Dobro dosli na webstranici Nacionalni Demokrata Hrvatske i Ustaskog Pokreta.

I START I PROGRAM USTAŠKOG POKRETA I VOJNA POVIJEST N.D.H. I DOKAZANE SRPSKE LAŽI I POVIJEST I KRUGOVAL I

RADIO KRUGOVAL :

 

 

 

POVIJEST :

 

KRATKA POVIJEST

VELIKA HRVATSKA I BIJELA HRVATSKA

CRVENA HRVATSKA

PRIKARPATIJA

GRAD STILJSKO

TANAJSKE PLOČE

RIJEKA ERAX

DUKLJA (CRNA GORA)

BOSNA

SANDŽAK

ARIANA

HRVATSKI MOREPLOVCI

HRVATSKA KOLONIJA ROANOKE

 

FACEBOOK :

 

Neoprani balkanski bradati nomadi i njihove domaće crvene sluge su svojim podmuklim djelovanjem protiv istine uspjeli da nam Facebook ugasi stranicu.

Ne
će više bite naše stranice na Facebooku.

To nije ba
š i previše važno : važno je da Vi možete istinu dijeliti na vašim stranicama.

Ostanite po
štenti i borite se protiv bradati dušmana i njihovi domaći crveni sluga.

Ž.A.P.!

Za dom spremni!

 

ARIANA :


 

XARASWAITI - HARASWAITI, tek 2008 godine prevedeno pravilno HARAVATI ( iz Indijske Rigvede -svete knjige) narod koji je živio uz moćnu rijeku Haravaiti, (koja je presušila, nakon otapanja ledenjaka na Himalaji), HARAWATI, HOROVATI, CIVILIZACIJA HARAPPA – Haryu, Prodor Arijanizma.

Engleski stručnjaci su uz pomoć Indijskih ekipa preveli krivo slovo X slićno engleskom iks ili S, dočim je kasnije pravlno prevedeno u X = H ( kao u grčkom starom pismu) Z. Eiler, K. Elst, M. Witzel, «Sarasvati. Behistun, and the early Origins of the name Hrvat/Croat». In Kalyanaraman, S. (ed.); Indian Lexicon-Corpus of Inscriptionis, New Delhi, 1999. Vidi također: Lupic, J., Arachosia and the origin of the name Hrvat. Croatia - historical overview, August 99, Internet. 1999; Sdrinias, D. et al.; Traces of the Croatian name. Deja news, August 96, Internet. 1996 :

U Indijskim vedama, zapisane su prve rijeći imena Haravati prije 11000 godina, a tek nedavno isčitana su poglavlja o Bogu Višnjem, Bogu Krišni, Arijanskom kraljeviću – njihovom razgovoru. Prvi Arijski narod Haravati uz rijeku Haravaiti (o tome u nastavku) a tek nedavno se u pručenom tekstu iz Indijskih Rig veda, spominju Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe, u zemlji Ariani.

Značenje rijeći Aryan: = sunčan, plemenit, od Boga,

Harvat = prijatelj Božji

Ime našeg otoka Hvara znači sunce, sunčan, Helios (tako ga zove i Homer u Ilijadi), od sunca..

Kako početi pisati ovaj niz, nego kako ide.

Prvi spomen ovog imena 9000 – 3000 BC (prije Krista) u Indijskom epu Rigveda, spominje se jedan narod koji živi između Babilonske Ninive i Indijskog zapadnog kraljestva, prodire sa sjeverozapada i živi u Arijani, dakle arijanci, danas istok Irana, Afganistana i zapadne Indije. Poznati još kao vrlo visoki, plavi, plemeniti, dobro građeni, za boj posebno izučeni narod imena Harawati, koji dolaze u bitku na svojim letećim konjima i borbenim kolima.

S obzirom na vremensko razdoblje, uistinu je bilo, za domicilna plemena, prestrašno vidjeti aryansku vojsku, oklopljenu sa bijelim štitovima i zlatnim šljemovima na svojim borbenim kolima i (letečim) konjima, tako opisuje Rig veda prodor Arijanizma. No Rig veda, osim bitke 10 kraljeva, nigdje ne spominje nikakovih nasrtaja na druge narode. Posebno u zadnjim godinama svjetski stručnjaci se trude taj prodor okarakterizirati kao „genocidan nad muslimanima“. Koje li gluposti. Muslimanska vjeroispovjed nastaje tek po proroku Muhamedu nekoliko tisućljeća kasnije. Jedini protivnici te teorije su indijski stručnjaci za ranu povijest.

 

PRIKAZ „ HRVATSKE ŠAHOVNICE“ IZ ARIJANE :

OVAKOVE DVIJE PLOĆE STAJALE SU NA DVA STUPA NA ULAZU U MOHENJO DARO grad uz Svetu rijeku Haravaiti (Sarasvaiti). ( Tamnija polja su boje okera, a svijetla, boje srebra, oker je boja Boga Višnua – sunce, a srebrna njegovog blijedolikog – plavog naroda) Lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Haravati s današnjim Hrvatima izgleda ovako: HaRaVATi, H(A)RahVAiTi- AuRVAT- HARVAT (zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), AraQuUTtu (asirski), ARroMATi – Ha-RrauMATiš –ARraoVATiš – H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš – H(A)RauVATaiia – H(A)RahVATiš- H(A)RauVATiya – H(A)RauVATim – ArruVAuTti – H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ArrahUTti (akadsko-babilonski), izgovaralo se HRVAT, HRUhATti, ARiVATes lat., H(A)RVAT, HoRoHoAD, HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, 2.-3. stoljeće), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), HRoBAToi, čitaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porflrogenet, 10. stoljeće), HARVAT- HORVAT-HRVAT, Sanctus Croatus naziv za našeg Sv. Jerolima iz Splita. Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana: Harvat (Indija), Harw, Arbat (Sirija), Hirwat, Harawit (Kurdistan), Aravat (Armenija ), Horvat (Ukraina).

Kod nas još i danas, ima znanstvenika koji nisu maknuli dalje od Starih Slavena pa se trude da ovako ili onako okrnu ime Hrvat ili Horvat. Jedni tvrde da je taj naziv proizašao iz stočarskog načina života, pa iz kore hrasta, pa iz vode, drugi su bliži istini, pa uspoređuju Hrvat sa Sarmat. Ovdje je isti problem kod isčitavanja prvog slova X, na grčkom H.

Evo primjera: XARAWATI XARWATIA Haravati i Harvatia. Engleski stručnjaci čitaju Saravati i Sarmatia.

 

RECENZIJE INDIJSKIH STRUČNJAKA ZA PRAPOVJEST I POZNAVANJE RIGVEDE - CIVILIZACIJA HARAPA - HARAYU

Brahma Vaisnava Sampradaya :

Madhvacarya nema komentara pa smo predstaviti Baladeva Vidyabhusana -a .

Dhritarastra iako je slijep od rođenja , rođen je s unutarnjim okom znanja , ali s obzirom na pretjeranu ljubaznost i prilog prema njegovim sinovima izgubio je znanje o pravednosti i tako je zabrinjavajuće da su njegovi sinovi mogli vratiti polovicu kraljevstva Pandava iako su bili zakoniti nasljednici.

Sanjaya koji je bio pravedan prema prirodi mogao je razumjeti stvarno unutarnje raspoloženje Dhritarastra , ali smiriti svoje tjeskobe da njegovi sinovi nikad ne bi vratili polovica kraljevstva , rekao je on taj stih početak drstva tu pandavanikam vyudham ... vojnici Pandava u vojnoj formaciji . Inicijativi Duryodhane u približavanju i njegov učitelj u streličarstvu ,majstor strijelac Drona pokazuje da je osjećao strah u očima Pandave . Dakle, s izlikom da će odati poštovanje , on je prišao Droni prikriti taj strah.

<drstva tu Pandavanikam vyudham> zar ovo nije hrvatski govor : držanje Pandavinih ljudi (stari hrvatski govor ostao još jedino kao Krčki govor naših bodula)

 

Recenzije Arijanskih teorija iz Indijskog ministarstva :

Rijeka Yamuna možda je presušila puno prije dolaska Arijaca ili čak Harappansa. Vjerojatno je ostao kao suho korito kojim samo za kiša teće voda, koja uzdržava stanovništvo. Centar stanovništva (Harap-pan) na svojeim donjem toku. Do oko1700 godina prije Krista, donji dio Ghaggarkanala započeo se isušivati i poslije u kasnijem razdoblju Harappans uzvodno, do Siwalik regije. Nakon oko 300 godina, Rigvedic ljudi stigli su na sjeverozapad, a nazvali su Gornji tok Ghaggar kao Vinasana (Saraswati) Haravati nakon Naditama Saraswati (Helmand) s kojima su bili upoznati. Kochhar osjeća da se geološka evolucija Ghaggar treba shvatiti u više detalja, jer u tome leži ključ za pretpovijesnu Indiju.

U tom istraživanju, on sugerira da su geolozi trebali temeljiti svoju interpretaciju na vlastitoj inforomaciji nego što se moglo zaključitina temelju mitologije. On nadalje tvrdi za sustavna iskopavanja studija između Helmandu i Arghandabu u južnom Afganistanu i detaljna geo-morfološka studija o Ghaggar da se razumije prelazak s moćnom rijekom do samo prolaznog potoka -do esadašnjeg stanja. To se može uzeti gore kao zglob Indo-Pakistana , promatrajući sa aspekta međunarodnih agencija.Ova knjiga je dobro istražena i konstruktivna, sadržava mnoge pronicljive primjedbe.Najprivlačnija značajka je metoda analize u kojoj se čak koristi astrofizičke referenc. U drevnim tekstovima se ne može ograničavati zemljopisni kontekst. Ova knjiga trebala bi biti ozbiljno vrednovana u kontekstu nedavnih preporodnih tendencija u našem društvu i sumnjivim tumačenjem naše prapovijesne prošlosti. Kako Kochhar ističe, Rekonstrukcija prošlosti je važan dio naprezanja-preciznija od nacije. A narod je nadopunite. treba temeljiti na čvrstim,znanstveno ispitanih činjenica, a ne nanejasnim pojmovima rođene izvan obradivih neznanja. Povijest nije mitologija mrtvih. Narod bi trebao biti u mogućnosti da pogleda svoju prošlost ravno u oči. Tek tada može se nositi sa sadašnjosti i planirati budućnost '. Tko može da se ne slaže tom tvrdnjom? No, siguran sam da značajan broj znanstvenika u Indiji, će se slažiti s njegovim interpretacijama, što u stvari ide puno više u odnosu na trajnim gledištima. Nadam Kochharova knjiga će potaknuti raspravu i zdravo postaviti pozornicu za rigorozne studije, obavijene aspektima indijskog prapovijesnog razdoblja.

 

CP RAJENDRAN :

Centar za znanstvenu studiju, Thiruvananthapuram 695 031, India-mail: cp_r@vsnl.com2. recenzija

Autor ovog lijepo proizvedene rasprave o vedskoj antici je astro-fizičar i povjesničar. Od ukupno jedanaest odjeljaka u knjizi, pet može biti kao uvodna,a posljednje dvije su tumačenja i zaključcki temeljenih na glavnom tijelu koja se sastoji od dijelova 6-9. Knjiga ističe pitanje prezentacija i analiza dokaza iz nekoliko različitih područja. Postavljanjem pitanja 'Ramin Ayodhyu ', knjiga je obradila tržište suvremenog društva te je politička atmosfera vrlo dobra.Opis je dao nad unutarnjim stranicama, kao i pregled koji se pojavio u The Hindu (16. travanj 2000) imaju tendenciju da kreditira identifikaciju Rigvedic rijeka s onom južnom u Afganistanu, isključivo Kochhar i kod takova posla stoji da se dobije puno pohvala od onih koji nisu svjesni posljednjih radova na tom području. No, rad u stvari sadrži vrlo malo izvornog, i autorovi pristupi nose već utvrđene činjenice indologa Fjodora od prošle generacije. Sljedeće paralele su vrijedne pažnje:

Kochhar vs Roy - Nevjerojatne sličnostiu sadržaju

(1) Nedostatak materijalnih dokaza u Indiji koje se mogu povezati s Rigvedic ljudima tvori temelj poglavlju 6. Kochhar knjige pod naslovom

(2) Indo- Iranian Habitat

Roy Monografija,

Grofy Aryans od India: (3100 -1400 godina prije Krista), (Navrang, New Delhi, 1989),također je imao isti prostor i to je vidljivo iz predgovorom JP Joshi. Joshi piše: 'Pitanje se u osnovi odnosi na datum i autora.

Vede, Osobito i originalni dom Arijaca, iako je Arheološki govor mi nemamo ništa u materijalu, valja dakle iskopati u prošlost Aryan ili vedske ljude.

