken des Unabhängigen Staates Kroatien. REKLAMNE MARKE

Zanimljivo iz NDH : biljezi katolicke crkve. Marken der Katholischen Kirche  des Unabhängigen Staates Kroatien. BILJEŽI KATOLIČKE CRKVE

Zanimljivo iz NDH : marke Crvenog Kriza. Briefmarken des Roten Kreuzes des Unabhängigen Staates Kroatien. MARKE CRVENOG KRIŽA

Zanimljivo iz NDH : marke njemacke narodne skupine. Briefmarken der Deutschen Volksgruppe des Unabhängigen Staates Kroatien. MARKE NJEMAČKE NARODNE SKUPINE

Zanimljivo iz NDH : lutrija. Lotterie des Unabhängigen Staates Kroatien. LUTRIJA

Zanimljivo iz NDH : drzavna riznica. Staatskasse des Unabhängigen Staates Kroatien. DRŽAVNA RIZNICA

Zanimljivo iz NDH : pecati. Poststempel des Unabhängigen Staates Kroatien. PEČATI

Zanimljivo iz NDH : novcanice. Banknoten des Unabhängigen Staates Kroatien. NOVČANICE

Zanimljivo iz NDH : kovanice. Münzen des Unabhängigen Staates Kroatien. KOVANICE

Zanimljivo iz NDH : odlikovanja. Orden des Unabhängigen Staates Kroatien. ODLIKOVANJA

Zanimljivo iz NDH : znakovlje. Abzeichen des Unabhängigen Staates Kroatien. ZNAKOVLJE

Zanimljivo iz NDH : prsteni ustaske emigracije. Ringe der Emigration des Unabhängigen Staates Kroatien. PRSTENI USTAŠKE EMIGRACIJE

 

POVIJEST HRVATA :

 

Povijest Hrvata : kratka povijest. Kroatische Geschichte : Kroaten im Iran und Afghanistan. KRATKA POVIJEST

Povijest Hrvata : Hrvati u indijskoj pradomovini. Kroatische Geschichte : Kroaten in der indischen Urheimat. HRVATI U INDIJSKOJ PRADOMOVINI

Povijest Hrvata : hrvatska boginja Sarasvati. Kroatische Geschichte : Die kroatische Göttin Sarasvati. HRVATSKA BOGINJA SARASVATI

Povijest Hrvata : Ariana.  ARIANA

Povijest Hrvata : indoiranski Prahrvati. Kroatische Geschichte : Die indo-iranischen Urkroaten. INDOIRANSKI PRAHRVATI

Povijest Hrvata : perzijski i starohrvatski.  PERZIJSKI I STAROHRVATSKI

Povijest Hrvata : Iranohrvati i Praslaveni.  IRANOHRVATI I PRASLAVENI

Povijest Hrvata : Hurrwurdu. Kroatische Geschichte : Hurrwurdu. HURWURDU

Povijest Hrvata : Urartu. Kroatische Geschichte : Urartu. URARTU

Povijest Hrvata : Hurrwuhč Mitanni - Huriti. Kroatische Geschichte : Hurrwuhč Mitanni - Huriten. HURRWUHČ MITANNI : HURITI

Povijest Hrvata : Huritoidi. Kroatische Geschichte : Hurriter. HURITOIDI

Povijest Hrvata : srpski i jugoslavenski progon iranista. Kroatische Geschichte : Jugo-serbische und groß-serbische Verfolgung der Iranisten. SRPSKI I JUGOSLAVENSKI PROGON IRANISTA

Povijest Hrvata : starohrvatski i novi Aral.  PRAHRVATSKI I NOVI ARAL

Povijest Hrvata : Velika Hrvatska i Bijela Hrvatska. Kroatische Geschichte : Großkroatien (Velikaya Horvatiya) in der Ukraine. VELIKA HRVATSKA I BIJELA HRVATSKA

Povijest Hrvata : Crvena Hrvatska. Kroatische Geschichte : Rotkroatien. CRVENA HRVATSKA

Povijest Hrvata : Prikarpatija. Kroatische Geschichte : Karpatenvorland. PRIKARPATIJA

Povijest Hrvata : grad Stiljsko. Kroatische Geschichte : Die Stadt Stiljsko. GRAD STILJSKO

Povijest Hrvata : tanajske ploce.  TANAJSKE PLOČE

Povijest Hrvata : rijeka Erax. 16 deutsch02 RIJEKA ERAX

Povijest Hrvata : Hutsuli.  HUTSULI

Povijest Hrvata : prahrvatski ep o Harazemu.  PRAHRVATSKI EP O HAREZEMU

Povijest Hrvata : starohrvatski jezik.  STAROHRVATSKI JEZIK (IZVORNOHRVATSKI)

Povijest Hrvata : starohrvatske legende.  STAROHRVATSKE LEGENDE

Povijest Hrvata : starohrvatska prezimena.  STAROHRVATSKA PREZIMENA

Povijest Hrvata : ranohrvatska praplemena.  RANOHRVATSKA PRAPLEMENA

Povijest Hrvata : hrvatski moreplovci.  HRVATSKI MOREPLOVCI

Povijest Hrvata : Duklja.  DUKLJA

Povijest Hrvata : Bosna.  BOSNA

Povijest Hrvata : Sandzak.  SANDŽAK

Povijest Hrvata : hrvatska kolonija Roanoke. Die verlorene Kolonie Roanoke. HRVATSKA KOLONIJA ROANOKE

 

Flag Counter 
Pogledajte samo koliko balkanski neoprani i smrdljivi smradski nomada donomadizira na našu stranicu. :-)

 

BOSNA :

 

Rimljani su poslije sloma ilirskog (Batonovog) ustanka od 6. do 9. godine po Kristu trajno zavladali ovim prostorima i započeli proces romanizacije ilirskog pucanstva. To područje, koje Rimljani nazivaju Ilirikom, bilo je podijeljeno na dvije ili tri provincije. Većinu područja današnje Bosne i Hercegovine pokrivala je provincija Dalmacija (prije Ilirik), a sjeverne dijelove provincija Panonija. Po podjeli Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno (395.) pripadalo je područje Bosne i Hercegovine u cijelosti zapadnoj polovici Carstva, a po njegovoj propasti 476. drži ga Istočno Rimsko Carstvo zatim, Istočni Goti, pa Bizantinci, koji su njim upravljali sve do seobe naroda i doseljenja Hrvata.

Potkraj 6. stoljeća počinju česti upadi Avara i Slavena iz Podunavlja na područje današnje Bosne i Hercegovine, poglavito otkad je avarski kagan Bajan 582. zauzeo veliki rimski grad Sirmij na Savi. U početku 7. stoljeća, Hrvati osvajaju provinciju Dalmaciju i njeno središte Salonu. Ilirsko i romanizirano pučanstvo povlači se u unutrašnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira.

Od 7. do 9. stoljeća, povijest područja Bosne i Hercegovine nije dovoljno poznata, a od sredine 9. stoljeća postoje izvori koji potvrđuju njegovu pripadnost Primorskoj Hrvatskoj za Trpimira, a od 925. i Hrvatskom Kraljevstvu. U 10. stoljeće, dvije je godine tu vladao srpski (raški) knez Časlav. Potkraj 11. stoljeća, zavladao je nakratko dukljanski knez Bodin, povremeno upadaju Ugri i Bugari, a bizantski carevi nastoje ostvariti svoju seniorsku vlast.

Sredinom 11. stoljeće, područje današnje Bosne i Hercegovine, pripadalo je Hrvatskom Kraljevstvu. Oko 950. godine, bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet spominje “zemljicu Bosnu” kao posebnu oblast oko izvora rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj. u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao Vrhbosnom. Budući da je područje današnje Bosne i Hercegovine činilo središnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka i bilo bogato rudama, ali teško dostupno i geografski izolirano, ni jedan vladar nije tu dugo zadržao vlast. U Bosni, su se stoljećima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne Katoličke i Istočne, bizantske crkve, tj. Rima i Carigrada. Zbog toga je i proces pokrštavanja i dublje kristijanizacije tekao vrlo sporo i uz dugo zadržavanje poganskih vjerovanja.

Kad je Hrvatska 1102. godine ušla u personalnu uniju s Ugarskom, područje Bosne i Hercegovine, bilo je s tri strane okruženo tom državom. Njeni vladari iz dinastije Arpadovića nastoje je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadržati pod svojom upravom. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu, Borića, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog područja (1150.-1163.). Drugi, važniji ban bio je Kulin, za koga se može reći da je utemeljitelj bosanske države (1180.-1204.). Za njegova banovanja Bosna se razvila gospodarski, ojačala politički, sklopila prvi trgovački ugovor s Dubrovčanima. Tijekom 13. stoljeća, u Bosnu su dosli rudari Sasi i otvorili rudnike, koji rade i danas (Fojnica, Srebrenica, Olovo i Križevo).

U to doba se iz krila Rimokatoličke crkve izdvaja po nekim svojim obredima tzv. Crkva bosanska. Budući su zbog toga, Kulin i njegova crkva bili optuženi zbog krivovjerja, on je 1203. godine sazvao opći sabor naroda na Bilinu polju i javno se odrekao hereze. Očito je u tom potezu bilo više političkih, nego vjerskih interesa što će pokazati i kasnije tzv. križarski ratovi, koji su usmjereni protiv Crkve bosanske.

Dok od konca 13. stoljeća, srednjim dijelovima Bosne, Usorom, gospodare slavonski velikaši roda Prijezde, zapadnim dijelovima Bosne (Donji kraji) gospodare sve do 1322. godine hrvatski velikaši, knezovi Šubići Bribirski. Njih su otud potisnuli novi hrvatsko-ugarski vladari iz dinastija Anžuvinaca, također uz pomoć bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, uzevši od Šubica, Završje (područje s tri velika polja: Glamočkim, Livanjskim i Duvanjskim).

Na jugozapadu je Stjepan II. proširio svoju banovinu na Humsku zemlju (Zahumlje ili Hum), a na sjeveroistoku na oblasti Usoru i Soli. Budući da je Stjepan II. dao svoju kćer Elizabetu za ženu snažnom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I., njegov je ugled porastao pa je proširio svoju banovinu do Cetine na Jadranskom moru, do Drine na istoku i Vrbasa na sjeverozapadu. Otada je Bosna važan politički činitelj. s kojim su morali ozbiljno računati svi okolni vladari, poglavito Anžuvinci i Nemanjići, s kojima je Stjepan II. također stupio u rodbinske odnose.

U doba Stjepana II. Kotormanića, u Bosni je opet ojačala Katolička crkva, koju su pomagali crkveni redovi od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put došao u Bosnu 1291. godine, uskoro utemeljio svoju vikariju pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u očuvanju katoličanstva a to znači i hrvatstva u Bosni i Hercegovine.

Od 1353. godine, Bosnom je vladao Tvrtko I., sinovac Stjepana II. i doveo je do vrhunca moći i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeća vodio je borbu protiv domaćih velikaša i Ludovika I., a kad je uz njegovu pomoć, u tome uspio, počeo je s jačanjem svoje države i na istoku. Kad je 1373. godine, uzeo gornje Podrinje s manastirom Mileševom, gdje je bio grob Sv. Save, prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve pa zatim zauzeo Trebinje, Konavle i obalu južno do Dubrovnika, uzeo je 1377. titulu kralja. Budući je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjića okrunio se za kralja Srbljem i Bosni. Tvrtku je titulu kralja priznao Ludovik I. pod čiju je krunu Svetoga Stjepana potpadala i Bosna.

Budući da je 1382. godine, umro bez muških potomaka, snažni kralj Ludovik I. Anžuvinac, iskoristio je Tvrtko I. otpor hrvatskog plemstva kralju Žigmundu Luksemburškom, odnosno građanski rat, kojem se i on pridružio i nastavio s jačanjem Bosne, njenim širenjem i na hrvatsko povijesno područje u smjeru Jadranskog mora. Štoviše, Tvrtko je 1382.godine počeo graditi luku Herceg-Novi, a 1385. godine su mu njegovi kraljevski rođaci u Ugarskoj prepustili i Kotor. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj (1390.), ušao je Tvrtko s vojskom u hrvatske, dalmatinske gradove: Split, Šibenik i Trogir i dosao pred Zadar. Tu se proglasio kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Obično se smatra kako je Tvrtko I. kao katolički vladar tim činom obnovio, poslije tri stoljeća hrvatsko kraljevstvo.

Međutim, potkraj 14. stoljeća, na istočnim granicama njegova kraljevstva pojavila se snažna osmanska opasnost, koju brojni vladari na tom području nisu uzeli previše ozbiljno. Doista, Tvrtko ih je 1388. godine, potukao u prvom sukobu, a 1389. poslao je svog vojskovođu Vlatka Vukovića u pomoć Srbima na Kosovu pa je o toj bitci i izvijestio Sv. Stolicu. Nažalost, 1391. godine, na vrhuncu moći Tvrtko umire. Njegova hrvatsko-bosanska kraljevina postaje žtvom unutarnjih velikaških razmirica, a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teškog poraza europske križarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod Nikopolja 1396. godine, počinju sve češći prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve više ističu velikaši, koji su vladali poput kraljeva. To su, prije svih, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih krajeva i Sandalj Hranić Kosača na jugu, u Humskoj zemlji. Oni zajedno s bratskim, hrvatskim velikašima, nastavljaju borbu protiv kralja Žigmunda. Njemu je pak pošlo za rukom 1408. godine, prodrijeti sa sjevera u Bosnu gdje je kod utvrde Dobora dao pobiti 170 uglednih bosanskih plemića i tako savaladati bosansko-hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora.

Otpor je i dalje pruzao Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvavši 1415. godine, u pomoć i Osmanlije, koji su se vješto koristili dinastičkim borbama i feudalnom anarhijom u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj te su 1459. godine, dokrajčili Srbiju, a 1463. pokorili i Bosnu.

Bosna je pala bez otpora, šaptom, kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj Stjepan Tomašević bio je pogubljen poslije osvajanja Ključa i Jajca. Njegova pomajka, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić sklonila se u Rim gdje je uskoro i umrla. Prije smrti, ostavila je svoju kraljevinu Bosnu Svetoj Stolici. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti.

Humska zemlja, Zahumlje, koja se po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, od 1448. godine, naziva Hercegovinom odupirala se još dvadesetak godina, ali je ipak 1482. godine, došla pod osmansku vlast. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin ustrojio je poslije pada Bosne za obranu svoga kraljevstva, Jajačku i Srebreničku banovinu, koje su, uz Mačvansku banovinu, činile obrambeni pojas od Beograda do Une. Tu crtu obrane držalo je uglavnom hrvatsko plemstvo, ali nakon njegova poraza 1493. godine, na Krbavskom polju, taj otpor slabi. U početku 16. stoljeća, pada Srebrenik u sjeveroistočnoj Bosni, a zatim 1528. godine i Jajce. Sve te krajeve Osmanlije su uključili u svoju najzapadniju pokrajinu, uskoro sandžak, Bosnu koja je, kao i Hercegovina, nastala uglavnom na hrvatskom etničkom prostoru i odakle je dalje njena vojska pljačkala i osvajala područje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

S padom Bosne 1463. godine, nestaje i posebne Crkve bosanske, koja je u odnosu na katoličanstvo bila u manjini. Dio njenih sljedbenika prihvatio je islam, poglavito niže plemstvo, koje je na taj način zadržalo svoje posjede i povlašteni položaj. Zbog čestih križarskih vojni na Bosnu pa Žigmundova pokolja cvijeta bosanskog plemstva kod Dobora 1408. godine i lakših nameta pod Osmanlijama dobar dio plemstva i seljaštva surađivao je s Osmanlijama.

Dio katoličkog pucanstva i plemstva, koje nije htjelo prihvatiti islam i osmanlijsku upravu morao je bježati u slobodne prostore u Hrvatskoj i Ugarskoj, austrijskim zemljama, na područje pod upravom Venecije pa čak i na Apeninski poluotok (danas su to molizanski Hrvati), u Rim i drugamo. Iako je sultan Mehmed II., zvani el Fatih (Osvajač) obećao franjevcu Anđelu Zvizdoviću posebnu povelju (ahdnamu) kojom se bosanskohercegovačkim katolicima jamči vjerska sloboda, ipak su lokalni age i begovi progonili kršćansko pučanstvo općenito, a poglavito ono rimokatoličko. Palili su i rušili njihove crkve ili su ih pretvarali u džamije (npr. kasnije u Bihaću i dr.). Posebice je bio težak tzv. danak u krvi i odvođenje pučanstva u ropstvo. Uobičajilo se odvođenje dječaka, kršćana, u Tursku, njihov preodgoj, islamizacija i obučavanje za posebne jedinice osmanlijske vojske, janjičare. Isto tako su odvođene ljepše djevojke za brojne muslimanske hareme.

Od bosanskog kraljevstva, po osvajanju je ustrojen poseban sandžak (okrug) u sastavu Rumelijskog Pašaluka. Na čelu sandžaka su obično islamizirani Bosanci, čija prezimena podsjećaju na njihovo katoličko, odnosno hrvatsko podrijetlo. Prvi među njima Isabeg Hranušić utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad Bosne i Hercegovine. Osim njega spominju se još i begovi Minetovići, Malkočevići, Borovinići, Mihajlovići, Vraneševići, Juriševići i drugi. Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemići i njihova vojska pod vodstvom bana Petra Berislavića, koji ih je 1513. porazio kod Dubice, a zatim 1518. prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom punih šezdeset i pet godina turske blokade Jajca (1463.-1528.) po nekoliko puta godišnje i nadljudskom hrabrošću, a često i svojim životima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i europske kršćanske civilizacije. Za sultana Sulejmana II. Hrvatska, a takodjer i Ugarska doživjele su teške poraze. Osmanlije su najprije 1521. godine zauzele ugarski Beograd, 1522. hrvatski Knin pa pobijedili hrvatsko-ugarsku vojsku na Mohačkom polju 1526. Do 1552. godine zauzeli su Požegu, Klis i Viroviticu i pomakli granice bosanskog sandžaka do rijeke Česme u Slavoniji. Ta osvajanja hrvatskog tla nastavljaju se sve do 1592. godine, kad je zauzet hrvatski grad Bihać. Iste godine je ustrojen i Bosanski pašaluk sa sjedištem u Banjoj Luci koji je imao osam sandžaka, a svi su oni bili na zauzetom hrvatskom tlu. Iz Bosanskog pašaluka planirano je i izvođeno osvajanje Siska, a zatim i čitave Hrvatske i Slavonije te prodor u austrijske nasljedne zemlje (Kranjska, Štajerska, Koruška).

S osmanlijskim provalama na područje Bosne, i kasnije Hrvatske, dolazile su kao pomoćne postrojbe sve veće skupine neslavenskih, nomadskih Vlaha, potomaka romaniziranog pučanstva. Osmanska uprava naseljavala ih je na pogranična područja, gdje su imali ulogu graničara, koji su živjeli od četovanja i ratnog plijena. Većina tih Vlaha bila je grkoistočne vjere, kasnije nazvane pravoslavnom, a prihvatila je već jezik slavenske većine. Dakle, bili su iste vjere kao i Srbi.

Otkad je 1557. godine Makarije Sokolović ustrojio posebnu grkoistočnu patrijaršiju u Peći na Kosovu, uz pomoć svoga brata, islamiziranog velikog vezira Mehmed-paše, to istočno kršćanstvo ima u odnosu na zapadno, rimokatolićko, poseban, povlašten položaj u Osmanskom Carstvu. Pećka patrijaršija imala je važnu ulogu u okupljanju grkoistočnog življa, u njihovu prodiranju prema zapadu. U 19. stoljeću presudnu ulogu u pretvaranju neslavenskih Vlaha u Srbe ima Pravoslavna crkva. Ona je čuvala i širila srpske tradicije, uspomenu na srpsku srednjovjekovnu državu, koju je, dok su Srbi bili gotovo četiri stoljeća pod Osmanlijama, zapravo patrijaršija zamjenjivala.

S obzirom da je patrijarh živio na podrucju Osmanskog Carstva, a rimski papa izvan te carevine, njegova grkoistočna crkva je cesto imala potporu Carigrada pa je mogla nastupati agresivno prema bosanskim i hrvatskim katolicima. Česte su pojave prevođenja katolika na grkoistočnu vjeru, rušenje ili prisvajanje katoličkih crkava i samostana, ubiranje crkvenih poreza i od katolika državnih poreza za Osmanlije. Kad je osmanska vlast potkraj 16. i u početku 17. stoljeća počela slabiti, Vlasi iznevjeravaju Turke, jer nema više dovoljno pljačke pa prelaze u službu Habsburgovaca i Mlečana. Oni ih opet naseljavaju na granicama, ali ovaj put sa zapadne, europske strane tj. na području Hrvatske, odnosno Dalmacije i Slavonije. Tu su također kao pomoćne postrojbe na granici sašuvali određene povlastice sve do ukidanja Vojne krajine 1881. godine.

Zbog unutarnjih slabosti u travanjskom ratu 1941. godine, porazile su sile Osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju i razbile tu prikrivenu velikosrpsku tvorevinu na njene povijesne i etničke sastavnice. Uz pomoć Njemačke i Italije, proglašena je 10. travnja 1941. godine, Nezavisna Država Hrvatska, sa sjedištem u Zagrebu, a u njen sastav ušla je i Bosna i Hercegovina, na temelju povijesnih, etničkih i kulturoloških razloga. Naime, Bosna i Hercegovina i Hrvatska čine jednu geopolitičku cjelinu, one su bile u sastavu Hrvatskog, zatim Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva u srednjem vijeku, a od 1878., odnosno 1908. godine, bile su u istoj državi, Austro-Ugarskoj. Osim toga, prometno i kulturološki gravitirala je BiH prema zapadu i Hrvatskoj. Velik dio muslimana smatrao se jos tada Hrvatima islamske vjeroispovijesti jer u to doba proces njihovog nacionalnog sazrijevanja i političke integracije još nije bio završen.

NDH, nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje, koje je bilo nekoć u sastavu Kraljevine Hrvatske, u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba Tvrtka. U NDH, bila je unutarnja podjela izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na velike župe, koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH, to su: Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu, Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, Lašva i Glaž u Travniku, Krbava i Psat u Bihaću. Za glavni grad, bila je predviđena Banja Luka, u Bosni, kao geografsko središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske također razbijala povijesni teritorij Bosne i Hercegovine, u podjeli na velike župe pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr., velika župa Gora (Petrinja) prelazila Unu, Livač i Zapolje (Nova Gradiška) i Posavje (Brod) su prelazile Savu i imale više kotareva na bosanskoj strani.

Zbog velikosrpskog pritiska za Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadašnjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, veliki broj muslimana je podržao nastajanje Nezavisne Države Hrvatske, uključio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni kadar redovite, ali i dobrovoljačke vojske. Budući su u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a jos više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom : "Srbi na okup!"” Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji katolički Hrvata i muslimanski Hrvata u Hercegovini, u Podrinju (Foča, Čajniče, Goražde), u Bosanskoj Krajini (Krnjeuša) i drugdje. Dakle, četničko etničko čišćenje počelo je prije represije organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

Prema popisu 1453. godine (10 godina prije turskog rušenja Kraljevine), u Bosni živi 95% Katolika, 3% Pravoslavnih i do 2% bogumila (dozvoljava se i postojanje poganskih vjerovanja).

 

Bosna je hrvatska zemlja.

 

Bosna je u povijesti bila sastavni dio i srce hrvatskog etničkog prostora. Kad su Hrvati u 7. stoljeću došli iz “Velike Horvatiye” u danasnjoj Ukrajini i Poljskoj na tlo današnje Hrvatske, oni su jednako i u isto vrijeme naselili i Bosnu i Srijem i Boku Kotorsku, Sandžak i današnju Crnu Goru (Crvena Hrvatska!), itd. To je bio JEDAN NAROD i JEDAN TERITORIJ - HRVATSKI POVIJESNI PROSTOR. To dokazuje i današnja najneprirodnija granica između Bosne i Hrvatske. Sam pogled na te neprirodne granice dokazuje da je Bosna srce Hrvatskog teritorija te da je ista istrgnuta utroba iz Hrvatskog etničkog prostora.

Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina K., kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su Hrvatskim jezikom, u njima je tekla Hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg Hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak Hrvatskog Kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji kralj Hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine

U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba. Nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna također ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Osmanlija. Pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski "krstjani" (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. moze uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela Hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika-Hrvata je uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.). Tek kasnije, u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila "srpska zemlja". Današnje priče srpskih političara o Bosni kao "vekovnoj srpskoj zemlji" spadaju u običnu fantaziju i grubi falsifikat povijesti. Srbi su i čiste Hrvatske pokrajine proglašavali "vekovnim srpskim zemljama", te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, "gdje se Srbin posere, tamo je i Srbija"!

Srpski povijestničar i profesor Više pedagoske škole u Sarajevu, Vojislav Bogićević (1896. - 1981.) o povijesti Bosanskih Hrvata :

"Bosanski Hrvati su se u vrijeme turske vladavine često nalazili u daleko težim prilikama nego Srbi. Bili su orijentisani na franjevce, koji su živjeli u relativno malom broju samostana, udaljenih od većih gradskih naselja. Do kraja privrzeni franjevcima, koji su se poslije pada Bosne pod tursku vlast, uprkos raznih neprilika sa kojima su se susretali, znali uvijek dobro snadji ("adhnama" 1463. i sl.), bosanski Hrvati su katkad po savjetu franjevaca ulazili u političke akcije koje su Turci smatrali neprijateljskim (akcija madjarskog kralja Matije u Jajcu 1465, dogadjaji u vezi sa provalom austrijskog vojskovodje princa Eugena Savojskog 1697. godine i sl.). To je odvodio katolički elemenat u migracijе i umanjivao njihov broj u Bosni. Turske vlasti ili vojska kojoj bi to bilo stavljeno u zadatak činila je razne neprilike franjevcima, pa su franjevacki samostani paljeni i rušeni, a franjevci ubijani. Premda u malom broju, i bosanski Hrvati će se postepeno uključivati u privredu kao i Srbi, iako u prvo vrijeme na ograničen broj zanata".

IZVOR : Vojislav Bogićević. Pismenost u Bosni i Hercegovini : od Pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine. 1975. Str. 95.

 

Zanjimljivi srpski izvor, knjiga "Први шематизам православне српске митрополије Бањалучко-Бихаћке за 1901. годину" (Prvi sematizam srpske mitropolije Banjalučko-Bihačke za god. 1901.), svjedoći nam o hrvatskoj povijesnoj pripadnosti Bosanske Krajine i o doseljavanju Srba na ovaj prostor u turskom dobu :

"Kad su Turci osvojili Kostajnicu 1558. god., postali su oni gospodari cijeloga Pounja s obje strane rijeke Une, i tuda su odmah naselili veliki broj srpsko-pravoslavnog naroda kao svoju raju. Taj narod podigao je odmah manastir Mostanicu (...) A što narod drži, ili što mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zadužbina Nemanjica, pa se za dokaz navodi i neki manastirski ključ od godine 1111., ne slaže se nikako s istorijom iz toga uzroka, što u Pounju kao i uopće u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinsko rimska. Sa turskom provalom došla je u te krajeve i pravoslavna vjera. Još godine 1501. bilu se u Pounju rimokatoličke plovanije, koji su potpadale pod Zagrebačku Biskupiju. Pa medju tijem plovanijama spominje se, pomenute godine, i "Moztenycza" kao šestnaesta plovanija dubičkog arhidjakona (Fr. Rački, Starine IV. 211). Eto je dakle i samo ime današnjem manastiru uzeto od stare hrv. plovanije". (Str. 75).

 

Ernst Ludwig Dümmler (1830 – 1902), njemački povjesnicar, u svom djelu "Über die älteste Geschichte der Slawen in Dalmatien (549-928)" (Beč, 1856.) opisuje Bosnu kao povijesnu zemlju Hrvata :

"Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car Porfirogenet pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je več u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini zitelji imaju vlastite vladare" (Str. 373.).

"I nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. i zemlje Hercegove 1483. sve do polovice prošlog stoljeća vodilo je plemstvo glavnu riječ u ovim zemljama i po njemu i njegovim pravima i povlasticama imala je Herceg-Bosna izniman položaj u osmanskom carstvu. Po dolasku Osmanlija prihvatilo je patarensko plemstvo i velik dio naroda dragovoljno islam, jer prisilne konverzije nije bilo. U narodnosnom pogledu nije se desila skoro nikakva promjena, pa je Bosna i za turske uprave potpuno očuvala svoj slavenski karakter. I seljak i plemić, građanin, obrtnik i trgovac govorili su čistim hrvatskim jezikom i očuvali svoje običaje".

Hamdija Kreševljaković (1888-1959), hrvatski muslimanski knjizevnik i povjesnicar. (Knjiga "Husein kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne", Sarajevo, 1931, 3).

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA :

- Bećir Lokmić, zapovjednik Crne Legije 1941. - 42'

- braća dr. Osman beg i dr. Džafer beg Kulenović, ministri u Hrvatskoj Vladi i podpredsjednici Hrvatskoga Sabora 1941. - 45'

- Nahid Kulenović, najutjecajniji Hrvatski emigrant 50'ih godina (Džaferov sin i Osmanov nećak)

- Musa Ćazim Ćatić, jedan od najvećih pjesnika Hrvatskog romantizma

- Mehmedalija Kroata (Mak) Dizdar, jedan od najvećih Hrvatskih modernista

- Husein beg (kapetan) Gradaščević (Zmaj od Bosne), legendarni vođa ustanka protiv osmanske vlasti u 19. st.

- Nijaz Batlak (Mate Šarlija, poznatiji i kao Daidža), jedan od obnovitelja i vođa HSP-a i HOS-a 90'ih

- Hanka Paldum, znamenita pjevačica sevdalinki

- Munir Šahinović - Ekremov, ministar u vladi Republike Turske i Hrvatski književnik

- Mehmed Dželalludin - Kurt, Hrvatski pjesnik i sakupljač narodne baštine

- Rustem paša Hrvat, veliki vezir Osmanskog Carstva u doba Sulejmana I. Veličanstvenog

- Pijali paša Hrvat, bosanski Sandžak beg

- Hasan paša Predojević, Sandžak beg

- Salih Alić, Hrvatski pjesnik

- Hasan Kaimija, Hrvatski odvjetnik i pjesnik

- Osman Nuri Hadžić, imam i islamski teolog, Hrvatski domoljub

- Hasan Šuljak, Hrvatski imam i političar

- reis - ul - ulema Fehim efendija Spaho, vođa muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini

- Ismet Žunić, Hrvatski romantičarski pjesnik

- Ibrahim vitez Pjanić, Hrvatski pukovnik i junak iz N.D.H.

- Adem aga Mesić, Hrvatski Domoljub, političar i junak (početak 20. st.)

- Safet beg Bašagić, Hrvatski romantičarski pjesnik ,...

- Sulejman Pačariz, najpoznatiji hrvatski junak Sandžaka

- i puno više ...

 

NAHID KULENOVIĆ :

 

Nahid Kulenovic.

Kada govorimo o Ing. Nahidu Kulenoviću tada ne dajemo kratak opis samo jednog muslimana etničkog Hrvata već spominjemo jednog hrvatskog nacionalistu koji je pošao životnim stopama svog oca Džafer Beg Kulenovića čiji se utjecaj na sina Nahida odražavao kroz poznatu izjavu koju je u tri navrata ponovio novinarimaa 1939.,: "Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist… I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda".

Ing. Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u najboljim godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe I.Galića 30. Lipnja 1969. Rođen 5. Srpnja 1929. u Brčkom doživio je u svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju, prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj je pružao obole svoje energije.

Izbjegličku sudbinu Nahid je djelio sa svojim ocem, majkom i sestrom Aidom. Gimnaziju je započeo u Zagrebu, privatno učio u Siriji i završio u Španjolskoj. Zatim se preselio u Njemačku. Tamo je zavšio Tehnički fakultet i počeo stvarati obitelj. Oženio se s Marijom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskog emigranta i političkog djelatnika iz poznate Hrvatske obitelji Deželića. Rođenje sina Džafera osiguralo je budućnost Kulenovića koljena.