 

Hastinapura je glasoviti grad Kurua. U Arheologiji je Hastinapur malo selo u kojem su ljudi živjeli u kolibama i bavili se uzgojem stoke ... '. Kochhar teorija arijske invazije samo je 'kreativni modeli“ s detaljima od izvornih Hoernle teorije koje koriste Roya da prepozna postojanje Rigvedic Arijaca. Umjesto izražavanja svoje zahvalnosti Hoernle, Kochhar kaže u svojim bilješkama, kako ta hipoteza nije održiva (str. 234). To nije točno. Hoernle_ova hipoteza nastala u 1880 - u vrijeme kada nema arheoloških dokaza, bila je na raspolaganju i kao takava ne može se očekivati da će biti točna u detaljima. Kao što su na mjestu naselja izmjene uzastopnih skupina napadača ili migranata. Kochhar u stvari samo mijenja koncept, te pokušava objasniti arheološke dokaze koji su tek nedavno otkriveni.

Roy je na drugu stranu, dao puni kredit za Hoernlei Grierson i prozvao uzastopne napadače "asura" ili planinskim ARIJCIMA koji su došli na granice Punjaba oko 3100 B C i "Deve" ili arijski Rigvedins koji su se pojavili u Afghanistanu . 2100 BC.

Kochhar-ova teorija u poglavlju 9, na str.192 sadrži istu ideju izmijenjenu kako bi odgovarao „Kronološki“. Kochhar duguje priznanje gornjim istraživaćima.

 

Usprkos činjenica da je Roy, koji je predložio ranije dolazak skupine pre-Rigvedic Aryans koji je autor Harappan civilizacija za 2750 BC.

Nema ništa novo u nerastavljivim pojmova kao što su ljudi središnje Azije i podrijetla različitih Arijskih plemena, podsjećaju jezično ravnovjesje između velike Iranske kuće, itd. Napokon dapače, Kochharov rad tvrdi originalnost za posuđene ideje pod modifikacijom, a kao cjelinu prenosi i mjerama neopisivog da knjiga sadrži dosad nepoznatu hipotezu. Vidi, primjerice, opis je dao preko unutarnjih i naslovne stranice :

Pitanja; jeli Arija u Afghanistanu?

Je Ghaggar River jednom moćni Sarasvati.

Jesu li Rigvedic narod i Harappans isti?

Je li Ramin Ayodhya u Indiji?

Poznat astrofizičar Rajesh Kochhar daje odgovore na suštinska pitanja o postojanju drevne indijske povijesti. Oslanjajući se nakon sinteze i podatke iz širokog različitiog područja - jezikoslovlju i književnosti, Prirodoslovlje, arheologija, povijesti tehnologije, geomorfologije i astronomije – Kochhar prezentira hipotezu, koja se nastoji riješiti SEV-ljeni paradokse koji su mučili profesionalne povjesničare i arheologiju u istim uvjetima. Tvrdeći da je glavni dio nastao u južnom Afganistanu (nako 1700 BC) prije nego što su Rigvedic ljudi ušli u Punjab ravnicu i dobro, prije nego što su se preselili istočno od rijeke Ganga ... '.

Bez sumnje, knjiga prenosi dojam da je Kochhar otkrio podrijetlo Rigveda u Afganistanu i identifikacijom Rigvedic rijeke s onima u Afganistanu, što se Kochhar upitao koja je fiksna vedska kromosom-logija, za c. 1700 - c. 1400 prije Krista, što se Kochhar koji je po prvi put skupio dokaze o Purana genealogije, arheologije, astronomije i književne tradicije trebao izboriti za pouzdanu sliku o vedskoj antici, itd. U svemu ovome Kochharovoj knjizi ima upečatljiv privid, Roy analize i Afganistan: Oba autori kritiziraju Keitha za isključenje iz Afganistana.

Po riječima Roya (str. 21njegove monografije):'Moderna povijest drevne Indije(Cambridge Povijest Indije) je današnji oblik i završen je do 1910 AD uglavnom pod AB Keith, koji je također napisao i vedski Index. Keith (i Mac-donnel) većinom je ovisio o kasnijim vedskim tekstovima za pripremu svog vedskog Indexa, ali nekako se uzima da Vedski indeks daje sliku ranog Rigveda.

Dojam koji možda i nije sasvim točan. Naprimjer, zapadni Afganistan je namjerno izbrisaan iz vedskog indeksa, te gotovo ne postoji.To se dogodilo uglavnom zato što Keith nije vjerovao da pre-invazija Arijaca nužno mora pripadati Afganistanu i stoga je sasvim isključio afganistanske (Sarasvati) Harahvati i afganistanski (Sarayu) Harayu iz njegovog ranog Rigvedic zemljopisa, očita je pretpostavka da nema himne Rigveda.

Također je napisao prije Invazije, pretpostavku koja je možda sada otvorena za ozbiljnu sumnju, kao što pokazuje Barrow. 'Roy_eve riječi jasno ukazuju da je afganistansko podrijetlo civilizacijskim afganistanskim rijekama s Saras-vati i Sarayu 'nisu nove ideje, što je predstavio Kocchar, a postojale su od ranije. Poput Roya, Kochhar je također kritizirao Keitha (str.13) za zemljopisno isključenje Afghanistana iz vedskog Indexa.

Vidi što Kocchar govori o identificiranju afganistanskih rijeka sa Sarasvatii Sarayu :

'Mi smo tvrdili da se riječno ime za Sarayu i Sarasvati, koje se javljaju u oba Rigveda i Avesta, odnose se na rijeke u Afganistanu.

Sarayu je ista rijeka, Hari Rud-, u oba slučaja,dok je ime Sarasvati primijenit i u Helmandu, a u Rigvedi je vodu primao od svojih pritoka, Arghandab, u Četrdeset sedam rijeka, Sapta Sindhavah, je ista u dva teksta, a odnosi se na okupiranom području od rijeke poput Farah-Rud ... . ' U oštrom kontrastu Kochhar, se približava Roy- u identifikaciji. Važnost Rigvedic rijeka je u tome (str. 29-30 )da citiram : "Keith je znao da je rijeka Parushni važna, jer se najvažnija bitka vodila tamo. To je omogućilo njegovo stipendiranje u UN_u prema studiji, sama i njegova skolastična sposobnost, napravio je da nema netočnosti o jedino važnom u borbi deset kraljeva na Parushniu, u povijesti Rigveda. Međutim Keith nije znao da je Harapp (Hariyuppia), bio najživlji grad u to vrijeme, u životu svojih junaka. Možda su bacali kamenje na bojnom polju.

Doista, on nije ni znao da takav prvorazredni grad uopće ne postoji. Mi nismo ni više naučili, niti više mudri, nego Keith. Samo smo znali od presudne činjenice za koje je bio svjestan, ali što je -prisutno u Cambridge Povijest od Indije, Keith kaže da na istoj stranici (str.71) : Na imena u Rigveda, onima od rijeka sama dozvola je jednostavna i sigurna identifikacija. Arijevska okupacije Afganistana dokazuje spominjanjem Kubha (Kabul), Krumu (Kurram), Suvastu (SWAT ili fer stanova) i Gomati (Gumal) ide dalje, stoga, može se ustvrditi na istom paritetu razmišljanja,da su rijeke (Sarasvati) Harahvati i (Sarayu) Harayu, spominjane usput u ranoj Rigvedi. a znače i pokazuju da je ista takva (istog imena) rijeka Harahvati i Harayu također i u Afganistan.

Jer Aryan okupacija Afganistana već je dokazana. Za očitih pariteta imena (parova bude puko prevođenje) koje vodi do identiteta rijeka na istom području, a s kojim se Keith neće složiti. On bi samo veli u svom najčitanijem vedskom Indexu i drugdje,da su ove rijeke bile čisto Indian Sarasvati sa Hakra Haryana -Rajasthan, dok je Sarayu je Sarayuistočne gore, kao da je područje gdje Rigvedi nisu otišli na vrijeme, na sjever .... "Ja sam pod uvjetom da taj dug citat ilustrira činjenicu da je identifikacija Rigvedic rijeka s onima u Afganistanu nije novi predmet na sve, pa čak i deset godina prije nego Roy nije pokušati uzeti kredit za takve dis-otkrića . Njegova knjiga (str. 30-31) ima kratku raspravu o temi da je zbog priznanja posljednjih autora u jedini primjeran način. On sažima obzire na sljedeći način: "Sve u svemu, još Rigvedic Sarasvati i Sarayu rijeke nisu identificirane u ovoj monografiji s rijeka Harahvati i Harayu civilizacija zapadnog Afganistana, a sve potrebne posljedice te činjenice su tražene da se rigorozno razrađuju u svim svojim detaljnim posljedicama. Baš kao što će biti potrebno proučiti sedam rijeka u Pakistanu za studiranje kasnije.

Na sličan način, bilo bi neophodno proučiti zemlje i rijeke u Afganistanu samo za praćenje zemljopisa i povijesti rane Rig-vede.

"Stoga je jasno da rad od Kochharne ne kvalificira na najbolji način , samo se spominju kao produžetak ranijih radova. Nažalost Kochhar nije napravio dovoljno izražaja u svojoj debati s autorima poput Roya. Royev rad je nesumnjivo predvodnik da se ponovno traži u istom području povijesti i zemljopisa Vedske ljudi. U stvari možemo naći sjemenje za gotovo sve argumente Kochhar u različitim djelima Roya. Središnjeg azijskog porijekla, drevne kulture na obalama afganistanskih rijeka poput Swat, različiti Sarasvatis od rane i kasne Rigvede. Uspoređivanje od Purana / genealoška, astronom-kalcitna, arheološkog PGW / NBPW, i lingvističkih dokaza, itd., mogu se naći u monografiji od Roya. Kochhar, djelo je očito ažuriranje s daleko više sofisticiranih detalja i u odjeći osmišljen kako bi dao dojam neovisnog istraživanja Rijeka Haravati (širine 7 Km, i naselja iz kulture Harapa-Aryana) 9000-1500 prije Krista), tekla je istočno od Inda kroz plodnu ravnicu Veyah (krčki: zavičaj). Na gornjoj karti su prikazana mjesta iz Haryana (Arijana) civilizacije, te mjesta koja su se održala do danas. Najpoznatiji Arijanski gradovi su Mohenjo Daro, Chanhu Daro i Dvarak, ali i drugi, tek nedavno, zahvaljujući naprednoj svemirskoj tehnologiji, pronađeni gradovi u pustinji Thar. Svakako to pobija teoriju engleskog stručnjaka Kochara, koji ove informacije nije imao. Sada tek vidimo da je civilizacija Aryu Harappa, bila i te kako razvijena. Ruševine ogromnih gradova uz tok rijeke Haravati to potvrđuju. Desteke ogromnih gradova u sadašnjoj pustinj, tek treba istražiti.

 

Ustrojstvo kasta u Haravati – Harappa – Haryu civilizaciji.

Isprva se na čelu arijanskog društva nalazio stalež mudrih i autoritativnih mudraca, pa se oni mogu slikovito prispodobiti kao glava zamišljenog 'društvenog tijela' . Potom oni biraju kralja – Bana kao Božjeg predstavnika na zemlji. Prema podacima koje navode brojni vedski spisi, vrhovni duhovni učitelji – svečenici, imali su kao svete osobe mnoge paranormalne sposobnosti (telepatija, vidovitost, treće oko, levitacija, teleportacija itd.).

Slijedeći društveni stalež bili su ratnici plemenitog roda Kosizi ( generali upravljači ). Njihova je dužnost bila da omoguće i osiguraju nesmetan rad i djelovanje cijelog društva, i da se savjesno i dosljedno provode sve odluke vladara te održavaju red u društvu. Oni su, kao izvršna vlast Bogocentričnog arijanskog društva zaslužni za tisučljetno održanje Hrvatsko – Arijanskog društva.

Treći stalež činili su proizvođači (poljodjelci i jači obrtnici) i pastiri, čuvari konja. Posljednji i kudikamo najbrojniji društveni stalež činili su seljaci, koji su i osnov vojske (strijelci, pješadija). No oni su bili itekako važna karika, bili su uvježbani vojnici i graditelji brodova, bojnih kola i naprava.

Prema ovom ustroju, Arijanski Hrvati uspjeli su preživjeti silna stoljeća borbe i naleta svih mogučih neprijatelja.

Za normalno funkcioniranje arijanskog društva bila su sva četiri temeljna staleža jednako važna pa stoga među njima nije postojao nikakav rivalitet, a osnova svega bio je vojni ustroj. Arijani su čvrsto vjerovali da je to savršeno bogocentrično društveno uređenje uspostavio sam Bog Višnju.

Zanimljivo je da čovječanstvo u proteklih pet tisućljeća svoje burne i krvave povijesti, unatoč svim dosadašnjim pokušajima i lutanjima, nije uspjelo pronaći niti uspostaviti bolje i pravednije društveno uređenje od pradrevne Arijanske Varnas hrama-dharme koju je putem vedskih spisa uspostavio sam Svevišnji Gospodin za dobrobit i napredak čovjeka.