 

Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti rodoljubnom radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo suspavale u svom radu: postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim zanojetanjima u "začaranom krugu" i "natezanjima tko će koga voditi". Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio je za Hrvatsku.

Nova vremana tražila su nove ideje i novo oduševljenje, ali ne prekid sa starim korijenima. Za njega nije bilo dvojbe, tko je i što je, i gdje pripada. Starčevićansko hrvatstvo, koje mu je otac ostavio u amanet, bilo je temelj njegovvog političkog programa: "Mi hoćemo jedino slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, nikakvih Federacija i nikakvih zajednica sa Srbijom".

Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi način, kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao velikosrpskim zanesenjacima: "Bosna nije nikada vaša bila, a niti su muslimani ikada glasali za tu satropiju Jugoslaviju. Muslimani su potvrdili svojom krvlju od 1941. Pa do danas, kuda oni pripadaju i to će u buduće činiti". S pravom je upozoravaao, da će Srbi, dođe do raspada Jugoslavije koja njima služi, "početi s istim onim receptom klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine". Da se ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.

Jedan od najboljih prikaza rodoljubnog rada Ing. Nahida Kulenovića dao je Mladen Dolić u članku "Narodna svijest i žrtve bosansko-hercegovačkih muslimana" kojeg je objavila politička revija Republika Hrvatska" (službeni glasnik "Hrvatske republikanske stranke", danas "zajednice" u broju 154 za rujan 1986. godine. Vrijedno ga je citirati: ''Nahid Kulenović je bio u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno-vjerskog života čovjeka niti je o tome raspravljao jer je smatrao da u tom pitanju svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj svijesti. U javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman se žrtvovati u hrvatskom oslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kao rijetko koji živući Hrvat pratio revolucionarna gibanja u svijetu i putove revolucije kojima su razni narodi dolazili do svoje slobode. Poučen tim iskustvima, Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj davajući mu temeljno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je organizacije i programe".

Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje je objavio kaao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke "Hrvatska sloboda" u Munchenu: "Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate".

U svojem zadnjem članku "i krv za Hrvatsku" Nahid Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt

Nahidova sestra Aida rođena je 1924 podvlači, dokazujući da niti jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: "Gotovo svi rođeni Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi" (Iz "Sabrana djela 1945-1956 dr. Džafera Kulenovića, priredili: pravnik Stiijepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić, Buenos Aires 1978, kraj slike Aide Kulenović između stranica 48 i 49).

Šezdesete su godine bile godine velikih nada, ali i godine u kojima je uništen borbeni, revolucionarni ogranak Hrvatske političke emigracije, ogranak koji je bio spreman pokušati podići oružani ustanak u Hrvatskoj protiv Jugoslavije i protiv vladajućeg komunističkog režima. Nije bila riječ o tzv. "stranim agenturama" kako smo mogli čitati na stranicama režimske stranke, mnogi poticaji na akcije bili su čisto provokativnog tipa elaborirani u kabinetima jugo-komunističkih tajnih službi sa ciljem da se obezglavi hrvatska politička emigracija te da ju se kompromitira "terorizam" u zemljama, naročito europskim počem od Njemačke u očima odnosnih javnosti kao i službeni čimbenika dotičnih zamelja. Ubijanja hrvatskih političkih emigranata koje je činila jugoslavenska tajna služba tumačena su kao međusobna "obračunavanja emigrantskog podzemlja" u čemu se naročito isticao Rajić u tadašnjem "Vjesniku". Ali ljudi najopasniji za jugoslavenski komunistički režim ubijeni u uzastopnom razmakuu baš tih godina svoju revolucionarnu aktivnost nisu ograničavali samo na pisanu riječ. Njima treba pridodati i nove, prispjele iz Hrvatske, koji također položiše svoje živote za Hrvatsku počam od Brune Bušića.

I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju inače vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. "Oni koji danas sole pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj literaturi i optužujući ih zato za "strah i kukavičluk", pokazuju ne samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku".

Čitajući ovakve navode čovjek mora pomislitii da smo mi Hrvati uistinu opterećeni nekim proklestvom kada ljudi literature tvrde za svoju subraću mnogi položili živote za Hrvatsku "da su uživali prekooceanske komoditete". Na isti način ostao bi rastužen, preneražen Nahid Kulenović kada bi mogao vidjeti kojim se je tempom vršilo u poslijeratnim godinama, krivnjom komunističkoh režima, odnarodnjavanje bosannsko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana i sa kojom je pasivnošću ovo odnarodnjavanje primano u katoličkom djelu tog istog hrvatskog naroda. Nahid Kulenović je bio tajnik "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" koja je bila vrlo aktivna politička organizacija, a kasnije predsjednik njemačkog ogranka HOP-a, reorganiziranog HOP-a, kojemu je stajao na čelu dr. Hefer. Uređivao je glasilo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Hrvatska sloboda", zatim Hrvatsku stražu". Aktivno je sudjelovao sa Predsjednikom "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Milom Rukavinom koji je zamijenio Kulenovića na uredništvu "Hrvatske slobode". Jugoslavenski komunistički agenti, ubili su deset mjeseci ranije, prije ubojstva Nahida Kulenovića, 26. Kolovoza 1968., Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i mladog Vida Maričića koji je došao u Njemačku iz Francuske. Govori se da je ovaj čitao (njegov je leš nađen sa naočalima, a on ih je nosio samo pri čitanju) kada su ga ubili. Prema jednoj verziji, ne utvrđenoj, Maričić je jugo-agentima ili jugoagentu poslužio da dovabi Rukavinu u prostorije gdje je ubijen zajedno sa svojim suradnicima. Ubijen je i Maričić, a ovaj da je navodno ubijen da se ne bi doznalo tko je ubojica iako ova verzija ima labave noge.

Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst "meke na udici".

Činjenica je da Rukavina nije pesegao za revolverom kojeg je imao u pretincu stola iz čega je policija zaključila da nije sumnjao u onoga koji ga je ubio. Prema drugoj verziji, ubojica je bio obučen u odoru njemačke policije. Smrću Mile Rukavine na čelo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" dolazi Ante Vukić. Nije prošlo dugo vremena i "Ujedinjeni Hrvati Njemačke" su bili razbijeni kao organizacija. Ubojica Nahida Kulenovića bio je u neku ruku čovjek njegova povjerenja kao što je čovjek povjerenja bio i ubojica Vjekoslava Luburića, sin njegovog bivšeg vojnika, čiji je "Hrvatski narodni otpor" nakon njegova ubojstva, bio decimiran kao cjelovita organizacija koji je, prema verziji, jugoslavenskog konzula u Milanu Rade Genića bio ubijen "iz razloga što je počeo okupljati oko sebe i mobilizirati gotovo cijelu hrvatsku političku emigraciju".

Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije, a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama" studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine. Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.

Jugoslavenski komunistički režim nije, osim ubijanja, raspolagao drugim oružjem protiv Nahida Kulenovića koji obzirom na svoje godine nije bio "kolaboracionalist" N-D-H kako su mnoge, starije od njega koji su sa njom surađivali, optuživali jugo-komunisti. Uz to je bio izdanak jedne od najpoznatijih i najuglednijih muslimanskih obitelji, obitelj koje je Otac Domovine Ante Starčević nazvao "hrvatskim cvijećem", metafora kojom se Starčević poslužio, a kako bi oživio osjećaj zajedničke etničke i nacionalne pripadnosti katoličkih i muslimanskih izdanaka hrvatskog naroda. Možda bi bilo bolje da se je Nahid Kulenović nakon ubijanja Mile Rukavine i suradnika neko vrijeme posvetio samome sebi, ušao u neku vrst "revolucionarnog zastoja" dok se situacija ne razbistri posvetivši neko vrijeme Horvatićevom "prekooceanskom komoditetu", ali on to nije učinio iz jednostavnog razloga jer to nije, prema svojoj prirodi i prema tradicionalnim vrijednostima domoljublja koje je naslijedio od svoga oca, mogao učiniti. On je podlosti i podmuklosti neprijatelja suprostavio svoje poštenje i rodoljublje ne okrećući se unazad, ne prežući pred opasnostima, životnom opasnošću u kojoj se je nalazio, a o čemu svjedoči i prije naveden njegov zadnji politički tekst u kojemu je najavio svoju skoru, tragičnu smrt.

Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vraatima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.

Iz samog načina ubijanja iz kojeg iskače mržnja i neki "ritual" vidjelo se da su bili točni glasovi koji su dolazili iz Hrvatske već unazad nekoliko mjeseci da Nahid Kulenović predstavlja opasnost i za komunistički režim i za Jugoslaviju kao takvu baš zbog toga što je musliman koji hrvatski misli, osjeća i djeluje kao takav. Još k tome on nije bio "samo netko" već član istaknute muslimanske hrvatske obitelji Kulenović. Beograd je htio na svaki način onemogućiti nastavak katoličko-muslimanskog etničkog jedinstva, a kako bi se oslabila Hrvatska, a što se vidjelo i u BiH gdje se je muslimanima sugeriralo "jugoslavenstvo" kao nacionalnost, a kada se je uvidjelo da to nije moguće počelo se opirati sa "muslimanskom" nacionalnom oznakom iskorištavajući moment kada su se na obzorju počele pojavljivati prve konture (Egipat, Iran, Arapski Magreb) islamskog-fundamentaizma. Trebalo je dakle fizički eliminirati jedno ime: Kulenović koje je bilo simbol hrvatskog nacionalnog jedinstva koje se očitovalo i tokom drugog svjetskog rata.

"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".

Ova konstanta "predosjećanja" smrti koji završava kako smo rekli u zadnjem Nahidovom napisu " i krv za Hrvatsku" stalno je prisutna u njegovom radu iako je on po naravi bio veseo, uvijek sa smiješkom na ustima i spreman da svakome, kome je bilo potrebno, budi pri ruci. U "Hrvatskoj straži" podsjeća"… kako su Hrvati katolici ginuli u Fazlagić kuli za Hrvatsku zajedno sa svojom braćom muslimanima isto su tako muslimani u kolonama smrti položili svoje živote zajedno sa svojom braćom Hrvatima katolicima na žrtveni koji će davati snagu naraštajima koji će ih slijediti…"

Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".

Istina je, Nahid Kulenović nije se mogao posvećivati novinarskom radu koliko je on želio i zbog toga ne ostavlja iza sebe mnogo tekstova, ali ono što ostavlja aktulno je i danas, u ovim presudnim časovima za Hvatsku i ne samo za Hrvatsku jer je neizvijesnost počela nadvijati svoju sjenu nad svijetom u njegovom ulazu u treće tisućljeće.

Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida Kulenovića obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti, ima ovaj hrvatski mučenik i borac.

"Čitajući u poslijednje vrijeme uvodnike nekog "hrvatskog" listića i knjigu u kojoj jedan "diplomata" analizira političke prilike u hrvatskoj povijesti, dobili smo dojam, da se ponovno pojavljuju tzv. Jugoslaveni s "političkim" solucijama, koje bi po njihovom mišljenju trebale da riješe Hrvatsko-srpski problem, jer srbo-komunistički režim u Jugoslaviji prolazi tešku krizu i očekuju se dalekosežne promjene. Opasni prijedlozi, jer nam žele sa svojom "političkom dalekovidnošću" opet stvoriti preduvjete za treću Jugoslaviju, ali ovaj puta sa sasvim drugom taktikom!

Hrvatsko-srpski sporazum je za narode Jugoslavije, kako ih oni nazivaju, jedini spas u slučaju jednog preokreta. U protivnom došlo bi do revolucije, koja bi po njihovom mišljenju značila konac za hrvatski narod. Dakle sve u svemuu, Hrvati ne smiju upotrebljavati izraz srbo-komunisti (iako Srbi u Titovoj Jugoslaviji sačinjavaju 98% visokih funkcionera), nego komunisti, jer time nikada ne ćemo dobiti državu Hrvatsku, a drugo moramo ići skupa sa Srbima, jer to je jedini način za rušenje Tita, te onda vidjeti da li hrvatski narod želi Jugoslaviju ili Hrvatsku državu. Pod hrvatskim narodom oni sasvim prirodno ne podrazumjevaju Bosnu-Hercegovinu-Sandžak, jer to je prema njihovom mišljenju jedan poseban narod ili u najmanju ruku pripadaju Srbiji, a granica na Drini je utopija.

Promatrajući ovakve prijedloge, koje te naše propale "političke" duše pišu, uvjereni smo, da se to nije rodilo u njihovim glavama, nego u glavama njihovih gospodara, koji na onakav krvnički način poklaše Bosnu-Hercegovinu-Sandžak 1941 godine i sada nastavljaju bez ikakvog stida širiti ponovno svoje otrcane fraze o bratstvu i jedinstvu.

Dok nama ovakve "političke" plaćene duše spremaju drugu Foču, dotle se naša hrvatska nacionalna emigracija gubi u raznim polemikama, dokazujući jedan drugome tko ima pravo voditi hrvatski narod, a tko ne, te spremajući oslobođenje Hrvatske samo sa frazama.

Vrijeme ne stoji i zato leži na svim odgovornim hrvatskim nacionalnim pojedincima uvidjeti, da je vrijeme početi ozbiljno zajednički raditi na oslobođenju Hrvatske i da se jedanputa za uvijek mora prestati sa dokazivanjem tko koga treba voditi.

Oni, koji prihvate, da zajedničkim silama otjeramo neprijatelja s našeg djedovskog praga, ostati će nezaboravni hrvatskom narodu i time će dobiti najbolje priznaje za njihov politički rad u emigraciji. Vjerujem, da će se u njima jedan puta probuditi hrvatski nacionalni plamen, koji je u ovih nesretnih 20 godina emigracije kod mnogih utrnuo, te da ćemo svi ujedinjeni spremno dočekati sve moguće preokrete u Titovoj Jugoslaviji.

"Naše prijatelje" nitko nije pitao za njihove savjete i prijedloge u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo, da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu-Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasali su 1941. godine sa svojom krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi "Crne Legije" stajati će opet s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini, koja će uvijek dva naroda dijeliti Hrvate i Srbe."

Nahidov otac Dr. Džafer Kulenović umro je u Siriji 3. Listopada 1956. Godine., a majka Zumreta u Chicagu 30. Siječnja 1992.godine, gdje je živjela s kćerkom Aidom. Nahidov sin Džafer došao je u Ameriku i tu završio škole i magistrirao, osnovao obitelj i radi u bankarstvu, a u Chikaškoj zajednici vrlo je djelatan u radu za potpuno oslobođenje Bosne i Hercegovine i Hrvatske od velikosrpske okupacije.

 

In Memoriam Nahid Kulenovic.

 

VAŽNIJI POLOŽAJI KOJI SU HRVATSKI MUSLIMANI U N.D.H. ZAUZIMALI :

 

Dr. Osmanbeg i dr. Džaferbeg Kulenović bili su dopredsjednici Hrvatske državne vlade, a ing. Hilmija Bešlagić, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Meho Mehičić njezini podvladonosci. Asim Ugljen bio je predsjednik Vrhovnog suda NDH. Ademaga Mešić bio je doglavnik, a prof. Alija Šuljak (HSS) poglavni pobočnik u Glavnom ustaškom stanu, uz druge više ustaške dužnostnike Dr. Ismetbeg Gavran Kapetanović bio je drugi dopredsjednik Hrvatskog državnog sabora i veliki župan Vrhbosne (Sarajevo), Avdo Abdulah Ferizbegović veliki župan Velike župe Usora i Soli u Tuzli, Husein Alić veliki župan Velike župe Sana i Luka u Banjoj Luci, a Mesud Kulenović (HSS) saborski bilježnik, dok su ukupno 15 Hrvata muslimana bili članovi Hrvatskog državnog sabora. Prof. Hasan Šuljak (HSS) bio je hrvatski poslanik u Budimpešti, a dr. Salih Baljić obći poslanik u Ljubljani. Dvadesetak Hrvata muslimana bili su viši častnici Hrvatskih oružanih snaga, medju njima i trojica krilnici (Salih Alikadić, Junuz Ajanović i Muhamedbeg Hromić). Tu su još bili : zapovjednik Bećir Lokmić (Crna Legija, da nije rano poginuo, bio bi vjerojatno glavni zapovjednik hrvatske vojske. Uz Francetića najsposobniji i najdarovitiji i najjunačkiji bojovnik hrvatske ustaške dobrovoljačke vojnice), zatim zapovjednik Ibrahim Pjanić, zapovjednik Mehmed Riđanović, zapovjednik Muhamed Hadžiefendić, pukovnik-muftija Akif Handžić (Poglavnikova vojnica, omiljena osoba iz Poglavnikovog osobnog kruga).