Od XIII.st.pr.Kr., kada je bilo utemeljeno vansko Kraljevstvo Huravat, na području današnjeg Irana i Afganistana, Indije, pretpostavlja se da je postojala još veća hrvatska država Arijana, koja se zvala Harahvaiti i Harahvatija, gdje su od davnine živjeli prahrvatski Huriti. Nju spominje staroiransko-madski vjerski naučitelj i obnovitelj Zaratustra u svetim knjigama Avesta (Vendidat I,12). Zaratustrin nauk jednu od šest "besmrtnih vrlina" naziva harvat - dobrobit. Avestijski oblik te riječi jednak je hrvatsko čakavskome obliku hrvatskoga imena - Harvat. Glasoviti perzijski pjesnik Findusi u svom epu "Knjiga kraljeva", koji je svojevrsna povijest starog Irana, kaže da je Zaratustrin otac bio kralj i da se zvao Aurvat. Ta riječ odgovara obliku hrvatskoga imena Arvat, koji se često pojavljuje u starim hrvatskim pisanim spomenicima i u pučkom govoru. ( u muslimanskim se pučkim pjesmama spominje Arvatova Ajka, Arvatov Mujo,)

Zaratustra je bio podrijetlom Harahvat (Hrvat), što se može zaključiti iz hvalospjeva koji je u Avesti ispjevao svojoj voljenoj zemlji : "Kao deseto između najboljih mjesta i naselja stvorio sam ja, Ahuramazda (sam Bog), lijepu Harahvaiti."

 

OSTALA ISTRAŽIVANJA

Doktori Agrawal, Fawley, Kalyanaraman, Kenoyer, Manthan, Meadow, Ozeman, Rao, Rajaram i ini suradnici u našem su desetljeću suvremenim metodama nedvojbeno dokazali postojanje i veću starost rigvedskih Ranoarijaca, čija je pracivilizacija od god. 3.750-2.200 prije Krista, arheološki čak ranija od Sumerana i egipatskih faraona. Satelitskim snimkama podzemnih i podmorskih arheonalaza pomoću infracrvenih zraka, odkriven je u sjevernoj Indiji i Pakistanu prapovjestni niz zatrpanih gradova starijih od već poznatih metropola Harappa i Mohenjo-Daro, najviše u današnjoj pustinji Thar. Pod pješčanim su dinama proučene brojne ruševine većinom duž suhoga zatrpanog korita nekoć najveće indijske rijeke Harahwati koja je nakon odledbe, zbog otapanja golemih tibetskih ledenjaka pred 9.000 - 3.000 god. tekla iz sniježne Himalaje kroz plodnu ravnicu Veyah , (bodulski: zavičaj) i ulazila kod Bombaya u Indijski ocean koritom širine 7 km. Kad se je većina tih ledenjaka otopila, Harahwati je od XX.- XVI.st. prije Krista presušila, a iz ranoarijske pradomovine Veyah potom nastaje pustinja Thar. Tada je rigvedska civilizacija propala od suše, a dio Vedoarijaca je odselio u vlažnije gorje na sjevero zapad Afganistana i zapadnije kroz Iran do gornje Mezopotamije. Tu stvaraju ranoarijsko kraljevstvo Hurrwurtu s mitanskom dinastijom Maryanni (Admirali - himna Marjane Marjane) a potom kao indoarijski Horovati žive oko antičkog Azova.

Drugi je ključni preokret u rigvedskoj prapovijesti odnedavna je započeo sustavnim poredbenim čitanjem prije zagonetnih slikopisa (piktograma) iz civilizacija Harayu i Haravati. Kada je devedesetih godina shvaćen tekst i jezik ranoindskih zapisa i niza kamenih pečata, starijih ili istodobnih s prvim ranoegipatskim i sumerskim zapisima, pročitani su podatci za povjesnike bili posve neočekivani. Donedavna se je smatralo da su Arijci tu doselili tek od 12.st. pr.Kr., ali su ovi praindski zapisi još od početka u XXXIII. st. Prije Krista, na rigvedskomu ranoarijskom jeziku saraswati- haravati, pa su sad već poznata tri ranoarijska jezika.

 

Haravatski jezik :

Klasični vedski samskrit na ranoindskom znači krasopis (sam-skrita), a tzv. "sanskrt" je kod nas rusizam nepoznat u Indiji.

U Kurdistanu su potom nadjeni još stariji tekstovi sličnoga ranoarijskog jezika mitanni od XVII.- XIII.st.

Odnedavna je dešifriran još najraniji rigvedski prajezik saraswati- haravati čak od XXXIII.- XVIII.st., stariji od sumeranskoga i ranoegipatskog. Nakon niza pročitanih tekstova, sada je već spreman za tisak haravatski rječnik, kao najprvi u svijetu pisani jezik čije će poredbe donesti duboke promjene u razvojnom jezikoslovlju Eurazije.

Osnova indoeuropskih jezika potječe iz Rigvedskih piktograma koji su tek 2008 godine prevedeni, u kojoj danas već imamo, osnove hrvatskog jezika prevedeno na naš jezik.

U Europi su tom ranoindskom harahwatiju razmjerno najbliža bodulska cakavica naših otoka, a slične saraswatske prariječi sadrže naš "jat" većinom u ikavskom obliku. Za nas je u harahwatiju pred 4 - 5 tisućljeća značajan niz naših najranijih prariječi podjednakog oblika i smisla: npr. dvi (dva: čakavski dvi), griva (kod konja),mantra (urok: na Krku mantra), niska (ogrlica), pir (slavlje), pura (kaša-jelo), tata (otac), a još su tada slične angyras (andjeo), bhrata (brat), bheša (govor: Krk bješyd), bodyul (pastir: naši boduli), datada (dotada), des (10), devas (djeva), duba (duša), dvides (20), Jendra (Indija: na Krku Yndra), mari (more: na Krku mori), maryah (junak: na Krku marjaan), navya(brodovi: Krk navje), nuppan (župan-čelnik), paka (peka), pattoku (potok), plavate (plivati), porja (borba), rathi (ratni), sekharan (svadjati se: čakav. sekarat), šatam (100), taranta (pučina: Krk taraca), tera (3: Krk tary), vartana-vartti (vrtnja-vrtiti), vata (vrata), veyah (zavičaj: Krk veye), visa (selo: ves) ...itd.

Najveća je ranoarijska sličnost kod nas sa čakavskim i donekle kajkavskim, a posve neznatna s Vukovim jekavskim standardom. U našemu najstarijem epskom ciklusu "Veyske Povede" na Krku, od devet zapisanih legenda još je očuvala naše pradavno sjećanje na indovedsko podrijetlo "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (Poveda ud Yndrah kady parsjute restu), koja slikovito opisuje daleku "Yndru" kao izgubljeni zemaljski raj, a Hrvatska se tu zove Harvatija, kao u gornjim tekstovima.

 

Vedski Prahrvati: Haraxvati-Harahvati :

Presudni noviji arheonalazi koji su usmjerili medjunarodni znanstveni interes na rane Prahrvate i time nepovratno pokopali iluzije naših jugoslavista, odkriveni su od veljače 1999. Tada su ugledni arheolozi Kenoyer i Meadow u Pakistanu pronašli dosad na svijetu najranije ljudske zapise na kamenim pečatima i keramičkim posudama čak iz XXXIII. - XXXI. stoljeća tj. još starije od prvih sumeranskih klinopisa. Njihov je praindski slikopis protumačio i preveo glavni indijski arheolingvist Kalyanaraman i uz ine podatke dijelom već poznate iz ranih Veda, u tim je pratekstovima uz gorje Tahti Dinarah oko granice Pakistana i Afganistana zapisana prapovjestna rijeka Kupha i oko nje ranoarijsko prapleme HARAhVATI iz bakarnog doba, pa u zapisima iz idućeg tisućljeća još u inačici HARAQUATI iz brončanog doba. Iz iste je najranije prapovijesti u Pakistanu i Afganistanu već poznat i niz simbola šahovnice. Tamošnji iztraživači ovo logično povezuju s kasnije poznatim antičkim narodom Harauvati u pokrajini Harauvatya na istoku Perzijskoga carstva, a kao vazalni narod dvadesetak puta ih spominju od VI.- IV.st. carski zapisi perzijskih Ahemenida na uklesanim pločama od Irana do Egipta. Dosad su te ploče i još raniji klinopis mitanskog kralja Dušrata u Amarni iz XIV BC. s imenom njegova naroda Hurrwuhé, za nas bili najstariji izvorni dokumenti u vezi Prahrvata, a još ina slična imena u Vedama i Avesti (npr. Harahvaiti) zapisana su tek u antici po legendama nesigurne starosti. Stoga je presudna vrijednost tih ranoindskih slikopisa kao dokaznih pismenih izvora sigurne radiodatirane starosti, čime se takva imena pomiču bar još za dva tisućljeća unatrag. Zato spomenuti američki i ini iztraživači zaključuju da su ovi vedoarijski Harahvati - Haraxuati pred pet tisućljeća, ustvari najraniji predci antičke etnogrupe Horouathos oko Azova i današnjih Hrvata. Time je svjetska znanstvena zajednica konačno prozrela povjestno-jezične zavrzlame naših slavista i prihvatila rigvedske Prahrvate kao jednu od prvih imenovanih etnogrupa na planeti Zemlji.

 

Gospodarstvo Prahrvata :

Proizvodnja zlata, kositra i željeza bila je osnova gospodarenja. Izvozi ovih proizvoda širom tada pozatog svijeta do dalekog Ilirijcuma. Tada u prapovijesti je Harauvatya postala važno trgovačko čvorište nadasve u tehničkoj praksi važnog kositra. Izrada i prodaja kositrenih pečata. - osobito u Harauvatiji, što upućuje na mogući iskon te kositrene robe. Taj se izvozni proizvod iz Harauvatije, koji se razvozio diljem jugozapadne Eurazije, tj. iz Indije morem na ranoarijskim brodovima u Perzijski zaljev i Crveno more do Mezopotamije i Sredozemlja . Stoga gdje god se u jugozapadnoj Aziji i istočnom Sredozemlju nalaze rani kositarni pečati, oni su najvjerojatnije proizvod Harahwata iz rane Harauvatye. Zbog te trgovine s ranom Indijom, na dvoru cara Sargona su postojali i službeni prevoditelji između akadskog i jezika Harahwati, čiji su dvojezični pečati očuvani u ranim arheonalazima iz Mezopotamije.

Najviše zbog te harahwatske metalurgije i trgovine kositra i inih kovina, u ranoj zemlji Harahwati se prvi naši zidani pragradovi razvijaju već od 26. st. pr.Kr. nadalje, ali dio njih potom propada pri velikim selidbama Ranoarijaca od 19.- 15. st.prije Krista ovi su naši harahvatski gradovi bili važni prijenosnici i posrednici utjecaja praindske civilizacije Harappa - Haryu spram sjevera do srednje Azije, gdje je taj njihov utjecaj vidljiv sve do Andronovske kulture u ranom Turkestanu.

 

Pravjera ranoarijskih Harahuata :

Zoroasterski mazdaizam kao klasična vjera kod predslavenskih antičkih Hrvata je jamačno prihvaćen tek naknadno u doba njihova ulaska u perzijsko carstvo Ahemenida. Prije toga u prapoviesti su ranoarijska plemena Haraxvati, Haraquati i kasniji prijelazni Harahvaiti imali početnu pravjeru sličniju ranoindskom politeizmu, koji se manjeviše očuvan u ranoarijskoj mitskoj predaji o bojevima bogova i zmajeva, manjeviše poznatoj iz ranih mitova kod Hetita, Armenaca, Prairanaca i ranoindskih Rigveda. Takodjer i kod nas je donedavna vrlo sličan slikoviti mit o kozmičkom prasukobu ranih bogova i zmajeva bio očuvan u arhajskoj bodulskoj cakavici na otoku Krku u epskom ciklusu Veyske Povede, gdje o tomu najviše govori opširna legenda "Poveda ud Mantratje tar slova Šalamumunova".

 

Legenda o Prazmaju i znaku Solomunovu) :

Naše najranije božanske mitove iz prapoviesnog Afganistana poredbeno je pobliže razradio I. Omrčanin (1993), većinom po nalazima E. Herzfelda (1938). Tada su naši glavni likovi bili prabog Orita i njegov božanski sin Krsaspa (iz Rig vede Višnju i Krišna), koji u tom božanskom mitu ubija troglavog prazmaja Az-Dahaka slični prazmaj Mantratja po ranoindskom Mantritya u našim Veyskim legendama). Po opisu zbivanja i imenima glavnih likova je ovaj harahvatski mit prabogova i zmajeva prijelaz izmedju sličnih indovedskih mitova i tragova ranoiranskih mitova iz predmazdaističkog doba ranoarijskog politeizma.