Nadalje, sredbotvorba proustaške vlasti na području BiH je takva da je gotovo sva u rukama Bošnjaka. A i nakon završetka rata, uz Hrvate postoje u BiH dvie ustaške skupine Bošnjaka pod zapovjedničtvom Sićaje u Rami i Rame Bibera u Sarajevskoj skupini. Ne treba zaboraviti niti druge vojne jedinice, razne muslimanske vojnice, koje su također bile na strani ustaške NDH, a kojima su zapoviedali pukovnik Avdaga Hasić u Kladnju, pukovnik Ibrahim Pirić-Pjanić u Posavini, u Konjicu Kusturica, u Bjelimićima Šemso Šurković, u Srebrenici Bektašević, u Tuzli Topčić, u Sandžaku Pačariz, zatim tu su još Krupa, Novi, Bihać, Priedor, Banja Luka, i tako dalje.

Sveučilištni profesor Hamdija Kreševljaković bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predstojnik Zavoda za liečničku lučbu prof. Ibrahim Ruždić, a drugi brojni Hrvati muslimani izticali su se u hrvatskom javnom životu (na pr. književnici prof. Alija Nametak, Salih Alić i Enver Čolaković, ravnatelj kazališta u Sarajevu Ahmed Muradbegović, ter slavni zabavni glasbenik Meho Sefić).

 

Odnos islamskih prvaka prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Islamski vjerski starješina - reis-ul-ulema Fehim Spaho iztakao se u iznašanju četničkih množtvenih zlodjela protiv Hrvata muslimana. Zagrebački muftija Ismet ef. Muftić bio je u travnju 1941. član privriemenog Hrvatskog državnog vodstva (umorili su ga Partizani g. 1945.). Abdulah Čamo bio je imenovan prvim domobranskim muftijom. Tu je pukovnik-muftija Akif Handžić. Zamjenik reis-ul-ulema, ustaški pukovnik dr. Mehmed Ridžanović zastupao je Islamsku vjersku zajednicu u brojnim svečanim nastupima u NDH, a izaslanstvo muslimanskog visokog svećenstva izdalo je u ožujku g. 1945. izjavu u prilog Nezavisne Države Hrvatske. Sbog toga su brojni muslimanski svećenici bili osudjeni na smrt i zatvoreni nakon partizanskog zaposjednuća NDH.

Dr. Ante Pavelić je godine 1941., prilikom odluke o izgradnji džamije u Zagrebu rekao :

,,Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig robovanja, jer se zove imenom “kralja oslobodioca''. Ja ne mogu ovaj žig dostojnije izbrisati, nego da iz ovog hrama učinim džamiju. Zašto? Zato, jer je muslimana u Srbiji nestalo onda, kada je srušena zadnja džamija. Kao znak da ih u hrvatskom narodu ne će nestati, postavlja se u glavni grad njihova džamija. Muslimanska krv naših muslimana je hrvatska krv. Muslimanska vjera je dakle hrvatska vjera, jer su u našoj zemlji njeni pripadnici hrvatski sinovi !!!”

Zanimljiv je podatak kako je u vrieme izgradnje džamije u Zagrebu napravljeno iztraživanje od Hazima Šabanovića, pod naslovom ,,Od Sultan Fatihove Džamije u Ustikoliji do Poglavnikove džamije u Zagrebu''. Prema piscu u godini 1942. u NDH je bilo ukupno 1173 džamija.

 

NAJPOZNATIJI HRVATSKI MUSLIMANI IZ BOSNE I HERCEGOVINE I SANDŽAKA :

 

Kao što svi znamo, na ove prostore u 7. stoljeću poslije Krista doseljavaju se Hrvati koji su krenuli prema Jadranskom moru. Na putu prema moru, mnogo naših predaka svoj mir je našlo na prostoru današnje Bosne. I dan danas možemo naći mnoge dokaze koji potvrđuju da su naši preci naseljavali područje tadašnje Bosne.

Naime, najviše je ostataka u srednjoj Bosni. U malom gradiću Žepču zatičemo temelje Katoličke Crkve. Jedna od najstarijih crkava u Bosni i Hercegovini izgrađena je baš tamo početkom 8. stoljeća, da bi dolaskom Turaka na područje BiH bila srušena, a na njezinom mjestu bila napravljena džamija.

Mnoga naselja u Bosni su pokazatelj da tu Hrvati vjekovima žive, mnoga nose imena kao što su: Hrvati, Hrvatinici i slična. U Bosanskih muslimana postoji prezime Hrvat, to je još jedan u nizu dokaza da su Bosanski muslimani dio hrvatskog naroda.

Tri stoljeća nakon dolaska Hrvata na ove prostore, po prvi puta se spominje Bosna (10. stoljeće). Najznačajniji bosanski vladari u povijesti bili su katoličke vjere, samim time i Hrvati. Čak jedna bosanska kraljevska loza nosi ime Hrvatinici. Danas se pak Bosanski muslimani pokušavaju odreći svoje nacije i dokazati da su Turci ili Bogumili.

Reći da su Bosanski muslimani nastali od Bogumila apsolutno je smiješna stvar; naime pred sam pad Bosne pod Osmanlijama, u Bosni je živjelo oko 800 000 katolika, 100 000 pravoslavaca, dok je Bogumila bilo svega 30.000, i to samo u Hercegovini jer su s područja Bosne bili protjerani.

Padom Bosne i dolaskom Turaka na vlast dolaze novi zakoni i pravila. I tako Turci dadu zakon i proglase da svi oni koji odbiju primiti Islam kao svoju religiju moraju plaćati Osmanskom carstvu 15 zlatnika. Kako je većina Bosanskog stanovništva živjela od poljoprivrede i nije si mogla dozvoliti plaćanje 15 zlatnika, počela je prelaziti na Islam, no prelaskom na Islam rasla je i mržnja prema Turcima.

Tako bilježimo neke pjesme koje su bile usmjerene Turcima kao što je od Kaime bila pjesma „O Hrvati čujte me, čujte i počujte me: Islamu se prignite, Allahu se dignite! Ne budite din dušmani, prihvatite lijep Kur’an! Svima nam Allah pomog’o, a dušmane odmog’o!“(u ovom slučaju, dušmani su Turci).

Također nalazimo mnogo sličnih pjesama, ali i pravih ustanaka protiv Turaka, takav jedan ustanak je izveo i Husein kapetan Gradaščević, kada ga je Turski sultan pitao “zašto daješ pare za izgradnju katoličkih crkava po Bosni“, on mu je ljutito odgovorio: „Sultane oni su moja braća!”.

Mnogo je još dokaza zabilježeno kako muslimani sebe nazivaju Hrvatima, u vrijeme Turske vladavine u 17. stoljeću, Turski putopisac Evlija Celebija piše kako u Bosni žive Hrvati ne navodeći pritom nikakve „Bošnjake”, niti muslimane. Dakle i u 17. stoljeću navedeni su kao Hrvati! Otac domovine dr. Ante Starčević ovako je govorio o muslimanima iz Bosne: „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima!”.

Po završetku Prvog svjetskog rata Bosanski muslimani kao i katolici žive u Kraljevini SHS nezadovljni vlasti SHS, a i kasnije bosanski muslimani i katolici kao braća opet jednoglasno staju protiv srpskog terora u Kraljevini Jugoslaviji. Džafer beg Kulenović, kasniji doglavnik NDH, je 1939. godine, u novinarima tri puta ponovio citat: „Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist, i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su Bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda!“.

Početkom Drugog svjetskog rata Bosanski muslimani su opet kao uvijek zajedno sa svojom braćom katolicima stali protiv četničkog i partizanskog terora. Već u prvim danima NDH, vrlo velik dio muslimana je podržava i pristupa u hrvatsku vojsku. U najelitnijoj ustaškoj postrojbi Crnoj Legiji bilo je oko 40% muslimana koji su se i tada naravno nazivali Hrvatima.

Zapovjednik Crne Legije Bečir Lokmić bio je musliman. U državnoj vladi NDH bio je pozamašan broj Hrvata islamske vjeroispovijesti, najznačajniji su Osman beg Kulenović, Ademaga Mesić i Ibrahim Pjanić.

Sam Poglavnik dr. Ante Pavelić je u čast muslimanima napravio džamiju u Zagrebu. Na njenom otvorenju Poglavnik je rekao: „Preuzvišeni, presvietla gospodo visoki dostojanstvenici Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj! Braćo muslimani! S najvećim veseljem i radošću pristupam pred ovo svetište hrvatskog naroda, pred ovo svetište Islama, veseleći se što mi se izpunila davna želja, da se u glavnom, priestolnom gradu Zagrebu otvori hram u kojem će pripadnici islamske vjeroizpoviesti moći vršiti svoje vjerske dužnosti, moći udovoljavati svojim dužnostima prema vječnom Allahu, gdje će moći u molitvama nalaziti okrepe i utjehe za svoj zemni život i odavati hvalu Svevišnjemu Stvoritelju svega. Preuzvišeni! (obraćajući se ef. Aganoviću) Veselog srdca predajem Vam ključeve ove prve džamije u glavnom hrvatskom gradu i molim Vas da je Vi otvorite i predate na uporabu vjernicima. Siguran sam da time činimo Bogu veleugodno djelo, siguran sam da će mnogi i mnogi, da će svi pripadnici islamske vjeroizpoviesti koji se nalaze u ovom gradu, a i oni, koji će iz ostalih dielova naše države u Zagreb dolaziti, nalaziti u ovoj džamiji najveću utjehu, da će nalaziti ovdje utjehu svome srdcu, svojoj duši i da će pred Previšnjim Allahom iznositi svoje skromne molitve za dobro i sreću hrvatskoga naroda, hrvatske države i islamskog svieta u hrvatskoj državi i po cielom svietu.“

Jednom prilikom Poglavnik je za muslimane rekao: „Gospodo! Muslimani Hrvati nisu samo dio hrvatskog naroda, oni su jedinstvena sastavna srčika hrvatskog naroda. Bosna nije pripojena Hrvatskoj, nego je Bosna Hrvatska, središte i težište hrvatskog naroda i Nezavisne Države Hrvatske. Nas vjera ne može dieliti. Ne može vjera razdjeljivati jednaku krvnu braću. Ne može vjera razdjeljivati ono što je jedno te isto. Vjera jest emanacija, izraz poštovanja prema Svevišnjemu, gospodaru svega živog i mrtvog, a mi Njegovi stvorovi svi smo jednaki pred Njim, a kad smo iste krvi, onda smo jednaki i medjusobno. Za nas, za hrvatsku državnu vladu, za hrvatsku državu i za mene ne postoji muslimansko pitanje, jer je to hrvatsko pitanje. Ne postoji pitanje muslimanske vjere, jer je ona hrvatska u hrvatskoj domovini i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ne postoji nikakvo niti pokrajinsko, ne postoji niti ustrojbeno pitanje u tom pogledu. Vi ste cjelina, kao što su i pripadnici katoličke vjere u hrvatskom narodu cjelina, ne samo sastavni dio naroda, cjelina života i cjelina zajedničkog bivstvovanja u zajedničkoj nam domovini. Meni je stalo do toga da se braća muslimani podignu, da se podignu narodni široki slojevi, da im bude pristupačno sve što je u ovo novo vrieme potrebno za čestit i u svemu dostojan život čovjeka, a što nije u protimbi s propisima i zakonima vjere“.

Među muslimanskim javnim radnicima, vojnim licima i književnicima, koji su u svojim djelima i u svom radu nastupali kao Hrvati, od vremena Austro-Ugarske 1878. pa sve do obnove Jugoslavije 1945. potrebno je posebno istaknuti sljedeće osobe :

- Safet-beg Bašagić (1870-1934), povjesničar, pjesnik, napisao „Znameniti Hrvati BiH u Turskoj carevini”.

Zajedno s Hadžićem i Ekremom Mulabdićem pokrenuo „Behar : prvi književni list koji je utjecao na prosvjećivanje muslimanske mladeži u hrvatskom duhu”. Kada je u Mostaru počeo izlaziti hrvatski pravaški list „Osvit” uzeo je za geslo upravo Bašagićeve stihove :

„I mog hrvatskog jezika šum
Može da spoji istok i zapad
Može da goji pjesmu i um”

- Edhem Mulabdić (1862-1954), predsjednik „ Narodne uzdanice“ (1929-1945) izrazito hrvatski književnik.

- Alija Nametak je bio pisac igrokaza i pripoviedki. Rodio se u Mostaru, 7. ožujka 1906., a umro u Sarajevu, 8. studenog 1987.

- Hadži Mehmed Džamaludin Čaušević (1870-1938), pomagao kod osnutka društva „Gajret“ koje je bilo hrvatski orijentirano. Za vrijeme prve Jugoslavije Čaušević je nastojao da BiH muslimani pišu latinicom, iako je Beogradska vlada nastojala da se pišu ćirilicom. 1914. Bio je izabran za reis-ulemu, a u javnosti je uvijek nastupao kao musliman-Hrvat.

- Efendija Esad Kulvić, jedan od najobrazovanijih BiH muslimana i vodeća osoba sarajevskih muslimana-Hrvata. Bio je načelnik Sarajeva.

- Alija Šuljak je bio ustaški dužnostnik i stručnjak za zadrugarstvo.

Rodio se u Trebinju, 10. listopada 1901., a umro u Istanbulu, 18. listopada 1992. Učilištovao se u Beču i Zagrebu, gdje je diplomirao (1923.) na EKVŠ-u i na Mudroslovnom visokom učilištu. U razdoblju 1923.-41. (s prekidom) je nastavnik na Trgovačkom višem učilištu u Dubrovniku. Godine 1931. je odpušten iz službe, jerbo nije glasovao za vladinu listu. Godine 1934. nakon ubojstva kralja Aleksandra je zatvoren u Dubrovniku pod obtužbom da je održavao veze s ,,teroristima''. Nakon odpusta iz zatvora mu je zabranjeno kretanje po Dalmacii, ter ponovno radi na Trgovačkom višem učilištu. Godine 1937. osniva u Dubrovniku podružnicu Zadruge Hrvatskog radiše i njezin je počastni predsjednik. Od toga doba počinju njegove veze sa Slavkom Kvaternikom, ravnateljom Zadruge Hrvatskog radiše. Uz H. Hadžića i A. Mešića, jedan je od osnivača muslimanskog oddjela HSS-a, koji je nastao 1936. kano oporba prema vodstvu JMO. Nakon proglasa NDH, u svibnju 1941. je imenovan privriemenim povjerenikom za iztočnu Hercegovinu, a u srpnju 1941. poglavnim pobočnikom. U kasno proljeće i ljeto 1941. u nekoliko navrata boravi u iztočnoj Hercegovini i radi na uzpostavi vlasti NDH. Nakon toga, iz Poglavnikova ureda odlazi za nastavnika na zagrebačko Trgovačko više učilište, ali i dalje ostaje poglavni pobočnik. Godine 1943. A. Pavelić ga postavlja za izaslanika hrvatske Vlade kod oblikovanja muslimanskog podjela (koji će poslije nositi naziv Handžar) sa zadatkom da sudjeluje u obrani Bosne. Doznavši kako će podjel biti upućen na iztočno bojište, a ne u Bosnu, traži prijam kod Pavelića da ga o tome obaviesti ter zatraži razrješavanje od dužnosti. Pavelić ga nije primio, ali ga razrješuje od dužnosti. Zagreb napušta 8. svibnja 1945. i u lipnju 1945. prieko Austrie dolazi u Rim. Početkom 1947. odlazi u Kairo, gdje dobiva mjesto u podružnici njemačke štedionice Dresdner Bank. Godine 1948.-56. je stručni savjetnik za zadrugarstvo pri sirijskoj vladi. Osniva prve zadruge u Siriji, a 1950. objavljuje knjigu ,,Činjenice zadrugarskog gospodarstva'' (Damask, 1950.). U izseljeničtvu je napisao više knjiga o zadrugarstvu i zadružnim štedionicama, u kojima se pozivao na primjere i izkustva hrvatskog zadrugarstva. Istu savjetničko-stručnu dužnost obavlja i u Tunisu (1958.-62.). Od 1964.-66. djeluje u Istanbulu pri osnivanju prve turske štedionice na zadružnim načelima. Godine 1991. sa sinom Nedimom, uoči srbsko-crnogorskog napada, posjećuje Dubrovnik, nakon gotovo pola stoljeća izseljeničtva.

- Hasan Šuljak je bio novinar. Rodio se u Trebinju, 28. veljače godine 1917.

Pravo i vladosborne znanosti je učilištovao u Zagrebu i Rimu. Za vrieme NDH, premda još sveučilištarac, radio je u Glavnom ravnateljstvu za promičbu. Bio je i nadzornik Državnog izvještajnog i promičbenog ureda. Objavljivao je u ,,Hrvatskom narodu''. Iz Zagreba se povlači u svibnju 1945. i odlazi u Rim. Početkom 1947. napušta Rim, ter neko vrieme živi u Kairu, potom u Damasku, odakle godine 1951. odlazi u Bonn kano član sirijskog međudržavoslovnog predstavničtva. S bratom Alijom, početkom 1947., pokreće uzpostavu međudržavnih odnosa islamskih zemalja s Vatikanom, što je prvi učinio Egipat, potom Sirija i drugi. Godine 1951. prati sirijskog podvladonosca vanjskih poslova Emira Adel Arslana u prijem kod pape Pia XII. Od 1970. vodi dopisničtvo kairskog ,,Al-Ahrama'' u Bonnu. Nakon 45 godina izseljeničtva 1990. posjećuje Zagreb. Djelovao je u Njemačkoj i u arabskim zemljama na promicanju i međunarodnom priznanju Pučke države Hrvatske.

- Munir Šahinović je bio novinar i pisac. Rodio se godine 1910. u Sarajevu, a ubijen je u Zagrebu, u travnju 1945. Učilištovao se u Sarajevu. Od mladih dana je bio pristalica Starčevića, ter je u svojim izdavačkim radovima među bosansko-hercegovačkim muslimanima zastupao i branio načela muslimanske pripadnosti hrvatskom narodu. Više godina biva urednikom novina ,,Muslimanska svijest'', prieko kojih utječe na narodnostno osvješćivanje muslimanske umnosti. Surađivao je i u drugim listovima. Razvio se u jednog od najsposobnijih bosansko-hercegovačkih novinara svog vriemena. Poslije 1935., glavni je promicatelj hrvatskog domoljublja među bosansko-hercegovačkim muslimanima. Za vrieme NDH piše u raznim novinama i časopisima. Godine 1941. je na čelu ureda dopredsjednika vlade NDH Osmana Kulenovića, sa sjedištem u Banjoj Luci, a zatim je nadstojnik sarajevskog Državnog izvještajnog i primičbenog ureda. Na iztočnjački način piše kraće pripoviedke i pjesme (od kojih su neke prevedene na njemački jezik), a izdao je i nekoliko zasebnih razprava. Nekoliko puta putuje u Tursku kano izaslanik Podvlade vanjskih poslova s ciljem međudržavoslovnog priznanja NDH od strane Turske. Kano posebno značajnu njegovu knjigu mnogi iztiču “Turska - danas i sjutra''. Od 1943. je težko bolestan i živi u zagrebu. Nije bježao pried partizanima, već je obukao častničku odoru, izišao na ulicu, i poginuo.

- Mehmed Dželaludin Kurt, pisac i skupljač narodnih pjesama. Napisao 1902 u Mostaru „Hrvatske ženske narodne pjesme (muslimanske )”. U predgovoru ističe kako je Vuk Karadžić falsificirao i prisvajao iz muslimanskog i hrvatskog narodnog blaga.

- Edhem-aga Bičakčić (1884-1941), godine 1918 u Narodnom vijeću u Sarajevu, zajedno s ef.Spahom i ef. Muftićem, glasao da se Bosna ujedini s Hrvatskom. Zadnji je gradonačelnik Sarajeva kojega je narod izabrao 1928. Na slobodnim izborima.

- Dr. Halid-beg Hrasnica, ugledni odvjetnik iz Sarajeva, uvijek je u javnosti nastupao kao Hrvat.

- Muftija Ismet Muftić. Muftija u Poglavnikoj džamiji u Zagrebu.

- Mustafa Ćazim Ćatić (1878-1915), jedno vrijeme bio urednik „Bisera” u Mostaru i „Behara” u Sarajevu.

Svoje pjesme objavljivao je u zagrebačkim časopisima „Hrvatska smotra” i „Suvremenik”.

Smatra se najboljim pjesnikom u BiH muslimana u modernoj hrvatskoj književnosti.

- Asim Ugljen je bio sudac. Rodio se u Mostaru, 3. prosinca 1888., a nadnevak smrti mu je nepoznat. Diplomirao je na Pravnom visokom učilištu u Zagrebu, gdje je stekao i doktorat. Od godine 1935. je predsjednik Okružnog suda u Sarajevu. U svibnju 1941. je imenovan državnim tajnikom u Podvladi sudstva i bogoštovlja NDH, a u lipnju 1941. članom Ravnateljstva Zavoda za naseljavanje Podvlade udružbe. Od listopada 1942. do rujna 1943. je državni viećnik u Zagrebu. Od rujna 1943. do studenog 1944. je predsjednik Vrhovnog suda u Sarajevu, kad je ponovno imenovan državnim viećnikom. Nakon 1945. mu je sudbina nepoznata.

- ef. Fehim Spaho (1887-1942), brat Muhameda Spahe. U javnosti je uvijek nastupao kao Hrvat, a 1918. U Narodnom vijeću glasovao da se Bosna priključi Hrvatskoj. Kada je muslimansko kulturno društvo „Gajret“ pod udarom beogradskih vladinih krugova zaplovilo protuhrvatskim pravcem, Fehim Spaho, zajedno s drugim rodoljubima muslimanima, osniva novo muslimansko društvo „Narodna uzdanica”.

- Adem-aga Mešić (1868-1945), najzaslužnija osoba za buđenje hrvatske svijesti među BiH muslimanima. 1895 osnovao je u Tešnju „Hrvatsku muslimansku čitaonicu” pa je završio u zatvoru Kallayeva režima. Bio je jedan od pokretača „Behara” a 1902 bio je među osnivačima potpornog društva „Gajret“ i među onima koji su osnovali „Narodnu uzdanicu”. 1914 Adem-aga osniva „Centralnu muslimansku banku” koja se 1923 spojila s „Hrvatskom centralnom bankom” u Sarajevu, kako bi zajednički djelovale u korist Hrvata muslimana i katolika. Mešić pokreće s Hakijom Hadžićem „Hrvatsku svijest”. Ćiro Truhelka u svojim uspomenama zabilježio je o Mešiću :“ Njemu je Starčevićeva nauka bila kao drugi Kuran, koji ni u najtežim trenutcima nije zatajio svoje hrvatstvo, te je vedra i ponosna čela dočekao čas hrvatskog uskrsnuća (U NDH bio je imenovan doglavnikom, a padom NDH povlači se u Austriju, gdje su ga britanski vojni redarstvenici uhitili i izručili jugoslavenskim vlastima. Vojni sud ga je 1945 osudio na 20 godina zatvora).“

- Bećir Lokmić, zapovjednik Crne Legije 1941. - 42'.

- Ehdem Muladbic.

Književnik koji se rodio u Maglaju, 25. prosinca 1862., a umro u Sarajevu, 29. siečnja 1954. Završio je učiteljsko učilište u Sarajevu, radio kano učitelj u Brčkom i Sarajevu, potom kano nastavnik i ravnatelj muslimanskog Višeg djevojačkog učilišta do godine 1929., kad je umirovljen. Jedno je vrieme bio izvjestitelj u Učilištnom odjeljenju Zemaljske vlade u Sarajevu. Zaslužan što se početkom 20. st. muslimanska mladež počela učilištovati na austrijskim učilištima. Bio je najiztaknutiji muslimanski prosvjetitelj i književnik s kraja 19. i početka 20. st. Objavio je više knjiga, među kojima su: “Rukovet šala'' (1893.); “Zeleno busenje'', duža pripoviedka (1898.); “Na obali Bosne'', pripoviest (1900.); “Nova vremena'', pripoviesti (1914.). Urednik je “Behara'' (1901.-06.) koji je pokrenuo zajedno s Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžićem. Za Kraljevine Jugoslavije jedan je od osnivača “Gajreta'', ter osnivač i od 1929. do smrti predsjednik hrvatskoga muslimanskog družtva “Narodna uzdanica''. Bio je i poslanik s liste JMO. Za N.D.H. kano musliman (koji se iztiče ”vlastitim živim osjećajem hrvatske pripadnosti'' i koji je među prvima pokrenuo “sviestno i odtvoreno usmjeren hrvatski pokret među muslimanima'', kako je sam pisao) svojim je nadpisima zauzimao značajno mjesto. Nakon rata je imao sbog toga znatnih težkoća. Bio je osuđen na zatvor iz kojeg je pušten krajem ožujka godine 1946.

- Nahid Kulenović, najutjecajniji Hrvatski emigrant 50'ih godina (Džaferov sin i Osmanov nećak).

- Dr. Džafer-beg Kulenović (1891-1956). Godine 1909, dva mjeseca prije mature bio je sa bratom Osmanom i dvojicom Hrvata katolika isključen iz tuzlanske gimnazije zbog sukoba sa srpskim đacima. Za vrijeme studija u Beču bio je izabran za predsjednika muslimansko-starčevićanskog društva „Svijest“. God 1920 izabran je za zastupnika Ustavotvorne skupštine u Beogradu, u kojoj je glasovao protiv Vidovdanskog ustava.

U debati je rekao : “Pitate me čija je BiH? U prvom redu nas Bosanaca i Hercegovaca, sprovedite slobodne izbore pa ćete vidjeti da je BiH hrvatska”. Nakon smrti Muhameda Spahe (1939) kada je Džafer-beg bio izabran predsjednikom Jugoslavenske muslimanske organizacije u BiH, dao je načelnu izjavu koju je novinarima tri puta ponovio : „Gospodo ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist, i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda”. Džafer-beg protivio se diobi Cvetković-Maček. Ali kada je srpski ministar M.Gavrilović na ministarskoj sjednici predložio da se oni dijelovi Bosne koji nisu bili dodijeljeni Banovini hrvatskoj pripoje Srbiji, Kulenović je odgovorio : „Dok sam ja živ to nećete napraviti”.

- Omer Kulenović (Rajnovci kraj Kulen Vakufa, 15. XII. 1889. - Zagreb, 7. VI. 1947.).

Potječe iz bogate begovske obitelji. Već tijekom gimnazijskih dana u Sarajevu i Tuzli ističe se kao Hrvat, što je potvrdio i nakon dolaska na Zagrebačko sveučilište. U vrijeme Austro-Ugarske bio jedan od najmlađih zastupnika u zemaljskom Saboru. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca početkom 20-ih godina bio je kotarski predsjednik u Kotor Varoši, ali je zbog hrvatstva bio smijenjen, nakon čega je 1923. otvorio odvjetnički ured u Bihaću. Nakon proglašenja NDH, Pavelić ga je 16. IV. 1941. imenovao potpredsjednikom Vlade, a dužnost je obavljao u Banja Luci, koju su ustaške vlasti zamislile kao jedno od glavnih središta države. Kulenović je bio u delegaciji NDH u Rimu, gdje su 18. V. 1941. A. Pavelić i Mussolini potpisali Rimske ugovore. Kulenović je bio na čelu poklonstvene delegacije muslimana Poglavniku. Iz Banja Luke je izvješćivao Pavelića o pokoljima Srba. Poslije tri mjeseca podnio je ostavku. Pavelić je tek u jesen prihvatio njegovu ostavku te premjestio potpredsjedništvo Vlade natrag u Zagreb, a na njegovo mjesto imenovao brata mu Džafera. U studenome 1941. postavljen je za poslanika i opunomoćenog ministra u Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Bio je na proslavi godišnjice NDH 1942. i na dočeku jeruzalemskog muftije El Huseinija u svibnju 1943., nakon čegaje umirovljen. S ostalim dužnosnicima NDH krenuo je 6. V. 1945. prema Austriji, gdje su se predali britanskim vojnim vlastima. Britanci su ga, zajedno s drugim članovima Vlade, najprije smjestili u zarobljenički logor, apotom 10. X. 1946. izručili jugoslavenskim vlastima. U Zagrebu je sa skupinom dužnosnika NDH, na čelu sa S. Kvaternikom, osuđen na smrt.

- Musa Ćazim Ćatić, jedan od najvećih pjesnika Hrvatskog romantizma.

- Ismet Žunić je bio islamski bogoslov i pjesnik. Rodio se u Tuzli, 27. prosinca 1914., a umro je kraj Slavonskog Broda, 1945. Završni izpit na Husredbegovoj medresi u Sarajevu je položio 1937., ter se visokoučilištovao na Višem islamskom šerijatsko-bogoslovnom učilištu u Sarajevu. Pripadao je hrvatskim pjesnicima muslimanske vjeroizpoviesti koji su djelovali između dvaju svjetskih ratova. Za vrieme NDH je zaposlen u upravnoj službi. U svibnju 1945. se povlači u Austriu odakle je vraćen i predan jugoslavenskim vlastima. Sproveden je u Sarajevo, gdje nikad nije stigao. Svaki trag mu se gubi u okolici Slavonskog Broda. Prve pjesničke radove je objavio u ,,Novom Beharu'' (1931.-34.). Za vrieme NDH je surađivao pjesničkim radovima ter primjetbama u ,,Osvitu'' (1942.-43.), ,,Hrvatskom kolu'' (1941.-43.), ,,Hrvatskom narodu'' (1942.-45.), ,,Hrvatskoj reviji'' (1942.-45.), ,,Hrvatskoj smotri'' (1943.), ,,El-Hidaji'' (1938.-43.) i drugima. Zastupljen je u ,,Lirici hrvatskih sveučilištaraca'' (1939.).

- Kasim Hadžić se rodio u Zaostru kraj Priboja (Novopazarski Sandžak), godine 1917., a umro je u Sarajevu, godine 1990.

Bio je šerijatski sudac i nastavnik. Godine 1937. je završio Veliku medresu u Skoplju, a 1941. je diplomirao na Višem islamskom šerijatsko-bogoslovnom učilištu u Sarajevu. U ljeto 1941. je obnašao dužnost gradonačelnika Priboja za vrieme kratkotrajne vlasti NDH. Od godine 1942. je pripravnik na Kotarskom šerijatskom sudu u Sarajevu gdje vrši dužnost tajnika ,,Društva šerijatskih sudaca''. Od 1942. do 1945. je urednik sarajevskog hrvatskog muslimanskog tjednika ,,Osvit''. Od 1957. je nastavnik na Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Umro je u Sarajevu. O Hadžiću obširnije: Muharem Omerdić, ,,Hadži Kasim ef. Hadžić (1917.-1990.)'', ,,Glasnik Rijaseta IVZ'', br. 6/1990., 109.-112.

- Mehmedalija Kroata (Mak) Dizdar, jedan od najvećih Hrvatskih modernista.

- Mehmed Alajbegović, Ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske

- Hakija Hadžić je bio nastavnik i vladosborac.