 

Jezik ranoarijskih Prahrvata :

Isti Kalyanaraman (1999, 2009) je prvi približno odredio i najraniji prajezik kojim su govorili ti ranoarijski Harahvati-Haraquati. U to doba se ranoarijskim prajezikom govorilo od Irana do Indije, koji je imao tri slična početna pradialekta: na zapadu u Perziji ranoiranski (Arran), u sredini oko Afganistana prijelazni ranoharvatski (Harahvati) i na istoku u Indiji ranoindski (Harahvati u užem smislu), iz kojih se kasnije razvijaju klasični staroarijski jezici perzijski (Avesta), antički ranohrvatski i indovedski Samskrit. Stoga je prapoviesni ranohrvatski, prije naknadnoga slaviziranja zbog srednjovjekog miješanja s europskim Praslavenima, u prapoviestno i antičko doba ranohrvatske povijesti u prednjoj Aziji, sve do Tanaisa još pripadao ranoarijskoj grupi indoiranskih jezika.

Prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća tj. pred 9000 - 7000 god. Od 65.- 30. stoljeća pr.n.e. se taj prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta: sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraqwatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa to predstavlja prvu predslavensku praosnovicu kasnijega klasičnog ranohrvatskog jezika koji se potom razvijao u istočnoiranskoj Harauvatiji - puno prije od praslavenskoga iz Europe. Iz ranoindskih hieroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova, Kalyanaraman je nedavno uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika naših najranijih predaka Haraqwati, na temelju zapisa njihovih toponima i trgovačkih naznaka na njihovim pečatima o ranom prometu robe iz Harauvatije.

 

Vedska jezična baština Hrvata :

Izravna je posljedica toga indovedskog praiskona da su u Europi klasičnom samskritu razmjerno najbliži jezici irski i izvorni pravi hrvatski (do 19. st. prije nametnutog vukopisa). Naši jugoslavisti spominju tek malobrojne riječi iz ruskoga "sanskrta" slične srbskima, ali ideološki prešućuju mnoštvo vedohrvatskih prariječi koje su oni nasilno izbacili iz javnosti i u Jugoslaviji zamijenili balkanskim srbizmima, da nam uškope jezične korijene i nametnu hibridni "srpskohrvatski- vukov" novogovor.

Još donedavna je javni književni hrvatski iz XIX. st. imao u živoj uporabi više stotina indovedskih prariječi starih po 2 - 3 tisućljeća (koje su jugoslavisti proglasili 'ustaškim novogovorom'), gdje su podjednake izvorno-hrvatske s istim u Vedama:

dvi (2), ganga-ganghata (himna-pjevati), harati-haram (uništiti-im), hasati-hasam (gutati-am) hasniti ( u kajkavskom dijalektu raditi), iti (dialekt: ići), kada (kad), kasati-kasam (jahati-jašim), kolati-kolam (kružiti-im), lajati (isto), leshyati (ležati), lih (lih: samo), munja (grom), ni (niti), piti (isto), ray (raj), solika (inje-mraz, u kajkavskom solika), stup (isto), sthala (štala) , tada (tad), tama (mrak), tri (3), trica (trojka), triputa (3X), vala-vali (val-valovi), vijati (vijoriti „ ča barjak ne viješ“) itd. Još su slične hrvatske kao u pradavnim Vedama npr. bhagadana (blagdan: )bharjana (pirjan: frigan), bhittika (bitka), bhumi-bhuti (budem-biti: kajk. bumo), bhurni (buran), bukkati-bukkam (bučiti-im), cakraka (kolotur: čekrk), cittajna (čitanje), dadati-dadam (dodati-dodam), davan (darovan), devika (djevica), dripyat (dripac: deran),drisati-drisam (risati-rišem), dvadasa (20), dvara (dveri: portal), dvarastha (dvorište), ganjika (ganjak: spremnik kajkavski ganjk:natkriti ulaz u kuću), ghatta (gat: brodski pristan), graha (zrnje-plodovi), hlada-hladana-hladati (hlad-hladan-hladiti), jaguda (jagoda), kalusha (kaljuža-lokva), kulin (plemić, „od kulina bana“), kušyati (kajkavski: kušnuti poljubiti), kuta-kutika (kuća-kućica), lati-latim (latiti-im se, kajkavski: lati se posla), lisati-lisam (lišiti-im),lokanya (luknja: rupa), naranga (naranča), nashta (ništa), opasa (opasač), pitha (pita), plavati-plavam-plavatva (ploviti-plovim-plovidba), plavana (plivanje), pravicar (pravica: sad srb. "pravda"), ravana-ravata (revanje-revati), rudhen (rumen), sabha (sabor-zbor), sikayati (šikljati: prskati), sikhara (šikara), sthanika (stanica), sudati (suditi), sulika (sulica: koplje ), tadanim (tadanji), tala (tlo), trikuta (trokut), tritva (trojstvo), udbasati (odbazati: odlutati kajkavski: nabasati naići), valayati (kotrljati: valjati), varaka-varata (varka-varati), yusha-yushna (juha-jušni) itd.

Najviše sličnosti ima ikavica i naša kajkavica. Najviše je vedskih riječi kod nas očuvala bodulska cakavica na otocima i donekle ikavska šćakavica u BiH, a najbogatiji su arhaični komiški govor na Visu i osobito pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na Krku s preko tisuću indovedskih riječi (deblji slog = bodulski naglasak, y = ü). Uz već spomenute općepoznate, još su u Vedama i bodulskoj cakavici jadranskih otočana podjednake riječi (prvo vedski i u zagradi bodulsko-cakavski):

bhunja (bunja: jazbina), ca (ca: ča-šća), calati-calam (kalati: skinuti-em), darva (darva: drvlje), guda (svinja kajkavci još danas tako zovu svinju) khavati-khavam (kavati: bušiti-im), kumbha (kumba: korito), nava (nava: brod), lipitva (lipitva: ljepljenje), lucitva (lucitva: odvajanje kaj. lučiti odvajati listove), nish (niš: ništa), presha (priša: žurba), ric (rić: riječ), samanj (samanj: zbor), sinjana (sinjana: istaknuta), udhriti (udriti: udariti), vasi (vasi: kajkavski vesi naselja), yamati-yamam (jamati: žeti-žanjem jematva ) ...itd. Još su slične naše bodulske i vedske riječi: ankura (ankora: sidro), bherat (na Krku bjeryt: kapa), bhashita (bješidit: govoriti), calata (kalada: naoblaka), cana (cane: zar ne), catur (cetyr: 4), caturdasa (cetyrdešet: 40), caturthe (cetyrta: četvrti), caturya (cetyrje: četvero), catursatra (cetyrštotar: četiristoti), cukra (cukar: novi turski "šećer" kajkavski cukar ), darsha (darza: kredit), dvaidhi (dvoydi: dvoje), dviputa (dvaput), dvisatar (dvištotar: dvjestoti), dvisikha (dvosjekli), harija (arija: zrak), horila (urilo: javni sat), hresh-hreshati (greš-gresti: ići), karaka (brod u Dubrovniku), kharva (karvav: krvav), kunjaka (kunjka: školjka), mantritya (mantratja: aždaja), martavya (martvyn: mrtvac), mriti (umriti), mukti (mukte: novo turski "džaba"), pakva (pekva: pečenje) , pippal (pipa: smokva), satar (štotar: stoti), sikha (sika: greben), sidati-sidam (siditi: sjediti-im), tartyaka (tretjak: 3/4), tep (tepst: tresti), trisatar (trištotar: tristoti), tritya (tretja: treći), tritavat (tritrat: triput), veda (poveda: legenda), veshtita (veštit: odjeća kaj. Vieš ), viredaiti (varodit: roditi), vy (va = u kaj. vu), yamitva (jamatva: žetva) itd. Vede takodjer imaju i naš ikavski particip na -ja: lipya(lijepio), lucya (razlučio), kaj. lući za potpalu, lupya (lupio), rushya (rušio), sushya (sušio), vidya (vidio) itd.

Zato je i stari komiški i nadasve veyski rječnik jadranskih Bodula bliži Vedama negoli "srpskohrvatskom" vukopisu, s kojim ima tek 4% zajedničkih istih riječi, pa je za vukovizirane gradske Hrvate to već posve nerazumljivi strani jezik.

 

Prvi prahrvatski klinopis Hurrwuhé :

Drugi poseban prajezik s kojime izvorni hrvatski pokazuje značajne leksičke sličnosti je na Starom istoku prapovijestni mitanni, koji je u vlastitom klinopisu iz Amarne zapisan pod znakovitim nazivom hurrwuhé (ASTOUR 1976),- što je i najstarije ime slično Hvatskomu. Najraniji su naši klinopisi od 23. stoljeća pr.Kr. na vladarskim pečatima prvih banova (Bani Tišatal, Arvatal itd.) iz Kurdistana, kamo su tad stigli zapadni Ranoarijci preko Irana. Taj se naš prajezik govorio već od 21.- 14.st. pr.Kr. u prapovijestnom kraljevstvu Hurwurtu iz gornje Mezopotamije, što je prva ranoarijska država istodobna s južnijim Sumerom i Akadom. Većina jezikoslovaca su jednodušni da je ovaj hurrwuhé bio daleko najosobitiji od prvih prapovijestnih jezika, bez bližih sličnosti s okolnim prajezicima iz ranih klinopisa, pa već na početku pokazuje veliku arhaičnost i izoliranost. Dvoslojno je mitansko društvo ostavilo jezični odraz i u očuvanim arhaizmima kod nas: Tu su Indoarijci bili vladajući feudalni stalež, pa su zadržali raniji indovedski rječnik koji je preko njih dijelom naslijedjen u starohrvatskom, dok su većina pučanstva bili domaći Huriti s jezikom Hurrwuhé, od kojega su očuvani bazični pučki nazivi iz poljodjelstva, prirodoslovlja i tjelesni pojmovi, a manje iz društvene nadgradnje koja je bila vedoarijska.

Danas u hrvatskom više nema njihovih gramatičkih tragova, izim tek leksičkih relikata kojih u pravomu hrvatskom (ne vukopisu) ima oko 6% riječnika, a najviše ih je očuvano u vejskom pradialektu do 9%. Tako su neke naše obične i poznate riječi zapravo rani prapovijestni arhaizmi, očuvani u kontinuitetu još od pradavnih Mitana pred 3-4 tisućljeća puno prije ikakvih Slavena (MORRISON 1981, SODEN 1985) :

ari (ar-mjera), bani (ban), baršilki (brežuljci), buriaš (bura), čabra (čabar-kaca), dzitu (žito), ghet (geti: klanac), gištir (guštara: šiblje), guza(guzica), hubruš (ubrus), habilat (habati), hupšena (hapšenje), hurrwuhé (hrvatski), kaban (kabanica), kakme (kukma-griva), kamanu (kamin: ognjište), kamma-kammaena (kamen- kamenje), kapi (kaplje), kozala (koza), nawa (novi), pahatar (plahta), pazur (pozor), piku (bik), samu (sam), sigguru-siggurat (siguran-sigurnost), stanas (stan), serse (srsi: jeza), šašu(šaš), šen (pšenica), šubar (šubara), šugapu (šugav), šupani (župan), trši (trsi: loza), tsera (hrast cer), tur (tur-rit), ugaru (ugar: polje) , uwalu (uvala) , vartana (vrtnja), yoh (joha-Alnus), zivan(svibanj), zuzu (zeza: šala), pa starohrvatski nastavci naših imenica na -ba, -kva, -uša, itd. (SODEN 1985).

Puno je više sličnih riječi iz prajezika hurrwuhé u našim dialektima : kajkavski npr.

barma (barva: boja), hasuvan (hasanje: jelo), hirib (hrib: greben), hišue-hišaki (kuća-domaći), kaška(kača: zmija), kidanu (kidati: bježati), kummi-kumeki (kum-kumek: muž), kupatar (kupica: zdjela), kurušda-kurustu (krmivo-kuruza), nahiri (nahero: nakrivo), pirga-pirig (pirga-pirgast: pjega-pjegav), pisanni (pisan: šaren), šamla (šamlek: klupica), vesi (ves: selo), zikša (zibka: kolijevka) i druge, pa čakavski astembaga (asti-Boga), čatapu (čapati), daluba (dubac: hrast),kaštai (koštje: kostur), manda (manda: majka), zugva (žukva: vrba) i druge. Najviše sličnih je u veyskom pradialektu, uz spomenute još bihay (bihać: imanje), burim (bujmer: izvor), karhar(kabaar: grab-Carpinus), kirasi (ceryšna: trešnja), kogu-kagalu (kogul-kogule: kamen-kamenje), kur (kur: brdo), maxri (macaar: bor-Pinus), škarnu (škardun: kršje), šelebu (šeleba: lisica), šennur (šenuda: višnja), uri (uri: grad), ururda (urudba: naslov-adresa), zebal (zeb: pupoljak) itd. Čak i neki tobožnji čakavski "romanizmi" koje su vukovci iz hrvatskoga izbacili i ukinuli, ustvari su prahrvatsko naslijedje iz Mezopotamije puno prije ikakvih Rimljana i moramo ih vratiti umjesto nametnutih srbizama i turcizama: barba (barba: gazda), bekkari (bikar: mesar), fera (feral: lampaš), kamaru-kamaraši (kamara-kamarica: soba-sobica), marah (maraška: višnja), mešgetu (mešetar: švercer), simsar (sansir: ortak), siuni (šijun: orkan) i druge. Slično i neke tobožnje "turcizme" Hrvati čuvaju još iz svoje prapovijesti u ranoj Mezopotamiji odavno prije ikakvih novovjekih Turaka, pa spadaju u naš izvorni književni jezik: alani (alan: katun),dešdar (dizdar: časnik-oficir), hasimur (hasura), mašeba (mešet: stećak), šatura (šator), šehevri (šeher-grad), tanburim (tambura), yarani (jaran: drug) itd.

Evo originalnog teksta iz Rig vede prevedenog na latinicu :

Banuta naša žive šinute uz turije u puhra hurni kila zili šipri numurukat uwari wandanita u kuri išla u la li kab gi ali širit našu wasi ta tib tišia unuga kab šili unuka akli šam šam ta bil uklal tunu nita banuka kali tanil nikola išal bana banitelia ta yuštal a tarni bacti banuka a šuvati veru kablik ir bute kablite Z susimi ie šepi tri višnje 10 ustamari, titi mašerte 2 zirte 1 šator 2 zirte 2 jabuke i t.d.

Kratki prijevod: Banica naša žive volje išla u grad širiti našu vas kako bi utješila onoga koji je prokleo našega Bana, Nikolu našega branitelja, da bi sačuvala danu riječ, odnijela mu je sa suzama tri mjere višanja „ustamari“ tri mjere, 2 limuna, jedan šator i još dva limuna i 2 jabuke za saditi.



Antički arijskohrvatski klinopisi :

Medju predslavenskim antičkim jezicima, izvorni hrvatski do 19.st. (ne vukopis) pokazuje razmjerno najveću sličnost s ranoarijskim jezicima, osobito s ranoperzijskim iz Aveste i sa samskritom iz Veda. Tada su ranohrvatski predci (Iranohrvati) većinom živjeli u današnjem Afganistanu i graničnom Pakistanu, gdje staroperzijski izvori od 6.- 1.st. p.n.e. višekratno navode zemlju Harauvatya, narod Harauvati i jezik harauvatiš, na koje se odnosi većina klasičnih Sakačevih radova iz iranistike. U jezičnim vezama ahemenidske Perzije s novijim hrvatskim, naši iranisti to uglavnom svode na leksičku sličnost u dijelu zajedničkog iranohrvatskog rječnika s više tisuća naših riječi bliskih staroperzijskima, o čemu pobliže pišu osobito ĆURIĆ 1991 i VIDOVIĆ 1991. Manje su razmatrane moguće gramatičke veze naših dialekata kojih takodjer ima, npr. u veyskom pradijalektu znakoviti glagolski oblici optativ i necesativ, inače nepoznati u Europi.

 

Srednjovjeki jezik Kraljevine Hrvatske :

Nakon doselidbe u sadanju domovinu, antički se iranohrvatski jezik postupno već slavizira, pa u srednjem vijeku od 7.- 12.st. kod nas nastaje poluslavenski starohrvatski jezik, koji je bio najbliži gore spomenutim reliktnim pradialektima (kirski, brajski i baegnjunski). Glavna osnovica toga starohrvatskog jezika u našim glagoličnim tekstovima iz doba Kraljevine Hrvatske bila je poluikavska čakavica, a u Bosni slična ikavska šćakavica. U to doba diljem Hrvatske i Bosne zapadno od Drine još nema traga štokavsko-jekavskih tekstova niti pripadnog mjestopisa (toponima), pa prije Turaka jekavski štokavci uglavnom još nisu bili ni Hrvati niti Srbi, nego posebni pravoslavni Vlahi na srednjem Balkanu (Sandjak, Zeta, Kosovo itd.). Ovaj srednjovjeki starohrvatski počinje se zatim mijenjati u novom vijeku i dijelom nestaje s provalama Turaka, od kada je potisnut i razbijen na spomenute reliktne dialekte, a na ostalom većem medjprostoru selidbenim miješanjem se postupno oblikuje novohrvatski jezik.

 

Novovjeki hrvatski u Austrougarskoj :

Potom se od 16.- 19. st., u Hrvatskoj već razvija javni književni jezik s pojavom ranih hrvatskih književnika: Marulić, Menčetić, Gundulić, Držić, itd. Odonda je hrvatski već samosvojan i jasno oblikovani jezik s razradjenim rječnikom i gramatikom (Faust Vrančić, Bartol Kašić 1604), tj. na sličnoj je razini kao i ini civilizirani europski jezici. Istodobno već započinje i njegovo sustavno normiranje: B. Kašić, Š. Starčević, A. Kuzmanić, F. Kurelac itd. Medjutim nakon oslobodjenja od Turaka, na Balkanu se proširuje velesrbska politika i njihova protuhrvatska promičba za širenje, uz ino osobito preko zajedničkog jezika do buduće Jugoslavije, što započinje tzv. Bečkim dogovorom od 1850. Njegove zaključke počinje uvoditi u Hrvatskoj diktatura K. Hedervarya od 1892, nakon čega je uskoro presječen sav dalji prirodni razvitak izvornoga hrvatskog jezika, što kulminira njegovim ukidanjem i zabranom u Jugoslaviji od 1918.

 

Hibridni vukopis :

Nakon 1. svj. rata u novostvorenoj Jugoslaviji kroz 20.st., dotad tisućljetni hrvatski jezik praktično je ukinut i ustvari zabranjen, jer je iz njega izbačena i ukinuta većina indoarijskih i inih jezičnih osobitosti nepoznatih Srbima, tj. glavne značajke srednjovjekog hrvatskog, kao i svi antički iranizmi i prapovijestni relikti. Umjesto toga, nametnuta je Hrvatima u 20. stoljeću po velesrbskom ideologu Vuku Karadžiću, tzv. "zapadna varijanta srpskohrvatskog" vukopisa tj. jekavizirani zapadnosrbski kakvim uglavnom govore balkanski pravoslavni Vlahi. To je uglavnom do danas postao lažni kolonialni "novohrvatski" tj. lingvistički zapravo nametnuti kreolski pidgin kojemu je sada tek formalno vraćeno naše ime, ali ne i raniji hrvatski saržaj. Zato je ustvari pravi i izvorni hrvatski jezik u domaćoj javnosti zamalo izumro, pa sada u našim školama, administraciji, tisku i radioteleviziji uglavnom vlada vlahokrajinski vukopis.

Naš izvorni hrvatski jezik prije hibridnoga kreolskog vukopisa je još očuvan kod rijetkih domaćih književnika i najviše u hrvatskom iseljeništvu po Ameriki i Australiji, pa medju Hrvatima u austrijskom Gradišću, kod kajkavaca u Hrvatskom Zagorju, čakavaca iz Istre i otoka, ter dijelom po šćakavskim oazama u BiH. Zamalo jedini noviji izvornohrvatski jezikoslovci, književnici i ini pisci koji još donedavna ili sada manjeviše pišu kao prije 1918, tj. na pravomu izvornohrvatskom jeziku izvan jugoslavenskog vukopisa, dosad ili nedavno su u novijoj Hrvatskoj bili npr. dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mitjel Yošamya, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, pa do danas još prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Prve uzastopne naznake o nazočnosti indoiranskih etnoskupina u jugoistočnoj Europi dali su već rani antički historičari: već HERODOT u svojem djelu Historia (god. 484 – 444 prije Krista), pa LIVIUS (Historia VI) i PLINIUS st.u Historia Naturalis III, navode za naše krajeve pojavu iranskih Medijaca – Arivatesa (C. Plinije). Potom rimska vojna izvješća u kasnoj antiki od 2.- 4.st. opisuju povremene provale indoarijskih Sarmata (Hrvata) od Crnoga mora kroz Podunavlje do Panonije i borbe s rimskim legijama.

 

J. Mikoci, pionir hrvatske etnogeneze :

Prof. Josip Mikoczy bio je prvi profesionalni povjesničar u Hrvatskoj, i pionir hrvatske proto-povijesti, proučavajući njihove Pre-slavenske pretke Sarmatic-iranskog podrijetla. Njegov glavni sljedbenik je prof. dr. sc. Stjepan Krizin Sakač.

Glavna zasluga za ponovnu razradu staroiranskih veza u podrijetlu Hrvata, po prvi puta od 18. st. na znanstvenom temelju historiografije, pripada našem prvom sveučilišnom povjestniku, prof. dr. Josipu MIKOCI-BLUMENTAL, koji je na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu započeo kod nas sustavna proučavanja ranohrvatske povijesti. Josip Mikoci se rodio u Zagrebu u veljači 1734, gdje je završio isusovačku gimnaziju. Od 1762. je profesor na sveučilištu u Trnavi, a od 1773. je na zagrebačkoj gimnaziji profesor retorike i grčkog jezika. Od 1792. je bibliotekar Pravnog fakulteta u Zagrebu, a od 1793 - 1797. radi na historiografiji. Umro je u Zagrebu 22. ožujka 1800.

Od desetak njegovih povijestnih djela većinom na latinskom (tada europskom znanstvenom jeziku), glavna su mu izdanja posmrtno: "Josephi Mikocsi otiorum Croatiae liber unus" (1806) kao prva historiografska razprava u nas, pa "Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae ad seculum XIV. perducta series 1792" (Niz hrvatskih banova od 14. stoljeća do god. 1792) u kojoj daje sustavni popis i redoslijed hrvatskih banova, kao nosilaca hrvatske vlasti i političke autonomije kroz pet stoljeća (KUKULJEVIĆ 1872). Ostale njegove znanstvene razprave su ostale neobjavljene kao rukopisi u akademijinom Arhivu JAZU, npr. "Lexicon historicum et topographicum" (Povijestno-mjestopisni leksikon), pa "Geographica descriptio Croatiae et Slavoniae"(Zemljopisni pregled Hrvatske i Slavonije) i druge slične.

Jedno od najvažnijih njegovih djela je prva u Hrvatskoj etnogenetska rasprava: "Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija i oteli ju od Avara)", koja je kao doktorska disertacija obranjena na Kraljevskoj Akademiji u Zagrebu god. 1797.

Opaska : Da, Hrvati su došli iz Medije preko Ukrajine, a ono o Slavenima malo niže.

Prema tomu, prof. dr. J. Mikoci se mora smatrati znanstvenim začetnikom hrvatske prapovijesti i današnje iranske teorije o antičkom predslavenskom podrijetlu ranih Hrvata iz jugozapadne Azije, a s time je on i utemeljitelj iranistike u Hrvatskoj. Kasnije u 20. st., u doba srboslavenske diktature u Jugoslaviji, ovaj je tekst njegove teze nestao iz Arhiva JAZU u Zagrebu, gdje su ga jamačno uklonili i uništili fanatični jugoslavisti, da na taj primitivan način zatru ranije etničke korijene Hrvata, slično kako je potom uklonjena iz jugoslavenske javnosti većina dugih dokumenata i literature o našoj predslavenskoj povijesti i antičkom podrijetlu.



Sljedbenici J. Mikocija :

Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka: historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin Sakač (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr.Kr. itd

Zaključak :

Nakon organizacije Europske Unije je po službenim zajedničkim načelima EU, taj gradišć?nski starohrvatski u istočnoj austrijskoj pokrajini Burgenland proglašen zakonom uz njemački drugim službeno-javnim jezikom, a zajedno sa susjednim EU-zemljama gdje su manjima i diasporom, u EUniji se procjenjije kako imaju oko 70.000 gradišćanskih govornika, koji oduvjek tamo javno i slobodno govore starohrvatski, - što zbog parazitskih vukovaca ne smije govoriti bar 3.800.000 sličnih materinskih govornika u matičnoj Hrvatskoj. I tako je zahvaljujući načelnoj Europi, naš izvorno-pravi hrvatski jezik opet službeno i javno ipak uskrsnuo u inozemnoj Austriji i EUniji, dok naprotiv zbog vukovaca u našoj matičnoj Hrvatskoj, jezično balkanizirani jugo-Hrvati i dalje prisilno glavinjaju kulturno zarobljeni u nametnutoj jugobalkanskoj vukovštini, unatoč bar djelomičnoj obnovi nekakve neovisne države. Pritom su naši uporni i lukavi vukovci, kako bi zavarali naivno pučanstvo tek formalno sitno popustili dozvolivši nam umjesto srbohrvatskog samo formalno-vanjsku promjenu imena u tzv. "hrvatski" jezik, - dok je pod tim prividnim naslovom ipak ostao upakiran manjeviše isti sadržaj Vukovoga srbohrvatskog jugojezika, - skoro bez minimalnog povratka na naš izvorni starohrvatski do početka XX stoljeća.