Rodio se u Bileći, 1. siečnja 1883., a umro u Damasku, 1. siečnja 1953. Srednje obće učilište je završio u Mostaru, ter se učilištovao na sveučilištima u Beču i Jenni, a potom radio kano nastavnik. Sbog vladosborne djelatnosti tri je puta umirovljen. U doba Austro-Ugarske osnovao je učenički dom za odgoj muslimanske mladeži u Sarajevu i Mostaru. Kano učenik je surađivao u zagrebačkom ,,Hrvatskom pravu''. Pried I. svjetski rat je uređivao časopis ,,Hrvatska svijest'' ter vladosborni list ,,Svijet'', a potom i glasilo Hrvatske muslimanske napredne stranke, istog imena - ,,Svijet''. Za vrieme I. svjetskog rata je pao u rusko zarobljeničtvo. Nakon povratka, u Sarajevu se zauzima za smanjivanje nepismenosti, ter u tom radu surađuje sa Seljačkom slogom. Vladosborno djeluje u ,,Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji'' (JMO). U njegovu stanu u Sarajevu održan je 25. listopada 1935. sastanak uglednih Muslimana iz BiH na kojem su odbacili odluku vodstva od JMO-a o pristupanju ,,Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici'' (JRZ). U studenome 1936. je održan u Zagrebu dogovor muslimanskih predstavnika na kojem je osnovana ,,Muslimanska organizacija Hrvatske seljačke stranke (MO HSS), na čelu s Hadžićem. Nakon osnivanja Banovine Hrvatske 1939., Hadžić se u ime MO HSS izjasnio za samoupravu BiH. Uoči rata, zajedno s A. Mešićem je glavni nositelj prohrvatske struje među muslimanima. Održavao je veze s V. Gutićem i drugim pripadnicima ustaškog pokreta u BiH. Nakon proglasa NDH uključuje se u ustaški pokret i obnaša niz odgovornih dužnosti: izvanredni je ustaški povjerenik od GUS-a u svibnju 1941. za Tuzlu, od lipnja je poglavni pobočnik od GUS-a, potom ustaški povjerenik za Sarajevo i bivšu Drinsku banovinu do 7. kolovoza 1941. Zalagao se za uključivanje Novopazarskog sandžaka u sastav NDH. Jedan je od najiztaknutijih muslimanskih predstavnika u vladajućem sustavu od NDH. U to vrieme, uz vladosborni rad, zapaženo je i njegovo odgojiteljsko, uljudbeno i spisateljsko djelovanje, uglavnom u tisku namienjenom muslimanskom pučanstvu. U ožujku 1942. je imenovan poslanikom u MVP, odakle je 11. srpnja 1944. imenovan za poslanika u Budimpešti. Početkom svibnja 1945. povlači se s ostalim dužnostnicima od NDH u Austriu, odakle se prebacuje u Siriu, gdje je i umro.

- Husein beg (kapetan) Gradaščević (Zmaj od Bosne), legendarni vođa ustanka protiv osmanske vlasti u 19. st..

- Nijaz Batlak (Mate Šarlija, poznatiji i kao Daidža), jedan od obnovitelja i vođa HSP-a i HOS-a 90'ih.

- Muhamed Hadžibaščaušević. Rođen godine 1912. u Sarajevu, umro je godine 1951. u Zenici.

U Sarajevu je završio srednje obće učilište, a 1931. upisuje visoko učilište prava na Zagrebačkom sveučilištu. Bio je član Mjestnog odbora ,,Narodne uzdanice'' u Zagrebu i domoljubnih udružbi na sveučilištu. List od hrvatskih muslimana u Sarajevu, ,,Muslimanska svijest'' je bio u njegovom vlastničtvu. Poslije uzpostave Nezavisne Države Hrvatske bio je prvi ustaški stožernik u Velikoj župi Usora i Soli u Tuzli. Krajem ljeta 1941. je napustio sve vladosborne dužnosti i povukao se iz javnog života. U lipnju 1945. Vojni sud Jugoslavenske vojske u Sarajevu ga je osudio na smrt, a zatim na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Umro je 1951. u zatvoru u Zenici.

- Hanka Paldum, znamenita pjevačica sevdalinki.

- Alija Šiljak, pravaš i general-pukovnik HOS-a.

- Bahrija Kadić je bio veliki župan u NDH.

Rodio se u Gračanici, 23 rujna 1878., a nadnevak smrti mu je nepoznat. Obće srednje učilište je započeo u Sarajevu a završio ga je u Zagrebu. Prvu godinu visokog učilišta od prava je polazio u Grazu, a dalje u Zagrebu, gdje je i doktorirao godine 1912. Bio je prvi musliman koji je postigao čast doktora na Zagrebačkom sveučilištu. Služio je kano prislušnik kod Sudbenog stola u Sarajevu, kano odvjetnički perovođa u Brčkom. Iz Brčkog je 1906. morao odići sbog jednog govora sadržanog od starčevićanskih misli, ter je nakon velikih neugoda dobio posao odvjetničkog pripravnika u Derventi (gdje osniva Hrvatsku čitaonicu). Napokon odtvara odvjetnički ured u Tuzli i tu radi sve do proglasa NDH. Godine 1902. je sudjelovao kod osnivanja Gajreta ter Hrvatskog uljudbenog družtva Napredak. Djelatan je u Narodnoj uzdanici. Godine 1931. je s Nikolom Preccom izdavao glasilo hrvatske omladine ,,Hrvatske Svijest''. Nakon proglasa NDH biva imenovan u srpnju 1941. velikim županom od Velike župe Pliva i Rama sa sjedištem u Jajcu, a u rujnu 1942. je premješten za velikog župana od Velike župe Usora i Soli u Tuzli. U veljači 1944. je imenovan državnim viećnikom. Daljnja mu je sudbina nepoznata, a najvjerojatnije je ubijen od partizana.

- Munir Šahinović - Ekremov, ministar u vladi Republike Turske i Hrvatski književnik.

- Mehmed Handžić je bio bogoslov i pisac.

Rodio se u Sarajevu, godine 1906., a umro u Sarajevu, 29. srpnja 1944. Šerijatsko obće srednje učilište je završio u Sarajevu, a zatim u Kairu, na El Azharu, jednom od najpoznatijih islamskih učenih zavoda, završio nauke i postao svećenik. Po povratku u domovinu nastavnik je i nadstojnik od Gazi Husrev-begovog višeg srednjeg obćeg učilišta do godine 1937., kada postaje knjižničar ravnatelj od Gazi Husrev-begove knjižnice u Sarajevu. Za nju je pribavio mnoga stara rukopisna djela, stručno popisujući iztočnjačke rukopise u njoj. Od 1939. je ugovorni nastavnik na Višem islamskom šerijatskom-bogoslovnom učilištu u Sarajevu. U vrieme NDH je predsjednik El-Hidaje, udruženja islamskog svećenstva u NDH i urednik njezina istoimenog glasila. Poglavnik Ante Pavelić ga je imenovao redovitim sveučilištnim nastavnikom na Višem islamskom šerijatsko-bogoslovnom učilištu u Sarajevu. Umro je u bolnici od posljedica liečničkog zahvata u 34. godini života. Objavio je više knjiga i razčlanbi, ter stotine prikaza i bilježaka, od kojih nekoliko i na arabskom jeziku, pretežito bogoslovnog sadržaja ali i iz uljudbene poviesti od bosanskohercegovačkih muslimana: ,,Istra i Miradž'', ,,Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana'' i ,,Vaz o zabrani alkoholnih pića'' (Sarajevo, 1934.) ter ,,Miradžija Sabita Užičanina'' (1940.). Tiekom 1943. izišla mu je u nastavcima razčlanba ,,Sarajevo u turskoj pjesmi''.

- Mehmed Dželalludin - Kurt, Hrvatski pjesnik i sakupljač narodne baštine.

- Rustem paša Hrvat, veliki vezir Osmanskog Carstva u doba Sulejmana I. Veličanstvenog.

- Muhamed Hromić, hrvatski krilnik.

Rodio se u Sarajevu 6. listopada 1893., a ubijen je u Beogradu godine 1945. U Austrougarskoj je bio častnik. U vojsci od Kraljevine Jugoslavije je bio zapovjednik bojnog broda. Nakon uzpostave NDH biva postavljen za zapovjednika Mornarskog sbora. Od travnja 1942. do početka 1944. je nadstojnik u Izvještajnom oddjelu, a zatim kratko vrieme pomoćnik od glavara Upravnog ureda Podvlade oružanih snaga od NDH. Od studenog 1944. je častnik za vezu od hrvatske Vlade kod Zapovjedničtva od 13. SS-podjela (,,Handžar''). Nakon povlačenja iz domovine zarobljuju ga britanske vojne vlasti u Austrii, ter je iz Krumpendorfa izručen jugoslavenskim vlastima. Vrhovni sud DFJ u Beogradu ga je osudio na smrt 19. rujna 1945.

- Pijali paša Hrvat, bosanski Sandžak beg.

- Salih Baljić. Rodio se u Stolcu godine 1890., a umro u Ljubljani 1968.

Pohađao je Zagrebačko sveučilište. Bio je na čelu ,,Kluba Hrvata muslimana akademičara iz Herceg-Bosne''. Godine 1913., nakon provedenih sveučilištnih izbora, kano član pravaške Hrvatske sveučilištne udružbe ,,Kumičić'', biva izabran za predsjednika od ,,Hrvatskog akademskog potpornog društva'' koje je predstavljalo sve zagrebačke sveučilištarce pried sveučilištnom upravom. Kad je u ožujku godine 1914. umro Antun Gustav Matoš, jedan od glavnih predstavnika pravaške ,,Mlade Hrvatske'', Salih Baljić je govorio na njegovu sprovodu ,,u ime sveukupne sveučilištne mladeži''. Poslije 1918. prošao je nekoliko vladosborno-stranačkih preobrazbi. Osnivač je ,,Jugoslavenske muslimanske organizacije'' (JMO), njezin narodni zastupnik i jedan od najboljih skupštinskih govornika ter gradonačelnik Mostara. Poslije 1929. neočekivano je podupro uvođenje osobne vlasti kralja Aleksandra Karađorđevića, pak je 1931., bez suglasnosti vodstva stranke, biran za narodnog zastupnika u jugoslavenskoj skupštini na listi od krilnika Petra Živkovića. Poslije 1935. povukao se iz vladosborstva, ali i vratio izvornim vladosborno-narodnim stavovima. Radio je kano nastavnik u Sarajevu i Mostaru, a u kolovozu 1941. preselio se u Zagreb, gdje je do listopada 1942. predavao u Trećem mužkom stvarnom obćem srednjem učilištu. U studenome 1942. je imenovan za poslanika od Nezavisne Države Hrvatske u Ljubljani i tu je dužnost obnašao do kraja rata kad je službeno postavljen za poslanika u Pragu. Nakon povlačenja u svibnju 1945. je boravio u Austrii i Italii, a godine 1948. je izručen Jugoslaviji. Okružni sud u Zagrebu ga je osudio 1949. na smrtnu kaznu strieljanjem koja je promienjena u kaznu zatvora s prisilnim radom od 20 godina. Kaznu je do 1957. izdržavao u zatvoru u Sriemskoj Mitrovici gdje je i osliepio.

- Hasan paša Predojević, Sandžak beg.

- Salih Alić, Hrvatski pjesnik.

- Akif Handžić je bio muftija.

Rodio se u Sarajevu, godine 1912., a trag mu se gubi poslije 1945. (vjerojatno ubijen od partizana). Završivši niže učilištovanje u Sarajevu, odlazi u Kairo na glasovito sveučilište El Azhar. Za vrieme učilištovanja postaje hafizom, to jest osobom koja zna napamet cieli Kuran. Po svršetku učilištovanja vraća se u Sarajevo i imenovan je obćinskim imamom u Zavidovićima. Hrlo postaje imamom i glavnim propovjednikom od Gazi Alipašine džamije u Sarajevu, a godine 1938. imamom Državne bolnice u Sarajevu, ter imamom i glavnim propovjednikom od sarajevske Čekrči-Muslihudinove džamije. Na toj dužnosti ostaje do listopada godine 1942. kad mu Jure Francetić povjerava dužnost islamskog dušobrižnika (u činu satnika) 1. sarajevske ustaške pukovnije. S te je dužnosti nakon godinu i pol dana provedenih pretežito u borbama u iztočnoj Bosni promaknut u čin djelatnog ustaškog bojnika i imenovan muftijom Ustaške vojnice i imamom od PTS-a. Početkom 1945. kad obilazi vojne jedinice u Zagrebu ima čin pukovnika od PTS-a. Daljna sudbina mu je nepoznata.

Dio proglasa od Akifa Handžića Ustašama muslimanima iz 1943. :

,,Obraćam ti se kao tvoj vjerski starješina u Ustaškom Pokretu sa riečima: ,,Kada čuješ rieči ,,ALLAHU EKBER'' sa munara Poglavnikove džamije u Zagrebu, odgovori :

,,Bože, hvala ti, koji si izpunio naše nade, nas ustaša muslimana, da smo i ovo dočekali''. Na to ćeš čuti moj odgovor:

,,Ustaše muslimani! Ponosite se, jer vidite, da se vaš vjerski život učvršćuje i na munari džamije ustaškog Poglavnika u Zagrebu. Ostanite vjerom u Boga, čvrsto uz Poglavnika i naša je pobjeda''.''

- Hasan Kaimija, Hrvatski odvjetnik i pjesnik.

- Ragib Čapljić, Veliki Župan.

Ragib Čapljić je bio hrvatski domoljub, vladosborac i veliki župan u NDH. Rodio se u Rogatici godine 1890., a poginuo je 23. rujna 1944. Bio je širitelj zamisli hrvatstva među svojim sugrađanima muslimanima. Sbog toga je u kraljevini Jugoslaviji uhićivan i zatvaran najmanje po mjesec dana u godinama 1918., 1921., 1923., 1925., 1933. i 1935. Uviek bi mu bila namienjena samica, koju su Rogatičani nazvali Ragibova samica. Na listi JMO-a (,,Jugoslavenske Muslimanske organizacije'') je biran za narodnog zastupnika, a na izborima godine 1935. je izabran iako je u vrieme izbora bio u zatvoru. U vrieme svog narodnog zastupničtva za kotar Rogaticu, u predizborno vrieme uoči prosinačkih izbora 1938. tiskao je letak, na kojemu su bile imenom i prezimenom navedene 223 osobe iz rogatičkog kotara, koje su Srbi u jesen godine 1914. poubijali, i prieko 70 talaca, koje su odveli sa sobom, a koji se nikada nisu vratili kućama. Nitko od službenih srbskih vlasti se nije usudio pobijati istinitost tog popisa. Nakon proglasa NDH, početkom lipnja 1941. bio je imenovan velikim županom Velike župe Usora i Soli sa sjedištem u Tuzli. Polovicom rujna godine 1941. nakon ogromnih četničkih zločina, Ragib Čapljić kano veliki župan, na narodnom sboru u Puračiću, poziva muslimane u ,,sveti rat'' protiv ustanika i najavljuje osnivanje jedinica koje će biti u stanju obraniti muslimanska naselja. Poginuo na dužnosti 23. rujna 1944.

- Osman Nuri Hadžić, imam i islamski teolog, Hrvatski domoljub.

- Hasan Šuljak, Hrvatski imam i političar.

- Muftija Abdullah Čamo. Rođen u Bileći 1916., a umro u Sarajevu 3. svibnja 1943.

U Sarajevu je završio Šerijatsko srednje obće učilište (1937.) i Visoko šerijatsko učilište (1941.). Nakon učilištvovanja odlazi u rodni kraj, priključuje se sredbotvorbi ustaškog pokreta i uzpostave nove vlasti; ustaški je bivalištar za kotar Bileće. Odlazi ubrzo u Zagreb, gdje je u prosincu 1941. imenovan prvim domobranskim muftijom u činu pukovnika. Umro je 3. svibnja 1943. u sarajevskoj državnoj bolnici nakon težke bolesti.

- reis-ul-ulema Fehim efendija Spaho, vođa muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini.

- Ismet Žunić, Hrvatski romantičarski pjesnik.

- Ibrahim vitez Pjanić, Hrvatski pukovnik i junak iz N.D.H..

- Safet beg Bašagić, Hrvatski romantičarski pjesnik ,... .

- Mehmed Ćerimović.