Opaska : Uvjek se prisjetim prvog posjeta Nikitscu – Filežu Austria, u Gradišću davne 1968 g. Govor Hrvata u tom mjestu, ali i u cijeloj pokrajini Gradišće, podsjetio me na moje korjene i ranu mladost sa mojim djedom Jožekom. Ovaj starohrvatski govor već je potpuno izgubljen u Hrvatskoj. Srednjovjeki su Hrvati „Vukovizirani“ postupno i nejednako. Medju izvornim ijekavcima (izim ijekaviziranih gradjana) je kod nas možda najveći udjel prvotnih Slavena i baš zato su nam slavisti nametnuli taj (slavenojekavski) standard. Inače je podrijetlo Vedoarijaca donedavna bilo povod nizu ideoloških manipulacija. Prvo su nacisti širili svoj mit o plavokosim Germanima kao "čistokrvnim Arijevcima", a u poratnoj su euforiji antifašisti i marksisti zapali u drugu krajnost tj. da su zakarpatske močvare "majčice Rusije" ne samo ishodište Slavena (i Hrvata) nego još ranije i svih Indoeuropljana. Zato je od 1991. za takve nastupio neprihvatljivi ideološki šok kada je pročitan niz ranoindskih zapisa: arheonalazi rigvedskih gradova, pisma i prajezika haravati kazuju lažnu pristranost ideoloških špekulacija oko "Arijevaca" i krivotvorbe naše povijesti za dnevnopolitičke interese Europe i Jugoslavije. Tako to inače završava kad "povijest pišu pobjednici", pa nakon novih nalaza i nacistička i marksistička lažipovijest rane Europe zajedno odlaze u nepovjestnu ropotarnicu. Povjestnom ironijom tih zapisa i arheonalaza, dosadanji "outsideri" na marginama europske geopolitike tj. marginalizirani balkanski Hrvati i keltski Irci postaju najstariji i izvorni vedoarijski potomci.

Međutim još važnije je znati da Hrvati danas ne govore slavenskim, već srpskohrvatskim jezikom i služe se latiničnim pismom. (sve prema Vuku?)


 

PERZIJA NAKON POBJEDE KIRA (veliki) Alheminidsko carstvo

U vremenima Ahemenida , kod Kira. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i narod koji tamo živi a zove se Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija= Arijana, zemlja Horvata, lat. Arijates – Hrvati koji dolaze), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. I III. Stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (grč. Huriti – Skiti) u Velikaja Horvatija autor A. Mayorov.

Kir Veliki (rođen 600. ili 576. pr. Kr.,, perzijski je veliki kralj iz iranske dinastije Ahemenida, vojskovođa, zakonodavac i osnivač Perzijskoga Carstva. Za vrijeme vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bospora na zapadu do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo inajveće carstvo starog vijeka. Tokom tri desetljeća vladavine, Kir je pobijedio i pokorio neka najveća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipat ili europsku Grčku kao kasnije Kambiz II. I Darije I. Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bitci protiv Skita (Hrvata) u ljeto 530. ili 529. pr. Kr. Naslijedio ga je sin Kambiz II. Koji je osvojio Egipat tokom kratke vladavine. Kir je bio sljedbenik zoroastrijske religije. Osim jakog utjecaja na iransku povijest, Kir je snažno utjecao i na židovsku religiju, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te općenito na istočnu i zapadnu civilizaciju.

Nakon pobjede Kira velikog Hrvati se povlaće i osvajaju nova područja ispod Karpata – cijelu današnju Ukrajinu.

 

O pra postojbini Horowata su mnogi učeni povesničari pisali, domaći i strani.

U Iranskom muzeju Teheran, u policama Perzijsko carstvo, rano doba, postoje mnogi dokazi o Hrvatima, mnogi detalji se sad otkrivaju na glinenim i kamenim pločicama izpisanih klinastim pismom. Još ima oko 5000 primjeraka tih znakovitih podataka koje nisu pročitane.

Tek nedavno i u zapadnom dijelu Sirije, pronađeni su artefakti sa imenom Horowat (Horouwati).

Jedini logični izlaz za sav narod ostaje je prolaz prema Kaspijskom i Azovskom moru, preko Armenije. S obzirom da su sa sobom vodili žene i djecu i starce, svoje blago: konje, krave i ovce, put svakako nije bio brz. Gdje bi ostali nekoliko godina, gdje cijelu generaciju (iz Epa o Harezmu)


Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka: historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin SAKAč (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr.Kr. itd


 

Literatura :

AGRAWAL, D. 1999 : Demise of the Aryan invasion theory. Deja news.CARRERA, R.A.& al. 1999: Croatia, Non-Slavic name. Deja news, March 99.

KALYANARAMAN, S. 1999 : Saraswati - Sindhu civilization ca. 3000 B.C. Sarasvati News.

KALYANARAMAN, S. & al. 1999 : Corpus of inscriptions of Sarasvati-Sindhu civilization. Indian Lexicon.

KALANARAMAN, S. 2009 : Kulturne veze Sarasvata i Hrvata od neolita do metalnog doba. Zbornik "Podrijetlo Hrvata", str. 70-73,

Udruga "Muži zagorskog srca", Zabok.

KENOYER, J.M.& MEADOW, R.H. 1999 : The latest discoveries Harappa 1995-1998. Harappa news, February 99.

LOVRIĆ, A.Ž. 1999 : Vedski su Hrvati kasno slavizirani. Hrvatsko slovo V/231: 12-13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.

LUPIC, J. 1999 : Arachosia and the origin of the name Hrvat. Croatia - historical overview, August 99.

MALLORY J.P. 1992 : Indo-Europeans (Language, archaeology, myth). Thames and Hudson, London.

MANTHAN, O. 1994 : New light on the Aryan problem. Deendayal Research Institute.

OMRČANIN, I. 1993 : Mit bogova u predpovijesti Hrvatske. Ivor press, Washington, 158 p.

OZEMAN, C.& AGRAWAL, D.J. 1997 : History of the ancient Aryans. 38. pp.

PARPOLA, A. 1994 : Deciphering of the Indus script. Cambridge Univrsity Press.

RAJARAM, N.S.& FAWLEY, D. 1995 : Vedic Aryans and the origins of civilization. World Heritage Press.

RAO, S.R. 1991 : Dawn and development of the Indus civilization. Aditya Prakashan.

SARASVATI NEWS, 1999 : Proto-Indoarians, Mitanni and Hurrians. Indian encyclopedia.

VOIGT, M.M.& al. 1992 : The chronology of Iran ca, 8000 - 2000 B.C. Old World Archaeology, Oriental Institute, Chicago.

WHITTET, S. 1999 : Hindi and Mitanni. Deja news, August 99.

WILHELM, G. 1995 : The kingdom of Mitanni in second millenium, Upper Mesopotamia. Civilizations of ancient Near East, vol. II : 1243 - 1254, ed. M. Sasson.


 

Religija Horovata u Ariji, bila je vjerovanje u vrhovnog i jedinog Boga Višnju :

Jezgra Zaratrustinog učenja se može sažeti u sljedećoj izreci : Humata, Hukhta, Huvarshta (Dobre misli, dobre riječi, dobra djela). Prema Zaratustri, osnovu naše zemaljske egzistencije predstavlja kozmička borba između Istine (pahlavi: Ahlāyīh) i Laži (pahlavi: Druz), koja se često predstavlja kao borba između dobra i zla, ili svjetlosti i tame, u zapadnoj paradigmi. U kasnijem zoroastrizmu, suprotstavljene sile u ovoj borbi se nazivaju Ahura Mazda (Bog) i Ahriman (Vrag).

 

– LINIJA KOJA (ne) FALI :

9.000 - 4.000 god. pr.Krista: doba Rig-Veda, protoarijska kultura zapadne Indije – Haravati,

3.750 - 2.200: halkolitska pracivilizacija HaraHwati, uz rijeku Kupha Harahvati-Haraquati

2.200 - 1.600: civilizacija Harappa, indski slikopis, prarijeka Harahwati presušila- masovni odlazak na sjevero zapad i nestanak Haryu civilizacije.

1.600 - 1.400: Mitansko kraljevstvo, od Tigrisa na zapad sve do Sredozemlja.

1.400 - 1.300: ranoarijski Maryanni su već u Kurdistanu, prahrvatsko kraljevstvo Mitanni od Sredozemnog do Crnog mora, od Sirije do Armenije i Ukraine.

700 - 331: mazdaizam- Arijanizam i staroperzijsko carstvo Ahemenida, Harauwatya u Afganistanu ( jedno pleme Haravatija )

263 p.n.e. - : partsko kraljevstvo Arsakida u Iranu, (Hrvati prelaze Kaspijsko i

Azovsko more u Ukrajinu (do Moskve).

227 p.n.e. Horouathos na Azovu, Tanais i Velikaja Horvatia : (2. doselidba u Panoniju)


 

Pronašavši Otvorene pečate autora Tihomir Mikulića ovdje citiram :

Naziv Huriti :

Etnonim Huriti i ine slične istoznačnice izvorno potječu iz huritskih klinopisa od II. tisućljeća pr.Kr. gdje njihov pučanski autonim glasi Hur-ru, ili na elitnomu mitanskom vladajuće arijske elite kao Hurrwuhé. Naš izvorni hrvatski etnonim za tu prapovjesnu etnogrupu je uvijek već stoljećima bio Huriti, povezan s njemačkim Hurriten i francuskim Hourrites. Izvorno se taj etnonim kod nas pojavljuje već par stoljeća u prijevodima Biblije kao Huriti, Kuriti, Horiti i preko grčkoga još Kureti (baš kao i danas na Krku). Najnoviji (pomodarski) oblik tzv. "Hurijci" su nam odnedavna preko interneta zbog svojega jezično-poviesnog neznanja počeli nametati naši srboidni wikipedisti u jugo-Wikipedijama uključivo i tzv. "Hrvatsku" wikipediju, što je sada ovdje neprihvatljivo.
 

Rani huritski mjestopis :

Prahuritsko kraljevstvo Hurwurdu (Subartu, 23.- 20.stoljeće) s prijestolnicom Urkiš, kao i kasnije najveće huritsko kraljevstvo Mitanni (16.- 13. st.) su približno bili na sličnom podučju oko gorja Antitaurus uz sjevernu Mezopotamiju tj. danas Sirija i Kurdistan. Samo na jugu su bile niže ravnice, a na ostalim stranama se uzdižu gorski lanci (huritski: dingýr, asir. kursagal) visine oko 2.000m - 4.000m. Iz toga huritskog doba potječu i prvi poznati oronimi za rubna gorja oko gornje Mezopotamije, od kojih su se poneki preoblikovani očuvali do danas.

Sredinom zemlje se pružao najduži i najviši gorski greben vapnastog krasa Dingýr-Ulikámma "Kameno gorje" tj. Antitaurus, asir. Khattush Kursagal, turs. Güneydogu Toroslar: 4.135m). Tada je na jugozapadnom rubu duž mitanske granice s Feničanima (u vlasti Egipta) bilo kraško gorje Dingýr-Labaná (sada Libanon*, asir. Kur Laban, 2.669 m), a na zapadu uz sirijsku obalu Kur-Adallúr (Amansko gorje, turs. Nur Daglari: 2.240m). Ina su veća rubna gorja još bila : na krajnem sjeveru 'Eli-Pabánhi (vulkanski Ararat*, asir. Babanahe Kursagal, turs. Agridagi: 5.123m) i na istoku Dingýr-Šattiru (sada Zagros, asir. Šaritha Kursagal, perz. Kuhaye Dinarűn: 4.976m), pa izmedju ovih još ina manja brda (tuhuli) po 1.000-2.000m od jugozapada na istok : npr. u Mezopotamiji na jugu Raški-Tuhuli (sada Jazireh Hills), pa Kur Khazzi* uz more, Kur Pisáisha (sada Gebel Akrad), Kur Korusha (Geb. Bashika), Kur Musúr (G. Aisha), Kur Hargud, ...itd.

Veće huritske rijeke su bile s njihovim tadanjim nazivima: uz Sredozemlje na zapadu Arandu (Orontes), na sjeverozapadu Arašših (gornji Eufrat), nasred zemlje uz prijestolnicu Eufratov pritok Henbűr (sada Habur*), na istoku Idigna (Tigris), istočnije Tigrisov pritok Zaibi (sada Zab*) i još niz inih manjih rječica i pritoka. Najveća su huritska jezera bila na istoku slani Suer-Matân (Urmia) i sjevernije jezero Van. Važnije su mitanske plemenske pokrajine bile pri najveém obsegu : u sredini zemlje rana početna Nairi, na krajnjem zapadu u južnoj Turskoj uz Sredozemlje Kizzwátna, uz Antilibanon na jugozapadu Upa i Nugáshe, na jugu Amurru, na jugoistoku Subártu, na istoku Matáni, uz jezera na sjeveru Kurki i Korušaki, a spram Hetita na sjeverozapadu Aruhatti.