Bio je sudac i vjerski pisac. Rodio se u Ljubuškom godine 1872., a umro je u Sarajevu 2. ožujka 1943. Prvu vjersku izobrazbu je stjecao u Ljubuškom, potom je pohađao niže obće srednje učilište (ruždiju) i nekoliko godina višeg srednjeg učilišta (medrese) u Mostaru, ter vjersko (Šerijatsko) sudačko učilište u Sarajevu, koje je završio godine 1896. Potom je radio u vjerskoj sudačkoj službi u Mostaru, Bihaću, Ljubinju, Bieljini, Travniku i Sarajevu, gdje je godine 1935. umirovljen. Godine 1937. izabran je za zamjenika člana vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu, a g. 1938. za člana Skupštine vjerskih učenjaka (Ulema-medžlisa). Suradnik je više listova, časopisa i tjednika (“Glasnik islamske vjerske zajednice'', “Novi Behar'', “Narodna Uzdanica'', “Gajret'', “Islamski sviet''). Književnim radom se počeo baviti u 60. godini života. Tiekom NDH mu izlazi više radova: u danovniku “Narodne Uzdanice'' objavljuje: “Hadž'' (1941.) i “Kelimeišehadet'' (1942.), a u “Hrvatu'', muslimanskom godišnjaku za 1943. članak “Sklapanje islamske pravno valjane ženitbe''. Radio je i kano ugovorni nastavnik na Višem islamskom sudačko-bogoslovnom učilištu u Sarajevu.

- Efendija Sulejman Pačariz, najpoznatiji hrvatski junak Sandžaka.

- Hamdi-beg Džinić, držao česte govore u duhu Ante Starčevića.

- Mehmed Handžić, bio je jedna od prvih BiH muslimana koji je na književnom polju nastupio kao Hrvat.

- Dr. Hamid Ekrem Šahinović, pisao je drame i komedije. U javnom životu uvijek je nastupao kao Hrvat, list „Behar“ prestaje izlaziti u Sarajevu a Kalajdžić pokreće u Sarajevu „Biser“ za širenje prosvjete među BiH muslimanima, za urednika je postavio Musu Ćazima Ćatića.

- Hamdija Kreševljaković (1888-1959), učitelj, bio je zbog svog hrvatskog uvjerenja i aktivnosti umirovljen 1932.

- Prof. Hakija Hadžić (1883-1959), jedan od osnivača društva hrvatskih muslimanskih sveučilištaraca „Svijest“ u Beču. Po povratku u domovinu mnogo je radio za „Narodnu uzdanicu” i „Hrvatski napredak”. Kada je Stjepan Radić osnovao HRSS Hadžić je bio jedan od širitelja stranke u Hercegovini, te je s Adem-agom Mešićem predstavljao muslimansko krilo stranke. Kako bi se što jače širila svijest među BiH muslimanima, Hadžić osniva list „Hrvatska svijest”.

- Hamzalija Ajanović (1892-1925), uvijek se isticao kao rodoljub Hrvat, na Sveučilištu u Zagrebu 1912 bio je predsjednik „Mlade Hrvatske”.

- Bukvica, Abdul-beg jedan je od osnivača i prvi predsjednik društva napredne islamske omladine iz BiH „Svijest“, koje je imao izrazito hrvatski značaj.

- Dr. Denislić, Mustafa (1892-1925), medicinu završio u Beču. Od đačkih dana osjećao se Hrvatom i pomagao svako poduzeće i rad koji je išao za preporodom hrvatske svijesti među BiH muslimanima. Bio je dragovoljni kućni liječnik u katoličkom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu.

- Hasib Muradbegović.

Bio je sudac. Rodio se u Gradačcu, 7. studenog 1893., a njegova daljnja sudbina je nepoznata. Brat je književnika Ahmeda Muradbegovića. Diplomirao je na Pravnom visokom učilištu u Zagrebu. Bio je oddjelni savjetnik u Oddjelu za sudstvo Banovine Hrvatske (1940./41.) i u Podvladi sudstva i bogoštovlja od N.D.H. Od lipnja godine 1941. je predsjednik Banskog stola u Sarajevu, a od siečnja 1942. je bio dopredsjednik Vrhovnog suda u Banjoj Luci. Tvorac je knjige “Tumač šeriatskog prava” (1. i 2. dio). Godine 1945. predsjednik je Vrhovnog suda u N.D.H. Daljnja mu je sudbina nepoznata, a predpostavlja se kako su ga smaknuli partizani.

 


Ovo su kratke crte muslimanskih javnih radnika, vojni lica, političara, intelektualaca i povjesničara Hrvata. Na kraju Prvog svjetskog rata u BiH je postojao veliki broj naobraženih muslimana koji su se priznavali Hrvatima, pa je tako od 24 narodna zastupnika koje su u BiH izabrali muslimani 28.11.1920.g. u ustavotvornu skupštinu u Beogradu, njih 22 službeno se izjasnilo Hrvatima, dok su se samo predsjednik i tajnik Muslimanskog kluba zapisali ka „Jugoslaveni“ misleći da će tako lakše raditi u beogradskoj Skupštini u kojoj su Srbi imali većinu.

U povijesti je zapisano i ovo : kada je 1899 Antun Radić putovao BiH i došao u Duvno (Tomislavgrad ) susreo je mjesnog hodžu koji nije završio nikakve škole, osim strogo islamskih i rekao mu je o svom duhovnom radu : „Uzmem ćitab pa učim jednu rič iz ćitaba jednu rič hrvatski, najbolje bi bilo da se sva vaz (govor, pripovijed) govori hrvatski“. Kada su dulje razgovarali, hodža mu je kazao : “Pa ti govoriš hrvatski kao da si iz Bosne”.

Kada je Radić u isto vrijeme došao u Blagaj, nepismeni dječak rekao mu je za svoj materinski jezik : “To nije turski nego hrvatski jezik”.

 

Otac domovine i hrvatstva dr. Ante Starčević ovako govori o bosansko-hercegovačkim Muslimanima : "U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Europa ikada imala. To plemstvo, muhamedovci, takovu ima ćud za gospodovati, da je ono u XV. vieku istu vjeru žrtvovalo svojemu gospodstvu. Ovaj duh žive i danas u tom plemstvu: i najsiromašniji balija Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord englezki. Makar i ne bilo Turčina ni drugoga nikoga izvana, misliti da bi današnji Srbijanci, kakovi su, to plemstvo mogli nadvladati i držati, to misliti bila bi skrajna ludost, to pokušati bilo bi grieh smrtni proti pučanstvu Srbije, o tomu raditi, na to trošiti bilo bi u vodu bacati novac i praznu slamu mlatiti. Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima. - Kakovi Turci, vlastelini u Bosni? Ono je hrvatsko, najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Europi. Muhamedovci Bosne, izuzev pojedine došlace, nisu turske pasmine; oni su pravi hrvatski plemići; oni su najstarije i najčistije plemstvo Europe; među njimi su riedki, kojim mnoge europejske dinastije nisu premlade; proslavljeni na sablji, samo ako im se prilika pruži, oni će se proslaviti u svakoj grani znanja i umieća; ne bude li te prilike, i oni moraju postati pripuzi, kako su drugi hotice postali i ostali" (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945.).

Nas pak zanima, što o svomu podrijetlu i narodnostnoj pripadnosti govore sami bosansko-hercegovački Muslimani. Najprije čujmo, što o tomu kažu turski pisci i putopisci. Povjestnik Aali i putopisac Evlija Čelebija Osmanskoturski povjestnik Aali (1542.-1599.), rodom iz Galipolja, trideset je godina živio u Bosni na dvoru bosanskih valija (namjestnika). On je prvi u turskoj povijesti bosansko-hercegovačke Muslimane nazvao Hrvatima. U svomu djelu Tarihi Aali on piše (prijevod dr. Safvet-bega Bašagića): "Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostudušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave" (Krunoslav Draganović - O. Dominik Mandić, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split, 1991.).

Elvija Čelebi (Čelebija), glasoviti turski putopisac XVII. st., putovao je Bosnom 1660. i 1661. U svomu putopisu više puta spominje Hrvate u Bosni. Tako kaže, da je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist. Njemu je dakle jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. Livno i Bihać su mu hrvatski gradovi. Hrvate on nalazi i u Boki Kotorskoj. Navodi, da su stanovnici Herceg-Novoga Arnauti, Bošnjaci i Hrvati. Čelebija dva puta spominje muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce". Na Gatačkomu polju "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih gazija (junaka)". Pridjevak gazija (junak) mogao se dati jedino muslimanima.

Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u kraljevskoj Jugoslaviji, u svomu čanku Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu kaže: "Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori" (Hrvatsko kolo XIII., Draganović-Mandić). Bosansko-hercegovački Muslimani XVI. i XVII. st. o svomu podrijetlu i pripadnosti Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk" (Draganović-Mandić).

Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu, Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod, koji od Budima do Dubrovnika - dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje. Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske, rukom Ali čehaja" (Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.).

Hodavendija, dakle, jezik bosansko-hercegovačkih muslimana naziva hrvatskim. Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata" (Draganović-Mandić).

To znači, da on svoju domovinu Herceg-Bosnu smatra zemljom Hrvata.

Ivan Zovko u svojoj knjižici Hrvatstvo Herceg-Bosne po narodnoj predaji i običajima (Mostar, 1899.) spominje još dvojicu Muslimana, koji bosansko-hercegovačke Muslimane smatraju Hrvatima. To su: Šejh Sudi - "Kako se općenito drži, on je rogjen u selu Sudić, koje spada pod sarajevski kotar. Od toga sela potječe mu i samo ime. Megju muslomanima Herceg-Bosne on je glasovit, kao muverrih (povjesničar), od kojega se sačuvao i dan danas tevarih (povijest) u rukopisu, gdje se izrično spominje Hrvatstvo Bosne i Hercegovine i kako su Bosanci i Hercegovci Hrvati." Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru." Slično kao i putopisac Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. st., jezik Hrvata bosanskim i hrvatskim. (Draganović-Mandić)

Mnogi se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II. Iz carskih fermana (naredbi, zapovijedi) osmanskoturskih sultana i starih pisama jasno se vidi, da su hrvatskoga roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su Kopčić, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići).

Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana : Đikići, Svrze, Čengići, Križevci. Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović (Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek izticali. Malo je poznato, da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio 'svojim hrvatskim jezikom'" (dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992.).

 

Hrvatski Islamski Centar.

Pogledajte ovu potvrdu iz doba kad su se današnji takozvani “Bošnjaci” izjasnjavili u emigraciji kao Hrvati!

Tada su još znali kojemu narodu genetski i povijesno pripadaju !

 

DŽAMIJA POGLAVNIKA :

 

Dzamija poglavnika Ante Pavelica.

 

U SLAVU I U ZNAK LJUBAVI SPRAM ALLAHA BOGA JEDINOGA

TE UZ ZNAK PAŽNJE PREMA MUSLIMANIMA

PODIŽE POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ

OVAJ VELEBNI HRAM U GLAVNOM GRADU ZAGREBU

DA ODANI SINOVI VITEŽKOG NARODA HRVATSKOGA

ISKRENI SLJEDBENICI UZVIŠENE VJERE ISLAMA

SKRUŠENOM MOLITVOM JAČAJU PREGALAČKE SNAGE

U BORBI ZA OBRANU I NAPREDAK LIJEPE SVOJE DOMOVINE

NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

KOJA DA BI VAZDA SRETNA BILA

 

Poglavnik dr. Ante Pavelić je već u srpnju 1941. odlučio graditi džamiju u Zagrebu, kada do njega dolazi opat Giuseppe Ramiro Marcone, izaslanik Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941-1945, koji upozorava na gradnju džamije u centru Zagreba, koja bi po njemu mogla da uznemiri katoličko pučanstvo. Na ovu primjedbu Pavelić mu daje slijedeći odgovor, kojeg on sa dodatnim komentarom iznosti 28 februara 1942. godine u hrvatskom državnom saboru :

“U Sarajevu je velika većina pučanstva bila muslimanske vjere, pa ni jednom muslimanu nije palo na pamet, da se uznemiri za to, što je svojedobno upravo u središtu grada sagrađena velika i liepa katolička katedrala. Kada sam došao ovamo, odmah su došli k meni ljudi, koji su donieli dva gotova nacrta za gradnju džamije. Nacrte sam pogledao i vidio, da bi po njima džamija imala biti sagrađena negdje u Kraljevačkoj šumi, dakle, 4 do 5 kilometara udaljeno od središta grada. Kazao sam im, neka s ovim nacrtima više ne dolaze, ali im nisam stavio do znanja, što namjeravam.

Opazio sam da je Umjetnički paviljon na trgu “N” najpodesniji i mjesto najdostojnije, da se tamo sagradi džamija za muslimane. Tada je došao jedan gospodin, koji je kazao, da se ovaj hram umjetnosti ne smije pretvoriti u džamiju. Odgovorio sam mu :

OVAJ HRAM UMJETNOSTI NOSI NA SEBI ŽIG ROBOVANJA, JER SE ZOVE IMENOM “KRALJA OSLOBODIOCA”. JA NE MOGU OVAJ ŽIG DOSTOJNIJE IZBRISATI NEGO DA IZ OVOG HRAMA UČINIM DŽAMIJU. ZAŠTO?

ZATO, JER JE MUSLIMANA U SRBIJI NESTALO ONDA, KADA JE SRUŠENA ZADNJA DŽAMIJA. KAO ZNAK DA IH U HRVATSKOM NARODU NEĆE NESTATI, POSTAVLJA SE U GLAVNI GRAD NJIHOVA DŽAMIJA. MUSLIMANSKA KRV NAŠIH MUSLIMANA JE HRVATSKA KRV, MUSLIMANSKA VJERA JE, DAKLE, HRVATSKA VJERA, JER SU U NAŠOJ ZEMLJI NJENI PRIPADNICI HRVATSKI SINOVI.

 

Knjiga - Dzamija poglavnika Ante Pavelica.

Knjiga “Džamija Poglavnika Ante Pavelića” je izdana od izdavačke kuće “Domovina” u Madridu / Španjoljska od kćeri Poglavika Višnje Pavelić godine 1988 i ima 188 stranica.

 

Džamija, na trgu Kulina Bana, građena je po osnovi arhitekta Stjepana Planića iz kamena sa ostrva Brač. Radove je izvodilo građevinsko preduzeće Zorislava Franetića. Imala je 3 munare koje su bile oko 45 metara visoke. Na munare su postavljeni alemi.

Prostor džamije iznosio je nekih 1300 kvadratnih metara. Pitanje akustike riješeno je postavljanjem nove kupole, na koju je takođe stavljen polumjesec sa zvijezdom. Sa sredine kupole visio je ogromni svijećnjak težine preko 1000 kg, sa 140 svijeće podijeljene u tri reda. Ispod kupole napravljena je rozeta. Tu je na crvenoj podlozi velikim slovima, arapskog pisma, napisano: Predobri Bože, spasi nas! Novi prozori bili su izgrađeni od olovnog stakla.

Početak gradnje džamije padao je u 1360. godini po Hidžri, a kao krono-stih gradnje zagrebačke džamije služio je 173. ajet iz poglavlja Es Saffat (37:173), koji glasi “I uistinu, vojska Naša - oni će biti pobjednici (ve inne džundena lehumul-galibűn).

Na ulaznim vratima u džamiju stajala je mermerna ploča sa slijedećim nadpisom :

U slavu i u znak ljubavi spram Allaha Boga Jedinoga, te u znak pažnje prema muslimanima, podiže poglavnik Dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu da odani sinovi vitežkog naroda hrvatskoga, iskreni sljedbenici uzvišene vjere Islama, skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske, koja da bi vazda sretna bila.

Prvi ezan sa munare čuo je se 14. siječnja 1943. godine. Bio je to prvi ezan u povijesti grada Zagreba. Džamija je zvanično otvorena 19. kolovoza 1944. godine. Poslije učenja molitve od strane Hadži Alija ef. Aganovića, riječ je uzeo Ante Pavelić :

Preuzvišeni, presvietla gospodo visoki dostojanstvenici Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj! Braćo muslimani!

S najvećim veseljem i radošću pristupam pred ovo svetište hrvatskog naroda, pred ovo svetište Islama, veseleći se, što mi se izpunila davna želja, da se u glavnom, priestolnom gradu Zagrebu otvori hram, u kojem će pripadnici islamske vjeroizpoviesti moći vršiti svoje vjerske dužnosti, moći udovoljavati svojim dužnostima, prema vječnom Allahu, gdje će moći u molitvama nalaziti okrepe i utjehe za svoj zemni život i odavati hvalu Svevišnjemu Stvoritelju svega.