Huriti su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovjesne Mezopotamije, gdje su utemeljili i izgradili više velikih brdskih gradova (uri) i gradića wesi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Vassugani (asir. Wasshukhanni, grč. Theodosiopolis, sada gradina Tell Fakharya) uz granicu Sirija/Turska. Ini su važniji gradovi od 16.- 13.st. koji su duže ili bar povremeno bili pod mitantskom vlasti, a navode se raniji izvorno huritski nazivi što su danas poznatiji pod kasnijim asirskim imenima: na jugozapadu Kidša (Kadesh*) i Halabi (sada Alep*), dalje u unutrašnjosti Girgameš (Karkemish*), Šimanum (sada Merdin), Karaná (Sinjar), Nina (asir. Niniva: Mosul), Šibaniki (asir. Shibaniba: Horsabad), Libbúr (potom Assur), Resen (Kalah), Akriáš (Akra*), Sušarra (Shemshara*), Čabra (Senjak), Gasúr (Kirkuk), Hamazi (Suleymania) i najistočnije Matána (Hamadan) u Iranu.

 

Pod huritskom vlasti se takodjer razvija i više primorskih luka na sirijskoj obali uz Adal-Muer :

"Veliko more" (tj. Sredozemlje) preko kojih ide huritska vanjska trgovina: na jugozapadu uz Libanon drže luku Arwatta (sada Tartus ili Arwad), u sredini najveći Ugarit (Ras Shamra) i Zalwár (Antakya), pa na sjeverozapadu Koe (grč. Issos, tur. Dortyol), a pomorski Huriti (tzv.Eteociprani) su tada dijelom nastavali i susjedni neovisni otok Alassya (Cipar) koji inače nije bio pod izravnom vlasti države Mitanni. S izlazom preko tih sredozemnih luka i otoka Cipra su Huriti trgovali s inim udaljenim sredozemnim zemljama gdje su nadjeni razni njihovi proizvodi. Uključujući i Jadran.

 

Huritski prajezik :

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300.- 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno preko 5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Glavna najbogatija arheonalazišta tih huritskih klinopisa su ruševine gradova Nuzi (Yorgan Tepe), Ugarit (Ras Shamra), Urkiš (Tell Mardin) i još inih manjih. Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšā?ššena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

 

Najraniji Prahuriti :

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: úĚĺâřîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35.-26. stoljeća pr.Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Harahwati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza uz Azovsko more, su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr. Kr. : Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja : npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi ("Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom klinopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat. Vidi o tomu još pobliže : Tho-Garma (Hurrduw).

 

Kraljevstvo Mitanni :

Mitanni (hetit. Mi-ta-an-ni ili Mi-it-ta-ni, akad. Ḫa-ni-gal-bat, egipt. Naharin) je naziv za najveće huritsko kraljevstvo koje je približno izmedju 1500. i 1300. pr. Kr. obuhvaćalo sjevernu Mezopotamiju, jugoistok Anatolije i sjeverozapad Irana. Kraljevstvo je osnovalo ratničko indoarijsko pleme Maryanni o čemu uz ino svjedoče njihovi brojni indoarijski nazivi pronađeni u huritskim, hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima o državi Mitanni, pa njihovo tada najrazvijenije konjaništvo i konjogojski pojmovi. Stoga su u mitanskoj državi pod indoarijskim nazivom Hurrwuhé-Mitanni, postojala dva glavna društvena sloja :

- Malobrojno indoarijsko plemstvo Mitannni koji su uglavnom služili kao ratni konjanici (marya), vojskovodje (erdenni), gradonačelnici i kojima pripada i vladajuća dinastija Maryanni.

- Većinsko huritsko pučanstvo (ekhelena) koji su u ratu služili kao pješaci (ekhele), a inače su uglavnom bili poljodjelci, trgovci, obrtnici, itd.

Kraljevstvo Mitanni se oko god. 1500. pr.Kr. razvilo u regionalnu silu nakon nestanka političke moći u Mezopotamiji, stvorenog hetitskim razaranjem kasitskog Babilona, ali su sa svjetske pozornice postupno nestali tri stoljeća kasnije kada ih kao vazale prvo pokoravaju Hetiti, pa konačno Asirci. Nakon toga se i pripadno pučanstvo Hurita postupno asimiliraju, na sjeverozapadu dijelom kao Hetiti i drugdje pretežno kao Asirci.

Opaska : Arijski Hrvati povlaće se prema sjevero zapadu uz Azovsko more u okolicu rijeke Tanais, a dio ih brodovima odlazi na Jadran, kojeg su vrlodobro poznavali, trgujući ovdje bakar i kositar.

 

Prijestolnica Vasugan :

Glavni grad Mitanskog kraljevstva Vassugan (grč. Theodosiopolis, asir. Washukhanni, turs. Waşukkani, kurd. Xweşik-kanî) ležao je na južnoj padini Antitaurusa uz sirijsko-tursku granicu na rijeci Khabur (tada Habúra), dosta blizu ranijih ruševina prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mardin), tj. danas kod kurdskog gradića Sikan, gdje se sada njegove ruševine Tell Fakharyatek odnedavna bolje istražuju. Kasnije u bizantsko doba je tu bio grad Theodosiopolis.

Strabon opisuje Arivate (Rvate) sa planine Taurus kao vrlo lukave i mudre. On veli ovako. Najteže se sporazumjeti sa plemenom Urvuhe, naroda Arivates, jer oni postave uvjek isto pitanje. Je li snijeg na vrhovima gora bijel. Ili je pobojan božjom rukom?

 

Niz mitanskih vladara :

Kirta (~ 1500. - 1490-ih pr. Kr.), prvi pismeno poznati mitanski vladar

Šuttarna I., (~ 1490-ih - 1470-ih pr. Kr.), Kirtin sin

Baratarna ili Paršatatar (~ 1470. - 1440. pr. Kr.)

Šawuštatar (~ 1440. - 1410. pr. Kr.), Bratarnov sin

Artatama I. (~ 1410. - 1400. pr. Kr.), najsnažniji mitanski kralj s najvećom državom.

Šuttarna II. (~ 1400. - 1385. pr. Kr.)

Artašumara (~ 1385. - 1380. pr. Kr.)

Tušratta (~ 1380. - 1360. pr. Kr.)

Artatama II. (~ 1360. - 1350. pr. Kr.), uzurpator

Šutarna III. (~ 1350. pr. Kr.), sin uzurpatora Artatama II.- zadnji neovisni mitanski vladar.

Šattivaza ili Kurtivaza (~ 1350. - 1320. pr. Kr.), sin Tušrate - Mitanni postaju vazali Hetita

Šattuara I. (~ 1320. - 1300. pr. Kr.), Mitanni postaju asirskim vazalima.

Vasašata (~ 1300. - 1280. pr. Kr.), Šatuarov sin

Dshiar (~ 1280. pr.Kr.), Vasašatov sin - najzadnji zapisan mitanski čelnik dinastije Maryanni.

 

Baština huritske kulture :

Od 20.- 18. st. prije Krista diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom skoro istodobno nestaje niz prvih prapovijesnih država i najranijih civilizacija : Harahvati (Harappa) u Pakistanu, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Urkiš) u Kurdistanu, Prahattijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija dalje nastavljaju samo faraonski Egipat i iranski Elam, ali potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije : na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (sada Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirci u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj itd. Tada su s istoka iz Afganistana (ranoarijska Harauvatya) preko Irana do gornje Mezopotamije na bojnim kolima s konjskom zapregom dojezdili bolje naoružani Mitanni, koji su razbili prevlast Asiraca nad Sirijom i Egipta nad Libanonom, te oslobodili njihove vazalne Hurite.

Zajedno s huritima su od 16.- 13. st. obnovili drugu veću huritsku državu, kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni pod dinastijom Maryanni. Tada na jugu Antitaurusa blizu bivšega prapovjesnog Urkiša, u novoj prijestolnici Wassugan stoluju indovedski vladari Hurita : Bratarna, Sawushattar, Sutarna, najjači Artatama (1467-1411: zauzeo Asiriju i Libanon), pa Artasumara, Dušratta, Šuttatarra, Kurdiwaza Mattiwaza. Preko luke Arvatta (kasniji Arwad: danas Tartus) na sirijskoj obali, dio obalnih Hurita postaju sredozemni pomorci i od 20.-12. st. naseljuju otok Cipar (tada nazvan Alassya) s domaćom dinastijom Yadnana, prvo kao vazali Mitanna, pa zatim od 15. st. pr. Kr. pod Egiptom i potom pod Hetitima do 12. st. pr. Kr. Ovi su u prapovjesti na Levantu imali najjaču ranu mornaricu Thalassokratia Eteokypria koja je kroz par stoljeća vladala istočnim Sredozemljem. (Ali i Jadranom, nasljednici su im bili Agron i njegova mornarica, strah i trepet toga područja)

Za razliku od okolnih vjersko-diktatorskih država s robovima, demokratski Huriti u svom feudalnom ustroju su najviše razvili praktično-tehničku civilizaciju pa se u njihovim klinopisima nalazi mnoštvo zanimljivih poredbenih naziva za tamošnji reljef, klimu, naselja, mjestopis i to su prije Krista najdetaljniji zemljopisni opisi reljefa, prirode i naselja tj. prvi klinopisni začetci geografije i prirodoslovlja. Iz njihovih 5.000 nadjenih klinopisa su prazemljopis i mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako je huritska gramatika posve drukčija od slavenske, u tim zapisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatskima i najviše ćakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.

 

Hurito-hrvatske paralele :

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć"): npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Bariki (Barići), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušići), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Palliki (Palići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. űri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj. vesi čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki ('Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigűri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matűn), s većim sobama (kamaru = č. kŕmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarěći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galčti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. lŕta), bačvica (bariga = č. barělac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tűrija), lanac (kattan: č. kadęna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zěkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šůšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tůhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrůši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č?. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenŕc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. marŕška), muri (dud: kaj.+ čak. műrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd.

Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudŕ) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapŕti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav).

U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. Dubác, kaj. dub), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezěne), puzave povijuše (trti = čak. trtěna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski : Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijűni), najviše hladni sjeverni buryaš (bůra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semęra). Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribčt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vŕla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni(alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene(kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušűr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kŕška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb).

Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Prikavkazja umjesto ranijih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Iz prijepisa „Transiti San Hieronimvs“ : Sveti Jeronim rođen je 347 AD u Solinu, a umro u Palestini 420 AD. Svi latinisti ga opisuju već u 4. stoljeću AD. kao Santus Croatum, Hrvatski svetac. Jeronim je bio krščanski pustinjak, nagle čudi, pa se često selio radi netrpeljivosti ondašnjih velikodostojnika. Slavi se 30. rujna, dan smrti i odlazak u nebo. Preveo je Vulgatu – Bibliju na latinski jezik. Velika čudesa pripisuju mu se još za života, a najveće svakako razgovor sa divljim lavom, koji je sveca hranio u pustinji. Poznavao je sve jezike starog svijeta, Latinski, Grčki, Germanski i starohrvatski. Dakle ako je stari svijet govorio za Sv. Jeronima : Hrvatski svetac već u IV stoljeću, gdje su tada bili Slaveni.

No danas se možemo služiti multidisciplaniranim tehnikama pa dobivamo točne podatke, koje su domaći i strani stručnjaci za geneologiju utvrdili da se po Y cromosomu i muškom genu danas u Evropi Slaveni samo Mađari sa preko 70 posto tog genoma. Iza njih su, Slovenci i dijelom Makedonci dok, naprotiv taj gen je u manjini u Srbiji ali i manjinski u Hrvatskoj. Ove podatke našao sam u zadnjim istraživanjima Američkih, Europskih i našega Dr. Drage Primorca. Baza istraživanja izvršena na 90 % današnje muške populacije Evrope.

 

PUT HRVATA DO JADRANA

Pradomovina Hrvata :

Najnovija otkrica i arheološki nalazi dokazuju, da je pradomovina prvobitnih Arijaca bila južni Pakistan, južni Afganistan i zapadna Indija. Ti prvobitni Arijci ili Ranoarijci sebe najprije nazivahu Harahvaiti. Ta se imena u vedskim zapisima rabe od godine 9000. do 1800. pr. Kr. Harahvati su u prapovijesti živjeli u zapadnoj Indiji (danas pustinja Thar), uglavnom uzduž nekadašnje velike rijeke Harahvaiti. Na temelju arheoloških nalaza i Rigvede znanstvenici zakljucuju, da su Ranoarijci u svojoj sjevernoindijskoj Arijskoj domovini živjeli i ranije od VII.-V. Tisucljeca pr. Kr., pa se danas povijest Indoarijaca može unatrag pratiti punih devet tisuca godina. Kada je rijeka Harahvati i presušila, narod Harahvati i – tada se vec nazivahu Harahvaiti (Hrvati) – zbog suše i gladi sele na podrucje sjevero zapadne Mezopotamije.