Preuzvišeni! (obraćajući se ef. Aganoviću)

Veselog srdca predajem Vam ključeve ove prve džamije u glavnom hrvatskom gradu i molim Vas, da je Vi otvorite i predate na uporabu vjernicima. Siguran sam, da time činimo Bogu veleugodno djelo, siguran sam, da će mnogi i mnogi, da će svi pripadnici islamske vjeroizpoviesti koji se nalaze u ovom gradu, a i oni, koji će iz ostalih dielova naše države u Zagreb dolaziti, nalaziti u ovoj džamiji najveću utjehu, da će nalaziti ovdje utjehu svome srdcu, svojoj duši i da će pred Previšnjim Allahom iznositi svoje skromne molitve za dobro i sreću hrvatskoga naroda, hrvatske države i islamskog svieta u hrvatskoj državi i po cielom svietu.”

Efendija Ismet Muftić na najmonstruozniji način obješen je od ruke nove vlasti 1945. godine na ulaznim vratima u džamiju. Mnoge druge muslimane čekala je ista sudbina. Munare su minirane i sva obilježja džamije uklonjena, a džamija je opet postala umjetnička zgrada. Čekalo se sve do 1987. godine na drugu džamiju u Zagrebu, istina ovog puta ne u centru grada.

Zanimljiv je još podatak da je za vrijeme izgradnje džamije u Zagrebu urađena studija od strane Hazima Šabanovića sa naslovom “Od Sultan Fatihove Džamije u Ustikoliji do Poglavnikove džamije u Zagrebu”. Prema autoru u 1942. godine u NDH je bilo ukupno 1173 džamija.

 

Domace vijesti.

 

Nakon svečane službe Božije u Begovoj džamiji za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku održana je 11. svibnja svečana sjednica “El-Hidaje” organizacije islamskog svećenstva Nezavisne Države Hrvatske. S te svečane sjednice upućeni su pozdravni brzojavi Poglavniku dr. Anti Paveliću, Podpretsjedniku vlade Nezavisne Države Hrvatske g. dr. Osmanbegu Kulenoviću, Doglavniku i ministru za bogoštovlje i nastavu g. Mili Budaku i Doglavniku Ademagi Mešiću.''

 

MUFTIJA ISMET MUFTIĆ :

 

Zagrebacki muftija Ismet Muftic

Ismet Muftić je bio zagrebački muftija. Rodio se u Žepču, g. 1876., a umro je u Zagrebu, 30. lipnja 1945. Završio je islamsko šeriatsko (zakonsko) učilište.

Bio je građanski imam (islamski vođa) u Zagrebu od g. 1919., a zatim i zagrebački muftija (islamski vjerski vođa pojedinog kraja).

Nakon proglasa N.D.H. bio je član Hrvatskog državnog vodstva osnovanog 12. travnja 1941., ter je bio vojni muftija Hrvatskih oružanih snaga.

Poglavnik A. Pavelić položio je 15. travnja 1941. zakletvu državnog poglavara, među ostalima, i pried muftijom Muftićem.

Članovi prve vlade N.D.H. koji su bili islamske vjeroizpoviesti također su pried njim položili zakletvu. U to vrieme uputio je građanima islamske vjeroizpoviesti u N.D.H. proglas prieko Krugovala Zagreb u kojem ih poziva na suradnju s novom vladom.

Zvan je i na pojedine sjednice od Vlade N.D.H. Osim što se brinuo i radio za vjeru i svoje vjernike, surađivao je u tisku i godišnjacima, najčešće iznoseći vjerske težkoće, ter je smatran iztaknutim muslimanskim bogoslovom. Zapažena je bila njegova molitva prilikom odtvaranja Hrvatskoga državnog sabora godine 1942. :

 

,,Nalazimo se u velikim i sudbonosnim vremenima obnavljanja velike državne misli najmoćnijih hrvatskih vladara, Tomislava i Krešimira IV., u vremenima uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske. Ono, što smo mi muslimani pretrpjeli u ovo dvadeset godina, ne da se ni zamisliti, a kamo li riečima izkazati. Naša najelementarnija ljudska prava, naša duša i naša vjera, bili su bez zaštite, bez mogućnosti za pravilan razvitak. Bili smo građani trećeg reda. Preko noći smo od ekonomski najjačeg faktora postali najsiromašnijim elementom, a naročito naša aristokracia. Naš građanski stalež je postao rabotnikom. Naš seljak zapušten i zaboravljen. Naša uzvišena vjera, koja je vezana ne samo za sticanje blaženstva na onome, nego i na ovome svijetu, učila nas je oduviek borbi i odporu ovoga i ovakvoga stanja.

Mi, muslimani, borili smo se uviek protiv svih tuđinskih najezda i nasrtanja na naša narodna prava.  Oduviek smo stajali na braniku naše hrvatske domovine, svog milog hrvatskog jezika i svoga narodnog osjećanja. I ta borba je napokon urodila bogatim i pravim plodom. Postali smo svoji na svome u Nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj.

Za ovu radostnu stvarnost imamo mi muslimani zahvaliti u prvom redu Allahovoj providnosti, koja nam je dala čovjeka neograničenih sposobnosti i divovske energije, našeg dragog Poglavnika Antu Pavelića i uz njega njegove hrabre i neustrašive pobornike. Njegovom voljom i mudrom odlukom danas za nas sve muslimane u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj došao je veliki čas, - odtvoren je hrvatski državni sabor. Naši zakleti neprijatelji zatvorili su godine 1918, poviestna vrata naše sabornice, ali misao slobode i vjeru u hrvatsku samostalnost u našim srdcima nisu nikada mogli zatvoriti. Želja za slobodom čitavog hrvatskog naroda tinjala je u našim dušama i, zahvaljujući našem Poglavniku, ona je i ostvarena. Mudrom odlukom našeg Poglavnika, evo, ponovno se odtvaraju poviestna vrata Hrvatske Sabornice, u kojoj će narodni zastupnici raditi u korist cjelokupnog hrvatskog naroda.

Braćo muslimani :

Da vas Allah džellešanuhu pomogne u vašem velikom radu na dobrobit nas muslimana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i cjelokupnog hrvatskog naroda, Nezavisne Države Hrvatske i našeg dragog Poglavnika. Pozivam vas, da molitvu – dovu – koju ću sada poručiti, propratite sa amin!

U ime Boga, obćeg dobročinitelja :

Bože naš! Stvoritelju svih svjetova! Gospodaru sudnjeg dana, primi našu skrušenost!

Usavrši naša djela! Neka je Tvoj blagoslov na uzvišenog Pejgambera Muhameda alejhisselama in a sve Božje Poslanike!

Samo Tebe obožavamo! Samo Tebe molimo!

Obdari svojom milošću svog poniznog slugu, Antu Pavelića, ljubljenog Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, našu hrabru vojsku i sinove liepe naše domovine!

Očuvaj nam, Bože, Poglavnika, pobornika pravde, zatočenika istine, od zlih ljudskih ćudi i od krivih savjetnika!

Daj mu, Bože, snage, iskrenih pobornika! Daj mu Bože, zdravlja i duga života! Učini svojom moći, da se brine za nas, za napredak Nezavisne Države Hrvatske, za njezinu sreću i njezino blagostanje.

Ti, koji si najmilostiviji, daj nam svoje milosti! Ti, koji se najmudriji, daj nam svoje mudrosti! Da stupamo stazom Tvojih vječnih kreposti, jer si Ti jedini, koji na te staze vodi!

Molimo Te, Bože, da nas pomogneš i ojačaš našu volju i odlučnost, da ostanemo na pravom putu, jer Ti si, Svemogući Bože, najbolji jamac i na Tebe se oslanjamo!

Stvoritelju naš! Bože našega spasa! Primi našu molitvu, kao što je primaš od svih dobrih ljudi!

Amine, Amine, ja mudžibessailine! Velhamdulilahi Rabbil aleminel fatiha!''

Djelovao je i na razvijanju hrvatske sviesti među islamskim vjernicima jerbo se i sam izjašnjavao Hrvatom. Nakon rata nove su ga vlasti uhitile, Vojni sud Komande (ravnateljstva) grada Zagreba 29. lipnja 1945. osudio ga je na smrt ter je obješen izpried zagrebačke džamije, koju su partizani poslije također srušili.

 

ŠERIJATSKO SUDSTVO U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ :

 

Nezavisna Država Hrvatska šerijatsko sudstvo objavljeno Narodnih Novina Nezavisne Države Hrvatske, broj 89 od 31. srpnja 1941 u suradnji sa Ibrahim ef. Mehinagićom, koji je bio Predsjednik družtva Šeriatski sudaca.

Šeriatsko sudstvo postoji odkad postoje i Muslimani. Pojavom Muslimana u našim krajevimapojavilo se je i šerijatsko sudovanje, koje je postojalo za vrijeme turske uprave BiH i Sandžaka, pa se je zadržalo sve do današnjih dana.

Nekoć se je i kod nas, u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku, na Muslimane primjenjivalo izključivo serijatsko pravo, i to ne samo na gradjanskim, nego i u kaznenim stvarima. Šerijatski su sudci sudili i nemuslimanima, ali u ženitbene, obiteljske i nasljedne stvari nemuslimana se nisu miješali. U spomenutim su stvarima pripadnicima raznih vjera sudili njihove vjerske poglavice

Nestatkom turske uprave u Bosni i Hercegovini i uvodjenjem austro-ugarske vlade nastale su za šerijatsvo sudstvo u našim krajevima drugčije prilike. Carskom proklamacijom postavljen je princip, da šerijatski sudovi izključivo sude Muslimanima.

U nastojanju, da hrvatske muslimane pridobije za sebe, Austro-Ugarska je uprava imala posebnog interesa, da čim prije uredi pitanje šerijatski sudova i kodificira sve propise, koji se odnose za ženitbeno, obiteljsko i nasljedno pravo Muslimana. U tu je svrhu izradžen na njemačkom jeziku jedan priručknik za šerijatske sudove, po kojem su državne oblasti bile u mogučnosti kontrolirati i funkcioniranje šerijatskih sudova, cija su organizacija i djelokrug uređeni Carskom naredbom od 29. kolovoza 1883. Na temelju ove naredbe šerijatsko je sudstvo imalo dvije molbe. Kao prvomolbeni sud bio je kotarski šerijatski sud kao odjel kotarskog ureda. Sud druge i posljene molbe bio je Vrhovni Šerijatski Sud kao dio Vrhovnog Suda u Sarajevu. U kotarskim šerijatskim sudovima sudili su sudci-pojedinci, dok je u Vrhovnom Šerijatskom Sudu tada bilo kolegialno sudovanje, koje je obavljeno na osnovu spisa prvomolbenog suda u kolegijumu od presjednika Vrhovnog Suda, dvojice vrhovnih i dvojice vrhovnih šerijatskih sudaca.

Po ustpostavi Nezavisne Države Hrvatske je Poglavnik dr. Ante Pavelić posebnom zakonskom odredbom od 30. lipnja 1941 promjenio § 3. Zakona o uredjenju šerijatski sudova iz doba Kraljevine Jugoslavije. Prema toj zakonskoj odredbi nije više za osnivanje šerijatskog suda potrebno da u kotaru živi najmanje 5000 Muslimana, nego se veli, da će se šerijatski sudovi osnovati, gdjegod se za to pokaže potreba.

Na temelju te Poglavnikove zakonske odredbe, koja je dobila obaveznu snagu 1. srpnja 1941, izdao je ministar Pravosuđa i Bogostovlja naredbu, prema kojoj su ponovo osnovani šerijatski sudovi, koji su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bili ukinuti. Na taj je način bila izpravljena jedna velika nepravda, ali se nije samo na tome zadržalo. Jednom drugom naredbom ministra Pravosuđa i Bogostovlja, koja je zadobila pravnu moć 30. srpnja 1942 osnovani su šerijatski sudovi još u mjestima : Bosanskoj Kostajnici i Odžaku.

Podsječamo da je Sandžak bio od travnja do rujna 1941 sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske. Znaći da su zakoni o šerijatskim sudovima i vrijedili u Sandžaku.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je bilo 63 kotarska šerijatska suda i jedan vrhovni šerijatski sud u Sarajevu.

Zamisao o osnutku posebnog šerijatsko-sudačkog družtva nikla je 1914 godine u Sarajevu prigodom ustoličenja Reis-Ul-Uleme hrvatski Muslimana rahmetli Mevlana Hadži Mehmed Džemaluddin efendije Čauševića.

Staležka organizacija šerijatski sudaca od 1941 obuhvatila je od 1941 i Sandžak.

 

BOSNI SE JE GOVORIO HRVATSKI JEZIK !

 

Oko 1588-1589 g. bosanski musliman Mehmed Erdeljac uradio je ljubavnu pjesmu "Chirvat turkisi" - "Hrvatska pjesma". Pisano arebicom. Ovo je najstariji, do sada pronadjeni, tekst muslimanske pisane knjizevnosti na narodnom jeziku.

* Friedrich Kraelitz, Ein kroatisches Lied in türkischer Transkription aus dem Ende des XVI. Jahrhunderts, Archiv für slavische Philologie, 32, Berlin, 1911.

 

Kroatisches Lied in türkischer Transkription.

 

ČUDNA UTRKA O STARIM RIJEČNICIMA :

 

Čudna utraka takozvani Bošnjaka i Srba tko ima najstariji riječnik pokaziva kod ti tek od 1990 tih godina postojecti Bošnjaka smiješne činjenice : ti Bošnjaci koji su se sami kao narod izumili (neslično Srbima koji se samo radi pravooslavne vjere nazivaju "Srbima") pokušavaju svašta dokazivati što bi več u prošlosti legitimiralo takozvane Bošnjake kao narod a ne kako genetika pokaziva kao Hrvate.

Čudo je da ti takozvani "Bošnjaci" dokazivaju "bošnjački" jezik sa jednim "BOSANSKO - Turskim" riječnikom iz 1631 godine, dok Srbi pokušavaju dokazivati nekakvi "Srpski" jezik sa prvim srpskim riječnikom iz godine 1818.

Kako se moze nekakav "Bošnjački" jezik dokazivati sa "Bosanskim" riječnikom ? Dali nije prirodnije dokazivati "Bosanski" jezik sa "Bosanskim" jezikom? Sigurno da je, ali je Bosna geografski pojam a ne nacionalni, jer se nacionalnost moze samo po genetici odrediti a genetika takozvani Bosnjaka i Sandžaklija je hrvatska.

Ako je genetika takozvani Bošnjaka (hrvatski muslimana) i Sandžaklija hrvatska, koji je onda jezik koji oni govore? Jeli nije mozda (lokalni) hrvatski dialekt? Mogu ga oni zvati bosanski, bošnjacki ili drugim loklnim imenima. On ostaje ništa drugo nego lokalni dialekt hrvatskog jezika kao naprimjer Zagorski ili Međimurski.

 

Rijecnik  Fausta Vrancica na postanskoj markici  Republike Hrvatske.

Poštanska markica Republike Hrvatske izdana za 400 obljetnicu hrvatskog rijecnika Fausta Vrancica.

 

Koji je onda prvi hrvatski riječnik ?

Prvi hrvatski riječnik je napisao Faust Vrančić u godini 1595, a prvu hrvatsku gramatiku Bartol Kačić u godini 1604.

Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina K., kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su Hrvatskim jezikom, u njima je tekla Hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg Hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak Hrvatskog Kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji kralj Hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine.

U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba. Nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna također ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Osmanlija. Pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski "krstjani" (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Ali je jezik ostao isti, samo što su se religije promijenile (i nažalost se je izumila nekakva takozvana bošnajačka nacija u 1990tim godinama).

Kako se znade je Vuk Kardžić ukrao svoj riječnik od Bosanskog koji je kako sada znamo hrvatski dialekt.

Znaći da je takozvani srpski jezik u neku ruku (iskrivljeni) hrvatski jezik.

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević, koja istražuje fenomen uticaja turskog na srpski jezik, smatra da je turski jezik utjecao na srpski jezik više nego ijedan drugi jezik :

"Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske (Duklji i Sandžaku) te turskog jezika."

 

 

KOMENTIRAJTE OVDJE :


Pravila komentiranja :

Provokacije i vrije
đanje od strane veliko-smradski bradati balkanski nomada i domaći crveni izdajnika se brišu.
Komentari koji nisu na hrvatskim jeziku ili na latinici se isto brišu.

 

 

 

 

Impressum I Datenschutzerklärung