Podrijetlo i nastanak imena Hrvat :

Ime Hrvat u svomu temelju ima indoeuropsku sastavnicu ar, koja je i u korijenu rijeci Arye (Arijac). U indoarijskomu sanskrtu arya znaci gospodin, plemeniti od Boga poslan (u širem znacenju: imucan, bogat, obilan). Prvobitni oblik imena Harvat(i) bilo je ranoarijsko ime Sarasvat(i). To se ime u vedskim zapisima rabi od godine 3750. pr. Kr. Za stanovnike Ariane Veyah (Arijske domovine) i kao naziv tadašnje glavne indijske rijeke, koja je protjecala kroz podrucje gdje su živjeli Harahvati. Najkasnije do 2000. pr. Kr. Ime Sarasvati preoblikovano je u ime Harahvaiti, koje je praoblik današnjega imena Hrvat (u cakavskomu Harvat, u kajkavskomu Horvat).

Zemlja Haravati u zapadnoj Indiji prva je poznata hrvatska državna tvorba u povijesti. Najstarije središte ove države bijaše grad Dwarak na obali Indijskoga oceana, utemeljen oko 3000. godine pr. Kr. Harahvatija (staroperz. Harauvatija) nalazila se na podrucju današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Glavni grad Harahvaiti bio je izgraden oko pet kilometara od današnjega afganistanskoga grada Kandahara (danas se na tom mjestu nalazi selo Harvacija, u kojemu ima pleternih uresa slicnih onima u Istri i na otoku Krku). U doba perzijskoga kralja kraljeva Darajavauša (Darija) I. Velikoga (522.-486. pr. Kr.) „DOBRI KRAL DARJAVUŠ“ kako ga i dan danas zovu starci u selima sjeverozapadne Hrvatske, Harahvaitija ulazi u perzijski savez suverenih država. U Darijevu proglasu uklesanu u stijeni brda Bagastana (450 km jugozapadno od Teherana) Harahvatija je zabilježena na tri jezika : staroperzijskomu, elamskomu i akadsko-babilonskomu, a zapisano je i ime njezina tadašnjega kralja: Harauvat Vivana (530.-490. pr. Kr.); za njega se u proglasu kaže, da je „ban u Perziji, kralj u Harauvatiji“. Aleksandar Veliki Macedonski Harahvaitiju je zaposjeo godine 329. pr. Kr. U sklopu kraljevine Parthije Harahvaitija je opstojala kao samostalna država od god. 110-1. pr. Kr., a tada je osvaja kralj države Kušan Kaniška. Hrvatsko ime s podrucja Harahvaitije sacuvano je u imenu grada Kysyl-Arwat (= Crveni Hrvat) u Turkmeniji (Turkmenistanu).

U najstarijim azijskim puckim predajama, legendama i mitovima Hrvatska se naziva Arvatistan, Hirvatistan i Horbatistan. Pravni sustav Harahvaitije (Harauvatije) i Harahvaita (Harauvata) utkan je u temelje Perzijskoga Carstva, koje je taj pravni sustav ostavilo u baštinu cijelomu covjecanstvu. Kraljevstvo Huravat – Predvodeni svojim vojnickim plemstvom, koje u onodobnim izvorima nazivaju marjanune i Mariani, Harahvaiti su u Mezopotamiji oko godine 1700. pr. Kr. Utemeljili državu Huravat Ehilaku (Hrvatsko kraljevstvo); tu su državu Egipcani nazivali Naharina, Asirci i Babilonci Hanigalbat, a Hetiti i Medijci zemlja Mitani. Od huravatskih kraljeva najpoznatiji je Tušrata (oko god. 1400. pr. Kr.). Država Huravat opstojala je u sjevernoj Siriji i zapadnoj Mezopotamiji od XVI. Do XIV. St. Prije Krista. Nakon toga je ušla u sklop Hetitskoga Carstva kao savezna država. Dio Huravata je odselio u Armeniju i tamo osnovao novu državu, koja se u staroperzijskim izvorima takoder naziva Kraljevstvo Huravat (u drugim izvorima Urvartu, Uruatru, Urartu, Biaini i Vansko Carstvo, a u Bibliji Ararat). Armensko Kraljevstvo Huravat u VIII. St. Pr. Kr. Postaje vodeca sila u dijelu Azije (prostirala se tada na podrucju sjeverne Sirije, južnoga Zakavkazja i od jezera Urmija do Crnoga mora). U pocetku VI. St. Pr. Kr. Ovo kraljevstvo ulazi u sklop iranske Harahvaitije.

Bosporsko kraljevstvo – Nalazilo se s obje strane Kerckoga tjesnaca, koji se nalazi izmedu Crnoga i Azovskoga mora. Poznata su dva vladara toga kraljevstva: Tiberije Julije Sauromat (175.-211. po Kr.) i njegov sin Reskuporid (220. po Kr.). Ovo je kraljevstvo osnovano nakon ulaska Parta u Harahvaitiju (godine 1. prije Kr.), kada su brojni Hrvati napustili Iransku visoravan i osnovali ovu državu. U Bosporskom su kraljevstvu, osim brojnih ranoarijskoiranskih i iranosarmatskih Hrvata, živjeli i indoarijski Sindi, Maeoti, Roksolani, Alani i drugi indoarijci. Ime Sauromat ili Sarmat grcko-rimski je preoblik imena Hrvat.

Na podrucju Bosporskoga kraljevstva, na ušcu rijeke Tanais (današnji Don) u Azovsko more, pronadene su dvije mramorne spomen-ploce iz II./III. St. Po Kr. S imenima Horosst-os (Horsat, Horvat) i Horoath-os (Horoat, Hrvat). Na vecoj ploci, koja se nalazila na jednoj državnoj zgradi u onodobnomu Tanaisu, uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata uklesan je i službeni naziv zagrade na kojoj se ploca nalazila – Synodos Horouathon, što u prijevodu na današnji hrvatski jezik znaci Hrvatski sabor. Na podrucju Bosporskoga kraljevstva takoder je naden i pehar s hrvatskim kockastim grbom (iz II. St., naden je uz ušce rijeke Kuban u Azovsko more). To dokazuje, da su Hrvati vec tada imali svoj državni sabor i grb. Tekst na spomenutoj ploci pocinje zazivom: „Bože Svevišnji, udijeli blagoslov!“. To dokazuje, da su tanaiško-bosporski Hrvati bili jednobošci – vjerojatno zaratustrijanci a možda cak i kršcani. Tekst je napisan na starogrckomu (helenskomu) jeziku, koji je tada bio svjetski jezik. On je bosporskim Hrvatima bio diplomatski jezik, kao što ce im latinski biti nakon doselidbe u podunavsko-jadransku domovinu. Crvena Hrvatska – Postojala je od I. St. Na podrucju današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno-politickim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir (sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znaci vladar odnosno kralj – usporedi imena hrvatskih narodnih vladara: Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir). Nakon smrti kralja Mezamira (593.-602.) ukrajinska se Crvena Hrvatska konacno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Od Crvenih Hrvata potjecu današnji ikavski Hrvati. Bijela Hrvatska – Prostirala se na podrucju današnje Ceške, Moravske, Poljske i Slovacke. Politicko središte ove države bio je najprije grad Samobor, a od godine 190. grad Hrvat (današnji Krakov – ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat) na gornjemu toku rijeke Visle. Od godine 869.-894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk-Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio vecinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava. U X. St. Bijelom Hrvatskom vlada domaca hrvatska dinastija Slavnikovica. Na kraju X. St. Zaposjedaju je Cesi i Poljaci. Velika Hrvatska – Nastala je ujedinbom istocne (ukrajinske) Crvene Hrvatske i zapadne (karpatske) Bijele Hrvatske. Njezin prijestolni grad bio je Hrvat (današnji Krakov). Vrhunac moci dosegnula je pod carem Samom (623.-658.). Tada je obuhvacala veci dio Karpata, Galiciju i Panoniju. Raspala se pod udarom Avara na tri hrvatske države: Karantaniju, Moravsku i jadransku Bijelu Hrvatsku (obuhvacala je i današnju Bosnu i Hercegovinu). U Velikoj Hrvatskoj vladajuci sloj bijahu arijsko – indijski Hrvati, a radni sloj poljodjelci Vendi ili Veneti. Židovski trgovac Ibrahim Ibn-Jaqub u svojim zapisima kaže, da su pripadnici vladajucega sloja u Velikoj Hrvatskoj bili krščani Arijanci.

Hrvati iz Velike Hrvatske (vidi dolje A. Mayorov) u današnju su domovinu došli u dva zadnja velika selidbena vala : od 378.-395. i od 626.-640. (poslije hrvatsko-avarskog rata, u kojem su Avari pobjeđeni do kocena kaj., do nogu). Osim Bijele Hrvatske, u novoj su domovini utemeljili i Crvenu Hrvatsku (Od Poljica do – Makedonije današnja Albanija, Raška i Crna Gora). Ljetopisac iz XVI. St. Ivan Tomašic u svomu Kratkomu ljetopisu Hrvatskoga Kraljevstva iznosi, da su kralja Zvonimira ubili „nevirni Slovinci“, a branili ga „virna braca Hrvati i Dalmatinci“. Ovaj Tomašicev navod dokazuje, da je još u XVI. St. Bila živa svijest o neslavenskomu podrijetlu Hrvata.
 

Hrvatski jezik, pismo i pravjera :

Izvori iz kojih se napajao hrvatski jezik jesu arijski prajezik sarasvati - haravati (blizak Vedama) Uglavni kameni-temeljci hrvatske kulture, književnosti i uljudbe (civilizacije) su Vede, samkrt i Zend-Avesta.

Ostatci indoarijsko-iranskoga hrvatskoga prajezika sacuvani su do danas u Bednjanskomu govoru (Bednja, Jasenje, Trakošcan i susjedni zaselci) i u Čakavšcini (brdska sela na otoku Krku). U današnju domovinu Hrvati su došli kao krščani arijanci. (Vjerovanje u vrhovnog Boga Višnu i njegovog sina Krišnu)

Jedina razlika sa inim djelima prapovjesti od naših i stranih autora je u dijelu gdje u 4 stoljeću Hrvati poraze osvajaće prvo Gote a onda Hune , a kasnije 598 AD Avare - Slavene na Dunavu i Tisi, pri čemu pogiba i sam slavenski Kagan Bajan.

Također istraživači starog Irana i drugi povjesničari poput Eltona L. Daniela sa Havajskog sveučilišta tvrde da Horezm najviše teritorijalno odgovara područjima koja su originalna domovina avestanskim narodima, dok Dehkhoda navodi kako je Horezm „kolijevka arijskih plemena“. Današnji Horezm je podijeljen između nekoliko država od Irana do Indije.

Protežući se preko i izvan granica Horezma, Horasan je obuhvaćao područja Središnje Azije od Semnana na istoku, preko Afganistana, do podnožja Pamira (antičke planine Imeon) do na zapadu Ninive na Tigrisu,

Legenda o prazmaju Ova je legenda u starohrvatskoj pomorskoj tradiciji preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Hydra u Kvarneru zove “Mâtre” (u Dalmaciji Matra) a glavna pripadna zvijezda je Mantrŕtja (Alferaz) i u Dalmaciji Matresina. To je inače nastarija poznata prapoviesna legenda u Hrvatskoj, koja obuhvaća niz pradavnih mitskih sadržaja iz prvotne zajedničke predhistorije u ranoarijskoj pradomovini. Spomenuta su troslojna nebesa tipičan motiv iz ranoindskih Rigveda, a sukobljeni likovi Sionmacân i Mantrŕtja na Kvarneru odgovaraju vrlo sličnoj borbi bogova i zmajeva iz inih ranoarijskih mitova : indovedski Trita i Vrthra, ranoiranski Krsaspa i Srvara, medijski Oritauna i Azdahaka, ranoarmenski Vahagan i Višaspaj, hetitski mit Tešub i Hiluryankas itd. Čak i samo ime naše vejske aždaje “Mantrŕtja” vrlo je slično kao u Vedama Mantritya i u Avesti Mathrasca gdje se spominje isti naš orkanski zloduh “Siuni” odnosno hetitski “Šiun”. Ipak po opisanom izgledu, naša stoglava Mantrŕtja najviše naliči prikazima asirskog čudovišta Sirruš i hetitske aždaje Hiluryankas uz koju se baš kao i uz našu nalazi u pratnji strašni hetitski orkan Šiun. Slični ranoarijski pojmovi čarolije “matra” i zloduha “Matresina” poznati su i južnije u Dalmaciji samo po imenu, ali je tamo ostali dio legende već izgubljen. U toj je vejskoj legendi kod nas preživjela najstarija predkršćanska predaja tj. ranoarijski “Mit Bogova”, za koji je štokavac Omrčanin (1993) zbog svog nepoznavanja čakavske mitologije zabunom navodi, da bi već kod srednjovjekih Hrvata nestao nakon doselidbe i pokrštavanja – ali je na Kvarneru taj predkršćanski “Mit bogova” preživio sva tisućljeća do 20. st. i ukinuli su ga tek jugopartizani brisanjem nepodobnih legenda i uništenjem njihovih baštinika (u jami Kričavno).

 

 

 

 

Sto Bog da i sreca junacka!

                                                                                                                                                             Impressum I Datenschutzerklärung